Pogled u...

nedjelja, 17.12.2017.

Slobodno osjećaj

U moru životnih trenera, novih metoda koje nam svakodnevno iskaču da bi nas usmjerili, negdje, primjećujem da smo podosta izgubljeni. Novi val "duhovnosti" čini nerijetko opasne stvari. Govore nam da je potrebno pozitivno razmišljati. Posežući za raznim rješenjima bivamo sve gladniji sebe. Želimo sebe u svoj svojoj veličini, ali se nametnula teorija o pozitivnom razmišljanju. Nekako mi to izgleda kao izvršavanje ambicija nekih drugih, a sebe smo negdje duboko zakopali. Zakopali smo se unutar posla kojeg ne volimo, braka u kojem nismo voljeni, prijateljstva koja su neiskrena i puna uvjeta. Utihnuli smo glas u sebi, stavili ga na opciju - bešumno. Stvorili smo naviku življenja, ali ne dajemo si pravo osjećati.
Moji osjećaji su raznoliki. Ponekad sam usamljena, ponekad želim biti osamljena, ponekad poželim reći nekome koliko me tuga i brige izjedaju. Sretna sam i tužna, zahvalna i ljuta, voljena i usamljena, volim i odbačena sam. Svi ti osjećaji u meni stvaraju koktel emocija. I to je prirodno. No, ono što nije u cijeloj toj priči dobro je povratna informacija drugih kada poželim verbalizirati svoje unutarnje stanje. Znala se dogoditi situacija koja bi za mene postajala nepodnošljiva. Tada ja, ljudsko biće kao i sva druga, započela bih govoriti o onome što me tišti. Naišla sam na puno toga, što me samo još više odgurnulo u moj tajni svijet. Kao da moja stanja nisu validna usporedo s drugima. Zaustavili bi me s riječima kako nisam bolesna, kako nisam majka (pa ne moram brinuti za djecu), kako nemam budalu od muža, kako imam vremena za sve (jer sam single), te što mi nedostaje. Budi zahvalna, govorili bi mi. Hm!
Da su mi dozvolili da započeto završim, onda bi i saznali da više zahvaljujem nego što tražim. Saznali bi da bolujem. Možda bolest nije tjelesna, ne izjeda moje stanice tijela, ali hrani se onim esencijalnim. Hrani se mojim bićem koje kao i svi drugi pokušava živjeti ispunjenim životom. Saznali bi da kao i oni želim ljubav, obitelj koju želim stvoriti. Saznali bi da single život, koliko je lijep, poprilično je gluh. Prostor u kojem živim ispunjavam glazbom i nježnim disanjem svoje curice, maltezerice Amelie. Saznali bi kako je moja bol također legitimna. No, obavijeni vlastitim životima (za koje ne govorim da nisu teški), nesmotreno, a ponekad i bešćutno znaju odaslati rečenicu koja čovjeka stavi na margine onih koji kao da nemaju pravo osjećati.
Da, nemamo svi iste živote. Priča svakog od nas je posebna, jedinstvena, teška i laka, sretna i tužna na svoje načine. Ipak, pitam se, jesu li svi ti ljudi koji svoje probleme stavljaju na vrh piramide onih koje bi se stalno trebalo slušati, tješiti (pod cijenu vlastitog neosjećanja) svjesni da postoje oni čiji životi su još teži od njihovih? Ako ćemo razmišljati globalno i gledati nevjerojatnu i pretešku ljudsku patnju, tko onda ima pravo išta reći o svojim osjećajima.
Odgovor bi trebao biti jasan. Svi imamo pravo. Svi imamo unutarnji svijet koji je tijekom života prošao kroz toliko transformacija koje su nas itekako obilježile. Osjećaji svih su valjani, legitimni. Osjećaji su bitni od našeg samog početka. Od trenutka kada smo stupili na tlo života, do trenutka kada ćemo odvojiti svoje duše od ovozemaljskog i krenuti nekim drugim putem. Svaka, pa i najmanja bol ima svoju važnost, jer s razlogom se zove bol. Jačina boli nije ljudsko nadmetanje čiji će intenzitet reći tko ima prednost pri otvaranju emocionalnih vrata svijetu. Moja emocija je važna, tvoja emocija je važna, emocija cijelog svijeta je važna.

Rasipamo se naučenim preseratorskim novonastalim teorijama. Smjernice koje su nam dane u literaturi selfhelpa kao da zaboravljaju krenuti od glave, a ne od trupa ili još gore od repa. Ismijavaju se pshilozi, psihijatri, psihoterapeuti, a veličaju su oni koji govore kako treba pozitivno razmišljati. Govore kako je potrebno voljeti sebe, a ne govore kako se to voli sebe. Govore koje tehnike pomažu, ne imajući na umu kako je svaki čovjek biće za sebe. Kako moj background nije jednak backgroundima drugih. Govore ti da se moliš, a ne naučete kako se moliti. Koketiraju sa svim religijama svijeta, izabirući ono što njima odgovara, stvarajući neko novo doba. Neki new age New Agea. Vrijeme nam prolazi, a da se nismo pitali osnovno. Tko smo?

Tko sam?

pitanje za svakog ponaosob

Tko si?

Hoće li nam reći oni koji hodaju naokolo s teorijom, a da ni sami ne znaju tko su? Hoće li itko zastati, pogledati čovjeka, mene, u oči, sjesti i samo slušati? Zaboravili smo slušati. Kada bismo na kratko ne stavljali svoju bol ispred onoga koji je odlučio stati ispred vas i reći vam svoju, učinili bismo najdragocjeniju stvar ikada. Čuj me prvo. Čujmo se. Poznavanjem sebe, osluškivanjem drugoga, polako ćemo krenuti prema tom pozitivnom razmišljanju. Ipak, imajte na umu kako ni tada dani neće biti ispunjeni pozitivom, već će biti ispunjeni svim životnim bojama. Ono što će biti drukčije jest naše ponašanje. Znat ćemo drukčije. Ako i pogriješimo, reći ćemo na glas, ispričati se. Poznavat ćemo jedni druge. Nećemo se povlačiti u svoje privatne odaje, već ćemo brisati svu tu silnu otuđenost. Postat ćemo jedni drugima bitni, davajući važnost tuđim radostima i bolima. Dozvolimo si biti autentični, dozvolimo si izgovoriti ono što osjećamo.

Dugo već razmišljam o ovome, jer primjećujem kako sam i sama, pred drugima zatvorila vrata svoga svijeta. Nekako sam se i uljuljala u svoj svemir. Naravno da imam TE ljude kojima mogu verbalizirati i bol i radost i tugu i sreću. Nemam ih mnogo, ali su zlata vrijedni. No, ono što želim jest mijenjanje klime općenito. Nisu TI moji ljudi uvijek oni kojima želim reći svoje emocije. Nekada poželim da to bude i netko drugi. Iz razloga što je i sam prošao kroz određene transformacije. Ali tada, voljela bih da se uistinu čujemo. Da se ne ušutkavamo i ne poklapamo riječima koje bi bol jednoga uzvisili nad boli drugoga. Dajte ljudi, pa ljudi smo.

U biti bojim se ovih blagdana. Ne poradi sebe. Nego poradi onih koji sami lutaju, iako su okruženi ljudima. Bojim se za one koji će tijekom blagdanskih dana vrlo vjerojatno prolaziti kalvariju života, koji će stjerani u tamni kut čekati maleni tračak svjetlosti da ugrije njihove ranjene živote. Također, bit će i onih koji će se aktivirati, pa će u blagdanskom raspoloženju rasipati priču o zajedništvu. Koje će, eto, Božić kao potaknuti da bi mogli javiti se nekome koga nisu dugo čuli ni vidjeli. Vjerojatno od prošlog Božića. Iskreno, sačuvaj me Bože takvih koji u jednom tjednu žele ispraviti odnose koji se ne održavaju mjesecima, godinama (no, neću se oglušiti na njihovu bol ako ju žele podijeliti). Poigravati se s osjećajima drugoga također nije prihvatljivo ponašanje. Stoga, prije nego krenete prebirati po mobitelu, stavljajući prst na kontakt osobu koju niste dugo čuli, pitajte se, činite li to iz ispravnih razloga. Želite li odnosu dati drugu priliku? Ako da, onda se počnite i ponašati u skladu onoga što (ne)biste htjeli da se vama čini.
Završila bih blog riječima kojima je i naslovljen. Slobodno osjećaj!!! Saznaj tko si!!! I sama radim na tome. Saznaj tko su i ljudi preko puta tebe. Dozvoli si biti iskren prema sebi. Završi ono što vodi propasti, a hrani ono što ti svakim danom donosi sve više plodova. Presjeci pupčanu vrpcu koja te ne održava na životu. Ali, ne ignoriraj čovjeka u patnji. Nemoj ti biti onaj koji jedino vide svoju bol, a pred tuđom zatvara oči. Sve to polako će postati jasno otkrivanjem sebe, živeći slobodno. Slobodno i u ljubavi.

ŠTO DUŠU BOLI

Drhtimo misleći da u nepostojanju ćemo nestati,
ali nepostojanje se još i više boji
da će ljudski oblik dobiti!

Ljubav prema Bogu jedini je užitak.
Sve se druge naslade užegnu.
Što dušu boli?

Živjeti bez okusa vode vlastite srži.
Ljudi znaju samo za smrt i ovaj svijet.
Sumnjaju u vodu duše.

Te sumnje mogu se umanjiti. Iskoristiti noć za buđenje.
Tama i živuća voda ljubavnici su.
Neka ostanu budni zajedno.

Kada trgovci svoje obilne večere smažu
i usnu svoj besvjesni san,
mi, noćni kradljivci, idemo na posao.

Rumi

Oznake: Bol, usamljenost, potpora, Božić, ljubav

17.12.2017. u 17:12 • 4 Komentara • Print • #

petak, 18.08.2017.

Posegni za sobom

Svatko od nas diše svojim tempom. Iako tuđi životni udisaji i izdisaji onome tko je samo promatrač izgledaju lako izvedivi, jesu li uistinu? I sam promatrač doći će do svojih osobnih prekretnica i uvidjet će da nije lako uhvatiti dah u masi onih koji ga već naveliko hvataju. Promatrači često misle da emocije drugih nemaju toliki legitimitet kao njihove emocije. Vođeni teškoćom svojih udisaja i izdisaja, tuđe hvatanje zraka ne bi trebao biti veliki napor kao njihov. Ono o čemu želim danas posvetiti blog je da emocije svih su itekako krucijalne. I nisu beznačajne. Nitko nije beznačajan, pa ni ono što ga čini. Emocije su sastavni dio našeg egzistiranja. Stavila bih ih u rang s fiziološkim potrebama, jer one također pokazuju da smo živi. Neizostanak daha pokazuje kako još uvijek pripadamo ovom svijetu i da je u redu osjećati.
Nažalost, mnogi svoje osjećaje nemaju s kim podijeliti. U tišini svoga stana, u kutu u kojem se najbolje mogu ugurati u položaj fetusa, suočavaju su se tamnim predjelima svoje psihe. Pogođeni svime onime što je život znao nanijeti i svime onime što još uvijek životna plima nanosi. Bez ikoga svoga, bez prijatelja, bez obitelji, sami, sklupčani, u nerazumijevanju trenutnoga, stavljeni pred veliko platno na kojem se prikazuje sve ono što im se događa. I zaplaču, gorko zaplaču, u bolnoj samoći, u tišini. Zašto? Zašto tako sami, zašto ne potraže ruke onih koji bi ih rado zagrlili? Zato što životne situacije u kojima su se nalazili i u kojima su tražili druge im pokazaše da njihove emocije nisu toliko važne kao onih koje imaju kompleksnije živote od njih. Tako im oni rekoše. U tu kompleksnost, takvi koji opisuju svoj život, ulaze zaposleni, majke koje uz muža i dalje se doživljavaju kao samohrani roditelj, oni koji nisu zadovoljni partnerskim odnosima, oni koji govore kako nemaju vremena i mnogi drugi. U moru svih tih koji pate, onaj koji sklupčano leži u tamnoj noći, odvojen od njih sviju, prisjeća koliko verbalnih šamara je dobio od ljudi sa „stvarnim“ problemima. Rečeno mu je da ne plače, rečeno je mu da bude sretan jer nije bolestan, rečeno mu je da ne zna kako je to biti roditelj, rečeno mu je da se okrene Bogu na način na koji su se oni okrenuli, rečeno mu je da potraži životnog trenera, rečeno mu je da se uhvati posla, rečeno mu je da izađe među ljude, rečeno mu je kako treba disati. Rečeno mu je da njegove emocije nisu tako strašne usporedo s njihovim. Rečeno mu je da nije važan. Rečeno mu je kako njegova smiješna, zabavljačka strana je puno zanimljivija i prihvatljivija ljudima. Rečeno mu je da bude klaun. Količina informacija naspram zagrljaja i potpore koju je tražio, produbilo je u njemu još veći osjećaj usamljenosti. Usamljenost je teret, bolna grba koju vučemo i kada smo osamljeni i kada nas okružuje masa ljudi. Nekako mi se čini da je usamljenost podnošljivija kada ju ne obznanimo onima za koje smo mislili da će uključiti svoju empatičnost za koju vole istaknuti da ih krasi. Nisu je uključili, a naš osjećaj usamljenosti se time produbio i dobio još jači intenzitet. Sretni su oni koji imaju one koji suosjećajno otvore svoje srce i uši, te čuju i slušaju onoga koji samo želi biti saslušan. Često bez dodatnih savjeta, samo saslušan. Saslušan, jer razgovori sa stvarnom tišinom ga znaju dovesti u stanje muka. On bi pak želio izići iz šutnje, iz tišine na koju se nije zavjetovao, već mu je životno nametnuta. I što onda? Što onog trenutka kada ne dobivamo potporu, kada tzv. otvorenih srdaca nema, kada osobe su tu samo kada uključimo klaunsku stranu naše osobnosti? Što kada naše emocije nisu shvatljive? Ili su shvatljive samo ako je i druga strana u stanju ranjivosti, jer eto, jad voli društvo.
E, onda se oslonimo na sami sebe.
Sanjala sam san. Vrlo značajan i vrlo vividan. Sanjam kako trebam početi predavati u školi. Po uzrastu učenika, rekla bih da se radi o srednjoj školi. Škola je izgledala poput starijih engleskih ili američkih kamupsa. Ulazim u razred u kojem se nalazi 10 do 15 muških učenika. Moj prvi sat. Odjevena u suknju i bijelu majicu, odlučujem se za jedan vrlo neobičan potez. Skinuh majicu i grudnjak, suknju ostavljam ne sebi, te polugola i bosonoga se penjem na katedru. Tijekom te radnje, nekako sam i svjesna da sanjam, a i ne. Oni koji su sanjali sebe golog, izloženog pogledima mnogih ljudi, znaju koliko stida to zna prouzrokovati u snovima, koliko se osoba koja sanja trudi prekriti svoju golotinju. No, ovog puta, odlučih hrabro stajati pred njima, pred muškim dijelom publike, te polugola i bosonoga hodati po njihovim klupama. Učenički pogledi bili su različiti. Jedan je bio sexualan, drugi šokiran. U tom trenutku govorim sljedeće rečenice: „U početku stvori Bog muškarca! U početku stvori Bog ženu!“ Time dajući na znanje da su i muškarac i žena bitni, nikako potčinjeni jedan pred drugim. Stol se polako počinje klimati. Okretom glave prema drugim učenicama, ugledam da je jedan učenik nježno poljubio drugog učenika u usta i time zaključujem njihovu seksualnu orijentaciju. Za sljedeću scenu ne znam jesam li ju namjerno napravila ili se tako dogodilo. No, stolovi su se počeli klimati i ja sam se srušila na pod. Neki su šokirano gledali, ukopani strahom, drugi pak podrugljivo, a samo jedan učenik prišao mi je i pomogao me podići. Tada uzeh kredu u ruke i na ploču nacrtah onoliko križića koliko je bilo učenika. Pokazujući prstom na križić, pokazujem i na učenika na koji se križić odnosio. Kod svakog križića izgovarala sam rečenicu koja se odnosila na dotičnog učenika. Rečenice su glasile: „Tebe Bog voli, iako si me samo šokirano gledao. Tebe Bog voli iako si me posprdljivo gledao. Tebe Bog voli bez obzira na tvoju seksualnu orijentaciju.“ Došavši do zadnjeg križića koji se odnosio na onoga koji me je podigao sa zemlje, izgovorih rečenicu: “Tebe Bog voli, jer si mi jedini pomogao.“ Taj zadnji križić okružih nacrtanih srcem. Nakon toga, odjenuh svoju majicu, predstavih se imenom i prezimenom i rekoh im koji ću im predmet predavati. Obavijestih ih da je nastava gotova i da se vidimo drugi put. Izašavši iz učionice, radosno sam skakutala po školskih hodnicima, osjećajući da mogu napraviti pravu malu revoluciju u životima onih koje ću naučavati. Hodajući hodnicima, otvorih vrata jedne učionice. Učionica je bila dupkom puna. Na čelu katedre sjedio je stariji gospodin. Pitah nekog od prisutnih koji predmet profesor naučava. Netko mi reče psihologija. Mahnuh profesoru uz riječi: „Hello Sigmund Freud“.
Mnoge su asocijacije na ovaj san. Oni koji su ga čuli rekoše mi da je ovo najljepši san koji im je ikada prepričan. Da budem još preciznija, osoba koja se ovim snom oduševila reče mi kako je osjetila žensku stranu Božje ljubavi kojom se pokazuje da smo svi bitni, da smo svi od Boga voljeni. Ipak, asocijacija osobe koja odlično objašnjava i čita psihološku stranu snova mi reče kako to da i svoj križić nisam nacrtala na ploči. I da sam u san ponovno dovela onoga koji se bavi ljudskom psihom (za one koji ne znaju to je bio S. Freud). I to me zamislilo. Uistinu, kako to da nisam i svoj križić nacrtala? Zašto nisam potvrdila sebi da i moje biće je važno i od Boga voljeno? Možda sam ja ta koja se sklupča u kut sobe, ne pokazujući drugima svoje boli. Štitim sebe od još gore usamljenosti koja me zna obuzeti. Razmišljajući o pozitivnosti sna, o oslobađanju stida, stajući gola i ogoljena, odlučila sam početi i sebi davati važnost.
Očekivati od drugih da će nas u potpunosti razumjeti je nemoguće. Koliko god se trudili verbalizirati i objasniti da nas nešto uistinu boli, rijetki će se empatično moći uživjeti u našu situaciju. Mnogi kojima se obratimo, od svoje sreće ne znaju vidjeti, osjetiti ili razmišljati o tuđoj boli. Ili pak od svoje jadi, smatraju tuđu jad minornom. Ima i onih sretnika koji imaju tog nekog, prekrasnog, toliko prekrasnog da biste zaplakali nad bogatstvom takvog odnosa. Ipak, najbitnije od svega, svi imamo sebe. Samoća, usamljenost, suživot samo sa svojim emocijama je najteži proces. Proces u kojem smo stavljeni pred sebe, bez potpore drugih, jer ne žive s nama ili nas ne razumiju. Iako je proces, usudila bih se reći i pretežak, na kraju tog egzistencijalnog puta pokazat će se kao veliki blagoslov. Svi vi, koji živite s nekim, dijelite postelju ili vam je bračni krevet godinama uležan tijelom samo jedne osobe, a susrećete se sa samim sobom, hrabri ste. Upravo vi, a time i ja, naučit ćemo pokoju tajnu življenja, pokoju tajnu radosti i sreće. I onog trenutka kad shvatimo da upoznavanje sebe postaje sve lakše i jednostavnije, naši životi doživjet će procvat. Do tada, teško je, boli, sklupčani ležimo ne shvaćeni od najbližih, ali vrijedit će. Nestat će nesanice, nestat će besmislenost dana i noći, nestat će depresije. Radovat ćemo se i sunčanim i kišnim danima, hodat ćemo ulicom i imati hrabrosti pogledati sve one pred kim smo spuštali svoj pogled. Razumjet ćemo bol drugih i pružiti ruku, srce, uši u ime ne onih koji to nama nisu mogli dati, već u ime nas, novih, probuđenih, drukčijih, tolerantnijih. I vjerovat ću da sljedeći put kada u svojim snovima budem crtala križiće na ploču, nacrtat ću onaj koji je nedostajao. Nacrtat ću svoj križiš u srcu, zato što sam pomogla samoj sebi i probudila se za novi život.

Ponekad moraš pustiti ono što ti je u ruci
da bi mogao posegnuti za nečim većim.
Sonia Choquette

Oznake: usamljenost, tuga, prihvaćanje, san, voljeti sebe

18.08.2017. u 14:43 • 2 Komentara • Print • #

utorak, 25.04.2017.

Zar baš sve po zaslugama?

Zar baš sve mora po zaslugama? Od samoga početka, otkako stupimo na zemaljsko tlo, dresiraju nas da ako izvršimo nešto, nešto što oni od nas žele, zaslužit ćemo. Zaslužit ćemo igračku, bicikl, sva čuda moderne tehnologije, najbolju odjeću, riječi ponosa, zagrljaj, ljubav. Ljubav, zaslužit ćemo i nju.
I naučiše nas da ona nije sama po sebi dovoljna i bezuvjetna, već da se za nju treba vraški naraditi da bismo ju dobili, da bismo ju osjetili. U nekim pak slučajevima dovoljno je biti lijep/a i evo, vrata ljubavnog raja otvoriše se sama od sebe. Velim, tako nas barem uče i tako nam pokazuju. Jer i njih netko tako odgoji i njima netko tako pokaza. Učini to, to što želim od tebe i voljet ću te. Voljet ću te do onog trenutka kada ponovno ne budem zaželio da učiniš nešto zbog čega ću biti ponosan. Kao da postojanje samo po sebi nije dovoljno da si sa mnom ponosan/a. Kao da moj dolazak na svijet i moj prvi osmijeh i napor kojim su moji tek rođeni prstići čvrsto omotali tvoj kažiprst nisu dovoljni.
Silna su očekivanja od onih čiju ljubav priželjkujemo. A ako ju ne dobijemo, ako oni koji očekuju naša čuda ne opipaju ostvarenje svojih očekivanja, ostajemo prikraćeni za toplu, nježnu riječ. I onda u nedostatku svega onoga što smo mi priželjkivali, u nedostatku ljubavi, odrastamo u uvjerenju da možda ljubav ni ne zaslužujemo.
Tada krenemo zavoditi. Zavoditi ili lijepim riječima, ili intelektom, ili izgledom ili sexom, misleći kako ćemo konačno dobiti priznanje i kako ćemo konačno čuti riječi koje tako očajno želimo čuti cijeli život. Volim te, taj netko će reći. I voljet će nas, voljet će nas dok ne isplivaju naše nesavršenosti. I gle čuda, nesavršeni smo. No, nismo si to dozvoljavali, jer, eto, htjeli smo biti voljeni. I onda, naša nesavršenost, pogodi njihovu i oni shvatiše da nas više ne vole i da nas istinski nisu ni voljeli. Oni su samo naišli na nas koji smo im dali ono što nisu imali u prethodnome, usporedivši nas s prošlim ljubavima, prošlim prijateljima. Mi smo ih uveli u naše živote tako što smo puno toga učinili, pa zaslužili dio njihovog nesređenog svemira ili smo se poslužili zavodljivošću kako bi ih primakli k sebi i učinili ih dio našeg nesređenog svemira.
Da, začarani je to krug, koji u sebe uvuče slične. Ljude gladne ljubavi, usamljenike koji suzama ispunjavaju noćne sate i mole gospodara svemira da barem ovoga puta usliši njihovu molitvu.
Ne čuju ništa, doli tišinu koja ih polako uspavljuje i odvodi ih u neki drugi svijet. Svijet u kojem se nadaju da barem snovi će biti obećavajući, pa će možda tamo, barem kratko, barem na tren, osjetiti što znači voljeti i voljen biti.
I jutra svanu. Svane i mogućnost da od ovog dana možemo drukčije. I što mi onda učinimo???
Nastavak te priče svatko piše za sebe.

Oznake: zasluga, ljubav, usamljenost, nada

25.04.2017. u 20:49 • 4 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>