Pogled u...

nedjelja, 17.12.2017.

Slobodno osjećaj

U moru životnih trenera, novih metoda koje nam svakodnevno iskaču da bi nas usmjerili, negdje, primjećujem da smo podosta izgubljeni. Novi val "duhovnosti" čini nerijetko opasne stvari. Govore nam da je potrebno pozitivno razmišljati. Posežući za raznim rješenjima bivamo sve gladniji sebe. Želimo sebe u svoj svojoj veličini, ali se nametnula teorija o pozitivnom razmišljanju. Nekako mi to izgleda kao izvršavanje ambicija nekih drugih, a sebe smo negdje duboko zakopali. Zakopali smo se unutar posla kojeg ne volimo, braka u kojem nismo voljeni, prijateljstva koja su neiskrena i puna uvjeta. Utihnuli smo glas u sebi, stavili ga na opciju - bešumno. Stvorili smo naviku življenja, ali ne dajemo si pravo osjećati.
Moji osjećaji su raznoliki. Ponekad sam usamljena, ponekad želim biti osamljena, ponekad poželim reći nekome koliko me tuga i brige izjedaju. Sretna sam i tužna, zahvalna i ljuta, voljena i usamljena, volim i odbačena sam. Svi ti osjećaji u meni stvaraju koktel emocija. I to je prirodno. No, ono što nije u cijeloj toj priči dobro je povratna informacija drugih kada poželim verbalizirati svoje unutarnje stanje. Znala se dogoditi situacija koja bi za mene postajala nepodnošljiva. Tada ja, ljudsko biće kao i sva druga, započela bih govoriti o onome što me tišti. Naišla sam na puno toga, što me samo još više odgurnulo u moj tajni svijet. Kao da moja stanja nisu validna usporedo s drugima. Zaustavili bi me s riječima kako nisam bolesna, kako nisam majka (pa ne moram brinuti za djecu), kako nemam budalu od muža, kako imam vremena za sve (jer sam single), te što mi nedostaje. Budi zahvalna, govorili bi mi. Hm!
Da su mi dozvolili da započeto završim, onda bi i saznali da više zahvaljujem nego što tražim. Saznali bi da bolujem. Možda bolest nije tjelesna, ne izjeda moje stanice tijela, ali hrani se onim esencijalnim. Hrani se mojim bićem koje kao i svi drugi pokušava živjeti ispunjenim životom. Saznali bi da kao i oni želim ljubav, obitelj koju želim stvoriti. Saznali bi da single život, koliko je lijep, poprilično je gluh. Prostor u kojem živim ispunjavam glazbom i nježnim disanjem svoje curice, maltezerice Amelie. Saznali bi kako je moja bol također legitimna. No, obavijeni vlastitim životima (za koje ne govorim da nisu teški), nesmotreno, a ponekad i bešćutno znaju odaslati rečenicu koja čovjeka stavi na margine onih koji kao da nemaju pravo osjećati.
Da, nemamo svi iste živote. Priča svakog od nas je posebna, jedinstvena, teška i laka, sretna i tužna na svoje načine. Ipak, pitam se, jesu li svi ti ljudi koji svoje probleme stavljaju na vrh piramide onih koje bi se stalno trebalo slušati, tješiti (pod cijenu vlastitog neosjećanja) svjesni da postoje oni čiji životi su još teži od njihovih? Ako ćemo razmišljati globalno i gledati nevjerojatnu i pretešku ljudsku patnju, tko onda ima pravo išta reći o svojim osjećajima.
Odgovor bi trebao biti jasan. Svi imamo pravo. Svi imamo unutarnji svijet koji je tijekom života prošao kroz toliko transformacija koje su nas itekako obilježile. Osjećaji svih su valjani, legitimni. Osjećaji su bitni od našeg samog početka. Od trenutka kada smo stupili na tlo života, do trenutka kada ćemo odvojiti svoje duše od ovozemaljskog i krenuti nekim drugim putem. Svaka, pa i najmanja bol ima svoju važnost, jer s razlogom se zove bol. Jačina boli nije ljudsko nadmetanje čiji će intenzitet reći tko ima prednost pri otvaranju emocionalnih vrata svijetu. Moja emocija je važna, tvoja emocija je važna, emocija cijelog svijeta je važna.



Rasipamo se naučenim preseratorskim novonastalim teorijama. Smjernice koje su nam dane u literaturi selfhelpa kao da zaboravljaju krenuti od glave, a ne od trupa ili još gore od repa. Ismijavaju se pshilozi, psihijatri, psihoterapeuti, a veličaju su oni koji govore kako treba pozitivno razmišljati. Govore kako je potrebno voljeti sebe, a ne govore kako se to voli sebe. Govore koje tehnike pomažu, ne imajući na umu kako je svaki čovjek biće za sebe. Kako moj background nije jednak backgroundima drugih. Govore ti da se moliš, a ne naučete kako se moliti. Koketiraju sa svim religijama svijeta, izabirući ono što njima odgovara, stvarajući neko novo doba. Neki new age New Agea. Vrijeme nam prolazi, a da se nismo pitali osnovno. Tko smo?

Tko sam?


pitanje za svakog ponaosob

Tko si?

Hoće li nam reći oni koji hodaju naokolo s teorijom, a da ni sami ne znaju tko su? Hoće li itko zastati, pogledati čovjeka, mene, u oči, sjesti i samo slušati? Zaboravili smo slušati. Kada bismo na kratko ne stavljali svoju bol ispred onoga koji je odlučio stati ispred vas i reći vam svoju, učinili bismo najdragocjeniju stvar ikada. Čuj me prvo. Čujmo se. Poznavanjem sebe, osluškivanjem drugoga, polako ćemo krenuti prema tom pozitivnom razmišljanju. Ipak, imajte na umu kako ni tada dani neće biti ispunjeni pozitivom, već će biti ispunjeni svim životnim bojama. Ono što će biti drukčije jest naše ponašanje. Znat ćemo drukčije. Ako i pogriješimo, reći ćemo na glas, ispričati se. Poznavat ćemo jedni druge. Nećemo se povlačiti u svoje privatne odaje, već ćemo brisati svu tu silnu otuđenost. Postat ćemo jedni drugima bitni, davajući važnost tuđim radostima i bolima. Dozvolimo si biti autentični, dozvolimo si izgovoriti ono što osjećamo.



Dugo već razmišljam o ovome, jer primjećujem kako sam i sama, pred drugima zatvorila vrata svoga svijeta. Nekako sam se i uljuljala u svoj svemir. Naravno da imam TE ljude kojima mogu verbalizirati i bol i radost i tugu i sreću. Nemam ih mnogo, ali su zlata vrijedni. No, ono što želim jest mijenjanje klime općenito. Nisu TI moji ljudi uvijek oni kojima želim reći svoje emocije. Nekada poželim da to bude i netko drugi. Iz razloga što je i sam prošao kroz određene transformacije. Ali tada, voljela bih da se uistinu čujemo. Da se ne ušutkavamo i ne poklapamo riječima koje bi bol jednoga uzvisili nad boli drugoga. Dajte ljudi, pa ljudi smo.



U biti bojim se ovih blagdana. Ne poradi sebe. Nego poradi onih koji sami lutaju, iako su okruženi ljudima. Bojim se za one koji će tijekom blagdanskih dana vrlo vjerojatno prolaziti kalvariju života, koji će stjerani u tamni kut čekati maleni tračak svjetlosti da ugrije njihove ranjene živote. Također, bit će i onih koji će se aktivirati, pa će u blagdanskom raspoloženju rasipati priču o zajedništvu. Koje će, eto, Božić kao potaknuti da bi mogli javiti se nekome koga nisu dugo čuli ni vidjeli. Vjerojatno od prošlog Božića. Iskreno, sačuvaj me Bože takvih koji u jednom tjednu žele ispraviti odnose koji se ne održavaju mjesecima, godinama (no, neću se oglušiti na njihovu bol ako ju žele podijeliti). Poigravati se s osjećajima drugoga također nije prihvatljivo ponašanje. Stoga, prije nego krenete prebirati po mobitelu, stavljajući prst na kontakt osobu koju niste dugo čuli, pitajte se, činite li to iz ispravnih razloga. Želite li odnosu dati drugu priliku? Ako da, onda se počnite i ponašati u skladu onoga što (ne)biste htjeli da se vama čini.
Završila bih blog riječima kojima je i naslovljen. Slobodno osjećaj!!! Saznaj tko si!!! I sama radim na tome. Saznaj tko su i ljudi preko puta tebe. Dozvoli si biti iskren prema sebi. Završi ono što vodi propasti, a hrani ono što ti svakim danom donosi sve više plodova. Presjeci pupčanu vrpcu koja te ne održava na životu. Ali, ne ignoriraj čovjeka u patnji. Nemoj ti biti onaj koji jedino vide svoju bol, a pred tuđom zatvara oči. Sve to polako će postati jasno otkrivanjem sebe, živeći slobodno. Slobodno i u ljubavi.



ŠTO DUŠU BOLI

Drhtimo misleći da u nepostojanju ćemo nestati,
ali nepostojanje se još i više boji
da će ljudski oblik dobiti!

Ljubav prema Bogu jedini je užitak.
Sve se druge naslade užegnu.
Što dušu boli?

Živjeti bez okusa vode vlastite srži.
Ljudi znaju samo za smrt i ovaj svijet.
Sumnjaju u vodu duše.

Te sumnje mogu se umanjiti. Iskoristiti noć za buđenje.
Tama i živuća voda ljubavnici su.
Neka ostanu budni zajedno.

Kada trgovci svoje obilne večere smažu
i usnu svoj besvjesni san,
mi, noćni kradljivci, idemo na posao.

Rumi

Oznake: Bol, usamljenost, potpora, Božić, ljubav

četvrtak, 29.06.2017.

Svaki dan DOBRO donese

Svakodnevno smo bombardirani lošim vijestima, tragedijama, zločinima…svakojakim malicioznim situacijama. Iako sve te vijesti duboko potresaju našu nutrinu, mijenjajući psihičko stanje svakog od nas, mi i dalje klikamo na crne naslove. Neka bolesna želja tjera nas da otvorimo članke za koje u startu znamo da će nas uznemiriti. Ponuda je ogromna. Zastupljenost takvih vijesti je intenzivnija od dobrih. Iako dobre, inspirirajuće, tople, ljudske stvari se događaju u jednakom postotku kao i loše. Mnogi će reći da to nije tako. No, mediji su ti koji su odlučili svjetla reflektora usmjeriti na tamnu stranu čovječanstva. Naravno da su potrebne i takve informacije kako bi se budila svijest o onim stvarima koje je potrebno mijenjati. Naravno da je potrebno govoriti i o dobrom i lošem. Ono što ovdje želim naglasiti je da bi i dobre životne situacije trebale imati jednaku zastupljenost (ako ne i veću) od loših.
Zastupljenošću lošega i sami smo se počeli mijenjati na gore. Tragedije nam se znaju odviti pred našim očima. Što mi činimo? Odlučujemo da je zgodnije tugu i nasilje snimiti mobitelom, nego konkretno pomoći, biti aktivni sudionik u spašavanju čovjeka, situacije.
Stoga, ovim blogom, zadala sam si mali zadatak. Iskoristit ću blagodati interneta, mnogih društvenih mreža, portala i ljudi, te potražiti što se sve lijepoga dogodilo ovih nekoliko dana. Bombardirat ću vas lijepim vijestima na jednom mjestu i barem na tren postati aktivni sudionik u prijenosu onih situacija koje bi ljudstvo trebalo čuti. Na svu sreću naišla sam na portale koje se bave isključivo dobrim vijestima. Afirmativni portali koji vraćaju vjeru u ljudski rod. Oduševila me spoznaja da postoji i ovakav način kako bi se čovjeku pristupilo iz one srži iz koje smo i stvoreni. Epicentar dobra šalje informacije u cyber kozmos, dajući poticaj da i sami učinimo nešto na svoj mikrokozmos.
Uz istraživanje internetskog svijeta, obratila sam se i ljudima koji me okružuju. Zamolila sam ih da mi pošalju one dobre priče koje se njima događaju ili njihovim bližnjima ili su ih oni zapazili. Moram priznati da je odaziv za sada vrlo slab. Ili im se lijepe stvari ne događaju ili im se ne da napisati barem jedna stvar koja im se događa. Slabi odaziv me ne iznenađuje. Na žalost, to mi je još jedan pokazatelj, kako mnogima nisu napete lijepe vijesti, iako podsvjesno žudimo za njima. Žudimo da ih čujemo, a kamoli da ih osjetimo na vlastitoj koži.
Neću gledati čašu napola praznu i žaliti što ljudi nisu podijelili svoje radosne i inspirativne trenutke. Onaj materijal s dobrim vijestima kojima već raspolažem je pravo malo bogatstvo. Tako da ću svima onima koji će čitati ovaj blog, otvoriti prozor u svijet koji nam se odvija pred očima. Svaki dan donese neko dobro. Pitanje je jesmo li širom otvorili oči i um kako bismo ih što preciznije zapazili.
Evo nekoliko lijepih događaja, prekrasnih ljudi, poticajnih misli na koje sam naišla. Započet ću sa srećom. Naime, u rujnu otvorit će se Prvi svjetski muzej sreće u Londonu. Želja ove neprofitne organizacije je okupiti ljude svih godina, kultura, rasa na mjesto na kojem će se osjećati sigurno, mirno i sretno. Kroz razne radionice i predavanja upoznat će se s onim što će im donijeti dobrobit kako duhovnu, tako i tjelesnu. Sklopit će se mnoga prijateljstva, što je i cilj ovog sretnog muzeja.



Sljedeća vijest me nasmijala i morala sam joj dodijeliti mjesto. Kako nas muče nesnosne vrućine (pa ti sada nemoj voljeti jesen), učenici jedne britanske škole odlučili su protestirati. Protestirali su, jer nisu smjeli odjenuti kratke hlače tijekom vrućih dana. Naime, u školi se nose uniforme. Stoga su pronašli način kako ne povrijediti kodeks odijevanja i uhvatiti se u koštac s visokim temperaturama. Odjenuli su uniformu, ali onu koju nose djevojčice. Njih petorica su odjenula suknje. Sljedećih nekoliko dana, njihovom načinu odijevanja pridružilo se stotine drugih dječaka.



Potez je bio uspješan, te će sljedeće godine, tijekom ljetnih dana, moći nositi kratke hlače. Možda će nekome ovo izgledati smiješno i nepotrebno. No, ovi mladi ljudi podigli su svoj glas i time unijeli promjene. Pri tome, dobro zabavili javnost.
Nadalje, učenici jedne katoličke škole u SAD-u učinili su prekrasnu stvar za njihovog teško oboljelog prijatelja Owena. Owenu su krvne žile u mozgu zapetljane i takvo stanje može uzrokovati smrt. Kako bi se to spriječilo, Owen je podvrgnut operaciji. Njegov izostanak iz škole pogodio je njegove prijatelje. Odlučili su čuvati mu mjesto. Owenowov omiljeni plišani medvjedić dovozi se svaki dan u školu, odjeven u školsku uniformu, i posjednut na njegovo mjesto. Njegovim prijateljima, inače učenicima petog razreda, to je pružilo privremenu utjehu. No, na jednom od školskih satova, njihova učiteljica upoznala ih je s knjigom Eleanor Coerr „Sadako i tisuću papirnatih ždralova“. Knjiga o mladoj ženi oboljeloj od leukemije, u misiji da napravi 1000 papirnatih (origami) ždralova. To je ponukalo jednu učenicu koja je pitala mogu li oni učiniti isto i za Owena. Potvrdnim odgovorom, učenici su napravili tisuću papirnatih ždralova.



Ždralove raznih boja objesili su na strop svoje učionice u koju će se Owen vratiti nakon oporavka. Prošao je kroz operaciju koja je trajala 17 sati. Ovakva podrška definitivno potiče čovjeka da zastane i osvrne se na ono što je bitno u životu.



Kako volim životinje, odlučila sam podijeliti priču za koju vjerujem da većina zna. Životinja pamti onog koji joj je pomogao, koji ju spasio. I to ne mora uvijek biti pas. U ovom slučaju, to je pingvin. Svake godine ovaj maleni južnoamerički pingvin otpliva milje i milje do brazilske plaže, kako bi se ujedinio s čovjekom koji mu je spasio život. Ovaj pingvin spašen je 2011. godine, kada ga je sedamdesetogodišnji ribar Joao Pereira de Souza očistio od ulja kojim je bio prekriven. Hranio ga je, brinuo se za njega i postavio ga ponovno na noge. Nakon 11 mjeseci pingvin je nestao. Nije prošlo dugo, pingvin imenom Dindim se vratio i proveo osam mjeseci sa svojim ljudskim ocem. Dindim to čini već pet godina. A Joao ga doživljava kao da je njegovo dijete.



Ovo je još jedan od dokaza koliko bi se trebali povezivati s cijelom prirodom i njezinim stanovnicima. Pomagati svakome tko je u nevolji. Prizori poput ovog pokazuju da i životinjski svijet umije se zahvaliti svojim spasiteljima.
Mnogo je lijepih vijesti koje se mogu pronaći guglajući. Ove koje sam ovdje prenijela pronašla sam na odličnoj stranici GoodNewsNetwork i toplo preporučam da ju lajkate. Osvježite svoj dan pozitivom, a ne konstantnim crnilom tragičnih kronika.
Prekrasne situacije događaju se i u našem susjedstvu, u našim obiteljima, među našim prijateljima. Ovdje ću prenijeti tri situacije koje su mi prenijele dvije prijateljice i jedna moja, sada već bivša učenica. Da stvar bude još bolja, jedna priča je iz Zagreba, jedna iz Osijeka, a zadnja iz Pleternice. Krenimo s ovom iz Osijeka. Ta priča mi je prva i proslijeđena. Radi se o jednom osječkom uličnom sviraču, koji često svira, vjerojatno svaki dan. Ponekad sam svira na harmonici i pjeva, a nekad pusti glazbu, otvara usta i svira. Ljudi koji prolaze pored njega postali su imuni. Doživljavaju ga kao dio grada, kao nekog koji, eto, tamo mora biti. Prijateljica veli da nije dobila dojam da ga ljudi pretjerano doživljavaju, niti da mu ostave koju kunicu, a kamoli da pred njim plešu. Navodi kako su svi okupirani svojim mislima. Ne zastaju da bi ga poslušali i s njim razgovarali. I onda, dođe dijete, maleno dijete i podsjeti nas kome se okrenuti. Posjeti nas kako smo umjetni, kako smo i sami zaboravili biti djeca, probuditi ono dječje u nama. Dijete je obratilo pozornost na njega. Dijete je zaplesalo, veselilo mu se. Nema tog novca koji bi netko mogao baciti u sviračevu kanticu, a da se može mjeriti sa srećom koju je ovo dijete osjetilo.



Mislim da svi dobro znamo koliko bi htjeli ponovno biti luckasti, rasplesani, smijati se dok nas sve ne zaboli. Imamo to u sebi. Rođeni smo s tim. No, negdje putem, dozvolili smo da nam uzmu. A predali smo im bogatstvo. Na kraju svakog dana, ili puta ili života, sjećamo se takvih trenutaka. Sjećamo se onog kako smo se osjećali, a ne što smo posjedovali.
Druga priča je iz Zagreba. Prijateljica je čula kako je muškarac kojeg njezina obitelj poznaje, doživio infarkt. Osjetio ga je za vrijeme vožnje. Ono što je učinio pokazuje čovjekov instinkt za preživljavanjem. Zaustavio je auto, izašao iz njega i legao na sred ceste. U to vrijeme naišla je osoba koja se zaustavila pored njega i nazvala hitnu pomoć. Zatim je uzeo njegov mobitel i obavijestio cijelu rodbinu što se dogodilo s njihovim članom obitelji. Ovime je ipak pokazano kako postoje oni koji će se zaustaviti i pomoći. Neće nastaviti jednosmjerno, već će skrenuti s puta kako bi pomogli onima koji zazivaju u pomoć.
Za kraj sam ostavila priču kroz koju smo svi prošli. Neki su prošli bezbolno, a neki još uvijek žale zbog izbora kojeg su učinili. Priča se odnosi na završetak osnovne škole i izbor srednje škole. Oni koji se nalaze u svijetu odraslih, mogu se prisjetiti kako je to izgledalo. Je li izbor srednje škole bio njihov ili na žalost, luda ambicija njihovih roditelja. Poslavši poruku svojim pleterničkim kreativkama (to su one učenice koje su fenomenalno odradile mnoge kazališne izvedbe), javila se učenica od koje sam se ove godine oprostila. Napisala mi je kako ima priču, ali da nije to sada neka vau priča. No, upravo njezina priča, njezini osjećaji, potpora roditelja je ono što je VAU. Osmaši su ovih dana bili poprilično napeti zbog online upisa u srednje škole. Mnogima je suflirano što trebaju upisati. Ova učenica ima roditelje koji ju u potpunosti podržavaju. U njezinoj poruci pisalo je kako je neizmjerno sretna što ima roditelje koji su uz nju, koji se vesele zajedno s njom. Niti u jednom trenutku joj nisu nametnuli u koju srednju školu bi se trebala upisati. Njezini roditelji su njezin oslonac. Naravno da posluša njihovo mišljenje, njihovu konstruktivnu kritiku. I to joj je važno, jer drži do savjeta svojih roditelja. Sreća koju osjeća što ima slobodu odlučiti sama i što ima njihovu podršku, za nju je neopisiva.
Hvala joj što je ovo podijelila sa mnom, a ovim putem i sa svima koji budu čitali. Njezini osjećaji također nas mogu podsjetiti kako je lijepo kada se mišljenja ne nameću. Kako je lijepo kada nas bližnji puste da budemo to što jesmo, u svoj svojoj punini. Kada osjetimo da se zajedno s nama vesele.
Ovim tekstom, ovim pričama (za koje imam neki osjećaj da će biti i drugi dio) htjela sam nas sve podsjetiti koliko je bitno da svaki dan zahvaljujemo za ono što imamo. Ne zamarati se s onim što nemamo. Pomagati jedni drugima. Biti milosrdni Samarijanci kada god nam se za to ukaže prilika. S razlogom se nalazimo baš na ovom putu, pred određenim situacijama. Za sve postoji razlog, iako nije odmah vidljiv. Svi smo mi karika u lancu humanosti. Hajde da ne budemo ona karika koja će tako lako popustiti. Držimo se, koliko god teret bio težak. Vrijedit će. Ponekad je potrebno samo malo pričekati.

Oznake: sreća, ljubaznost, lanac humanosti, potpora, oslonac, ljubi bližnjega

<	siječanj, 2018
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31

Siječanj 2018 (1)
Prosinac 2017 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (2)
Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (6)
Lipanj 2017 (2)
Svibanj 2017 (4)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (6)
Veljača 2017 (9)
Siječanj 2017 (6)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv