Pregled posta

Slobodno osjećaj

U moru životnih trenera, novih metoda koje nam svakodnevno iskaču da bi nas usmjerili, negdje, primjećujem da smo podosta izgubljeni. Novi val "duhovnosti" čini nerijetko opasne stvari. Govore nam da je potrebno pozitivno razmišljati. Posežući za raznim rješenjima bivamo sve gladniji sebe. Želimo sebe u svoj svojoj veličini, ali se nametnula teorija o pozitivnom razmišljanju. Nekako mi to izgleda kao izvršavanje ambicija nekih drugih, a sebe smo negdje duboko zakopali. Zakopali smo se unutar posla kojeg ne volimo, braka u kojem nismo voljeni, prijateljstva koja su neiskrena i puna uvjeta. Utihnuli smo glas u sebi, stavili ga na opciju - bešumno. Stvorili smo naviku življenja, ali ne dajemo si pravo osjećati.
Moji osjećaji su raznoliki. Ponekad sam usamljena, ponekad želim biti osamljena, ponekad poželim reći nekome koliko me tuga i brige izjedaju. Sretna sam i tužna, zahvalna i ljuta, voljena i usamljena, volim i odbačena sam. Svi ti osjećaji u meni stvaraju koktel emocija. I to je prirodno. No, ono što nije u cijeloj toj priči dobro je povratna informacija drugih kada poželim verbalizirati svoje unutarnje stanje. Znala se dogoditi situacija koja bi za mene postajala nepodnošljiva. Tada ja, ljudsko biće kao i sva druga, započela bih govoriti o onome što me tišti. Naišla sam na puno toga, što me samo još više odgurnulo u moj tajni svijet. Kao da moja stanja nisu validna usporedo s drugima. Zaustavili bi me s riječima kako nisam bolesna, kako nisam majka (pa ne moram brinuti za djecu), kako nemam budalu od muža, kako imam vremena za sve (jer sam single), te što mi nedostaje. Budi zahvalna, govorili bi mi. Hm!
Da su mi dozvolili da započeto završim, onda bi i saznali da više zahvaljujem nego što tražim. Saznali bi da bolujem. Možda bolest nije tjelesna, ne izjeda moje stanice tijela, ali hrani se onim esencijalnim. Hrani se mojim bićem koje kao i svi drugi pokušava živjeti ispunjenim životom. Saznali bi da kao i oni želim ljubav, obitelj koju želim stvoriti. Saznali bi da single život, koliko je lijep, poprilično je gluh. Prostor u kojem živim ispunjavam glazbom i nježnim disanjem svoje curice, maltezerice Amelie. Saznali bi kako je moja bol također legitimna. No, obavijeni vlastitim životima (za koje ne govorim da nisu teški), nesmotreno, a ponekad i bešćutno znaju odaslati rečenicu koja čovjeka stavi na margine onih koji kao da nemaju pravo osjećati.
Da, nemamo svi iste živote. Priča svakog od nas je posebna, jedinstvena, teška i laka, sretna i tužna na svoje načine. Ipak, pitam se, jesu li svi ti ljudi koji svoje probleme stavljaju na vrh piramide onih koje bi se stalno trebalo slušati, tješiti (pod cijenu vlastitog neosjećanja) svjesni da postoje oni čiji životi su još teži od njihovih? Ako ćemo razmišljati globalno i gledati nevjerojatnu i pretešku ljudsku patnju, tko onda ima pravo išta reći o svojim osjećajima.
Odgovor bi trebao biti jasan. Svi imamo pravo. Svi imamo unutarnji svijet koji je tijekom života prošao kroz toliko transformacija koje su nas itekako obilježile. Osjećaji svih su valjani, legitimni. Osjećaji su bitni od našeg samog početka. Od trenutka kada smo stupili na tlo života, do trenutka kada ćemo odvojiti svoje duše od ovozemaljskog i krenuti nekim drugim putem. Svaka, pa i najmanja bol ima svoju važnost, jer s razlogom se zove bol. Jačina boli nije ljudsko nadmetanje čiji će intenzitet reći tko ima prednost pri otvaranju emocionalnih vrata svijetu. Moja emocija je važna, tvoja emocija je važna, emocija cijelog svijeta je važna.



Rasipamo se naučenim preseratorskim novonastalim teorijama. Smjernice koje su nam dane u literaturi selfhelpa kao da zaboravljaju krenuti od glave, a ne od trupa ili još gore od repa. Ismijavaju se pshilozi, psihijatri, psihoterapeuti, a veličaju su oni koji govore kako treba pozitivno razmišljati. Govore kako je potrebno voljeti sebe, a ne govore kako se to voli sebe. Govore koje tehnike pomažu, ne imajući na umu kako je svaki čovjek biće za sebe. Kako moj background nije jednak backgroundima drugih. Govore ti da se moliš, a ne naučete kako se moliti. Koketiraju sa svim religijama svijeta, izabirući ono što njima odgovara, stvarajući neko novo doba. Neki new age New Agea. Vrijeme nam prolazi, a da se nismo pitali osnovno. Tko smo?

Tko sam?


pitanje za svakog ponaosob

Tko si?

Hoće li nam reći oni koji hodaju naokolo s teorijom, a da ni sami ne znaju tko su? Hoće li itko zastati, pogledati čovjeka, mene, u oči, sjesti i samo slušati? Zaboravili smo slušati. Kada bismo na kratko ne stavljali svoju bol ispred onoga koji je odlučio stati ispred vas i reći vam svoju, učinili bismo najdragocjeniju stvar ikada. Čuj me prvo. Čujmo se. Poznavanjem sebe, osluškivanjem drugoga, polako ćemo krenuti prema tom pozitivnom razmišljanju. Ipak, imajte na umu kako ni tada dani neće biti ispunjeni pozitivom, već će biti ispunjeni svim životnim bojama. Ono što će biti drukčije jest naše ponašanje. Znat ćemo drukčije. Ako i pogriješimo, reći ćemo na glas, ispričati se. Poznavat ćemo jedni druge. Nećemo se povlačiti u svoje privatne odaje, već ćemo brisati svu tu silnu otuđenost. Postat ćemo jedni drugima bitni, davajući važnost tuđim radostima i bolima. Dozvolimo si biti autentični, dozvolimo si izgovoriti ono što osjećamo.



Dugo već razmišljam o ovome, jer primjećujem kako sam i sama, pred drugima zatvorila vrata svoga svijeta. Nekako sam se i uljuljala u svoj svemir. Naravno da imam TE ljude kojima mogu verbalizirati i bol i radost i tugu i sreću. Nemam ih mnogo, ali su zlata vrijedni. No, ono što želim jest mijenjanje klime općenito. Nisu TI moji ljudi uvijek oni kojima želim reći svoje emocije. Nekada poželim da to bude i netko drugi. Iz razloga što je i sam prošao kroz određene transformacije. Ali tada, voljela bih da se uistinu čujemo. Da se ne ušutkavamo i ne poklapamo riječima koje bi bol jednoga uzvisili nad boli drugoga. Dajte ljudi, pa ljudi smo.



U biti bojim se ovih blagdana. Ne poradi sebe. Nego poradi onih koji sami lutaju, iako su okruženi ljudima. Bojim se za one koji će tijekom blagdanskih dana vrlo vjerojatno prolaziti kalvariju života, koji će stjerani u tamni kut čekati maleni tračak svjetlosti da ugrije njihove ranjene živote. Također, bit će i onih koji će se aktivirati, pa će u blagdanskom raspoloženju rasipati priču o zajedništvu. Koje će, eto, Božić kao potaknuti da bi mogli javiti se nekome koga nisu dugo čuli ni vidjeli. Vjerojatno od prošlog Božića. Iskreno, sačuvaj me Bože takvih koji u jednom tjednu žele ispraviti odnose koji se ne održavaju mjesecima, godinama (no, neću se oglušiti na njihovu bol ako ju žele podijeliti). Poigravati se s osjećajima drugoga također nije prihvatljivo ponašanje. Stoga, prije nego krenete prebirati po mobitelu, stavljajući prst na kontakt osobu koju niste dugo čuli, pitajte se, činite li to iz ispravnih razloga. Želite li odnosu dati drugu priliku? Ako da, onda se počnite i ponašati u skladu onoga što (ne)biste htjeli da se vama čini.
Završila bih blog riječima kojima je i naslovljen. Slobodno osjećaj!!! Saznaj tko si!!! I sama radim na tome. Saznaj tko su i ljudi preko puta tebe. Dozvoli si biti iskren prema sebi. Završi ono što vodi propasti, a hrani ono što ti svakim danom donosi sve više plodova. Presjeci pupčanu vrpcu koja te ne održava na životu. Ali, ne ignoriraj čovjeka u patnji. Nemoj ti biti onaj koji jedino vide svoju bol, a pred tuđom zatvara oči. Sve to polako će postati jasno otkrivanjem sebe, živeći slobodno. Slobodno i u ljubavi.



ŠTO DUŠU BOLI

Drhtimo misleći da u nepostojanju ćemo nestati,
ali nepostojanje se još i više boji
da će ljudski oblik dobiti!

Ljubav prema Bogu jedini je užitak.
Sve se druge naslade užegnu.
Što dušu boli?

Živjeti bez okusa vode vlastite srži.
Ljudi znaju samo za smrt i ovaj svijet.
Sumnjaju u vodu duše.

Te sumnje mogu se umanjiti. Iskoristiti noć za buđenje.
Tama i živuća voda ljubavnici su.
Neka ostanu budni zajedno.

Kada trgovci svoje obilne večere smažu
i usnu svoj besvjesni san,
mi, noćni kradljivci, idemo na posao.

Rumi

Post je objavljen 17.12.2017. u 17:12 sati.