Pogled u...

ponedjeljak, 29.05.2017.

Koja je tvoja revolucija?

Svatko od nas pokušava osmisliti svoj život i živjeti ga na najbolji mogući način. Od dana kada nas je po prvi put zrak ošamario svojom nevjerojatnom snagom i prostrujio našim malenim tjelešcem, mi smo napravili već prvi korak. Od toga dana počinjemo biti izloženi svemu onome što čini ovaj svijet, ovaj planet. Bivamo izloženi ljubavi, kulturi, religiji, politici, predrasudama, diskriminaciji, radosti, plaču, boli, sreći. Naš maleni kozmos pokušava se ukrasiti od onih koji su ovu inicijaciju prošli davnih dana. Na žalost, mnogi od tih pripadnika ljudskog roda, ukalupljeni, zastrašeni, nijemi, čine isto što su i njima činili na njihovom početku. Začarani krug naučenog obrasca mišljenja i osjećanja. Ne ostavljajući prostora za pitanja je li to što činimo uopće dobro i ispravno. Životi mnogih izgledaju distopijski, vukući se u kolonama, ne pokušavajući promijeniti taj obrazac koji njihova lica čini izobličena, a tijela pogrbljena. Ti pripadnici ljudskog roda, odlučili su, izabrali su svoju moć predati u ruke onog drugog, onih drugih. I onda u toj svojoj boli, nemoći, nijemosti, odgajaju one male ljude koji su svojim životom dobili priliku učiniti drukčije. I tako su divni ti mali ljudi, koji svojim rođenjem donose onu nevinost koju su mnogi na životnome putu izgubili. I ti mali ljudi, ta djeca, mogu nas podsjetiti na čistoću srca. Ali, veliki čovjek ih brzo prekine. Stavivši ruku na njihova usta, prijeteći famoznim kažiprstom, udarcima, ružnim riječima, govoreći mu što je „ispravno“. Veliki čovjek zna što je ispravno. Dobro je istreniran od svoje kulture, religije, rase, politike. I to je njegova dogma. To je jedini ispravni način kako živjeti i preživjeti. Život je težak, reći će veliki čovjek malom čovjeku. I u pravu je kada mu to priopći. Ali, izostavio je onaj bitni dio. Kada spoznaš koliko život uistinu jest težak, tada će postati i lakši. Izostavlja dio gdje treba dati poticaj malenom čovjeku, djetetu na početku svoga puta, izostavlja činjenicu da on može biti revolucionar ljubavi. Da on može biti onaj koji ima svu onu snagu koja je potrebna da se presiječe pupčana vrpca kojom smo spojeni na naše uvjetovanosti. Izabire izostaviti reći mu da on, maleni čovjek, dijete, ima dar. Dar razmišljanja, dar nadanja, dar vjerovanja, dar ljubavi. Ti darovi i jesu tu, kako bismo živjeli svoju prirodnost. Kako bismo živjeli svoje jastvo. Veliki čovjek, uvjetovan svojim strahovima, govori malenom čovjeku da način kojim on tako velik živi je nešto što se mora. Da promijeniti nešto je nemoguće. Da je bolje šutjeti, jer, eto, šutnja je zlato. Govori mu da gleda svoj život ne obazirući se na živote drugih, jer, eto, nisu to njegovi problemi. Veliki čovjek govori malome čovjeku, djetetu, kako nisu svi u pješčaniku jednaki, te da svoje igračke ne dijeli s ostatkom društva. Uči ga ne preuzimanju odgovornosti, govoreći mu riječi poput – to svi rade. Veliki čovjek svoju nemoć, svoj kukavičluk, svoju emocionalnu zabetoniranost pokazuje malome čovjeku, djetetu velikih očiju, čistog srca, rođenog da voli. A mali čovjek u velikom čovjeku gleda svog prvog boga i vjeruje mu, klanja mu se, ljubi ga, biva mu poslušan.
No, ipak, nije sve tako neuravnoteženo. Spomenuh onaj dio ljudskog roda koji slijepo hodi, ne pitajući se, ne usuđujući se, prepuštajući se drugima. Spomenuh ih na početku, jer sada želim spomenuti onaj dio ljudskog roda koji svojom moći i jest revolucionar ljubavi. Onaj dio ljudskog roda koji koristeći svoj razum, otvarajući svoj um, boreći se s vladajućima, gine. Ne nužno polažući svoj život za drugoga. Ne govorim ovdje o mesijanizmu. Ali govorim o onima koji su unatoč svemu odlučili izabrati teži put, pogledati u oči onima koji ni sebe ne mogu pogledati, izazvati ih, tražeći istinu, tražeći autentičnost, tražeći ljudskost, ne stavljajući smeće pod tepih. Taj dio ljudskog roda čini nevjerojatne svakodnevne mirakule. Teži put i iscrpi. No, taj dio ljudskog roda nije mazohistički. Ne ranjava se i ne diže svoj život eksplozivno u zrak u ime boga koji to nije. Taj dio ljudskog roda krasi empatija, ono divno uživljavanje u svoje i tuđe emocije. I taj dio ljudskog roda zna se odmoriti, zna predahnuti, zna biti nježan, zna voljeti. I taj dio ljudskog roda zna prihvatiti gore spomenute darove. Taj dio ljudskog roda jest ljudski rod. Taj dio ljudskog roda nije posebna vrsta koja se razlikuje po izgledu od onog dijela ljudskog roda koji nijemo hodi kroz život. Taj dio ljudskog roda sam ja, ti, svi mi. Svi imamo iste darove. Da, nemamo svi iste uvjete, nemamo svi istu kulturu, istu religiju, istu političku situaciju. Ali, imamo nešto još bolje, pripadamo istoj vrsti. Čovjek – muškarac, žena, dijete. Svi smo isti, svi smo jedno. Dozvolimo si biti ljudi. Biti prirodni, biti bića ljubavi. Upotrijebimo sve ono što nam je darovano. Budimo primjer malim ljudima, djeci. Djeca gledaju. Možda ne znaju značenje riječi poltron, ali osjete i vide dvoličnost, vide kukavičluk, vide nanošenje boli, vide krađu, vide bacanje kamenja na druge, čuju ogovor, čuju laž, vide naš kukavičluk, naše pokoravanje lažljivcima. Maleni ljudi vide, osjete i čuju kako hoda, diše i govori veliki čovjek. Veliki čovjek isto to vidi, ali što veliki čovjek izabire nakon svega viđenog. Što ću ja izabrati? Što ćemo svi mi izabrati? Što ćeš TI izabrati? Dok se svi budemo preispitivali ili na žalost ne budemo preispitivali, želim da znate da svi imamo mogućnost i snagu biti revolucionari. Biti oni koji će svoju moć upotrijebiti ili olako je predati. Biti oni koji će uistinu živjeti život ili čekati da život već jednom prođe. Koja će biti tvoja revolucija?

Oznake: revolucija ljubavi, promjene, snaga, djelovanje

29.05.2017. u 20:45 • 7 Komentara • Print • #

nedjelja, 21.05.2017.

Pogled u...moju godinu

Iako su oči mnogih uprte u TV ekrane (razlog-lokalni izbori), moj pogled se usmjerio i na godinu koju ostavljam iza sebe. I sama sam iščekivala rezultate izbora, ali odlučih osvrnuti se na svoju proživljenu godinu. Razlog? Sutra mi je rođendan. I kako mnogi prave određene liste životnih odluka na Silvestrovo, ja volim rezonirati, uvidjeti, primijetiti što se sve dogodilo dan prije 22. svibnja.
Svjesna sam svojih dogodovština i prije ovog dana, ali nekako volim baciti još jedan pogled, prije nego ušetam u svoju novu, biološku godinu.
Ne želim na dugo i na široko o tome što se sve odvijalo. Ostavljam određene situacije i spoznaje za neke od nadolazećih blogova. Želim nekako pogledom prijeći na svoja osjećanja. Na ono kako sam unutar sebe doživjela sve ono što ostavljam iza sebe. Vrlo sam zahvalna na prošloj godini dana svoga života. Imala sam priliku cijelo ljeto provesti u prekrasnom gradu, u Londonu. Ogromni grad na koji se treba naviknuti. Onog trenutka kada se dogodi klik, otvore se oči i srce i um i on postaje najljepši grad u kojem sam ikada bila. Bio je to grad u kojem sam i najduže bila. Ono što posebno pamtim dok sam tamo boravila (uz svoju rodbinu i prekrasne trenutke s njima) je osjećaj sreće. Sjećam se kako sam se vozila u autobusu, krećući se prema jednom od must see mjesta, slušajući glazbu koja je dopirala do mene preko slušalica, promatrajući sve te silne ljude i osjetila onu sreću. Onu za koju ne trebaš nikakav poseban razlog. Sreća se događala u tom trenutku, ona je jednostavno bila. Ja sam ta koja sam osjećala sebe u potpunosti, koja se osjećala slobodna od bilo kakvih opravdavanja ljudima, od toga da moram biti nešto što nisam, od toga da se moram siliti da bih bila negdje gdje ne želim biti. Bila sam svoja, bila sam u trenutku, bila sam opuštena, prihvaćala sam sebe u potpunosti, bila sam sretna. Mnogi misle kako nemaju pravo na tu sreću, da je ona luksuz. No, meni se nije događalo ništa senzacionalno tog trenutka da bih uprla prst u to i rekla da je to razlog zbog kojeg sam osjećala sreću. Ne. Samo sam si dozvolila. Dozvolila sam si biti prisutna cijelim svojim bićem, u tom trenutku, ne razmišljajući o tome što slijedi. Znala sam da će slijediti dobro. I slijedilo je. I to je ono što mi danas nedostaje. Nedostaje mi taj osjećaj, to dozvoljavanje sebi da budem svoja. To što još uvijek krenem s pravdanjem ili silim sebe biti negdje gdje tog trenutka ne želim biti. Želim taj osjećaj sreće kojeg sam osjećala prošlog ljeta. Samo se moram podsjetiti, prisjetiti i ponovno si dozvoliti. I tu nema ništa loše. To nije sebičan osjećaj, to je osjećaj ljubavi prema samom sebi. A kada počnemo voljeti sebe, tek tada znat ćemo što je to iskreno voljeti i druge. Pišem ovo, jer bih nekako htjela i sebi i drugima poručiti da je sasvim u redu željeti sebi sreću, željeti sebi najbolje i voljeti se. Ako to znači, udaljiti se od određenih ljudi, stišati zvukove oko sebe koji su preglasni, odmaknuti se u osamu i čuti sebe, onda neka tako bude. I u tome nema ništa loše. Kao što velim, to je nešto što i samu sebe moram podsjećati i dati si za pravo. Jer time volim sebe. U suprotnom se ranjavam i stvaram si nemir. Ne želim više TE nemire. Ne želim više TE rane. Stoga, želju koju sam uputila u nebo, sebi za rođendan je da se počnem voljeti. Voljeti takvu kakva jesam. To znači puno rada kako bih dozvolila svemu onome što treba doći da uistinu i dođe. Trebam se odvažiti zatvoriti poneka vratašca i otvoriti ona koja cijelo vrijeme čekaju da budu otvorena. Trentuno su odškrinuta, nije da su u potpunosti zatvorena ili zaključana. O ne! Ali, treba će još tu snage kako bi se otvorila i pustila ono čisto unutra. Kako god to išlo, a već nekako i ide, veselim se tome.
Zahvalna sam za svaki događaj, bio on dobar ili manje dobar. Zahvalna sam i za one bolne tjedne i sva ona stanja koja je trebalo izdržati. Tijekom godine dana, život nanese puno toga. Krivih ljudi, krivih riječi, krivih izbora. Nema veze, koliko god da su i oni bili previše za izdržati i to ojača. Stoga, zahvalna sam i za to. Zahvalna sam što sam zdrava. Iako određene stvari uzimamo svi zdravo za gotovo, potrebno je podsjetiti se na sve ono što imamo. Ne razmišljati o onome što nemamo. Zahvalna sam i za sve dobre tulume, a i za sve one ljude koji su me u teškim trenutcima saslušali i uistinu mi bili pravi oslonac. Zahvalna sam svojoj mami što me jednog tamo, ne baš tako davnog utorka, donijela na svijet.
Sada je sve na meni, zar ne? Njemu pak poručujem da se polako vraćam. On zna tko je ON. I želim uspjeti i dozvoliti si biti svoja. Ona koja se bezuvjetno voli. To želim cijelom našem čovječanstvu. No, svatko odrađuje svoj put kako zavoljeti sebe. Ipak, postoji alat, što suosjećanje se zove. Bez korištenja tog alata, teško da možemo živjeti ono za što smo i poslani.
Dolazim sebi na red. Nadam se da će mnogi koji ovo čitaju i sami posegnuti za onim što je jedino bitno. Ako se krene od ljubavi i ono teško, postaje lakše.
Još pola sata do ponoći. Ostavljam svoju godinicu i dobrodošla nova. Budi dobra. Budi jaaakooo dobra.

Oznake: rođendan, ljubav, voljeti sebe

21.05.2017. u 23:38 • 8 Komentara • Print • #

nedjelja, 14.05.2017.

Hej, gle brvno u oku tvome...

U svakodnevici se znaju pojaviti oni koji ne znaju ni tvoju osobnost, niti tvoje osjećaje, ni proživljavanje tvojih teških i onih manje teških dana i onih sretnih dana. Znači, nema ih uopće u tvom životu, ali, eto, nekim slučajem, oni su konektirani na tvoj život. Što kroz neke rodbinske odnose, što kroz neke uskoro tazbinske odnose. Na temelju površnih odnosa koje održavaju s tobom, površno zaključuju tko si ili što si. U sebi njeguju totalnu iskrivljenu sliku tvoje osobnosti, jer zaključuju onim što njih čini, ono što oblikuje njihove osobnosti. I onda, u toj svojoj tzv. oblikovanoj osobnosti te obavijeste kako imaju plan. Plan za tebe. Plan da te namjeravaju uključiti u zajednicu u kojoj su oni aktivni članovi od ne tako davno. Radi se o religioznoj zajednici, čiji program se meni sviđa. Program o kojem sam istraživala i za koji sam se zainteresirala u onoj mjeri da posjetom zajednice osjetim koje osjećaje bi mogli probuditi u meni.
Znači, oni, tamo neki, žele te uključiti u određenu religioznu zajednicu (protiv koje ja nemam apsolutno ništa protiv), a da sa mnom nisu u životu proveli dvadeset i četiri sata. Znači, nemaju nikakvog pojma kako prolazi moj dan, kako teku moje misli, koja su moja htijenja, želje, koje su moje boli, rane, kako teče moje išta. I onda, na temelju svog tog neznanja i ne pokušaja da me upoznaju, dođu do nekog ludog zaključka da bi me mogli uzeti za projekt. Mene, dosta stariju od njih, s iskustvom za koje oni nemaju apsolutnog nikakvog znanja, a očito (po pokazanom pasivnom ponašanju) ni želje da bi ga saznali. Nemaju pojma tko sam u svoj svojoj suštini, kroz što sam sve prolazila prije nekoliko tjedana i kroz što sve prolazim svaki dan. Ne znaju jesam li to razdoblje prolazila u velikoj radosti ili u velikim patnjama, boli. Nisu ni približno u kategoriji mog najboljeg prijatelja, moje najbliže rodbine. Nisu u nikakvoj kategoriji, jer kako prolaze moji dani (ispunjeni svim mogućim egzistencijalnim i ostalim životnim pitanjima). Ali, eto, nekako, u svojim razmišljanjima, dođoše do one točke u kojoj odlučiše da bi nekoga mogli uzeti u okrilje svojih projekata. Ne poznavajući niti jedan moj stav o ičemu, pogotovo o religioznom svijetu, oni zaključiše. Uzeše si za pravo i obratiše mi se. Tamo, negdje u zaglušenom svijetu, u svijetu ludog tuluma i zaglušujuće glazbe, obavijestiše me. Pri tome, ponavljam, ne poznajući s kojim stavovima ja vodim ljubav, s kojim stavovima koketiram, a s kojim stavovima stvaram blisku vezu. Apsolutno me ne znaju, što ovu cjelokupnu priču čini još više bizarnijom. Ponavljam, još jednom, glasno i jasno i decidirano, kako oni nemaju nikakvog pojma tko sam, što osjećam, koji su mi stavovi, kamo hodim.
Takvi koji me uhvatiše na pik i staviše me na listu svojih projekata, su oni koji su tek zakoračili u ozbiljan život, su oni koji s prikupljenim godinama i iskustvima ulaze u kategoriju zelenih (a ne zrelih). Baviti se duhovnim svijetom, potrebno je zakoračiti u dublji svijet. I vjerujem, da su taj duhovni svijet načeli, zagrizli i osjetili fini okus tog svijeta. Taj okus tjera ih da grizu još više i više. I to mi je u potpunosti jasno. No, ono što sam se pitala, nakon svega toga, treba li tim ljudima objasniti tko sam barem približno, ili pak nastaviti sa svojim svakodnevnim borbama, sa svojim razmišljanjima, svojim duhovnim putem. Tijekom sveg tog silnog preispitivanja, kroz glavu prođu raznorazni dijalozi, dvojbe. I onda, potaknuta svim tim razmišljanjima, počnem misliti kako je najbolje i najkorisnije zagrliti svoj život, zagrliti svoj svijet, ono što ja jesam, biti topao prema sebi. Jer, nitko od njih se ne budi sa mnom, a niti odlazi lijegati sa mnom. Ja sam ta koja se nosim sa svim svojim emocijama, sa svim onim nepostavljenim pitanjima o tome kako sam i kako se osjećam. Nitko ne zna, apsolutno ne zna, što to ja sve proživljavam i kroz što prolazim. I ne krivim ih. Ne znaju kako je to kada tražim pomoć, kada se obraćam svojim bliskim prijateljima. AIi, eto, na temelju tko zna čega, oni rekoše da mi je potrebna njihova zajednica. Na temelju čega, pitam se i dalje? Ako pročitaše neki od mojih blogova, to je samo djelić onog kako se osjećam i kroz što prolaze moje svakodnevne borbe. I dalje, ostaje muk koji je ispunio onaj prostor koji je trebao biti ispunjen krucijalnim pitanjima koji bi izrazili veliko suosjećanje i veliku želju, barem me približno upoznati. Iako je ovo otrcani klišej, ali prohodati u mojim cipelama, naučit će ih, pokazati im barem djelić onoga što mene čini. A oni o toj meni ne znaju ništa. A ako kojim slučajem ne umiješ hodati mojim cipelama, trebalo bi te barem krasiti snažno suosjećanje. Ako nemaš nijednu od tih sposobnosti, onda je moj savjet da začepiš, zašutiš. Zadrži svoje iskrivljeno mišljenje za sebe. Uskraćujem ti pravo da mi govoriš što misliš, bez da me poznaš, imalo. Ako si umno izrevoltiran nekim svojim situacijama i stvarima, misleći kako je samo tvoje ispravno, imam iznenađenje za tebe. Ništa na ovom svijetu nije apsolutno, doli jedne stvari. Jedino apsolutno, bez obzira kako to apsolutno slavili, njegovali, klanjali se, je ljubav. Sve religije reći da je njihov način najbolji, najispravniji, najjasniji. No, jedino što je uistinu apsolutno i najispravnije jest ljubav.
I onog trenutka kada se to shvati, kada se shvati da ljubav jest najbitnija, krenut će promjene. Iako smo svi nesavršena bića, spojena smo tajnim nitima. I kada to shvatimo, shvatit ćemo koliko smo voljeni. Ako se vječno borimo protiv osjećaja manje vrijednosti, dobro je shvatiti da svi lutamo. Da svi smo u potrazi svetoga. I dok god netko misli da on sam ne luta, a da svi drugi su izgubljene ovce, je čisto preseravanje (prostite na izrazu, ali ne nađoh adekvatnije riječi). Svatko, pa tako i ja, učim svakog dana biti sama sa sobom, prihvatiti određene stvari, situacije, ljude, otpustiti određene stvari, situacije, ljude.Trudim se živjeti što autentičnije, bez tuđeg usmjeravanja. Svjesna da svi svakog dana patimo. I ako već patimo, onda patimo na takav način da ne povrjeđujemo i ne prozivamo druge ljude. Detektiraj svoju patnju i pokušaj ju riješiti na način koji će tebi i samo tebi pomoći, bez povlačenja onih koje u biti jedva da i poznaješ. Živi svoj plan za sebe. Ja definitivno se ne vidim uvučena u tvoje planove, u plan tvojih percepcija. To si ti. Čini i živi najbolje što umiješ. Propovijedaj, ako misliš da je to pravi smjer. Ali, hajde, čini to na način koji će poticati, a ne stvarati averziju. Pozabavi se svojim unutarnjim svijetom, bez planova za druge. Mijenjajući sebe, postati svjesniji sebe, uvodiš promjene u vlastitom životu. I tu se zadrži, oko toga gradi, oko toga čini promjene i širi vijest koja te čini radosnom. U suprotnom, drugi će se povući, jer taj drugi, zna sebe i prijeko mu je potreban mir.
Nadam se da ćeš i da ćete uspjeti u traženju svoga mira, ne koristeći ona sredstva koja udaljuju te od svih ostalih. Jedino čime mogu staviti točku na cijelo ovo obraćanje tebi, vama, je riječ AMEN. Pa neka tako onda i bude.

Oznake: Moj život, moje odluke, moj način, nisam projekt

14.05.2017. u 05:16 • 10 Komentara • Print • #

subota, 06.05.2017.

Kultura života vs. kultura smrti

Čovjek je od samog početka pozvan da što kvalitetnije i bolje ostvari svoj život. Čovjekov cilj je da što dostojanstvenije taj život i proživi, a želja mu je da ga dostojanstveno i završi. No, žive li ljudi dostojanstvo, dozvoljavaju li mu drugi da dostojanstveno živi. Na žalost, kultura smrti sve više dobiva prednost u društvu, a svetost života (bilo da ste religiozna osoba ili ne) stavljena je na margine društva.
Tijekom povijesti, na smrt se gledalo na različite načine. Komediograf Posidip je u kazališnom komadu „Mrav“ koji je napisan oko 300. g. pr. Kr. govorio da čovjek ne može poželjeti ništa bolje od bogova, nego dobru smrt. Sokrat je riječju eufemia izrazio umiranje u smirenoj i pobožnoj smrti. Stari rimski svijet priželjkivao je časnu, slavnu i dostojanstvenu smrt. A Seneci pak nije bilo bitno pitanje kad će umrijeti, nego hoće li umrijeti dobro ili loše.
Znači, otkada je svijeta, ljudi su razmišljali o onome što im je nepoznato i jedino sigurno. Razmišljali su o smrti. I o smrti je potrebno razmišljati i govoriti. Ne stavljati ju u ladicu ili ju staviti pod kategoriju tabu tema. No, ono što mene osobno zabrinjava i rastužuje je današnji stav čovjeka prema smrti. Naime, današnji čovjek, okupiran svim onim svakodnevnim događajima, zapostavlja razmišljanje nad onim što bi mu trebalo biti najsvetije. To je vlastiti život i život općenito. Zaboravlja da je život svet od samog svog početka i do svog prirodnog kraja. Smrt je cilj i jedina sigurna činjenica ljudskog života. Ona nastupa kao završni i najviši događaj života. Međutim, trebamo se pozabaviti i putovanjem koji se zove život.
Jedan od razloga zašto ovo pišem je što je ovo tema o kojoj sam pisala i svoj diplomski rad. I to je tema s kojom sam ja bila na čisto, zato o njoj govorim čistog srca, ali opet bez osuđivanja. Pišem o njoj, jer sve više promatram svijet oko sebe, a moderna tehnologija nam je putem virtualnog svijeta omogućila upravo brže pribavljanje informacija o tome kako druge kulture žive. I ono što vidim je da ignoranti, fanatici, bijesni ljudi, ljudi zatamnjenog uma uzimaju ono što je najsvetije. Uzimaju ljudski život, život nečijeg djeteta, oca, majke. Uzimaju život u sekundi. Ugase život koji je prije toga nekoga veselio, radovao, volio. S druge pak strane, promatram kako i oni koji staju u obranu onih čiji su životi ugašeni, nošeni bijesom, tugom, ljutnjom priželjkuju tzv. krvnicima istu sudbinu. I onda se pitam, po čemu smo drukčiji, ako bismo vratili istom mjerom, ako bismo učinili ono što i nama učiniše ili nekome od naših voljenih?
Naravno da su ovo teška pitanja i da mnogi u načelu mogu biti na strani zaštite života do onog trenutka kada se nađu pred teškim izborom. Izborom koji odjednom poljulja sve njihove moralne stavove za koje su mislili da ih ništa i nitko ne može uzdrmati. I sama to osjećam. I pri promatranju po meni nepravednih situacija, odvrtim i ja različite scenarije u svojoj glavi. I u konačnici, ne mogu apsolutno znati kako bi bilo u određenoj situaciji, ali volim razmišljati da bih drukčije. Volim razmišljati i njegovati u sebi misao da čovjek treba biti zaljubljen u život. Iako ga rani puno toga, iako trpi, iako je krhak, voljela bih kada bismo hranili ideju da čovjekov život i tada ima smisao. Da život svakoga od nas ima smisao. I onog trenutka kada izaberemo učiniti loše drugome, nanijeti mu ogromnu bol koja će za posljedicu imati neopisivu patnju, i tada su ti životi također sveti. I čvrstog sam uvjerenja, bez obzira na moju religioznu pripadnost, da nitko nema pravo drugome taj život uskratiti. Iako se mnogi neće sa mnom složiti, iako mnogi imaju stav da ako im netko povrijedi obitelj u najgorem smislu bi krenuli u osvetnički pohod, i dalje sam stava da život svakoga je svet.
Bojim se za čovječanstvo, bojim se za planet i za sve one civilizacije koje su izgrađene na moralno slabim temeljima. Budem i bijesna i ljuta. Obuzmu me crne misli i srdžba stvori užasne osvetničke slike u mom umu. Ali, prepoznam to, svjesna da ta srdžba, taj bijes meni ne donosi nikakvo dobro i time dobro ne mogu ni širiti. A upravo tako i krenu svi ti silni nacionalni, religiozni, rasni i razno-razni nemiri. I dok god budemo skraćivali živote koji bi se trebali itekako produljivati, dok god ne stavimo čovjekov život i njegovo pravo na njega na prijestolje života, mi dozvoljavamo da kultura smrti nadjača kulturu života.
Ljudski život je temelj svih dobara. I nitko se ne rađa loš, niti zao, niti truo. Svi se rađamo sa svrhom. Ne iskorištavamo svi svoj potencijal, jer izranjeni smo nedostatkom ljubavi, izranjeni zlostavljanjem, pokušajima da se uništi dostojanstvo. I iz te patnje, čovjek čini izbore kojima sebi priskrbi još više patnje. Iz te patnje, zna činiti i drugima loše. No, ponavljam, i tada, kada se dogodi i takva situacija koja je toliko gnjusna da probudi i našu mračnu stranu, stava sam da je život i tada svet.
Bitno je biti među onim ljudima koji će njegovati stav o dostojanstvu svakog ljudskog bića, čak i kad on/ona zastrani. Jer ako nemamo takvih osoba na ovom svijetu, što nam onda ostaje. Tko će nas upozoravati, davati nam nove prilike, rehabilitirati nas kad je to potrebno, ne suditi, biti milostiv. Život je potrebno unapređivati, pozivati ljude da život slave, čuti one koji su bez obzira na tešku patnju odabrali ne mrziti, već voljeti. Pozvati ih da nam govore kako su to uspjeli. Ako samo govorimo da je život svet, a ne pokazujemo kako je svet, koliko je svet, koliko je svatko bitan, onda, naravno da će opcija smrti (nasilne, mučeničke, namjerne…) biti lagan izbor. Dok god čovjek hrani svoju nutrinu mržnjom, ignoriranjem glasa koji ga poziva na promjene, odbijanjem ljubavi koju tako žarko želi i žudi, ona druga strana nažalost pobjeđuje.
Stoga, društvo koje je pravno, zdravstveno, obrazovno, religiozno uređeno je društvo koje će štititi dostojanstvo svakoga čovjeka, a ustavno pravo na život neće biti samo mrtvo slovo na papiru. Ako kojim slučajem ne živimo u takvom društvu, onda je dužnost nas, pojedinaca, krenuti od sebe, djelovati lokalno, a pri tome micati planine svijeta. Moguće je, samo je pitanje koliko smo voljni štititi tuđe živote, osim svojih. Bit je shvatiti da zaštitom tuđeg dostojanstva, omogućujemo zaštitu i vlastitome životu. Kao i uvijek, put je bitan, put nije lako prohodan, ali je to jedini način ako mislimo napraviti promjene u svijetu. Jedino mi te promjene i možemo učiniti.

"Kada bi najviši cilj kapetana broda bio da očuva svoj brod, on se nikada ne bi ni pomjerio iz luke".

Toma Akvinski

Oznake: život, smrt, dostojanstvo svakog bića

06.05.2017. u 00:34 • 9 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>