Pogled u...

nedjelja, 18.06.2017.

Šutnja (ni)je zlato

Da je čovjek društveno biće svima je poznato. No, zašto se onda tako i ne ponašamo? Iako se nalazimo u vremenu nevjerojatne buke, izloženosti na društvenim mrežama i komentarima „hrabro“ upućenih iza kompjuterskog ekrana, čovjek u krucijalnim situacijama šuti. Šuti kao zaliven, nijem, jedva da se može osjetiti njegovo disanje.
Ako smo upućeni jedni na druge, a jesmo, čemu onda šutjeti u onim trenutcima kada je ispuštanje glasa prijeko potrebno? Da, svatko od nas odgojen je u svojoj obitelji. Članovi tih obitelji često su odgajani da je bolje šutjeti i staviti stvari pod tepih. U toj nemoći i stavljanje osobne evolucije u mirovanje, nastavili su odgajati i svoju djecu. Upravo ta djeca, budućnost našeg svijeta, posegnuli su za onim sredstvima koja im daju preveliku slobodu. Sloboda koja ih ne uči odgovornosti. Sloboda koja ih nekontrolirano potiče da koriste svoja prava, a zanemare svoje dužnosti. Koliko god htjeli da ovaj svijet živi u harmoniji i ljubavi prema sebi i drugome, takav proces gledamo u usporenom snimku.
Naravno da postoje trenutci kada šutjeti jest zlato. Kada šutjeti ne unosi nemir. U razgovoru s bliskom ili ne tako bliskom osobom, treba biti oprezan da ju se ne povrijedi. Naime, često miješamo naš problem s onim što mislimo da je ujedno problem i tih osoba. No, nije. Tu je potrebno duboko zaroniti u sebe i vidjeti što je to što toliko bocka našu nutrinu, da smo htjeli biti vrlo glasni prema nekom drugom. Svi mi nositelji smo raznih predrasuda. Nisam još upoznala osobu koja nije nositelj barem jedne od njih. Postati svjestan da predrasuda koči naše kvalitetnije razumijevanje svijeta, postat ćemo svjesni da nametanje našeg stava treba blokirati. Ako ne možemo prihvatiti drukčije, ako ne možemo prihvatiti različite političke opcije, feministkinje, religiozne osobe, ateiste, homoseksualce, bogate, siromašne, one koji žive svoj život (pri tome ne ometajući tuđe) i mnoge druge, onda je bolje šutjeti. Govorom ništa nećemo promijeniti. Ono što možemo je mijenjati sebe kako da sve te različitosti, pa i svoje, što bolje slušamo i čujemo. Pojačavati nečiju ljutnju, pa i svoju, nije kvalitetno komuniciranje. To je sadomazohistički govor, koji je ionako previše zastupljen u svim društvenim sferama.
Pojačavanjem ljutnje, njihove ili svoje, riječima i djelima dajemo važnost. I tko je onda tu pobjednik? Mir, ljubav, ljudskost sigurno nisu na toj listi. Ali, kao što rekoh, tu najviše volimo biti gromoglasni. Stajat ćemo u silnim kolonoma, noseći uvredljive natpise od kojih duša boli. Utopit ćemo se u masi, uopće ne propitkujući što stvarno osjećamo i koji su uistinu naši stavovi. Davno su nam rekli da to nešto nije dobro i prihvatili smo takvo razmišljanje kao apsolutnu istinu.
Lakše je tako. Lakše je kada čovjek, to prekrasno društveno biće, ne želi prodrijeti, ponirati, istraživati i pronaći sve silne fragmente priče. Lakše mu je zaustaviti se u određenom trenutku i biti zadovoljan s onim fragmentima koje posjeduje. To nije cijela slika, to nije cijela istina. To je polovično posjedovanje priče. To je opasno. Čovjek se zaustavio tamo gdje je trebao ići do samog kraja. Uz izgovor kako to nije njegov posao. Ma, kako nije njegov, njezin, tvoj, naš i moj posao da ne otkrijemo istinu?. Ne budimo ludi, ne budimo nojevi koji će zabiti glavu u pijesak, misleći da smo nevidljivi. Postoje dužnosti koje moramo izvršavati. Osvijetliti činjenicu da smo društvena bića. Zaštiti djecu od bullyinga, obiteljskog nasilja, pokušaja da si ono nešto ne učini, da ne rani ili oduzme vlastiti život. Zaštiti odraslog, ali tako nemoćnog čovjeka koji se nalazi u raljama nekoga koji svakodnevno upotrebljava svoje teške šake nad cijelom obitelji. Koji upotrebljava teške i bolne riječi koji zamrzavaju obitelj u mjestu i oduzimaju joj moć. Zar ćemo samo tako lako proći, gluhi, nijemi, tromi? Da, mnogi će proći. I onda će ti mnogi, sjesti za svoja osobna računala, pročitati članak o situaciji sličnoj onoj kraj koje su i sami prošli i ignorirali ju. Samo što ovoga puta, stavit će svoje dlanove na tastaturu i pisati. Pisati uvredljive, nasilne i prijeteće komentare. Svjesni ili nesvjesni kolike su kukavice, frustraciju će rješavati teškim riječima. Tog trenutka počeli su se voditi kako šutnja nije zlato. I dok tako hrabro kucaju što bi sve radili nasilnom čovjeku, nasilni čovjek koji im se nalazi u blizini čini sve čime će postati glavni akter sljedećeg članka o nasilju. I dok tako hrabro kucaju što bi sve radili roditeljima čije dijete konstantno zlostavlja druge, njihovo dijete je jedan od glavnih sudionika u zlostavljanju plahog i vrlo uplašenog djeteta ili tinejdžera.
Toliko zaokupljeni vlastitim frustracijama i patnjom, zaboravljamo žive oko nas. Puno pričamo, a ne govorimo ništa. Riječi su nam uzaludno izgovorene, jer jedina težina koju imaju, boli ili ne donosi nikakve koristi. A ako nas netko i upozori na nasilno ponašanje članova obitelji, tupo ćemo odslušati ili pak i sami biti agresivni.
Vrijeme je da se pokrenemo, da krenemo za onima koji su već pokrenuli. Treba biti oprezan i ne kretati za nasilnim aktivistima (nažalost ima i takvih). Pokrenuti se za onom grupom ljudi kojoj je jedini cilj biti uz one koje pate. Slijediti one koji žele pomoći i žrtvi i nasilniku, jer upravo takvi razumiju koliko je ljubavi potrebno svima. Odgovornost za počinjena djela koja su nekog povrijedila ili čak uništila, mora postojati. Sačuvati nekoga od toga, ne donosi nikakvu društvenu korist. S druge strane, pokazati i tim ljudima da neće biti zaboravljeni i da postoje oni koji žele vidjeti ih u sretnijem životu. Evolucija svakog ponaosob je imperativ. Zatvarati oči pred ljudima, djecom koja su u potrebi da ih se zaštiti, je ogromni propust i nebriga svih nas. Bilo da ste roditelj, odgajatelj, nastavnik, prijatelj, jednostavno nemojte reći da to nije vaša stvar i da treba gledati vlastiti život. Sutra ćete vi, ja, naši bližnji, biti oni koji će trebati zaštitu. Ne bismo htjeli dobiti odgovor koji upravo rabimo, zar ne?
Dobro razmislimo kada je potrebno šutjeti, a kada dići glas i pobrinuti se za bližnjega i samog sebe. Prvi korak, počnimo razgovarati sa samim sobom, propitkujući se, hodajući prema mudrim odlukama, skupljajući prave savjete, učeći što je istina. Neće biti lako, možda ni do kraja izvedivo, ali vi ćete znati da ste pokrenuli, činili i da niste šutjeli.

Qui tacet consentire videtur. – Tko šuti izgleda da se slaže.

Oznake: šutnja, glas, djelovanje, promjene

18.06.2017. u 13:00 • 12 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 29.05.2017.

Koja je tvoja revolucija?

Svatko od nas pokušava osmisliti svoj život i živjeti ga na najbolji mogući način. Od dana kada nas je po prvi put zrak ošamario svojom nevjerojatnom snagom i prostrujio našim malenim tjelešcem, mi smo napravili već prvi korak. Od toga dana počinjemo biti izloženi svemu onome što čini ovaj svijet, ovaj planet. Bivamo izloženi ljubavi, kulturi, religiji, politici, predrasudama, diskriminaciji, radosti, plaču, boli, sreći. Naš maleni kozmos pokušava se ukrasiti od onih koji su ovu inicijaciju prošli davnih dana. Na žalost, mnogi od tih pripadnika ljudskog roda, ukalupljeni, zastrašeni, nijemi, čine isto što su i njima činili na njihovom početku. Začarani krug naučenog obrasca mišljenja i osjećanja. Ne ostavljajući prostora za pitanja je li to što činimo uopće dobro i ispravno. Životi mnogih izgledaju distopijski, vukući se u kolonama, ne pokušavajući promijeniti taj obrazac koji njihova lica čini izobličena, a tijela pogrbljena. Ti pripadnici ljudskog roda, odlučili su, izabrali su svoju moć predati u ruke onog drugog, onih drugih. I onda u toj svojoj boli, nemoći, nijemosti, odgajaju one male ljude koji su svojim životom dobili priliku učiniti drukčije. I tako su divni ti mali ljudi, koji svojim rođenjem donose onu nevinost koju su mnogi na životnome putu izgubili. I ti mali ljudi, ta djeca, mogu nas podsjetiti na čistoću srca. Ali, veliki čovjek ih brzo prekine. Stavivši ruku na njihova usta, prijeteći famoznim kažiprstom, udarcima, ružnim riječima, govoreći mu što je „ispravno“. Veliki čovjek zna što je ispravno. Dobro je istreniran od svoje kulture, religije, rase, politike. I to je njegova dogma. To je jedini ispravni način kako živjeti i preživjeti. Život je težak, reći će veliki čovjek malom čovjeku. I u pravu je kada mu to priopći. Ali, izostavio je onaj bitni dio. Kada spoznaš koliko život uistinu jest težak, tada će postati i lakši. Izostavlja dio gdje treba dati poticaj malenom čovjeku, djetetu na početku svoga puta, izostavlja činjenicu da on može biti revolucionar ljubavi. Da on može biti onaj koji ima svu onu snagu koja je potrebna da se presiječe pupčana vrpca kojom smo spojeni na naše uvjetovanosti. Izabire izostaviti reći mu da on, maleni čovjek, dijete, ima dar. Dar razmišljanja, dar nadanja, dar vjerovanja, dar ljubavi. Ti darovi i jesu tu, kako bismo živjeli svoju prirodnost. Kako bismo živjeli svoje jastvo. Veliki čovjek, uvjetovan svojim strahovima, govori malenom čovjeku da način kojim on tako velik živi je nešto što se mora. Da promijeniti nešto je nemoguće. Da je bolje šutjeti, jer, eto, šutnja je zlato. Govori mu da gleda svoj život ne obazirući se na živote drugih, jer, eto, nisu to njegovi problemi. Veliki čovjek govori malome čovjeku, djetetu, kako nisu svi u pješčaniku jednaki, te da svoje igračke ne dijeli s ostatkom društva. Uči ga ne preuzimanju odgovornosti, govoreći mu riječi poput – to svi rade. Veliki čovjek svoju nemoć, svoj kukavičluk, svoju emocionalnu zabetoniranost pokazuje malome čovjeku, djetetu velikih očiju, čistog srca, rođenog da voli. A mali čovjek u velikom čovjeku gleda svog prvog boga i vjeruje mu, klanja mu se, ljubi ga, biva mu poslušan.
No, ipak, nije sve tako neuravnoteženo. Spomenuh onaj dio ljudskog roda koji slijepo hodi, ne pitajući se, ne usuđujući se, prepuštajući se drugima. Spomenuh ih na početku, jer sada želim spomenuti onaj dio ljudskog roda koji svojom moći i jest revolucionar ljubavi. Onaj dio ljudskog roda koji koristeći svoj razum, otvarajući svoj um, boreći se s vladajućima, gine. Ne nužno polažući svoj život za drugoga. Ne govorim ovdje o mesijanizmu. Ali govorim o onima koji su unatoč svemu odlučili izabrati teži put, pogledati u oči onima koji ni sebe ne mogu pogledati, izazvati ih, tražeći istinu, tražeći autentičnost, tražeći ljudskost, ne stavljajući smeće pod tepih. Taj dio ljudskog roda čini nevjerojatne svakodnevne mirakule. Teži put i iscrpi. No, taj dio ljudskog roda nije mazohistički. Ne ranjava se i ne diže svoj život eksplozivno u zrak u ime boga koji to nije. Taj dio ljudskog roda krasi empatija, ono divno uživljavanje u svoje i tuđe emocije. I taj dio ljudskog roda zna se odmoriti, zna predahnuti, zna biti nježan, zna voljeti. I taj dio ljudskog roda zna prihvatiti gore spomenute darove. Taj dio ljudskog roda jest ljudski rod. Taj dio ljudskog roda nije posebna vrsta koja se razlikuje po izgledu od onog dijela ljudskog roda koji nijemo hodi kroz život. Taj dio ljudskog roda sam ja, ti, svi mi. Svi imamo iste darove. Da, nemamo svi iste uvjete, nemamo svi istu kulturu, istu religiju, istu političku situaciju. Ali, imamo nešto još bolje, pripadamo istoj vrsti. Čovjek – muškarac, žena, dijete. Svi smo isti, svi smo jedno. Dozvolimo si biti ljudi. Biti prirodni, biti bića ljubavi. Upotrijebimo sve ono što nam je darovano. Budimo primjer malim ljudima, djeci. Djeca gledaju. Možda ne znaju značenje riječi poltron, ali osjete i vide dvoličnost, vide kukavičluk, vide nanošenje boli, vide krađu, vide bacanje kamenja na druge, čuju ogovor, čuju laž, vide naš kukavičluk, naše pokoravanje lažljivcima. Maleni ljudi vide, osjete i čuju kako hoda, diše i govori veliki čovjek. Veliki čovjek isto to vidi, ali što veliki čovjek izabire nakon svega viđenog. Što ću ja izabrati? Što ćemo svi mi izabrati? Što ćeš TI izabrati? Dok se svi budemo preispitivali ili na žalost ne budemo preispitivali, želim da znate da svi imamo mogućnost i snagu biti revolucionari. Biti oni koji će svoju moć upotrijebiti ili olako je predati. Biti oni koji će uistinu živjeti život ili čekati da život već jednom prođe. Koja će biti tvoja revolucija?

Oznake: revolucija ljubavi, promjene, snaga, djelovanje

29.05.2017. u 20:45 • 7 Komentara • Print • #

četvrtak, 30.03.2017.

Tišina

Dan je na izmaku. Svi oni zvukovi koji su ispunjavali dan, polako se gase, udaljavaju, smanjuju. Ulice postaju puste. Ljudi u svojim domovima, na razne načine, pozdravljaju proživljeni dan. Uskoro, jedino što će se moći čuti, bit će tišina. Tišina koja prirodno dolazi u smiraj dana i daje čovjeku toliko potreban mir kako bi se sabrao, rezonirao situacije, pokupio dijelove sebe, dijelove onih odnosa koji se odvijaju ispod krova gdje obitava. Naša osobna rutina je poprilično dosljedna i koliko uočavam, teško ljudi odustaju od takve dosljednosti.
Naše osobne rutine gase i našu individualnost, našu potrebu da se odvojimo od svih onih za koje mi mislimo da nas tako silno trebaju. Iznenadit ćete se, ali snaći će se nekoliko sati i bez nas. Naime, svakome od nas povremeno se događa osobna tišina. Ovdje govorim o onoj unutarnjoj tišini koja se, ne znam ni kako, samo ušulja u čovjeka, nastani, i ostane tako jedno vrijeme. Moja se nedavno nastanila u meni i sada me poprilično drma. Iako je tišina, ima svoj zvuk. Zvuk koji se probija kroz moje stanice, kroz moj um. Zvuk muka. Zvuk koji od silne tišine zna i šumjeti. Nevjerojatan zvuk. I došla je kao godišnje doba, nakon određenog razdoblja zvukova, kreativnosti, volje za novim i nepoznatim. Došla je nakon prvih plodova. Došla kako bi me podsjetila da je potrebno i vrijeme da se sve u meni odmori. No, što s tom tišinom? U početku, kada mi se ušulja i kada me tako iznenadi svojom pojavom, nisam joj baš sklona. Nisam njezin obožavatelj. Više priželjkujem da samu sebe utiša i ostavi prostora svim onim kreacijama u mom umu koje su taman započele plesati svoj ples. Ali, tišina, sama po sebi, vrlo je uporna. I tišina želi zaštiti nutrinu svakog koga posjećuje. Podsjeća nas da je vrijeme da odvojimo vrijeme. Za sebe. Da sjednemo, legnemo ili hodamo i poslušamo što nam naš unutarnji muk želi poručiti. Svjesna sam svoje tišine. Svjesna da uporaba „sile“ u bilo kojim situacijama sada nije poželjna i da moja tišina želi da se udaljim kako bi od drveća vidjela prekrasna stabla koja me okružuju. Moja tišina želi da progledam, da mi srce zatitra nad novim spoznajama koje bi trebale obogatiti moj odnos sa samom sobom i s ljudima s kojima sam bliska. Tišina me potiče da komuniciram sa sobom, s Bogom. Želi da moje uši i moje srce bude prohodno, toplo i spremno za nova primanja. Želi da se smirim ondje gdje još uvijek nemiri vladaju. Želi da budem nježna prema sebi. Želi mi pokazati da riječi ne treba suludo trošiti i bacati biserje pred svinje. Želi da više duboko dišem. Ako nedostajem sama sebi, da shvatim da je u redu staviti se na prvo mjesto. Jedino tako bit ću produktivna i iskreno prisutna u svim svojim odnosima. Ako se nanijelo ikakvog otpada, da ga se konačno riješim i pustim da ono ode, što dalje, daleko, i od očiju i od srca. Tišina želi proljetno pospremiti moju nutrinu i okititi ju veselim bojama, kako bih radosno primila sve ono dobro što je na putu, ono što tek dolazi. A nakon tišine, uvijek nešto dolazi. Pitanje je samo što smo odlučili pustiti u naše unutarnje odaje.
Iako će mnogi reći kako nemaju vremena i kako obveze, stil života i stres obuzimaju njihovu svakodnevicu, to nije istina. Vjerujem da to obuzima svakodnevicu, jer mi to dozvoljavamo. Mi smo ti koji mislimo da moramo imati sposobnost bilokacije i biti na nekoliko mjesta u isto vrijeme, mi smo ti koji smo preuzeli većinu kućanskih obveza na sebe (većinom su to žene). Mi smo ti koji sami sebe uvjeravamo kako uzeti vrijeme za sebe je ekvivalent sebičnosti, egocentrizmu… Ponavljam, to nije istina. Svaki supružnik ipak voli vidjeti sretnog supružnika, svako dijete želi i voli vidjeti sretne roditelje, svaki prijatelj želi i voli vidjeti sretnog prijatelja, a kolege će rado provesti svoju stanku s kolegama koji nisu zajedljivi i frustrirani. Na žalost, u našoj je kulturi prisutan osjećaj krivnje ako činimo nešto za sebe. To je tako krivo. Ne osluhnuti vlastitu tišinu, ne zagrliti ranjenog sebe, dovodimo se do izgubljenosti u buci u kojoj smo odlučili ostati i time pokazati kako smo požrtvovni kolege, roditelji, supružnici, prijatelji. Tišina će se uvijek pokušavati probijati kroz zvukove, pokušavati utišati zvukove tako nepotrebno izgovorenih riječi, utišavati neugodne zvukove koji tako zabole i ostave unutarnje ožiljke. Sve će to tišina pokušavati, bit će uporna. Njezina moć je velika, iako mislimo da ju ne čujemo. Tišina se još i najviše čuje. Odluka je na nama, želimo li ju čuti ili pustiti da prođe kroz još jedan ciklus, dok ponovno ne dođe.
Moja tišina, koliko god zna biti bolna, toliko me i sve to raduje, jer znam da nakon nje dolazi melodija kojoj se veselim. Barem ja tako odlučih. Stoga, puštam svojoj tišini da mi govori u kojem smjeru da upravim svoj pogled, jer tamo trebam hoditi. Bez obzira na unutarnje oscilacije tijekom tihog razdoblja, pokušavam uživati i spremno usvojiti nova znanja, nove spoznaje. Njegovati one odnose koji me obogaćuju. Poći na duge šetnje pored Save sa svojom prijateljicom. Uživati u čitanju knjiga, glazbi. Učiti od učenika kojima sam učitelj. Produbiti odnos s majkom. Pisati. Pjevati. Ići na dvorišne partije (ovo se odnosi na druženje s curkama i značajnim ispijanjem kava). Uživati sa svojom Amelie. Biti osamljena, jer tako ja želim. Prijateljevati s tišinom kako bih uživala u novim plodovima koji tek trebaju uroditi.
Reci, tišino. Slušam te!

„Tko uspije da pronikne tišinu i dozove je njenim pravim imenom, taj je postigao najviše što smrtan čovjek može postići.
Ona nije više za njega ni hladna ni nijema, ni pusta ni strašna, nego mu služi i nalazi mu se u svakoj nevolji, kao onom junaku iz narodne pjesme vila, koju on uhvati za kose i posestrimi i obveže zauvijek. Tko uspije da zagrije i oživi samoću, taj je osvojio svijet“.
Ivo Andrić

Oznake: tišina, žbuka, šuti, spoznaja, promjene

30.03.2017. u 00:36 • 5 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>