Pogled u...

nedjelja, 18.06.2017.

Šutnja (ni)je zlato

Da je čovjek društveno biće svima je poznato. No, zašto se onda tako i ne ponašamo? Iako se nalazimo u vremenu nevjerojatne buke, izloženosti na društvenim mrežama i komentarima „hrabro“ upućenih iza kompjuterskog ekrana, čovjek u krucijalnim situacijama šuti. Šuti kao zaliven, nijem, jedva da se može osjetiti njegovo disanje.
Ako smo upućeni jedni na druge, a jesmo, čemu onda šutjeti u onim trenutcima kada je ispuštanje glasa prijeko potrebno? Da, svatko od nas odgojen je u svojoj obitelji. Članovi tih obitelji često su odgajani da je bolje šutjeti i staviti stvari pod tepih. U toj nemoći i stavljanje osobne evolucije u mirovanje, nastavili su odgajati i svoju djecu. Upravo ta djeca, budućnost našeg svijeta, posegnuli su za onim sredstvima koja im daju preveliku slobodu. Sloboda koja ih ne uči odgovornosti. Sloboda koja ih nekontrolirano potiče da koriste svoja prava, a zanemare svoje dužnosti. Koliko god htjeli da ovaj svijet živi u harmoniji i ljubavi prema sebi i drugome, takav proces gledamo u usporenom snimku.
Naravno da postoje trenutci kada šutjeti jest zlato. Kada šutjeti ne unosi nemir. U razgovoru s bliskom ili ne tako bliskom osobom, treba biti oprezan da ju se ne povrijedi. Naime, često miješamo naš problem s onim što mislimo da je ujedno problem i tih osoba. No, nije. Tu je potrebno duboko zaroniti u sebe i vidjeti što je to što toliko bocka našu nutrinu, da smo htjeli biti vrlo glasni prema nekom drugom. Svi mi nositelji smo raznih predrasuda. Nisam još upoznala osobu koja nije nositelj barem jedne od njih. Postati svjestan da predrasuda koči naše kvalitetnije razumijevanje svijeta, postat ćemo svjesni da nametanje našeg stava treba blokirati. Ako ne možemo prihvatiti drukčije, ako ne možemo prihvatiti različite političke opcije, feministkinje, religiozne osobe, ateiste, homoseksualce, bogate, siromašne, one koji žive svoj život (pri tome ne ometajući tuđe) i mnoge druge, onda je bolje šutjeti. Govorom ništa nećemo promijeniti. Ono što možemo je mijenjati sebe kako da sve te različitosti, pa i svoje, što bolje slušamo i čujemo. Pojačavati nečiju ljutnju, pa i svoju, nije kvalitetno komuniciranje. To je sadomazohistički govor, koji je ionako previše zastupljen u svim društvenim sferama.
Pojačavanjem ljutnje, njihove ili svoje, riječima i djelima dajemo važnost. I tko je onda tu pobjednik? Mir, ljubav, ljudskost sigurno nisu na toj listi. Ali, kao što rekoh, tu najviše volimo biti gromoglasni. Stajat ćemo u silnim kolonoma, noseći uvredljive natpise od kojih duša boli. Utopit ćemo se u masi, uopće ne propitkujući što stvarno osjećamo i koji su uistinu naši stavovi. Davno su nam rekli da to nešto nije dobro i prihvatili smo takvo razmišljanje kao apsolutnu istinu.
Lakše je tako. Lakše je kada čovjek, to prekrasno društveno biće, ne želi prodrijeti, ponirati, istraživati i pronaći sve silne fragmente priče. Lakše mu je zaustaviti se u određenom trenutku i biti zadovoljan s onim fragmentima koje posjeduje. To nije cijela slika, to nije cijela istina. To je polovično posjedovanje priče. To je opasno. Čovjek se zaustavio tamo gdje je trebao ići do samog kraja. Uz izgovor kako to nije njegov posao. Ma, kako nije njegov, njezin, tvoj, naš i moj posao da ne otkrijemo istinu?. Ne budimo ludi, ne budimo nojevi koji će zabiti glavu u pijesak, misleći da smo nevidljivi. Postoje dužnosti koje moramo izvršavati. Osvijetliti činjenicu da smo društvena bića. Zaštiti djecu od bullyinga, obiteljskog nasilja, pokušaja da si ono nešto ne učini, da ne rani ili oduzme vlastiti život. Zaštiti odraslog, ali tako nemoćnog čovjeka koji se nalazi u raljama nekoga koji svakodnevno upotrebljava svoje teške šake nad cijelom obitelji. Koji upotrebljava teške i bolne riječi koji zamrzavaju obitelj u mjestu i oduzimaju joj moć. Zar ćemo samo tako lako proći, gluhi, nijemi, tromi? Da, mnogi će proći. I onda će ti mnogi, sjesti za svoja osobna računala, pročitati članak o situaciji sličnoj onoj kraj koje su i sami prošli i ignorirali ju. Samo što ovoga puta, stavit će svoje dlanove na tastaturu i pisati. Pisati uvredljive, nasilne i prijeteće komentare. Svjesni ili nesvjesni kolike su kukavice, frustraciju će rješavati teškim riječima. Tog trenutka počeli su se voditi kako šutnja nije zlato. I dok tako hrabro kucaju što bi sve radili nasilnom čovjeku, nasilni čovjek koji im se nalazi u blizini čini sve čime će postati glavni akter sljedećeg članka o nasilju. I dok tako hrabro kucaju što bi sve radili roditeljima čije dijete konstantno zlostavlja druge, njihovo dijete je jedan od glavnih sudionika u zlostavljanju plahog i vrlo uplašenog djeteta ili tinejdžera.
Toliko zaokupljeni vlastitim frustracijama i patnjom, zaboravljamo žive oko nas. Puno pričamo, a ne govorimo ništa. Riječi su nam uzaludno izgovorene, jer jedina težina koju imaju, boli ili ne donosi nikakve koristi. A ako nas netko i upozori na nasilno ponašanje članova obitelji, tupo ćemo odslušati ili pak i sami biti agresivni.
Vrijeme je da se pokrenemo, da krenemo za onima koji su već pokrenuli. Treba biti oprezan i ne kretati za nasilnim aktivistima (nažalost ima i takvih). Pokrenuti se za onom grupom ljudi kojoj je jedini cilj biti uz one koje pate. Slijediti one koji žele pomoći i žrtvi i nasilniku, jer upravo takvi razumiju koliko je ljubavi potrebno svima. Odgovornost za počinjena djela koja su nekog povrijedila ili čak uništila, mora postojati. Sačuvati nekoga od toga, ne donosi nikakvu društvenu korist. S druge strane, pokazati i tim ljudima da neće biti zaboravljeni i da postoje oni koji žele vidjeti ih u sretnijem životu. Evolucija svakog ponaosob je imperativ. Zatvarati oči pred ljudima, djecom koja su u potrebi da ih se zaštiti, je ogromni propust i nebriga svih nas. Bilo da ste roditelj, odgajatelj, nastavnik, prijatelj, jednostavno nemojte reći da to nije vaša stvar i da treba gledati vlastiti život. Sutra ćete vi, ja, naši bližnji, biti oni koji će trebati zaštitu. Ne bismo htjeli dobiti odgovor koji upravo rabimo, zar ne?
Dobro razmislimo kada je potrebno šutjeti, a kada dići glas i pobrinuti se za bližnjega i samog sebe. Prvi korak, počnimo razgovarati sa samim sobom, propitkujući se, hodajući prema mudrim odlukama, skupljajući prave savjete, učeći što je istina. Neće biti lako, možda ni do kraja izvedivo, ali vi ćete znati da ste pokrenuli, činili i da niste šutjeli.

Qui tacet consentire videtur. – Tko šuti izgleda da se slaže.

Oznake: šutnja, glas, djelovanje, promjene

18.06.2017. u 13:00 • 12 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 29.05.2017.

Koja je tvoja revolucija?

Svatko od nas pokušava osmisliti svoj život i živjeti ga na najbolji mogući način. Od dana kada nas je po prvi put zrak ošamario svojom nevjerojatnom snagom i prostrujio našim malenim tjelešcem, mi smo napravili već prvi korak. Od toga dana počinjemo biti izloženi svemu onome što čini ovaj svijet, ovaj planet. Bivamo izloženi ljubavi, kulturi, religiji, politici, predrasudama, diskriminaciji, radosti, plaču, boli, sreći. Naš maleni kozmos pokušava se ukrasiti od onih koji su ovu inicijaciju prošli davnih dana. Na žalost, mnogi od tih pripadnika ljudskog roda, ukalupljeni, zastrašeni, nijemi, čine isto što su i njima činili na njihovom početku. Začarani krug naučenog obrasca mišljenja i osjećanja. Ne ostavljajući prostora za pitanja je li to što činimo uopće dobro i ispravno. Životi mnogih izgledaju distopijski, vukući se u kolonama, ne pokušavajući promijeniti taj obrazac koji njihova lica čini izobličena, a tijela pogrbljena. Ti pripadnici ljudskog roda, odlučili su, izabrali su svoju moć predati u ruke onog drugog, onih drugih. I onda u toj svojoj boli, nemoći, nijemosti, odgajaju one male ljude koji su svojim životom dobili priliku učiniti drukčije. I tako su divni ti mali ljudi, koji svojim rođenjem donose onu nevinost koju su mnogi na životnome putu izgubili. I ti mali ljudi, ta djeca, mogu nas podsjetiti na čistoću srca. Ali, veliki čovjek ih brzo prekine. Stavivši ruku na njihova usta, prijeteći famoznim kažiprstom, udarcima, ružnim riječima, govoreći mu što je „ispravno“. Veliki čovjek zna što je ispravno. Dobro je istreniran od svoje kulture, religije, rase, politike. I to je njegova dogma. To je jedini ispravni način kako živjeti i preživjeti. Život je težak, reći će veliki čovjek malom čovjeku. I u pravu je kada mu to priopći. Ali, izostavio je onaj bitni dio. Kada spoznaš koliko život uistinu jest težak, tada će postati i lakši. Izostavlja dio gdje treba dati poticaj malenom čovjeku, djetetu na početku svoga puta, izostavlja činjenicu da on može biti revolucionar ljubavi. Da on može biti onaj koji ima svu onu snagu koja je potrebna da se presiječe pupčana vrpca kojom smo spojeni na naše uvjetovanosti. Izabire izostaviti reći mu da on, maleni čovjek, dijete, ima dar. Dar razmišljanja, dar nadanja, dar vjerovanja, dar ljubavi. Ti darovi i jesu tu, kako bismo živjeli svoju prirodnost. Kako bismo živjeli svoje jastvo. Veliki čovjek, uvjetovan svojim strahovima, govori malenom čovjeku da način kojim on tako velik živi je nešto što se mora. Da promijeniti nešto je nemoguće. Da je bolje šutjeti, jer, eto, šutnja je zlato. Govori mu da gleda svoj život ne obazirući se na živote drugih, jer, eto, nisu to njegovi problemi. Veliki čovjek govori malome čovjeku, djetetu, kako nisu svi u pješčaniku jednaki, te da svoje igračke ne dijeli s ostatkom društva. Uči ga ne preuzimanju odgovornosti, govoreći mu riječi poput – to svi rade. Veliki čovjek svoju nemoć, svoj kukavičluk, svoju emocionalnu zabetoniranost pokazuje malome čovjeku, djetetu velikih očiju, čistog srca, rođenog da voli. A mali čovjek u velikom čovjeku gleda svog prvog boga i vjeruje mu, klanja mu se, ljubi ga, biva mu poslušan.
No, ipak, nije sve tako neuravnoteženo. Spomenuh onaj dio ljudskog roda koji slijepo hodi, ne pitajući se, ne usuđujući se, prepuštajući se drugima. Spomenuh ih na početku, jer sada želim spomenuti onaj dio ljudskog roda koji svojom moći i jest revolucionar ljubavi. Onaj dio ljudskog roda koji koristeći svoj razum, otvarajući svoj um, boreći se s vladajućima, gine. Ne nužno polažući svoj život za drugoga. Ne govorim ovdje o mesijanizmu. Ali govorim o onima koji su unatoč svemu odlučili izabrati teži put, pogledati u oči onima koji ni sebe ne mogu pogledati, izazvati ih, tražeći istinu, tražeći autentičnost, tražeći ljudskost, ne stavljajući smeće pod tepih. Taj dio ljudskog roda čini nevjerojatne svakodnevne mirakule. Teži put i iscrpi. No, taj dio ljudskog roda nije mazohistički. Ne ranjava se i ne diže svoj život eksplozivno u zrak u ime boga koji to nije. Taj dio ljudskog roda krasi empatija, ono divno uživljavanje u svoje i tuđe emocije. I taj dio ljudskog roda zna se odmoriti, zna predahnuti, zna biti nježan, zna voljeti. I taj dio ljudskog roda zna prihvatiti gore spomenute darove. Taj dio ljudskog roda jest ljudski rod. Taj dio ljudskog roda nije posebna vrsta koja se razlikuje po izgledu od onog dijela ljudskog roda koji nijemo hodi kroz život. Taj dio ljudskog roda sam ja, ti, svi mi. Svi imamo iste darove. Da, nemamo svi iste uvjete, nemamo svi istu kulturu, istu religiju, istu političku situaciju. Ali, imamo nešto još bolje, pripadamo istoj vrsti. Čovjek – muškarac, žena, dijete. Svi smo isti, svi smo jedno. Dozvolimo si biti ljudi. Biti prirodni, biti bića ljubavi. Upotrijebimo sve ono što nam je darovano. Budimo primjer malim ljudima, djeci. Djeca gledaju. Možda ne znaju značenje riječi poltron, ali osjete i vide dvoličnost, vide kukavičluk, vide nanošenje boli, vide krađu, vide bacanje kamenja na druge, čuju ogovor, čuju laž, vide naš kukavičluk, naše pokoravanje lažljivcima. Maleni ljudi vide, osjete i čuju kako hoda, diše i govori veliki čovjek. Veliki čovjek isto to vidi, ali što veliki čovjek izabire nakon svega viđenog. Što ću ja izabrati? Što ćemo svi mi izabrati? Što ćeš TI izabrati? Dok se svi budemo preispitivali ili na žalost ne budemo preispitivali, želim da znate da svi imamo mogućnost i snagu biti revolucionari. Biti oni koji će svoju moć upotrijebiti ili olako je predati. Biti oni koji će uistinu živjeti život ili čekati da život već jednom prođe. Koja će biti tvoja revolucija?

Oznake: revolucija ljubavi, promjene, snaga, djelovanje

29.05.2017. u 20:45 • 7 Komentara • Print • #

utorak, 28.02.2017.

I...što smo odlučili?

Čovjek, homo sapiens, umno biće koje ima nevjerojatne sposobnosti predane mu u ruke života kojim je pozvan živjeti i obogatiti ovaj planet. Sva ta umna bića stigoše ovdje s razlogom, stigoše sa svrhom, koliko god se nekada činilo da odgovora na svrhovitost života nema. Izmigoljivši se iz majčine utrobe, nježno nas priviše na majčine grudi. Već tada osjetili smo sigurnost, iako nas odvojiše od našeg devetomjesečnog balona. Početci naših života bijahu zaštićeni.
Život nam je tekao, prilagođavali smo se različitim uvjetima, učili iz šarolikog iskustva, jer misaona smo bića. Promatrali smo svijet oko sebe. Istraživali ga na sigurne, a i na ne tako sigurne načine. Apstraktno postalo nam je poznato i skupljanjem znanja mislili smo da smo si i da ćemo si uvelike olakšati živote. U našim susretima, prvo s roditeljima, a onda i s ostatkom svijeta, spoznali smo novi sloj koji nam je nesebično darovan. Shvatili smo da imamo osjećaje i da nismo otoci, već da žarko želimo pripadati. Kako u obitelj, tako i u širi krug onih koji su na istom životnom putu kao i mi sami. U tim susretima, naučili smo da uz radost, postoji i tuga, postoji i bol. Naučili smo da stvari nisu vječne i da ovozemaljsko nije apsolutno. Naučili smo da smo smrtni. Počeli smo doživljavati gubitke, dragi ljudi počeli su nestajati, gasila se njihova opstojnost. To je samo djelić onoga kroz što čovjek, društveno, misaono, emotivno i tjelesno biće prolazi.
No, što je s našim osobnim djelovanjem? Što je s onim što čovjeka održava na životu kao biće koje je sposobno razlikovati dobro od lošega i da pri tome donese ispravnu odluku? Što je s čovjekom koji svjestan da je društveno biće, odluči ipak sebe gledati kao jedinku koja je najbitnija i koja će učiniti sve kako bi nahranila svoju sebičnost? Što kada očima kojima gledamo i promatramo svijet, odlučimo glumiti sljepoću? Odglumimo kako naše oči nisu uočile tako evidentnu i bolnu situaciju koja se odvija tik uz nas?
Razmišljajući o čovjeku i svoj njegovoj kompleksnosti, jedini odgovor koji mi se u vezi svih ovih pitanje daje jest postojanje straha. Strah je nešto o čemu pišem već neko vrijeme. Vjerojatno kako bih svom pisanju dala iscjeljujuću moć i kako bi mi taj prokleti strah počeo bivati jasniji, a samim time udaljeniji. Shvaćam da je strah obuzeo naše živote, upravlja našom golom egzistencijom, postavio se za robovlasnika. No, imam osjećaj da mali postotak je onih koji bi priznali da smo mi ti koji smo strahu dozvolili da tako djeluje, mi smo dozvolili da on postane glavni kirurg koji će operirati nad našim bolesnim dijelovima. Dozvolili smo da postane glavni pokretač naših prijateljskih, ljubavnih, poslovnih odnosa. I sve uz izgovor kako se drukčije ne može i kako treba šutjeti da se ne bi još veća nedaća spustila nad ove ionako preplašene živote.
I onda su se stvorile struje ljudi kojima se kreću oni koji drugima upravljaju, i oni koji daju da se njima upravlja. Time smo se kao društvo našli u sadomazohističkom ambijentu. Društvu u kojem ćemo gorljivo podizati glasove tamo gdje bismo ih trebali stišavati, ili potpuno utihnuti tamo gdje je očito da bi trebali ustati, zaštiti sebe, bližnjega, društvo. Žustro ćemo reagirati ako netko glasno sluša glazbu kojom si možda uljepšava ionako stresan dan, a stavit ćemo čepiće u uši kako ne bi čuli obiteljsko nasilje. Razumjet ćemo nasilnika tako što ćemo pokušati doznati njegovu životnu priču, njegov teški uzrok koji je oblikovao njegovo ponašanje, a za žrtvu ćemo olako reći da je glupa što si je takvo što dozvolila. Prolazit ćemo pored vršnjačkog nasilja, vješto pognutih glava ili zapiljenih pogleda u suprotnu stranu, pod izgovorom da ionako imamo svoje teške živote i da nemamo vremena baviti se još i tuđim nasilnim odnosima.
Ali, ti životi kojima živimo, promatraju naša djeca, naši partneri, naše kolege. I takvim, letargičnim ponašanjem, nažalost učimo naše promatrače kako se prepustiti strahu, a ne kako shvatiti da voljeti i biti voljen je primarna zadaća svakog od nas. Erich Fromm je to jako lijepo rekao u svojoj knjizi Zdravo društvo –„u doživljavanju ljubavi leži jedini odgovor na pitanje kako se postaje čovjek, kako se postiže zdravlje“. Napominje da produktivna ljubav uključuje brigu, odgovornost, poštovanje i poznavanje. Drugim riječima, ako volimo, sebe i druge, onda se i brinemo. Nismo samo promatrači. Ono što mene osobno tješi, bez obzira na strah koji isto tako zna biti moj gospodar (jer mu ja to dozvolim), jest da postoji još jedna struja ljudi. Ona koja djeluje, ona koja ne samo da govori o ljubavi, ona ljubav i živi. Povijest čovječanstva nam je podarila mnoge koji su se usudili progovoriti, napraviti promjene, mijenjati trule zakone, potaknuti druge na djelovanje. No, ne moramo ih samo tražiti u nekoj dalekoj ili bližoj prošlosti. Vjerujem da svatko od nas ima svoje osobne heroje. Heroje koji svakodnevno, svojim primjerom, pokazuju da ljubav ne samo da pobjeđuje mržnju, već pobjeđuje sebičnost. Pokazuju kako ima smisla boriti se, bez obzira na dugotrajnost bitke ili rata. Volim takve heroje, koji svojim primjerom svjedoče da je moguće reći da je car gol i time vratiti vid slijepima, otvoriti usta nijemima, osnažiti duh onima koji su se kao ranjene životinje povukli u osamu i čekaju kosca da ih povede u smrt.
Bit će trenutaka za odustajanje, ali ako odustanemo, tko će se onda pobrinuti za sav onaj ljudski sadizam koji zbog svojih osobnih demona ne zna drukčije. Tko drugi će se za to pobrinuti, nego mi. Počnimo od onog pored nas. Ne treba krenuti na kraj svijeta kako bismo počeli s ljubavlju prema sebi i bližnjemu. Naša obitelj, prijatelji, susjedi…trebaju nas, vas, da budemo njihovi osobni heroji, da im rasplinimo njihovu usamljenost, osamljenost, bol i oživimo zamrlu nadu. Ne odustajati, ma što god drugi o tome mislili, ili odmahivali rukom i nazivali nas budalama. Toga je uvijek bilo i toga će uvijek biti.
A mi, što ćemo mi odlučiti?

Oznake: ljubav, strah, letargija, djelovanje, osobni heroji

28.02.2017. u 16:15 • 6 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>