Pogled u...

utorak, 28.02.2017.

I...što smo odlučili?

Čovjek, homo sapiens, umno biće koje ima nevjerojatne sposobnosti predane mu u ruke života kojim je pozvan živjeti i obogatiti ovaj planet. Sva ta umna bića stigoše ovdje s razlogom, stigoše sa svrhom, koliko god se nekada činilo da odgovora na svrhovitost života nema. Izmigoljivši se iz majčine utrobe, nježno nas priviše na majčine grudi. Već tada osjetili smo sigurnost, iako nas odvojiše od našeg devetomjesečnog balona. Početci naših života bijahu zaštićeni.
Život nam je tekao, prilagođavali smo se različitim uvjetima, učili iz šarolikog iskustva, jer misaona smo bića. Promatrali smo svijet oko sebe. Istraživali ga na sigurne, a i na ne tako sigurne načine. Apstraktno postalo nam je poznato i skupljanjem znanja mislili smo da smo si i da ćemo si uvelike olakšati živote. U našim susretima, prvo s roditeljima, a onda i s ostatkom svijeta, spoznali smo novi sloj koji nam je nesebično darovan. Shvatili smo da imamo osjećaje i da nismo otoci, već da žarko želimo pripadati. Kako u obitelj, tako i u širi krug onih koji su na istom životnom putu kao i mi sami. U tim susretima, naučili smo da uz radost, postoji i tuga, postoji i bol. Naučili smo da stvari nisu vječne i da ovozemaljsko nije apsolutno. Naučili smo da smo smrtni. Počeli smo doživljavati gubitke, dragi ljudi počeli su nestajati, gasila se njihova opstojnost. To je samo djelić onoga kroz što čovjek, društveno, misaono, emotivno i tjelesno biće prolazi.
No, što je s našim osobnim djelovanjem? Što je s onim što čovjeka održava na životu kao biće koje je sposobno razlikovati dobro od lošega i da pri tome donese ispravnu odluku? Što je s čovjekom koji svjestan da je društveno biće, odluči ipak sebe gledati kao jedinku koja je najbitnija i koja će učiniti sve kako bi nahranila svoju sebičnost? Što kada očima kojima gledamo i promatramo svijet, odlučimo glumiti sljepoću? Odglumimo kako naše oči nisu uočile tako evidentnu i bolnu situaciju koja se odvija tik uz nas?
Razmišljajući o čovjeku i svoj njegovoj kompleksnosti, jedini odgovor koji mi se u vezi svih ovih pitanje daje jest postojanje straha. Strah je nešto o čemu pišem već neko vrijeme. Vjerojatno kako bih svom pisanju dala iscjeljujuću moć i kako bi mi taj prokleti strah počeo bivati jasniji, a samim time udaljeniji. Shvaćam da je strah obuzeo naše živote, upravlja našom golom egzistencijom, postavio se za robovlasnika. No, imam osjećaj da mali postotak je onih koji bi priznali da smo mi ti koji smo strahu dozvolili da tako djeluje, mi smo dozvolili da on postane glavni kirurg koji će operirati nad našim bolesnim dijelovima. Dozvolili smo da postane glavni pokretač naših prijateljskih, ljubavnih, poslovnih odnosa. I sve uz izgovor kako se drukčije ne može i kako treba šutjeti da se ne bi još veća nedaća spustila nad ove ionako preplašene živote.
I onda su se stvorile struje ljudi kojima se kreću oni koji drugima upravljaju, i oni koji daju da se njima upravlja. Time smo se kao društvo našli u sadomazohističkom ambijentu. Društvu u kojem ćemo gorljivo podizati glasove tamo gdje bismo ih trebali stišavati, ili potpuno utihnuti tamo gdje je očito da bi trebali ustati, zaštiti sebe, bližnjega, društvo. Žustro ćemo reagirati ako netko glasno sluša glazbu kojom si možda uljepšava ionako stresan dan, a stavit ćemo čepiće u uši kako ne bi čuli obiteljsko nasilje. Razumjet ćemo nasilnika tako što ćemo pokušati doznati njegovu životnu priču, njegov teški uzrok koji je oblikovao njegovo ponašanje, a za žrtvu ćemo olako reći da je glupa što si je takvo što dozvolila. Prolazit ćemo pored vršnjačkog nasilja, vješto pognutih glava ili zapiljenih pogleda u suprotnu stranu, pod izgovorom da ionako imamo svoje teške živote i da nemamo vremena baviti se još i tuđim nasilnim odnosima.
Ali, ti životi kojima živimo, promatraju naša djeca, naši partneri, naše kolege. I takvim, letargičnim ponašanjem, nažalost učimo naše promatrače kako se prepustiti strahu, a ne kako shvatiti da voljeti i biti voljen je primarna zadaća svakog od nas. Erich Fromm je to jako lijepo rekao u svojoj knjizi Zdravo društvo –„u doživljavanju ljubavi leži jedini odgovor na pitanje kako se postaje čovjek, kako se postiže zdravlje“. Napominje da produktivna ljubav uključuje brigu, odgovornost, poštovanje i poznavanje. Drugim riječima, ako volimo, sebe i druge, onda se i brinemo. Nismo samo promatrači. Ono što mene osobno tješi, bez obzira na strah koji isto tako zna biti moj gospodar (jer mu ja to dozvolim), jest da postoji još jedna struja ljudi. Ona koja djeluje, ona koja ne samo da govori o ljubavi, ona ljubav i živi. Povijest čovječanstva nam je podarila mnoge koji su se usudili progovoriti, napraviti promjene, mijenjati trule zakone, potaknuti druge na djelovanje. No, ne moramo ih samo tražiti u nekoj dalekoj ili bližoj prošlosti. Vjerujem da svatko od nas ima svoje osobne heroje. Heroje koji svakodnevno, svojim primjerom, pokazuju da ljubav ne samo da pobjeđuje mržnju, već pobjeđuje sebičnost. Pokazuju kako ima smisla boriti se, bez obzira na dugotrajnost bitke ili rata. Volim takve heroje, koji svojim primjerom svjedoče da je moguće reći da je car gol i time vratiti vid slijepima, otvoriti usta nijemima, osnažiti duh onima koji su se kao ranjene životinje povukli u osamu i čekaju kosca da ih povede u smrt.
Bit će trenutaka za odustajanje, ali ako odustanemo, tko će se onda pobrinuti za sav onaj ljudski sadizam koji zbog svojih osobnih demona ne zna drukčije. Tko drugi će se za to pobrinuti, nego mi. Počnimo od onog pored nas. Ne treba krenuti na kraj svijeta kako bismo počeli s ljubavlju prema sebi i bližnjemu. Naša obitelj, prijatelji, susjedi…trebaju nas, vas, da budemo njihovi osobni heroji, da im rasplinimo njihovu usamljenost, osamljenost, bol i oživimo zamrlu nadu. Ne odustajati, ma što god drugi o tome mislili, ili odmahivali rukom i nazivali nas budalama. Toga je uvijek bilo i toga će uvijek biti.
A mi, što ćemo mi odlučiti?

Oznake: ljubav, strah, letargija, djelovanje, osobni heroji

28.02.2017. u 16:15 • 6 Komentara • Print • #

petak, 24.02.2017.

Depresija, II. dio (Njezina Priča)

Njezin dolazak na svijet dugo se čekao. Nakon dugi niz godina i nekoliko neuspjelih trudnoća kroz koje je njezina majka prošla, konačno se rodila ona. Došla je kao prvo dijete, a život je htio da i ostane jedino dijete svojim roditeljima. Na početku svog životnog puta, ta djevojčica već je upoznala velikog ljudskog neprijatelja. Upoznala je bolest. Nije to bila njezina bolest. Bila je to bolest njezine majke. Bolje rečeno bile su to bolesti. Majka joj je bila osjetljivog zdravlja od svoje dvadeset i prve godine života. Bolest je bila sastavni dio njezine svakodnevice.
A ona, njezina djevojčica, kojoj je uistinu darovano sretno djetinjstvo, nije tek tako mogla ostati zaštićena od onoga što je tako vjerno pratilo njezinu majku. Nije mogla biti zaštićena od bolesti, od straha koje maleno dijete nije u mogućnosti procesuirati. U razgovoru s njom, govori mi da se ne sjeća vremena kada njezina majka nije bila bolesna. Njezino djetinjstvo su uvelike obilježili liječnici i bolnica. Kao jedino dijete, koje je imalo ljubav svojih roditelja, nije se mogla othrvati strahu koji je paralelno hodao s roditeljskom ljubavi. Za maleno dijete to je ipak previše, no djeca imaju nevjerojatnu snagu izdrživosti. I ona je kroz sve to prolazila. Da, bilo je trenutaka kada se osjećala usamljena kao jedino dijete bez sestre i brata. Bila je ona i osoba koja se nerijetko znala skrivati iza humora kako bi prikrila svoje slabosti. Rekla bih, iz neke svoje perspektive, da je ona bila osoba koja je našla neki svoj način kako rukovoditi svojom životnom situacijom.
No, bez obzira koliko dobro rukovodili i upravljali raznim životnim datotekama, dođe trenutak kada tijelo i um klonu. Kada se počnu urušavati naši obrasci ponašanja koji su nam tako dobro služili. Dođe trenutak za prekretnicu, koja nas uhvati nespremne, jer tko je još spreman za teški anksiozni napad. Njezin teški napad panike dogodio se kada je već zakoračila u sedamnaestu godinu života. Bilo je ljeto i spremala se na maturalac. Maturalac je nešto čemu se srednjoškolci itekako vesele i jedva ga čekaju. Mnogi će po prvi puta doživjeti čari slobode u odsutnosti roditelja. No, njezin susret s takvom slobodom donio je njezin prvi, snažni anksiozni napad. Odvojena od doma, od roditelja, našla se u Beču, u dvorcu Schönbrunn, zarobljena zidovima, kada su počeli snažni osjećaji gušenja, osjećaj ogromne knedle u grlu, slabost u nogama, mučnina, lupanje srca, te misao da umire, da odlazi. Panika se povećala onog trenutka kada je shvatila da obilazak dvorca znači isključivo ići naprijed po njegovim ogromnim hodnicima, bez mogućnosti vraćanja prema ulazu. A onaj tko je obišao taj dvorac, zna da njegov obilazak traje satima. Na svu sreću, imala je profesore koji su odmah reagirali i uspjeli ju izvesti iz dvorca. Od tog trenutka njezin maturalac nastavio se odvijati prema takvom scenariju. Dok su drugi tulumarili, njezin susret s europskih gradovima koji su bili na listi maturalnog putovanja, provedeni su unutar hotelskih soba u kojima je ostajala, jer ju je obuzimala misao da će joj se nešto loše dogoditi. U tom velikom strahu, boravak u sobi olakšavala joj je neprestana molitva.
Maturalno putovanje se završilo i vratila se kući. Njezini roditelji nisu u početku imali sluha za takve napade, misleći da je to nešto što je prolazno. Ovakva reakcija često zna biti reakcija zbog neznanja o tome što uopće jest napad panike. Takav napad panike kao da ju je jedno vrijeme poštedio i nije ju „posjećivao“ takvim intenzitetom. Opisuje kako je više imala strah hoće li joj se takvo nešto ponovno dogoditi, imala je strah od straha. U međuvremenu, njezina majka ponovno se razbolijeva. No, ovog puta, bilo je puno ozbiljnije. Ovog puta bio je to rak. Majka ju je štedjela informacija o svom stanju. Već upoznata s mnogim majčinim bolestima, vjerovala je da će se i ova izliječiti. Ono čemu je ona usmjerila svoju pažnju bio je upis na željeni fakultet. I uspjela je. Iz manjeg slavonskog grada, odlazi studirati u jedan dalmatinski grad. Prva godina fakulteta lagano prolazi. Ali, anksioznost ponovno je provirila i odlučila krenuti u nova osvajanja. Simptomi su se ponovno vratili. Njezin svakodnevni život postaje uvelike otežan. Odlasci u kafiće, trgovinu, obavljanje bilo kakvih uobičajenih radnji, u njoj su stvarali osjećaj zarobljenosti. Jedino što je ona željela, bilo je pobjeći. Ljudi u njezinoj bližoj okolini govorili bi joj upravo ono što sam pisala u prethodnom blogu. Govorili bi joj da je sve to u njezinoj glavi i da treba razmišljati pozitivno.
Odlučila je proći kroz određene pretrage i saznati je li njezino stanje somatsko. No, kako to već biva, nalazi su bili uredni, savršeni. Ali, ona nije bila u savršenom stanju. Ona se raspadala. Iako je imala potporu cimerice koja je činila ono što je ona najbolje umjela i znala, ona i dalje nije bila dobro. Budila se sa strahom i odlazila lijegati sa strahom. Situacija je iz dana u dan postajala sve teža i teško izdrživa. Postala je otresita i prema prijateljici, jer nije znala kako biti dobra za sebe, a kamoli i za druge. Odlasci na polaganje ispita za nju su bili noćna mora. Sjeća se kako je pristupila jednom ispitu. Pitala je prijateljicu izgleda li blijedo. Nakon što joj je prijateljica potvrdno odgovorila, u njezinoj glavi se odmah iskonstruirala scena kako će joj se nešto loše dogoditi. Pogledala je zatvorene prozore i ponovno osjetila onaj teški anksiozni napad, onu zarobljenost. Ja ovo ne mogu, ja ovo ne mogu – bilo je kao mantra koju je neprestano izgovarala. Tijekom besanih noći razgovarala bi telefonski sa svojim roditeljima i po nekoliko sati. Iako su razgovori trajali satima, ona je postajala sebi sve udaljenija. Ništa joj više nije bilo bitno. Plakanje je postalo sastavni dio njezinog tadašnjeg života. Pomisao na drage ljude, slušanje omiljene glazbe, uređivanje same sebe, sve je postalo nebitno. Ona se osjećala kao ljuštura koja sebe više nije prepoznavala.
I onda, dogodila se ta noć. Noć, kada je nakon višesatnog razgovora sa svojim roditeljima mislila da je doživjela nervni slom popraćenim, kako ona kaže, nenormalnim plačem. Njezina jedina želja u tom trenutku bila je vratiti se kući. Vratiti se svojim roditeljima. Kako je imala nekakvih anksiolitika i drugih tableta, kroz glavu prošla joj je i ona najgora misao od svih. Prošla joj je misao kako bi jednim gutljajem tableta sve bilo gotovo. Ipak, prevagnula je želja za životom. Shvativši da je misao otišla predaleko i da je ovo alarmantno stanje, nazvala je svoga oca i rekla da želi kući. Njihovo jedino dijete koje su toliko dugo čekali, nazvalo ih je u teškoj boli. Nazvalo ih je u prijelomnom trenutku, trenutku pitanja života ili smrti. Njezin otac istog trena krenuo je iz Slavonije put Dalmacije.
Vrativši se kući, u Slavoniju, ponovno je prošla kroz mnoge pretrage, čiji su rezultati opet bili uredni. I konačno, na kraju, netko u onoj gomili ljudi predloži kako bi možda bilo dobro da posjeti psihijatra. Kako dolazi iz omanjeg slavonskog grada, prisutan je bio strah od stigmatizacije. Danas, kada je depresija toliko učestala i toliko se o njoj zna, nažalost, postoji mišljenje ljudi koji depresiju izjednačavaju s ludošću. Ignorancija u ovom slučaju može biti vrlo opasna, jer ovdje govorimo o krhkim ljudskim dušama koje prolaze svoju bolnu školu.
U razgovoru s psihijatrom njezino stanje konačno je dobilo ime, a dobilo je i antidepresive. Njezino stanje bila je anksioznost s depresijom. Razgovori koji je vodila s psihijatrom, polako su ju vraćali u život. Izlazak s prijateljicama, odlasci u kafić, više nisu predstavljali napor. Život je počeo ponovno dobivati boje. Polako je ulazila u prijateljski odnos sa životom. No, pri završetku faksa, njezina majka izgubila je bitku s teškom bolesti. Njezina smrt zadala joj je novi udarac, novu bol. Sjeća se kako su ona i njezini kolege položili zadnji ispit. Svi su zvali svoje roditelje kako bi im javili radosnu vijest. Njezin otac, tada je bio na poslovnom putu, izvan Hrvatske, a majka je preminula. Nije imala s nikim podijeliti taj uspjeh. Bio je to trenutak koji ju naučio da čovjek ipak može izdržati. Prošla je kroz tugovanje, ali ovog puta tugovanje nije bilo popraćeno anksioznim napadima. Uspijevala je živjeti život. Kod psihijatra nije više odlazila (iako i dalje ima želju otkriti uzrok raznih situacija) , jer se na pregled čekalo mjesecima. A za privatni posjet terapeutu potrebna je i izvjesna suma novca, koju si ne može svatko priuštiti.
Vrijeme je prolazilo, stabilnije i mirnije. Završila je fakultet, ubrzo našla i posao, a u život joj je ušetao i dečko. Nakon zasnivanja radnog odnosa, počeli su se ponovno javljati napadi panike, ali ovog puta, ona je bila spremna. Znala je kako ih dočekati i kako se s njima boriti. Njezino iskustvo naučilo ju je ispravno upravljati ovom životnom datotekom. Dečku s kojim je tada započela vezu, ispričala je svoju borbu s anksioznošću i depresijom. Tijekom veze, on joj postaje velika potpora. Osoba kraj koje može biti i jaka i slaba. Kraj koje se može slomiti u tri ujutro i koji će biti uz nju, bez obzira na nedostatak iskustva kroz koje je ona prošla. Osjeća se slobodno pored njega. Nisu se izgubili u međusobnim životnim pričama, već oboje, zasebno, njeguju i vlastiti duhovni svijet. I upravo zbog toga, ta osoba uskoro će postati njezin životni suputnik, njezin suprug.
A njezina priča, nije samo njezina. To je priča koju je ona hrabro predala meni u ruke da ju ispričam. Njezina priča svakodnevno se događa i svakodnevno akteri tih priča bivaju bombardirani komentarima onih koji kroz to uopće nisu prošli. Komentatori koji se prave da ju znaju, da znaju sve one koji se svakodnevno tjeraju da i ovog dana, upravo sada, pogledaju strahu u oči i kažu: „Danas, nećeš biti gospodar moga života“.
Hvala joj, hvala kruščiću koji nas je spojio (jer miješanje sastojaka za pečenje kruha je jedan od načina kako se boriti s depresijom) – ovo je nešto interno i naše, a opet slatki način da joj zahvalim što je ovu priču sa mnom podijelila. I ono najbitnije, što je ovu priču podijelila sa svima onima koji će ovo pročitati. A danas, njezina priča je zahvalnost i za iskustvo i za mogućnost da živi.

Oznake: strah, anksioznost, depresija, ljubav, zahvalnost, život

24.02.2017. u 23:24 • 7 Komentara • Print • #

srijeda, 22.02.2017.

Depresija, I. dio

Depresija nikako nije moderna bolest, ali će nažalost do 2020. godine postati vodeće mentalno stanje koje će još više i intenzivnije otežavati naš svakodnevni život. A kakvo je to stanje? To je stanje vrlo niskog raspoloženja, odbojnost prema uobičajenim aktivnostima. Sve to dovodi do negativnih emocija koje počinju obuzimati čovjeka i njime vladati. Tuga, tjeskoba (anksioznost), napadi panike, bezvoljnost, tupost, gubitak libida, poremećaj spavanja, otuđenost od svijeta, bezvrijednost, povrijeđenost, gubitak apetita ili prejedanje, razmišljanje o suicidu, izvršenje suicida… su samo neki od simptoma koje depresivna osoba može snažno osjetiti, poželjeti i učiniti.
Svi mi ponekad osjetimo i tugu i tjeskobu i bezvoljnost. No, kada govorimo o depresiji, ovakva stanja traju do dva tjedna i više. Vjerujem da u većini slučajeva, ovakva stanja traju puno duže dok osoba koja kroz njih prolazi ne potraži pomoć. Depresija je, bez obzira na svoju raširenost, još uvijek vrlo stigmatizirana. Razgovarajući s ljudima u svojoj okolini, primjećujem kako mnogi imaju poteškoća u razumijevanju ovakvog stanja. To je sve u glavi, imaš previše vremena za razmišljanje, pa što ti fali, imaš muža/ženu i djecu, imaš posao, imaš stan, imaš auto, zdrav/a si, lijep/a si, samo su neke od izjava koje ljudi u svom neznanju znaju izgovoriti osobi koja se nalazi u teškoj patnji.
I onda, nerazumijevanjem okoline, ne dobivanjem potpore od svojih najmilijih, depresija još više dobiva na svojoj veličini, duboko se ukopavajući u tijelo i u um. Kao nenajavljeni gost kojemu je toliko dobro da ne želi nikako otići. Za depresivnu osobu to su svakodnevne borbe. Dani, koji bi trebali biti ispunjeni nadom, željama, stvaranjem novoga, pretvaraju se u dane u kojima se odvija „druženje“ sa strahovima, napadima panike, anksioliticima, antidepresivima. Dugi su to dani (a još duže noći). Dani kada bi se najradije ostajalo ležati u krevetu i čekalo, čekalo zacjeljenje. No, vanjski svijet čeka. Čeka obitelj, posao, čeka život. Osobe su rastrgane. Pokušavaju balansirati svoje živote, dovesti sve u stanje privida, kako nitko ne bi uočio raspadanje kroz koje svakodnevno prolaze. Depresija pokušava u toj rastrganosti prenijeti poruku. Pokušava reći da je vrijeme za promjene, vrijeme kada se nešto ili napušta ili mu se drukčije treba pristupiti. No, te promjene koje bi se trebale dogoditi, često se znaju odgađati, jer vrlo je bolno priznati da se došlo do ruba. Bolno je priznati istinu koja bi unijela totalni preokret u život. Ta bol udaljava od jasnoće, jasnoće da je upravo ta istina uništavanje te iste boli.
Odgodu priznavanja boli i priznavanja da je pomoć potrebna vjerojatno mnogi čine, dok konačno ne dođu do samog dna. Kada nepodnošljivost života uzima tako potrebni nam kisik, borba za udahom i izdahom podsjeća na astmatični napad, kotrljanje suza iz očiju drže lice nabubrenim, teški željezni uteg kao da sjeda na želudac, a srce želi polomiti rebra, rastvoriti prsa i izletjeti van. Kada noći postanu još mračnije, a jutra tako daleka. Kada ni tableta za smirenje više ne pomaže. Kada životi u kojima se nalaze donose samo još više nasilja, udaraca, gubitaka, mržnje, smrti. Sve to postaje previše za čovjeka.
Konačno si neki priznaju da im je potreban oslonac, da im je potreban netko tko će imenovati sve ovo kroz što prolaze. Tu sada nastupa ogromna hrabrost, gdje osobe odluče iskoračiti iz boli i pronaći rješenje. Psiholozi, psihijatri, psihoterapeuti, duhovnici su oni koji pomažu u procesu zacjeljivanja. Oni su tu da zajedno s tom osobom pronađu uzrok takvog stanja. Oni su tu da usmjere osobu, pomognu joj da pokupi dijelove sebe, ponovno otkrije jakost u sebi. Samo, treba napomenuti da antidepresivi, anksiolitici i terapeuti nisu ti koji rješavaju problem. Problem, u konačnici, rješava osoba koja se u tom stanju nalazi. Naravno, uz ogromnu pomoć svega navedenog. Sve su to sredstva koja su u samom početku bila potrebna, ali ne i primijećena, a samim time i priznata. Nikada nije jednostavno priznati problem, priznati da bi se radije izabrala smrt nad životom. Sve su to signali koji govore da se treba okrenuti sebi, sebi malenom djetetu kojemu je potrebna zaštita od velikoga svijeta.
Život je patnja i patimo svaki dan. I bol je bol. Ona se ne mjeri s tuđom boli. Moja bol je moja. Tvoja bol je tvoja, vaša je vaša. No, tvoja ili vaša ne umanjuje moju, niti moja tvoju ili vašu. Jer kada bismo mjerili svoju bol s tuđom, onda naše boli nemaju šansu nad tolikim bolima ovoga svijeta, zar ne? Stoga, nemojmo mjeriti, već nađimo suosjećanja, čak i kada tuđu bol ne razumijemo. Naravno da možemo imati različite stavove i pristupe prema depresivnim stanjima. No, treba imati na umu da mi uistinu ne možemo znati nečiji unutarnji svijet, njihove borbe, njihova ropstva, njihove oštećenosti. Žao mi je svih onih koji još uvijek nemaju snage priznati da im je potrebna ogromna pomoć. Žao mi je onih koji nemaju razumijevanje okoline. Žao mi je onih koje ušutkuju, a oni vrište cijelim svojim bićem da im se pomogne. Žao mi je što tako lako stavljamo ljude u ladice. Žao mi je što tako lako bacamo kamenje na čovjeka kojeg je kamenje već odavno zatrpalo.
Ako već ne možemo razumjeti, za početak je dovoljno osobu barem saslušati. To je već mnogo. Koliko je sada onih, pored vas, pored mene, koji svojim očima, svojim pogledom, traže upravo nas, da ih saslušamo, zagrlimo, utješimo. Djeca, tinejdžeri, majke, očevi, prijatelji, bolesni, nemoćni, stariji koji nas trebaju. Mnogo ih je. Svatko ima svoju priču.
Meni je jedna takva priča ispričana, a iskustvo te osobe prenijet ću u sljedećem blogu.

„Ako ste vidjeli dno moje duše, onda ste u potpunosti razumjeli izvor moje čežnje i – sažaljenja. Iako je otvoreno svima, prozirno jezero ima nepoznate dubine koji ni ronioci ne poznaju.“
Hans Christian Andersen

Oznake: depresija, napadi panike, anksioznost, psihoterapija, suosječanje

22.02.2017. u 00:51 • 4 Komentara • Print • #

nedjelja, 19.02.2017.

Pletex kreativci, II. čin

Odlučila sam Pletex kreativcima dati nastavak u svom blogerskom svijetu. Zapravo, oni sami pišu taj nastavak. Kako? Kao što sam napisala u prvom blogu o njima, u petak, 17. veljače, čekao nas je odlazak na Lidrano. Otišli smo s mišlju i željom kako želimo drugima prenijeti poruku kroz našu izvedbu. Nismo imali nikakvu šaljivu, već vrlo ozbiljnu temu s kojom smo predstavljali našu školu. Oni koji su čitali prvi dio o Pletex kreativcima, znaju da smo uzeli dio teksta Siniše Glavaševića u kojem on govori o svome gradu. Ne moram posebno ni naglašavati o kojem se gradu radi. No, to nije samo Vukovar, to su svi oni gradovi koji su pogođeni ratom, prolijevanjem krvi, nasiljem i smrću. Tom tekstu smo dali nešto drukčiji izgled, stavljajući ga u vrijeme prije nego što su nam životi postali ugroženi i vrijeme poslije za koje vjerujemo da je svjetlost ipak ta koja će pobijediti.
Bili smo drugi po redu u skupnim izvedbama. Na samom početku izvedbe, nastale su tehničke smetnje (čitaj – osoba zadužena za tehničke stvari malkoc je zabrljala, no tko radi taj i griješi). Taj početak popraćen smetnjama ujedno je bio i izvanredan način da učenice pokažu sposobnost improvizacije. I upravo su to i pokazale. Nesmetano su nastavile dalje sa svojom izvedbom. Do kraja izvedbe, sve je teklo onako kako je trebalo teći. Nakon cijelog programa i svih osnovnoškolskih i srednjoškolskih izvedbi, uslijedio je okrugli stol. To je onaj dio u kojem nam stručni žiri, sastavljen od redatelja, glumice i učiteljice (inače vrlo aktivne i u glumačkom stvaralaštvu) iznose svoja zapažanja, upute koju konstruktivnu kritiku i za kraj obznane koga predlažu dalje za državno natjecanje. Komentar na našu izvedbu bio je podugačak, s konstruktivnom kritikom koju sam automatski prihvatila i koju ću definitivno primijeniti.
Nakon izrečenih zapažanja od strane žirija, predsjedavajući je prozvao one koje predlaže za državno natjecanje. Kod Lidrana stvar je sljedeća, barem što se dramskog dijela tiče. U kategoriji monologa, ona osoba koja bude prozvana, odmah je upućena na državno natjecanje. Što se tiče skupnih izvedbi, one budu predložene, a zatim se čeka odluka iz Zagreba i poziv školi ako ta skupina prođe. I tako, došavši opušteno, bez nekakvog očekivanja, u želji da prenesemo poruku, da se zabavimo, da upoznamo nove ljude, steknemo nova iskustva, predsjedavajući je prozvao našu skupinu i predložio ih za državno. Napominjem još jednom da je nama ovo tek drugi Lidrano i da moje područje uopće nije ni hrvatski jezik, niti išta približno. Tako da nisam imala iskustva s Lidranom, sve do prošle godine. Nakon što su nas prozvali, meni je došlo da skočim i da ih sve zagrlim, ali žiri ekipa koja se nalazila na sceni, a mi u publici imala je ravno pogled na mene. Tako da sam svoje stanje sreće, a i pozitivnog šoka držala u sebi. Zagrlila sam ih sve na sceni kada su nam uručili priznanja. Učenice su tu odluku pak popratile s riječima Isuse, jeeeeeeeeeeee, ne mogu vjerovati, nas prozvali. A sjećate se učenice koja je imala zadatak prenijeti Glavaševićev tekst, onu duboku emociju što autentičnije izvesti i prenijeti bol kojim je obojan tekst Priča o gradu. Ta učenica se rasplakala od sreće. Kako je lijepo vidjeti te suze. Suze radosnice. Može li se itko više sjetiti kada je zadnji put od sreće plakao?
Još uvijek smo u stanju pozitivnog šoka, jer ovome nismo pristupili natjecateljski, već žarom, željom prenijeti emocije, potaknuti one koji su gledali na suosjećajnost, vjeru u bolje sutra. Došli smo s ogromnom kemijom koja vlada među nama, došli smo čistih srca i na kraju dobili i ovakvo priznanje. Sada čekamo. Čekamo što će Zagreb i ekipica odlučiti. Kakav god ishod bio, mi smo presretni. Iščekivanje nas ne zaustavlja u daljnjem radu. Ovih dana nas prijavljujem na još dvije manifestacije koje će se održati u travnju i svibnju. I ne zaboravite i snimanje spota koje sam spomenula. Mi idemo u nove radne pobjede, o kojima ću, sasvim sigurno, još pisati. Hvala svima koji su nam pružili potporu. Hvala svim onim bloggerima koji su nas bodrili prekrasnim komentarima. Moje curke zaslužuju puno više od ovih nekoliko redaka koje im ovdje posvećujem. Izrazito sam ponosna na njihovu volju i na njihov uspjeh, a ponajviše sam ponosna na ono što one jesu.
Za kraj ovog teksta, pozdravljaju vas Pletex kreativci i pozivaju one koji još nisu, da otkriju svoj stil kreativnosti i njime ukrase svoje i tuđe živote.

Oznake: Lidrano, kazalište, izvedba, učenici, kreativnost

19.02.2017. u 18:06 • 3 Komentara • Print • #

petak, 17.02.2017.

Maske

Na zidu mog dnevnog boravka nalaze se tri male maske napravljene od običnog gipsa. Kupila ih je moja majka u Veneciji, prije nekoliko godina tijekom karnevalske euforije. Iako malene i svojim sastavom vrlo krhke, raskošno su ukrašene. I tako obješene na malenim čavlićima koji su oprezno ukucani u zid, izgledaju poprilično moćno, a ponekad čak i sablasno. Neki dan sam ih promatrala. Promatrala sam ih dugo. Gledala u njihova šarena lica ukrašena prekrasnim bojama, šljokicama i nitima nacrtanim tankim kistom umočenim u srebrnu boju. Gledajući ih, takve malene i ukrašene, moja pozornost se najviše usmjerila na mračne očne duplje. Kao da su nagoviještale da se iza njih netko nalazi. Netko tko se vješto skriva kako se ne bi otkrio svome promatraču. Čak mu se ni oči ne vide, nego su skrivene, negdje tamo, duboko u tami, u osami vlastitoga svijeta.
Tko je taj koji nosi tu masku? Tko je taj koji se skriva i ne želi pokazati ni boju svojih očiju, jer zna da će ga po njegovim očima, po ogledalu njegove duše, oni, tamo vani i prepoznati? Što ima toliko lošega u nekome da ne može svoje lice izložiti svijetu?
Masku nosi popriličan dio našeg čovječanstva, uključujući i ja. Samo što te naše maske, nisu načinjene od gipsa i nisu tako lako lomljive. Naše maske postale su sastavni dio našeg lica, našeg tijela, naše osobnosti. Slijepile su se s našim obrazima, našim tijelima i često ne znamo više razlikovati našu kožu od one koja je umjetni sloj nad njom. Pokušaj skidanja takve maske, koja se ukopala u nas, je izrazito bolan. Ali, nekako smo stvorili uvjerenje da je još bolniji onaj dan kada su nas drugi „natjerali“ da ju stavimo. Kada su nas izvrijeđali, izudarali, pljuvali, odbacili, šutnuli. Bio je to dan kada smo pred drugima pokazali slabost i zaplakali. Barem nam rekoše da je plakanje slabost. Takvi izranjeni, zlostavljani, patili smo. Potom bi odlazili u vlastiti svijet, hranili još više osjećaj nemoći, predavali se lošim mislima, koja su navikom takvog razmišljanja postala i naša uvjerenja. Svjesni kako nam je vanjski svijet ipak potreban kako bismo opstali, kako bismo završili školovanje, kako bismo ušli u poslovan odnos, kako bismo ušli u partnerski odnos, odlučili smo zaštiti se. Umjesto da se usmjerimo na onaj dan kojim su počeli naši duboki problemi i pokušamo postepeno naučiti sretno živjeti, odlučili smo pribaviti sebi masku(e) i tako se ubaciti u hordu ljudi koji nas okružuju. Noseći maske i noseći ih toliko dugo, izgubili smo sposobnost procjenjivanja koji bi nam rekao da i drugi nose one maske koje su odlučili nositi onog dana kada i njih povrijediše.
Skidamo li ikada te naše maske? Dopuštamo li ikome da vidi ljepotu našeg lica? Dopuštamo li ikome da nas vidi da smo i ranjeni? Pisala sam već o ljubavi, ali prvenstveno kako je potrebno krenuti od toga da voljeti sebe je početak doživotne ljubavi. I upravo tu, kada odlučimo da nam je dosta pretvarati se i živjeti životom koji uopće nije naš, rodit će se želja za ponovnim sjedinjenjem s onim, u nama, što smo nekoć bili. A bili smo i slabi, ljuti, bijesni, možda smo čak i mrzili. Želji da počnemo voljeti sebe, ponekad je potrebna i pomoć. Ljudi tada odluče potražiti nekoga tko će svojim iskustvom, čak i svojom stručnošću pomoći mu u otkrivanju uzroka s kojim je počeo njegov ili njezin „karneval života“. Za mene, osobe koje postanu svjesne svoje nemoći, pa čak i teškog depresivnog stanja i potraže pomoć bilo da je duhovna ili psihološka, su hrabre osobe. Osobe koje su sebi priznale da ne žele više biti u odnosima koji vode u intenzivno otuđenje od sebe samih su snažne osobe. Odlučili su polako skidati one slojeve koji prirodno nisu njihovi, odlučili su odbaciti svoju kamuflažu i što iskrenije pristupati sebi, a time i drugima.
I sama skidam slojeve nekih svojih maski. Svaki put kada bih skinula komadić onoga što je neprirodno, bio bi mi i šok. Kako se priviknuti da moja koža ponovno neometano diše? Ali, postepeno, uz razne tehnike, promjenom u načinu razmišljanja i pristupanju situacijama i to se dogodi. Dođu trenuci kada bih najradije se ponovno zaštitila i prekrila se cijela. Možda i prekrijem koji dio sebe. No, sada bih rekla da je to više učinjeno na mudriji način (naravno, ne uvijek), nego da je to korak unatrag. Naravno, postoji tu još dosta slojeva koje je potrebno sastrugati. Bez obzira na dugotrajnost procesa, vjerujem u to da će mi maska trebati samo u vrijeme kada se namjerno i iz čiste zabave pretvaramo biti netko drugi.
Stoga, uživajte u ovim karnevalskim danima, maskirajte se, dajte si oduška, ukrasite se. A kad ti dani prođu, odložimo maske i pohranimo ih što dalje od vlastita lica i vlastita tijela. Dopustimo sebi biti ono što nam je od samog početka i namijenjeno. Dopustimo si biti čovjek.

Oznake: maska, osobnost, skrivenost, Bol

17.02.2017. u 23:42 • 7 Komentara • Print • #

utorak, 14.02.2017.

Ljubav je volja...

Razmišljam o ljubavi, govorim o ljubavi, učim o ljubavi, čitam o ljubavi, trebam ljubav. Toliko puta sam filozofirala o njoj, davala joj razne boje, nijansirala ju kako bi meni osobno odgovaralo (kao u želji da se zaštitim od boli). Ne želeći si priznati kako se uopće ne radi o ljubavi, već o zaluđenosti ili pak navezanosti.
Promatrala sam druge u njihovim „ljubavima“ na temelju kojih sam stvarala bajkovite i romantične priče. Bivala šokirana kada bi te priče završile, jer bi im naišao novi princ, nova princeza i novi ushit. Kao maleno dijete, promatrala sam ih iz žablje perspektive. Bili su mi veliki, a ja sam vjerovala da oni razumiju što to grade, kakve odnose trenutno njeguju. U tuđim ljubavnim pričama, tražila sam uzor, nekakvo polazište koje bi mi razotkrilo tu famoznu pojavu. Vjerojatno se mnogi od njih danas ili nasmiješe na svoje prošle odnose ili pak osjete gorak okus koji je ostao nakon dvoje ljudi koji su u svom neznanju pokušavali saznati što to ljubav uopće jest. I sama pripadam onima koji se nasmiješe i onima koji još uvijek osjete gorčinu u svojim ustima. No, svatko je činio kako je najbolje znao i umio. Svatko je sa sobom donio svoju osobnost, svoje strahove, ono čime su ga oblikovali.
Čak nam i Boga predstaviše kao nekoga čiju ljubav moramo zaslužiti. Od malih nogu nas uče pojmovima grijeh i kazna. Filaju nas naredbama ovo se ne smije, Bog će te kazniti, Bog je jako tužan što si ovo učinila, to je Božja kazna. I tako netko tko nas voli samim time što smo njegovi, postaje netko s kime nas počinju plašiti. U svom neznanju, iz svojih rigidnih odgoja, prenesu opasan obrazac i na svoje partnere, potomke, učenike (slobodno nastavite niz). Svi se tako izmiješaše i izgubiše u moru glasova, odgoja, kazni, zasluga, nagradi. A ja sam i dalje stajala, očiju podignutih prema gore, prema velikima i pitala se što je od svega toga LJUBAV? Toliko definicija za nešto što nam je najpotrebnije. Toliko definicija za glavni životni pokretač. Naše ranjenosti, ružne riječi kojih smo se tijekom života naslušali i koje peku kao udarci tankom šibom, odrastanja bez jednog ili oba roditelja, odrastanja s roditeljima koji ni sebe nisu voljeli, odrastanja s bogom koji kažnjava i čiju ljubav MORAMO zaslužiti, ostavlja iza sebe čovjeka s neprobojnim oklopom (tako barem on misli) ili pak nekoga koji očajnički pokušava pronaći da ga netko voli.
No, te ranjenosti i te boli ne moraju biti konačni način sadašnjeg i budućeg odnošenja prema ljubavi. Bića smo koja evoluiramo, koja imamo sposobnost uvidjeti da naša stvarnost ne mora biti oblikovana našom prošlošću. Prošlost je učinila ono što je trebala, a to je da je bila veliki učitelj (ponekad i previše znanja nam usadi, hehe). A što sada s tim silnim znanjem? Pa, hajdemo ga primijeniti, hajdemo suprotno od onoga što nam je donosilo patnju, bol, duge noći provedene u suzama. Nije jednostavno, pogotovo ako je sve to dobilo i svoje dijagnoze, poput depresije, napada panike, anksioznosti (o tome ću također pisati u postovima koji slijede). Nije jednostavno, ali je moguće. Moguće je pronaći uzrok naših boli, zavoljeti sebe, zavoljeti drugoga, i u konačnici pojmiti da Božju ljubav ne zaslužujemo, već da je ona tu, od samog početka, samim time što smo njegovi.
Kao što rekoh volim o ljubavi i čitati. I tako u moru knjiga, različitih žanrova, pronađoh jednu definiciju ljubavi koja mi je nekako najbolje sjela. Definiciju je dao M. Scott Peck u knjizi „Put kojim se rjeđe ide“, a glasi – LJUBAV JE VOLJA ZA PROŠIRIVANJEM SEBE U SVRHU NJEGOVANJA VLASTITOG I TUĐEG DUHOVNOG RAZVOJA. Ova definicija nije lako razumljiva, iz niza gore navedenih razloga. To je definicija koja zahtjeva dublje razmišljanje, meditiranje nad njom i o njoj, duboko poniranje u sebe kako bi se shvatilo ono najbitnije u životu. A razmišljanje o ovome ne bi trebao biti problem, ili… Već sam puno puta u svojim blogovima napisala da se i sama nalazim na tom putu, i da još uvijek propitkujem samu sebe i da još uvijek razgovaram s onim ljudima od kojih mogu dosta naučiti. Iako bih da se proces ubrza, jer po prirodi sam nestrpljiva (tako mi rekoše), vjerujem da je vrijedilo i da vrijedi svakog proživljenog trenutka, kako god da je bio obojen.
Stoga, treba slaviti ljubav svaki dan, dozvati u misli ono što je bitno i razdvojiti od onoga što je nebitno. A bitno je da za početak imamo volju.
Rado bih da podijelite svoj doživljaj ljubavi, kako ju vi vidite – uvijek je lijepo slušati kada netko govori jezikom ljubavi, zar ne?!

Oznake: ljubav, razumijevanje, razvoj

14.02.2017. u 00:33 • 11 Komentara • Print • #

subota, 11.02.2017.

Pletex kreativci

Kada se petkom, u 19.05h, u pleterničkoj školi, oglasi školsko zvono svojim „ugodnim“ zvukom, znači da je školskom tjednu došao kraj. Slijedi klasično dječje ponašanje popraćeno radosnim uzvicima, trčanjem po hodnicima i spontanim natjecanjem tko će prvi stići do izlaznih vrata. Vjerujem da onima koji su zaposleni u ovakvim objektima, ovo nije strano ponašanje. Potpuno mi je jasno njihovo nestrpljenje da se što prije domognu hodnika, škicnu pogledom na svoje simpatije, zagrle prijatelja i potrče na svježi zrak. Tako je bilo i ovog petka. No, nekima je ovaj petak bio samo još jedan školski dan. Naime, današnja subota bila je subota otvorenih školskih vrata. Barem za neke. Točnije za ekipu koja se marljivo priprema za ovogodišnji Lidrano koji će se održati sljedeći petak.

Odlučila sam ovaj blog upravo posvetiti toj ekipi Pletex kreativaca, jer imam čast raditi s njima. Mentorica sam ovogodišnje grupe koja će u sljedeći petak pokazati što umije. Ne mislim od ovoga napraviti sladunjavi blog kojim ću glorificirati nastavnički posao. Vrlo dobro znam kakve sve dane nastavnici imaju. Prva sam od onih koja iza sebe ima i produktivne i manje produktivne dane. Učitelji (jer tom riječju se najbolje opisuje priroda našeg posla) su ljudi od krvi i mesa, osjećaju, pate, razmišljaju kako riješiti bolne dječje situacije, a imaju i svoj privatni svijet koji je itekako vrijedan njegovanja. Sve to isprepleteno je i trudimo se na najbolji mogući način balansirati između svega i svih kojima smo potrebni.
Ono što je danas mene osobno obogatilo je silna kreativnost i volja mojih učenica. Nije da sam iznenađena njihovom kreativnošću i voljom, jer s ovom ekipom družim se već četiri godine. I svaki naš projekt donio nam je pregršt fenomenalnih uspomena, a i uspjeha. Ono što želim istaknuti je koliko me svaki put nanovo iznenade sa svojim potencijalom, s onim skrivenim u sebi. Često puta, mi nastavnici, fokusirani smo isključivo na prijenos znanja i zahtijevanje da se to znanje usvoji. I to je u redu. Ali, što je s onim učenicima koji posjeduju paletu talenata koji nažalost, nerijetko ostanu skriveni. Ne ohrabrujemo ih ni mi nastavnici, a ni roditelji. Ne samo što ih ne ohrabrujemo, već njihove talente ni ne primijetimo. I sama sam usmjerena na prijenos sadržaja koji je vezan za predmet koji predajem. No, imam i tu sreću da s tim predmetom mogu primijetiti (ako dobro otvorim oči i ne ostanem slijepa) koje talente učenik posjeduje. Velim, nije da uvijek uspijevam, ali s ovom ekipom, oči su se otvorile čim smo se svi upoznali u njihovom petom razredu. Inače, današnja girl power ekipa ima i više članova. No, u ovaj projekt uključene su njih šest. Projekt nosi naziv „U naručju anđela“. Inspirirao nas je tekst Siniše Glavaševića „Priča o gradu“. I odmah da naglasim kako ja nemam ništa s odabirom ovog teksta. Ovaj tekst odabrali su upravo oni, potaknuti terenskom nastavom koja se u listopadu 2016. g. održala u Vukovaru. I kako je to inače vrlo bolan i emotivno intenzivan tekst, treba ga takvog i dočarati. Tekst sam dodijelila učenici koja inače ima takvo lice za koje vam se čini da je vječno nasmijano. Pokušavala sam joj ukazati kako da pronađe način i svoje lice učini iskrivljeno zbog patnje svih onih ljudi koji su prošli pakao zbog rata u kojem su se našli. Svi smo joj pomalo sugerirali, tražili načine kako bi ona to što bolje publici prenijela. I onda, ajme, dogodio se tako prekrasan trenutak. Iskopala je iz sebe emociju, pronašla način da joj glas zadrhti, a oči da joj se napune suzama. Ona sama nije bila svjesna da može, da u njoj čuči glumica. Svi smo se naježili. I koliko god da smo puta nakon toga probali njezinu scenu, uspjela je zadržati takvu ekspresiju lica.
Nadalje, u ekipi se nalazi učenica koja se već 12 godina bavi suvremenim plesom. Nebrojeno puta nas i je ona ostavila bez teksta, a mnogi će se prepoznati u onim trenutcima kada su i zaplakali. Nevjerojatno je kako nas svojim pokretima, licem, pogledom ostavi bez daha. Tijekom njezine izvedbe moramo se podsjećati da je potrebno i disati. I ovo što pišem nikako nije pretjerivanje. Vjerujte mi na riječ, nije. Niti je ovo samo moj osobni doživljaj. Mnogi bi posvjedočili kako su se osjećali tijekom njezinih plesnih izvedbi.
Naravno, tu je još moja preostala ekipica, četiri učenice koje odlično znaju improvizirati ulogu u kojoj nema teksta. Odlično se snalaze u samostalnom osmišljavanju scene. I ne samo to. Iznad svega, toliko su me danas nasmijale. Svaka je posebna na svoj način. Divne osobnosti na jednom mjestu. I pošto su sve, osim jedne, učenice osmih razreda, moram reći kako će mi baš nedostajati. No, trudit ću se i dalje osluškivati, otvarati oči, uočavati i druge sposobnosti učenika, osim onoga da umiju upiti znanje.
Stoga, ovim putem, želim zahvaliti Juliji, Ivi, Barbari, Heleni, Veroniki i Juliani jer su i današnji dan upisali na onaj list fenomenalnih uspomena.
I za kraj želim reći kako je poruka njihove plesnoscenske izvedbe da u svemu svjetlo je to koje svijetli u tami i tama ga ne može obuzeti.

Oznake: učenici, kreativnost, gluma, Zajedništvo, talent, volja

11.02.2017. u 17:41 • 13 Komentara • Print • #

srijeda, 08.02.2017.

Ogledalce moje..., III. (dugi oproštaji)

Opet uzeh svoje ogledalce. Ne ono u kojem vidim odraz svojeg lica, već ono u kojem vidim odraz kompleksnijeg dijela svoje osobnosti. Ono od čega sam satkana. Može se reći da otvaram i zatvaram svoj osobni Joharijev prozor. I tako naizmjence. Situacija, ljudi, moj mir ili nemir pomiče moju ruku prema onom dijelu prozora kojeg otvaram kako bih pogledala i kvalitetnije istražila što se upravo sa mnom događa. Nije mi uvijek jasno u što to konkretno gledam i kako bih tada trebala djelovati. I to je u redu. U redu je i ne znati, u redu je i ne djelovati i čekati da se odgovor polako iskristalizira. Mutnost situacije izoštrit će se. Prstom će nas pipnuti po ramenu kao da nas želi obavijestiti da je potrazi došao kraj. Toj potrazi je došao kraj. No, toliko potraga je još pred nama. Ako smo dovoljno otvorenog uma i željni uvidjeti što se krije ispod površine, to je odličan put za svakoga tko se odlučio na takvo putovanje.
No, što je s onim situacijama za koje dobijemo odgovor, koji stane ispred nas gol i jasan. I stoji takav precizan, zatim nam se lagano primakne i tiho u uho nam šapne kako bi najbolje bilo otići. I čujemo ga. Tijelo počinje dobivati iste signale i poručuje nam da krenemo, trčimo, možda čak i pobjegnemo. Ali, ne, mi stojimo upravo na onom mjestu na kojem nam se odgovor obratio. Stojimo ukopani. Ukopani u lošim vezama, bilo ljubavnim, bilo prijateljskim, bilo poslovnim, kakvim god.
Zatim počnemo izmišljati izgovore. Govorimo si kako je to ipak ljubav, jer učili su nas kako, eto, ljubav zna i boljeti. Preuzimamo ulogu žrtve i dozvoljavamo prijateljima, ljubavnicima, poslodavcima da postanu gospodari naše psihe. Takvi ranjeni dajemo svoje živote u ruke onih koji su evidentno isto napaćeni. Zapitajte se, tko bi sretan i miran uživao u ulozi nanošenja boli ljudima oko sebe. Tako oni koji su tzv. žrtve i oni koji su tzv. nasilnici imaju svoju priču, svoj uzrok. Iako je lakše razumjeti žrtvu nego nasilnika, vjerujem da se nitko od nas nije rodio s takvom predispozicijom. Žrtva i nasilnik nikako nije naše prirodno stanje. Kaljuža u kojoj smo se tijekom života puno puta uvaljali, zaprljala nas je. Zaprljala je naše čisto srce s kojim smo poslani na ovaj svijet. I onda takvi, otvorenih rana ili slabo zacijeljenih, tražimo ljubav. Tražimo ju pod svaku cijenu. Tražimo ju u drugima, a da ni sami ne znamo što to ljubav uistinu jest. Da ni sami ne znamo kako je ljubav čista i da ona nikako nije manipulativna, bolna, pa čak ni smrtno opasna. Postanemo navezani, ovisni. Veze nas se održavaju zbog straha od samoće, usamljenosti. Rađaju se i stockholmski sindromi, a takve veze se još teže prekidaju. Dugi su to oproštaji dok ne odemo. S koje god strane da stojimo i tko god da jesmo u takvim vezama, radosti nema. Održavaju se prividi. To je lažan život, potraćen život. Koliko još dugo želimo biti akteri takve predstave? Postavljam to pitanje i sebi i vama. Sve što pišem, pišem i sebi. Pišem iz proživljenih iskustava i onih koje još uvijek proživljavam.
Svjesna sam da ljudi danas nemaju vremena razmišljati što će s odnosima u kojima se nalaze. Kako ih riješiti, završiti i zatvoriti ona poglavlja koja su donijela više boli, nego radosti? Kako završiti jedan period, ili silna desetljeća s nekim s kim smo ih proživjeli? Na ta pitanja ne odgovaram ja za druge, nego drugi za sebe. Ja odgovaram na pitanja koja se tiču mojih odnosa sa svijetom oko mene. Pokušavam, tražim, pronalazim razne tehnike, razmišljam, radim na sebi. I ono najbitnije, učim voljeti sebe. Tu je start, ono polazište kako bismo došli do odgovora. Ako samu sebe ne volim, ako ne njegujem svoje emocije i zagrlim se kada je to potrebno, ako nisam nježna prema sebi, kako onda mogu očekivati od drugih da to budu. Na druge ljude ne želim biti navezana, ne želim imati od njih očekivanja, jer svatko gradi svoj mali univerzum. Želim naučiti korelirati s njihovim univerzumima. Ako mi unutarnji glas prišapne u uho da je vrijeme otići ili otpustiti, da učinim to bez grižnje savjesti ili tuge. Ispraznit će se mjesta koja su određeni ljudi zauzimali u našim životima, ali i to treba prihvatiti. I stojim iza svoje spoznaje, da se to jedino može prihvatiti, ako iskreno i prvo volimo sebe.

Naučiti voljeti sebe je proces, ali je itekako moguć. O tom ću procesu još pisati kada ponovno dohvatim svoje „ogledalce“.

„…Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!...“
Mk 12, 31

Oznake: ljubav, voljeti sebe, žrtva, Zapovijed ljubavi

08.02.2017. u 01:12 • 2 Komentara • Print • #

subota, 04.02.2017.

Zašto Karel ne-lajka?

U potrazi za kafićem koji će nam biti kao Central Perk ekipi Prijatelja ili Cheers ekipi iz Kafića Uzdravlje, moje cure i ja krenule smo ove srijede. Započeli smo s Prohibition barom. Mene osobno su već pridobili time što puštaju i pse. Tako da je našoj tzv. čajanki bila pridružena i moja, sada već poznata maltezerica Amelie. Razgovor je tekao u različitim smjerovima te popraćen i pokojim selfiejem. Da, moje cure i ja idemo u korak s tehnološkim napretkom, pa se ponašamo onako kako svijet društvenih mreža nalaže. Naravno da imamo slobodu ne fotkati se, ne objaviti to što se upravo događa. Ali, kao da se pod kožu uvuklo ono nepisano pravilo, da ako se ne objavi, kao da se to nešto nije ni dogodilo. U biti, samo želimo zabilježiti trenutak, taggirati mjesto i ljude, kako bi nam lakše bilo prisjetiti se te večeri sretan

. Ta večer lijepo je tekla, konverzacija se opušteno odvijala, potrebe za društvenim mrežama su također bivale zadovoljene.
Nakon što se približilo vrijeme da nas jedna prijateljica napusti i ode u svoje daljnje pothvate i pobjede, pridružio nam se Karel. Njegov osobna stvar, uz novčanik, bio je mobitel. Odloživši mobitel na stol, naručio je pivicu. Oprostivši se od jedne sugovornice, glatko smo nastavili razgovor s novim participantom. Povremeno je i on uzimao mobitel, opalio koju fotku moje Amelie (u potpunosti sam razumjela tu njegovu potrebu) i provjeravao što li se događa na njegovom društvenomrežnom profilu. Zamijetio je kako mu određeni profil ljudi daje manje lajkova od drugog profila ljudi. I tako, na riječi lajk, lajkanje, na mreži, na vezi, zadnji put na mreži, kao hipnotizirani počeli smo filozofirati o psihologiji ponašanja svih nas i oko nas koji se nalazimo u virtualnom svijetu. Naručivši si retro pivicu party

, počeli smo uspoređivati retro vrijeme sa suvremenim življenjem. Što ako se ne-lajka? Što ako netko od naših prijatelja, bliskih ljudi, poznanika objavi fotografije svojeg tek rođenog djeteta (i pod ovim mislim, doslovno, upravo tog trenutka, tek rođenog djeteta), ili fotografiju iz bolnice dok upravo daje zadnji decilitar krvi ili milijuntu fotografiju svog kućnog ljubimca koji od prve fotografije nije napravio drukčiju pozu ili selfie sa svojim partnerom dok sretni i veseli istražuju čari Pariza, Londona, Rima, Slavonskog Broda i okolnih mu sela? Što ako sve to netko objavi, a mi ne-lajkamo? Karel je odlučio da nam pobliže objasni svoje razloge. Dakle, ako nam se određena objava svidi, svojim prstićem pritisnut ćemo onaj palac gore. I nitko nas neće tražiti objašnjenje zašto smo to pritisnuli (ili možda hoće, hm). No, ako ne pritisnemo ništa, počinju se tada sve one gore nabrojane kategorije ljudi pitati zašto su njihove objave ostale netaknute, neukrašene bijelim palčićem. Karel dalje nastavlja sa svojim osobnim razmišljanjem koje je popraćeno i istraživanjem o ponašanju u virtualnom svijetu. Govori kako želi biti like free (woohoo), slobodan da poprati objavu lajkićem onda kada on to želi. Ne smatra da mora snositi odgovornost pri takvoj odluci. To je njegova odluka i samo njegova. Ne želi da takvo nešto mora biti nametnuto. A dok god se ne uvede UNLIKE, nećemo znati je li se nekome nešto svidjelo ili ne. Da, pojavile su se plačljive i srcaste ikonice, ali Karel veli da bi se trebala uvesti i opcija ne daj Bože. I onda se tom opcijom lijepo sve veli, bez fusnota i omanjeg eseja.

Nadalje, postoje različita ponašanja ljudi na društvenim mrežama. Postoje oni koji konstantno nešto objavljuju, zatim oni koji konstantno pritišću bijeli palčić bez obzira o čemu se radi. Onda su tu cyber voajeri koji bolje poznaju naše profile od nas samih. Pravi detektivi koji umiju kreirati mozaik naših života sa životima drugih ljudi. Postoje oni koji postaju depresivni promatrajući profile drugih, misleći da su fotografije na kojima pršte od sreće odraz i njihovog stvarnog nutarnjeg stanja. Postoje i oni koji mreže koriste u poslovne svrhe i oni koji su na njima vrlo rijetko.
Znači, virtualni svijet je velik, sačinjen od ljudi različitih motiva. Kao i u stvarnom svijetu, želimo biti primijećeni, pohvaljeni, voljeni. Želimo nahraniti i vlastiti ego. No, želimo i pomoći drugima u nevolji, potpisati peticije u koje vjerujemo, napisati tople riječi potpore. Žalosno je, pak, da lakše komuniciramo u takovom svijetu nego pri stvarnom susretu. Prenijeli smo svoja opipljiva tijela u virtualne prostore, kreirali avatare do savršenstva. Stvarni svijet ostaje nenahranjen duhovnim stvarima koja nas trebaju održavati na životu. Vodimo život gdje njega u biti nema. I ja sam dio tog svijeta. I pogledavam je li netko na mreži ili ne. Imam karakteristika od svih onih ljudi koje sam spomenula. Mišljenja sam da nas je dosta takvog ponašanja i razmišljanja. Zaboravili smo gledati jedni drugima u oči. Ovo me podsjetilo na situaciju koju mi je ispričao bratić. Prije nekoliko godina, u njegovom naselju, taman predvečer nestalo je električne energije. U to vrijeme živio je sa svojim roditeljima i dvojicom braće. I kako nije bilo struje, nisu radili i svi oni silni uređaji kojima se otuđujemo jedni od drugih. Tako u mraku, njegov otac upalio je svijeću i cijela obitelj sjela je za stol. Razgovarali su satima, bili uistinu prisutni, svjesni jedni drugih i stvorili uspomenu koje se i danas rado sjete. Čini mi se da ljudima nedostaje češći nestanak struje sretan

.
No, dok god je električne energije, bit će i virtualnog svijeta, kojeg, kao i sve, samo treba znati koristiti i razumjeti. A ako u tom virtualnom svijetu nešto ne-lajkamo, možemo uzeti za primjer Karelov odgovor.
Ja: „Karele, a zašto ti ne ne-lajkaš?“
Karel: „Zato što nema potrebe.“

P.S. Prohibition bar, od mene imate LIKE (od mojih curki također, a vjerujem i od Karela).