Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/laloba

Marketing

Pletex kreativci


Kada se petkom, u 19.05h, u pleterničkoj školi, oglasi školsko zvono svojim „ugodnim“ zvukom, znači da je školskom tjednu došao kraj. Slijedi klasično dječje ponašanje popraćeno radosnim uzvicima, trčanjem po hodnicima i spontanim natjecanjem tko će prvi stići do izlaznih vrata. Vjerujem da onima koji su zaposleni u ovakvim objektima, ovo nije strano ponašanje. Potpuno mi je jasno njihovo nestrpljenje da se što prije domognu hodnika, škicnu pogledom na svoje simpatije, zagrle prijatelja i potrče na svježi zrak. Tako je bilo i ovog petka. No, nekima je ovaj petak bio samo još jedan školski dan. Naime, današnja subota bila je subota otvorenih školskih vrata. Barem za neke. Točnije za ekipu koja se marljivo priprema za ovogodišnji Lidrano koji će se održati sljedeći petak.

Odlučila sam ovaj blog upravo posvetiti toj ekipi Pletex kreativaca, jer imam čast raditi s njima. Mentorica sam ovogodišnje grupe koja će u sljedeći petak pokazati što umije. Ne mislim od ovoga napraviti sladunjavi blog kojim ću glorificirati nastavnički posao. Vrlo dobro znam kakve sve dane nastavnici imaju. Prva sam od onih koja iza sebe ima i produktivne i manje produktivne dane. Učitelji (jer tom riječju se najbolje opisuje priroda našeg posla) su ljudi od krvi i mesa, osjećaju, pate, razmišljaju kako riješiti bolne dječje situacije, a imaju i svoj privatni svijet koji je itekako vrijedan njegovanja. Sve to isprepleteno je i trudimo se na najbolji mogući način balansirati između svega i svih kojima smo potrebni.
Ono što je danas mene osobno obogatilo je silna kreativnost i volja mojih učenica. Nije da sam iznenađena njihovom kreativnošću i voljom, jer s ovom ekipom družim se već četiri godine. I svaki naš projekt donio nam je pregršt fenomenalnih uspomena, a i uspjeha. Ono što želim istaknuti je koliko me svaki put nanovo iznenade sa svojim potencijalom, s onim skrivenim u sebi. Često puta, mi nastavnici, fokusirani smo isključivo na prijenos znanja i zahtijevanje da se to znanje usvoji. I to je u redu. Ali, što je s onim učenicima koji posjeduju paletu talenata koji nažalost, nerijetko ostanu skriveni. Ne ohrabrujemo ih ni mi nastavnici, a ni roditelji. Ne samo što ih ne ohrabrujemo, već njihove talente ni ne primijetimo. I sama sam usmjerena na prijenos sadržaja koji je vezan za predmet koji predajem. No, imam i tu sreću da s tim predmetom mogu primijetiti (ako dobro otvorim oči i ne ostanem slijepa) koje talente učenik posjeduje. Velim, nije da uvijek uspijevam, ali s ovom ekipom, oči su se otvorile čim smo se svi upoznali u njihovom petom razredu. Inače, današnja girl power ekipa ima i više članova. No, u ovaj projekt uključene su njih šest. Projekt nosi naziv „U naručju anđela“. Inspirirao nas je tekst Siniše Glavaševića „Priča o gradu“. I odmah da naglasim kako ja nemam ništa s odabirom ovog teksta. Ovaj tekst odabrali su upravo oni, potaknuti terenskom nastavom koja se u listopadu 2016. g. održala u Vukovaru. I kako je to inače vrlo bolan i emotivno intenzivan tekst, treba ga takvog i dočarati. Tekst sam dodijelila učenici koja inače ima takvo lice za koje vam se čini da je vječno nasmijano. Pokušavala sam joj ukazati kako da pronađe način i svoje lice učini iskrivljeno zbog patnje svih onih ljudi koji su prošli pakao zbog rata u kojem su se našli. Svi smo joj pomalo sugerirali, tražili načine kako bi ona to što bolje publici prenijela. I onda, ajme, dogodio se tako prekrasan trenutak. Iskopala je iz sebe emociju, pronašla način da joj glas zadrhti, a oči da joj se napune suzama. Ona sama nije bila svjesna da može, da u njoj čuči glumica. Svi smo se naježili. I koliko god da smo puta nakon toga probali njezinu scenu, uspjela je zadržati takvu ekspresiju lica.
Nadalje, u ekipi se nalazi učenica koja se već 12 godina bavi suvremenim plesom. Nebrojeno puta nas i je ona ostavila bez teksta, a mnogi će se prepoznati u onim trenutcima kada su i zaplakali. Nevjerojatno je kako nas svojim pokretima, licem, pogledom ostavi bez daha. Tijekom njezine izvedbe moramo se podsjećati da je potrebno i disati. I ovo što pišem nikako nije pretjerivanje. Vjerujte mi na riječ, nije. Niti je ovo samo moj osobni doživljaj. Mnogi bi posvjedočili kako su se osjećali tijekom njezinih plesnih izvedbi.
Naravno, tu je još moja preostala ekipica, četiri učenice koje odlično znaju improvizirati ulogu u kojoj nema teksta. Odlično se snalaze u samostalnom osmišljavanju scene. I ne samo to. Iznad svega, toliko su me danas nasmijale. Svaka je posebna na svoj način. Divne osobnosti na jednom mjestu. I pošto su sve, osim jedne, učenice osmih razreda, moram reći kako će mi baš nedostajati. No, trudit ću se i dalje osluškivati, otvarati oči, uočavati i druge sposobnosti učenika, osim onoga da umiju upiti znanje.
Stoga, ovim putem, želim zahvaliti Juliji, Ivi, Barbari, Heleni, Veroniki i Juliani jer su i današnji dan upisali na onaj list fenomenalnih uspomena.
I za kraj želim reći kako je poruka njihove plesnoscenske izvedbe da u svemu svjetlo je to koje svijetli u tami i tama ga ne može obuzeti.


Post je objavljen 11.02.2017. u 17:41 sati.