Pogled u...

nedjelja, 22.10.2017.

Novi izazovi

Nisam već neko vrijeme ništa objavila na Blog.hr-u, jer sam se upustila u neke nove izazove. Već dulje vremena sanjam o tome da otvorim svoje web mjesto. San koji sam konačno odlučila ostvariti. Otvorila sam novi blog na Wixu, koji između ostalog nudi besplatno otvaranje stranice. Uz veliku pomoć prijatelja, stranica je otvorena. Kako na Wixu, tako i na Facebooku. Ime koje stranica nosi je "Ritam Svijeta". Za razliku od "Pogled u", na ovoj stranici će biti prezentiran pogled na svijet iz drugog ugla.
Naime, "Ritam Svijeta" upoznavat će svoje čitatelje o ljepotama svijeta koji nas okružuje. Tijekom raznih putovanja na koja krenemo, mijenjamo se, širimo svoje vidike, upoznajemo, spoznajemo, bogatimo se znanjem. Otići tek nekoliko kilometara od udobnosti svoga doma ili udaljiti se miljama od rodne grude način je kojim se upoznaju i prihvaćaju različitosti.
Otkako znam za sebe, volim putovati. Upravo iz toga razloga, odlučila sam svoja najkraća, najbliža ili pak najdalja putovanja zabilježiti riječima i fotografijama.
Za sve oni koji me žele pratiti na toj drugoj stranici, mogu to učiniti odlaskom na http://tajcheeosi.wixsite.come/ritam svijeta, ili pak na Facebook stranici Ritam Svijeta. Voljela bih kada biste sa mnom krenuli i na ovakvo putovanje.

Nadalje, ostvarih si još jednu želju. Kupila sam si mali Cromenotebook, tako da ću sada s lakoćom pisati o svojim dogodovštinama ili pogledima na život. Tegliti veliki laptop na osamljena ili urbana mjesta nije baš napeti dio pisanja. No, kupnjom ove malene mašinice, situaciju sam si itekako olakšala. Toplo preporučam svima koji žele prijeći na manje inče, da se odvaže i time si olakšaju cjelokupni proces stvaranja, pisanja, kreativnosti.
Imam osjećaj da je za mene kreativno izražavanje tek na početku. Iako će uskoro godina dana otkako hodim cyber hodnicima i pišem blog (ipak je to neko iskustvo), na početku sam. Istražujem, otkrivam, pokušavam naučiti kako da svoj glas, bilo da se radi o Pogledu u ili Ritmu svijeta, proširim i uistinu razveselim one koji me čitaju. "Pogled u" je blog na kojem sam pisala i o ne tako veselim temama, davajući svoj osobni osvrt na unutarnje stanje, kako svojeg, tako i društvenog. To ću i dalje činiti. I dalje ću njegovati taj dio sebe. Riječima ću vam prenositi svoje osjećaje, zapažanja, stanja. Ipak je taj blog-prostor moja velika terapija i mjesto na kojem mogu izraziti ono što plovi mojim tijelom, kola mojom dušom, te veseli ili uznemiruje moj duh. Moram priznati, nedostajao mi je. Nedostaje mi zastati, okrenuti se sebi, promotriti što je to što se doboko u meni događa. Posao, obavljanje regularnih životnih stvari, maknulo me je jedno vrijeme od svega toga. Pokretanjem nove blog stranice, putovanja, izvannastavne aktivnosti - počele su biti dominantnije. No, da se razumijemo, sve to nevjerojatno me veseli. Ipak, dođe vrijeme kada poželimo smiraj, duboki uzdah i izdah, tišinu, kako bismo se ponovno spojili sa sobom i Bogom. Polaganim, ali sigurnim hodom, počelo se i to događati.

Biljke u mom stanu, potaknule su me da je potrebno zalijevati. Da, da, to je nešto što je opće poznato. Voda je izvor, voda je život. No, kako sam razbacana na sve strane, nisam stigla ni cvijeće zaliti. U biti, pravim izgovor. Nisam cvijeće ni primijetila. Što me dovodi do sebe, do ljudi koji su važni u mom životu. Ne-primjećivanjem, ne-zalijevanjem, ne-hranjenjem, uvenut ćemo. Prvo mi. Uvenut ćemo jer sebi nismo dali ono što je potrebno za život. I što život više odmiče, postajem svjesna da ništa ne ide bez mene. Ja za sebe. To je polazište. Tu krećem, s tog mjesta hodim dalje. Nakon što odradih vježbu tapkanjem koja je trajala oko mjesec dana (jer za neke ljude, događaje, potrebno je više vremena), odlučih. Odlučih sebi govoriti da sam vrijedna. Govoriti sebi - VOLIM SE. Ne obazirati se na one neke tamo ljude, pune sugestija i savjeta, a da ih nitko za to nije pitao. Ne razmišljati da je netko famozni alkemičar koji posjeduje neku posebnu tajnu življenja. Završavam s tim. Hvala lijepa, ali ne trebaju mi savjeti do onog trenutka kada ih sama potražim. Čini mi se da dijeljenje savjeta od tih i takvih nije savjet ljubavi, nije savjet brige za mene, već je savjet njihovog ega koji se isto tako jadan bori sa svime što ga okružuje. I ok. Jasno mi je. Stoga, ne razmišljajući o njima, ne izgovarajući afirmacije koje će njih uključivati, izgovarat ću one koje se odnose samo na mene. Ja sam najbitnija u svojoj priči, kao i vi u svojoj. Prvo trebam zaliti sebe, sebe nahraniti. U konačnici, sebe voljeti, kako bi sve oko mene funkcioniralo. Tek tada mogu biti u službi drugoga, dati mu ono najbolje od sebe. Onaj tko to ne razumije, ne krivim ga. I sama sam dugo tako razmišljala. Bit će trenutaka, vjerojatno i perioda kada neću sebi dovoljno davati. Kada ću sebe staviti na periferiju života. Međutim, imam alat. U biti, oduvijek sam ga imala, samo što ga nisam ispravno koristila. Obećajem sama sebi da ću ga bolje držati u rukama, ispravno koristiti i paziti da sjeme dobra (koje svi u sebi imamo) zalijevam, održavam brižnošću, ne opravdavajući se drugima zašto to činim. Tek tada sjeme će rasti i donijeti mi prekrasne, ukusne plodove. Neke već tako slatko koristim, jedem i hranim se.

Eto, veliki izazovi su ispred mene. I neka su. Veselim im se.

Veselim se svim unutarnjim i fizičkim putovanjima. Rado ću o njima i pisati. Vas pozivam da mi se pridružite i na drugom blogu. "Ritam Svijeta" vas očekuje. Putujmo.

Oznake: Izazovi, kreativnost, wix, ritam svijeta, putovanje, plodovi rada

22.10.2017. u 13:09 • 3 Komentara • Print • #

nedjelja, 19.02.2017.

Pletex kreativci, II. čin

Odlučila sam Pletex kreativcima dati nastavak u svom blogerskom svijetu. Zapravo, oni sami pišu taj nastavak. Kako? Kao što sam napisala u prvom blogu o njima, u petak, 17. veljače, čekao nas je odlazak na Lidrano. Otišli smo s mišlju i željom kako želimo drugima prenijeti poruku kroz našu izvedbu. Nismo imali nikakvu šaljivu, već vrlo ozbiljnu temu s kojom smo predstavljali našu školu. Oni koji su čitali prvi dio o Pletex kreativcima, znaju da smo uzeli dio teksta Siniše Glavaševića u kojem on govori o svome gradu. Ne moram posebno ni naglašavati o kojem se gradu radi. No, to nije samo Vukovar, to su svi oni gradovi koji su pogođeni ratom, prolijevanjem krvi, nasiljem i smrću. Tom tekstu smo dali nešto drukčiji izgled, stavljajući ga u vrijeme prije nego što su nam životi postali ugroženi i vrijeme poslije za koje vjerujemo da je svjetlost ipak ta koja će pobijediti.
Bili smo drugi po redu u skupnim izvedbama. Na samom početku izvedbe, nastale su tehničke smetnje (čitaj – osoba zadužena za tehničke stvari malkoc je zabrljala, no tko radi taj i griješi). Taj početak popraćen smetnjama ujedno je bio i izvanredan način da učenice pokažu sposobnost improvizacije. I upravo su to i pokazale. Nesmetano su nastavile dalje sa svojom izvedbom. Do kraja izvedbe, sve je teklo onako kako je trebalo teći. Nakon cijelog programa i svih osnovnoškolskih i srednjoškolskih izvedbi, uslijedio je okrugli stol. To je onaj dio u kojem nam stručni žiri, sastavljen od redatelja, glumice i učiteljice (inače vrlo aktivne i u glumačkom stvaralaštvu) iznose svoja zapažanja, upute koju konstruktivnu kritiku i za kraj obznane koga predlažu dalje za državno natjecanje. Komentar na našu izvedbu bio je podugačak, s konstruktivnom kritikom koju sam automatski prihvatila i koju ću definitivno primijeniti.
Nakon izrečenih zapažanja od strane žirija, predsjedavajući je prozvao one koje predlaže za državno natjecanje. Kod Lidrana stvar je sljedeća, barem što se dramskog dijela tiče. U kategoriji monologa, ona osoba koja bude prozvana, odmah je upućena na državno natjecanje. Što se tiče skupnih izvedbi, one budu predložene, a zatim se čeka odluka iz Zagreba i poziv školi ako ta skupina prođe. I tako, došavši opušteno, bez nekakvog očekivanja, u želji da prenesemo poruku, da se zabavimo, da upoznamo nove ljude, steknemo nova iskustva, predsjedavajući je prozvao našu skupinu i predložio ih za državno. Napominjem još jednom da je nama ovo tek drugi Lidrano i da moje područje uopće nije ni hrvatski jezik, niti išta približno. Tako da nisam imala iskustva s Lidranom, sve do prošle godine. Nakon što su nas prozvali, meni je došlo da skočim i da ih sve zagrlim, ali žiri ekipa koja se nalazila na sceni, a mi u publici imala je ravno pogled na mene. Tako da sam svoje stanje sreće, a i pozitivnog šoka držala u sebi. Zagrlila sam ih sve na sceni kada su nam uručili priznanja. Učenice su tu odluku pak popratile s riječima Isuse, jeeeeeeeeeeee, ne mogu vjerovati, nas prozvali. A sjećate se učenice koja je imala zadatak prenijeti Glavaševićev tekst, onu duboku emociju što autentičnije izvesti i prenijeti bol kojim je obojan tekst Priča o gradu. Ta učenica se rasplakala od sreće. Kako je lijepo vidjeti te suze. Suze radosnice. Može li se itko više sjetiti kada je zadnji put od sreće plakao?
Još uvijek smo u stanju pozitivnog šoka, jer ovome nismo pristupili natjecateljski, već žarom, željom prenijeti emocije, potaknuti one koji su gledali na suosjećajnost, vjeru u bolje sutra. Došli smo s ogromnom kemijom koja vlada među nama, došli smo čistih srca i na kraju dobili i ovakvo priznanje. Sada čekamo. Čekamo što će Zagreb i ekipica odlučiti. Kakav god ishod bio, mi smo presretni. Iščekivanje nas ne zaustavlja u daljnjem radu. Ovih dana nas prijavljujem na još dvije manifestacije koje će se održati u travnju i svibnju. I ne zaboravite i snimanje spota koje sam spomenula. Mi idemo u nove radne pobjede, o kojima ću, sasvim sigurno, još pisati. Hvala svima koji su nam pružili potporu. Hvala svim onim bloggerima koji su nas bodrili prekrasnim komentarima. Moje curke zaslužuju puno više od ovih nekoliko redaka koje im ovdje posvećujem. Izrazito sam ponosna na njihovu volju i na njihov uspjeh, a ponajviše sam ponosna na ono što one jesu.
Za kraj ovog teksta, pozdravljaju vas Pletex kreativci i pozivaju one koji još nisu, da otkriju svoj stil kreativnosti i njime ukrase svoje i tuđe živote.

Oznake: Lidrano, kazalište, izvedba, učenici, kreativnost

19.02.2017. u 18:06 • 3 Komentara • Print • #

subota, 11.02.2017.

Pletex kreativci

Kada se petkom, u 19.05h, u pleterničkoj školi, oglasi školsko zvono svojim „ugodnim“ zvukom, znači da je školskom tjednu došao kraj. Slijedi klasično dječje ponašanje popraćeno radosnim uzvicima, trčanjem po hodnicima i spontanim natjecanjem tko će prvi stići do izlaznih vrata. Vjerujem da onima koji su zaposleni u ovakvim objektima, ovo nije strano ponašanje. Potpuno mi je jasno njihovo nestrpljenje da se što prije domognu hodnika, škicnu pogledom na svoje simpatije, zagrle prijatelja i potrče na svježi zrak. Tako je bilo i ovog petka. No, nekima je ovaj petak bio samo još jedan školski dan. Naime, današnja subota bila je subota otvorenih školskih vrata. Barem za neke. Točnije za ekipu koja se marljivo priprema za ovogodišnji Lidrano koji će se održati sljedeći petak.

Odlučila sam ovaj blog upravo posvetiti toj ekipi Pletex kreativaca, jer imam čast raditi s njima. Mentorica sam ovogodišnje grupe koja će u sljedeći petak pokazati što umije. Ne mislim od ovoga napraviti sladunjavi blog kojim ću glorificirati nastavnički posao. Vrlo dobro znam kakve sve dane nastavnici imaju. Prva sam od onih koja iza sebe ima i produktivne i manje produktivne dane. Učitelji (jer tom riječju se najbolje opisuje priroda našeg posla) su ljudi od krvi i mesa, osjećaju, pate, razmišljaju kako riješiti bolne dječje situacije, a imaju i svoj privatni svijet koji je itekako vrijedan njegovanja. Sve to isprepleteno je i trudimo se na najbolji mogući način balansirati između svega i svih kojima smo potrebni.
Ono što je danas mene osobno obogatilo je silna kreativnost i volja mojih učenica. Nije da sam iznenađena njihovom kreativnošću i voljom, jer s ovom ekipom družim se već četiri godine. I svaki naš projekt donio nam je pregršt fenomenalnih uspomena, a i uspjeha. Ono što želim istaknuti je koliko me svaki put nanovo iznenade sa svojim potencijalom, s onim skrivenim u sebi. Često puta, mi nastavnici, fokusirani smo isključivo na prijenos znanja i zahtijevanje da se to znanje usvoji. I to je u redu. Ali, što je s onim učenicima koji posjeduju paletu talenata koji nažalost, nerijetko ostanu skriveni. Ne ohrabrujemo ih ni mi nastavnici, a ni roditelji. Ne samo što ih ne ohrabrujemo, već njihove talente ni ne primijetimo. I sama sam usmjerena na prijenos sadržaja koji je vezan za predmet koji predajem. No, imam i tu sreću da s tim predmetom mogu primijetiti (ako dobro otvorim oči i ne ostanem slijepa) koje talente učenik posjeduje. Velim, nije da uvijek uspijevam, ali s ovom ekipom, oči su se otvorile čim smo se svi upoznali u njihovom petom razredu. Inače, današnja girl power ekipa ima i više članova. No, u ovaj projekt uključene su njih šest. Projekt nosi naziv „U naručju anđela“. Inspirirao nas je tekst Siniše Glavaševića „Priča o gradu“. I odmah da naglasim kako ja nemam ništa s odabirom ovog teksta. Ovaj tekst odabrali su upravo oni, potaknuti terenskom nastavom koja se u listopadu 2016. g. održala u Vukovaru. I kako je to inače vrlo bolan i emotivno intenzivan tekst, treba ga takvog i dočarati. Tekst sam dodijelila učenici koja inače ima takvo lice za koje vam se čini da je vječno nasmijano. Pokušavala sam joj ukazati kako da pronađe način i svoje lice učini iskrivljeno zbog patnje svih onih ljudi koji su prošli pakao zbog rata u kojem su se našli. Svi smo joj pomalo sugerirali, tražili načine kako bi ona to što bolje publici prenijela. I onda, ajme, dogodio se tako prekrasan trenutak. Iskopala je iz sebe emociju, pronašla način da joj glas zadrhti, a oči da joj se napune suzama. Ona sama nije bila svjesna da može, da u njoj čuči glumica. Svi smo se naježili. I koliko god da smo puta nakon toga probali njezinu scenu, uspjela je zadržati takvu ekspresiju lica.
Nadalje, u ekipi se nalazi učenica koja se već 12 godina bavi suvremenim plesom. Nebrojeno puta nas i je ona ostavila bez teksta, a mnogi će se prepoznati u onim trenutcima kada su i zaplakali. Nevjerojatno je kako nas svojim pokretima, licem, pogledom ostavi bez daha. Tijekom njezine izvedbe moramo se podsjećati da je potrebno i disati. I ovo što pišem nikako nije pretjerivanje. Vjerujte mi na riječ, nije. Niti je ovo samo moj osobni doživljaj. Mnogi bi posvjedočili kako su se osjećali tijekom njezinih plesnih izvedbi.
Naravno, tu je još moja preostala ekipica, četiri učenice koje odlično znaju improvizirati ulogu u kojoj nema teksta. Odlično se snalaze u samostalnom osmišljavanju scene. I ne samo to. Iznad svega, toliko su me danas nasmijale. Svaka je posebna na svoj način. Divne osobnosti na jednom mjestu. I pošto su sve, osim jedne, učenice osmih razreda, moram reći kako će mi baš nedostajati. No, trudit ću se i dalje osluškivati, otvarati oči, uočavati i druge sposobnosti učenika, osim onoga da umiju upiti znanje.
Stoga, ovim putem, želim zahvaliti Juliji, Ivi, Barbari, Heleni, Veroniki i Juliani jer su i današnji dan upisali na onaj list fenomenalnih uspomena.
I za kraj želim reći kako je poruka njihove plesnoscenske izvedbe da u svemu svjetlo je to koje svijetli u tami i tama ga ne može obuzeti.

Oznake: učenici, kreativnost, gluma, Zajedništvo, talent, volja

11.02.2017. u 17:41 • 13 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>