Pogled u...

nedjelja, 22.10.2017.

Novi izazovi

Nisam već neko vrijeme ništa objavila na Blog.hr-u, jer sam se upustila u neke nove izazove. Već dulje vremena sanjam o tome da otvorim svoje web mjesto. San koji sam konačno odlučila ostvariti. Otvorila sam novi blog na Wixu, koji između ostalog nudi besplatno otvaranje stranice. Uz veliku pomoć prijatelja, stranica je otvorena. Kako na Wixu, tako i na Facebooku. Ime koje stranica nosi je "Ritam Svijeta". Za razliku od "Pogled u", na ovoj stranici će biti prezentiran pogled na svijet iz drugog ugla.
Naime, "Ritam Svijeta" upoznavat će svoje čitatelje o ljepotama svijeta koji nas okružuje. Tijekom raznih putovanja na koja krenemo, mijenjamo se, širimo svoje vidike, upoznajemo, spoznajemo, bogatimo se znanjem. Otići tek nekoliko kilometara od udobnosti svoga doma ili udaljiti se miljama od rodne grude način je kojim se upoznaju i prihvaćaju različitosti.
Otkako znam za sebe, volim putovati. Upravo iz toga razloga, odlučila sam svoja najkraća, najbliža ili pak najdalja putovanja zabilježiti riječima i fotografijama.
Za sve oni koji me žele pratiti na toj drugoj stranici, mogu to učiniti odlaskom na http://tajcheeosi.wixsite.come/ritam svijeta, ili pak na Facebook stranici Ritam Svijeta. Voljela bih kada biste sa mnom krenuli i na ovakvo putovanje.

Nadalje, ostvarih si još jednu želju. Kupila sam si mali Cromenotebook, tako da ću sada s lakoćom pisati o svojim dogodovštinama ili pogledima na život. Tegliti veliki laptop na osamljena ili urbana mjesta nije baš napeti dio pisanja. No, kupnjom ove malene mašinice, situaciju sam si itekako olakšala. Toplo preporučam svima koji žele prijeći na manje inče, da se odvaže i time si olakšaju cjelokupni proces stvaranja, pisanja, kreativnosti.
Imam osjećaj da je za mene kreativno izražavanje tek na početku. Iako će uskoro godina dana otkako hodim cyber hodnicima i pišem blog (ipak je to neko iskustvo), na početku sam. Istražujem, otkrivam, pokušavam naučiti kako da svoj glas, bilo da se radi o Pogledu u ili Ritmu svijeta, proširim i uistinu razveselim one koji me čitaju. "Pogled u" je blog na kojem sam pisala i o ne tako veselim temama, davajući svoj osobni osvrt na unutarnje stanje, kako svojeg, tako i društvenog. To ću i dalje činiti. I dalje ću njegovati taj dio sebe. Riječima ću vam prenositi svoje osjećaje, zapažanja, stanja. Ipak je taj blog-prostor moja velika terapija i mjesto na kojem mogu izraziti ono što plovi mojim tijelom, kola mojom dušom, te veseli ili uznemiruje moj duh. Moram priznati, nedostajao mi je. Nedostaje mi zastati, okrenuti se sebi, promotriti što je to što se doboko u meni događa. Posao, obavljanje regularnih životnih stvari, maknulo me je jedno vrijeme od svega toga. Pokretanjem nove blog stranice, putovanja, izvannastavne aktivnosti - počele su biti dominantnije. No, da se razumijemo, sve to nevjerojatno me veseli. Ipak, dođe vrijeme kada poželimo smiraj, duboki uzdah i izdah, tišinu, kako bismo se ponovno spojili sa sobom i Bogom. Polaganim, ali sigurnim hodom, počelo se i to događati.

Biljke u mom stanu, potaknule su me da je potrebno zalijevati. Da, da, to je nešto što je opće poznato. Voda je izvor, voda je život. No, kako sam razbacana na sve strane, nisam stigla ni cvijeće zaliti. U biti, pravim izgovor. Nisam cvijeće ni primijetila. Što me dovodi do sebe, do ljudi koji su važni u mom životu. Ne-primjećivanjem, ne-zalijevanjem, ne-hranjenjem, uvenut ćemo. Prvo mi. Uvenut ćemo jer sebi nismo dali ono što je potrebno za život. I što život više odmiče, postajem svjesna da ništa ne ide bez mene. Ja za sebe. To je polazište. Tu krećem, s tog mjesta hodim dalje. Nakon što odradih vježbu tapkanjem koja je trajala oko mjesec dana (jer za neke ljude, događaje, potrebno je više vremena), odlučih. Odlučih sebi govoriti da sam vrijedna. Govoriti sebi - VOLIM SE. Ne obazirati se na one neke tamo ljude, pune sugestija i savjeta, a da ih nitko za to nije pitao. Ne razmišljati da je netko famozni alkemičar koji posjeduje neku posebnu tajnu življenja. Završavam s tim. Hvala lijepa, ali ne trebaju mi savjeti do onog trenutka kada ih sama potražim. Čini mi se da dijeljenje savjeta od tih i takvih nije savjet ljubavi, nije savjet brige za mene, već je savjet njihovog ega koji se isto tako jadan bori sa svime što ga okružuje. I ok. Jasno mi je. Stoga, ne razmišljajući o njima, ne izgovarajući afirmacije koje će njih uključivati, izgovarat ću one koje se odnose samo na mene. Ja sam najbitnija u svojoj priči, kao i vi u svojoj. Prvo trebam zaliti sebe, sebe nahraniti. U konačnici, sebe voljeti, kako bi sve oko mene funkcioniralo. Tek tada mogu biti u službi drugoga, dati mu ono najbolje od sebe. Onaj tko to ne razumije, ne krivim ga. I sama sam dugo tako razmišljala. Bit će trenutaka, vjerojatno i perioda kada neću sebi dovoljno davati. Kada ću sebe staviti na periferiju života. Međutim, imam alat. U biti, oduvijek sam ga imala, samo što ga nisam ispravno koristila. Obećajem sama sebi da ću ga bolje držati u rukama, ispravno koristiti i paziti da sjeme dobra (koje svi u sebi imamo) zalijevam, održavam brižnošću, ne opravdavajući se drugima zašto to činim. Tek tada sjeme će rasti i donijeti mi prekrasne, ukusne plodove. Neke već tako slatko koristim, jedem i hranim se.

Eto, veliki izazovi su ispred mene. I neka su. Veselim im se.

Veselim se svim unutarnjim i fizičkim putovanjima. Rado ću o njima i pisati. Vas pozivam da mi se pridružite i na drugom blogu. "Ritam Svijeta" vas očekuje. Putujmo.

Oznake: Izazovi, kreativnost, wix, ritam svijeta, putovanje, plodovi rada

22.10.2017. u 13:09 • 3 Komentara • Print • #

nedjelja, 01.10.2017.

Ono što jesmo...

Pierre Teilhard de Chardin, francuski isusovac, teolog i filozof rekao je kako mi nismo ljudska bića koja prolaze kroz duhovno iskustvo, već da smo duhovna bića koja prolaze ljudsko iskustvo. Koje je to iskustvo kroz koje JA prolazim? Što je ono što mene čini čovjekom, u što sam uložila silne napore? Uz moje roditelje, dio moga identiteta je tlo na kojem sam rođena. I koliko god se busali u prsa i govorili da smo građani svijeta, to baš i nije tako. Građanin svijeta bi trebala biti osoba koja poštuje svaki pedalj ove planete, ne zaboravljajući od kuda je i sama došla. Da, rođena sam u Hrvatskoj, u gradu Slavonskom Brodu, u kršćanskoj obitelji. Neću i ne želim bježati od toga, jer moje ljudsko iskustvo započinje na tom dijelu europskog tla. Ako ikada i napustim svoju zemlju, svoju domovinu, neću zaboraviti, niti ružno govoriti o svojoj rodnoj grudi. Zvuči kao zakletva, ali to bi trebao biti pristup svih onih ogorčenih koji upravo sada napuštaju Hrvatsku. Napuštaju je razočarani. Nadam se da ju napuštaju sa sviješću da njihovo razočarenje nema veze s ravnicom, gorjem, morem koje krasi Lijepu našu. Nadam se da su svjesni da je razočaranost produkt političkog sustava, koji nikako ne štiti pojedinca. Sustav kojem misao vodilja nije opće dobro naroda, već dobro manjine. Manjine koja je gramziva, seksualno i religiozno frustrirana. Koja pogođena svojim ljudskim iskustvima želi nametnuti svoj sustav „vrijednosti“ i potlačiti umnog čovjeka. Zbog toga odlaze. Nadam se da odlaskom ne režu sve spone, niječući da ne poznaju hrvatskog čovjeka. Nadam se da odlaskom negdje dalje neće zaboraviti sve ono što ih je oblikovalo. Nadam se da neće odmah pomisliti kako je trava zelenija s druge strane dok budu zakoračivali na „strano“ tlo i nazivali se tzv. građanima svijeta. Nadam se…
Ipak, susrevši mnoge Hrvate izvan domovine, čula sam, vidjela i osjetila njihovu nostalgičnost. Želju za majčinom kuhinjom, prijateljskim druženjima, bezbrižnim hodom po ulicama njihovog djetinjstva. Vidjela sam kako Hrvat promovira ljepote svoje domovine i poziva svoje novostečene prijatelje da ju posjete. Vidjela sam kako se na TV uređaju nalaze hrvatski tv kanali (iako i ne nude pretjeranu programsku kvalitetu), a na internetu namještene hrvatske radio stanice. Vidjela sam kako se na jednom mjestu okupljaju narodi bivše Jugoslavije, kao da smo još uvijek pod istim barjakom. Vidjela sam kako još uvijek prebiru po starim uspomenama i proklinju rat koji je od prijatelja načinio neprijatelje. Vidjela njihovo bratstvo. I hvala im na tome. Onima koji nemaju lijepih riječ za onu zemlju koju su ostavili, nažalost to puno govori o njima. Htjela bih im poručiti da zemlja koju ostaviše za sobom nije prokleta, niti ukleta, samo joj treba vremena. Treba nama, koji smo ostali, dati vremena da svojim ljudskim iskustvom shvatimo, razumijemo, oprostimo i konačno upotrijebio moć koja nam je darovana. Najlakše je otići, napustiti, ružno govoriti i kao što već spomenuh, nazivati se građaninom svijeta.
Zatim, tu su oni koje svakodnevno susrećem. Susrećem prvenstveno sebe, pozdravljam svoje JA koje svako jutro pozdravi dan i nada se najboljem. Ja, koja sam već iza sebe ostavila borbe s raznim sustavima. Koja sam u dvadesetima i sama razmišljala napustiti ovu zemlju. Ja, koja sam bila ljuta na one koji su se skrivali iza svetoga, a poigravali se s mojom egzistencijom. To je bilo ljudsko iskustvo u kojem se moj duhovno biće razboljelo. Trebalo je vremena da zacijeli, da ponovno uspostavi odnos u kojem će vjerovati drugim duhovnim bićima koji su prolazili kroz svoja ljudska iskustva. Još uvijek se opečem, još uvijek kristalno jasno vidim kada stvari nisu dobre. I još uvijek, nakon svega, stvari, događaji, ljudi me znaju šokirati. Vjerojatno i ja njih, jelte. Susrećem s onima koji sa mnom koegzistiraju. Usudila bih se reći kako oni koji još uvijek pristojno žive imaju najviše problema u izgovaranju pozitivnih misli vezanih za zajedničku budućnost. Veliki kritičari koji su upravo to, samo kritičari. Kritičari koji vječito glorificiraju tuđe, a proklinju svoje. Kritičari koji ne izvrše svoju građansku dužnost i svojim glasom na izborima budu dosljedni vječitom kritiziranju. Kritičari koji s takvim žarom napadaju Crkvu, ne imajući na umu da je ona isto ljudska. Najvjerojatnije su i sami pripadnici iste. Onog trenutka kada ju napadaju, napadaju sve one koji zdravo žive svoju vjeru, koji zdravo uspostavljaju odnos s Bogom. Iznenadili bi se koliko je onih čija duhovna bića svijetle i u čijoj prisutnosti biste poželjeli biti. Da, ima mnogih koji često riječima napadaju, zlostavljaju, ruše, a djela su izostavljena. Djela koja bi učinila neke promjene u društvu. Nema ih.

I onda pogledam čovjeka koji skoro nema ništa. Nema materijalnog, ne posjeduje mnogo. Čovjeka koji izrešetan političkim preseravanjima i gadostima je toliko oslabljen, a i dalje jak. Njegovo ljudsko biće, kao i sva ostala, pate. Ali od tog čovjeka se najviše uči. Taj čovjek djeluje, svojim životom daje primjer kako ne odustati, kako se boriti. Kako napraviti promjene u društvu. Svjestan je da će nekim promjenama trebati vrijeme, dugo vremena. No, on i dalje djeluje, klone, pati, ali djeluje. Bori se sa sustavom, s rogatima, protiv vjetrenjača, čini često i Sizifov posao. Ipak i dalje ne odustaje. Okuplja svoju obitelj za svojim stolom, susreće se s njima ispod istog krova, poznaje ih. On voli, njega vole, iako ne posjeduju mnogo. On, prekrasno duhovno biće svakim danom ostavlja primjer kako govoriti, činiti, a ne šutjeti. Pokazuje da i kada nema, on ima. Patnji daje smisao. Voli. Voli onog koga želi. Ne pita smije li. Ovih dana žele mu nametnuti novu definiciju obitelji, time i novu definiciju ljubavi. Zdravo će se boriti i protiv toga. Možda neće uspjeti, ali zna on tko čini njegovu obitelj. Ponovno nečije ljudske frustracije bave se definicijama, bacaju riječi, okruženi onima koji se boje razmišljati. No ne i onaj čovjek koji zna tko mu je obitelj. Kakvu god mu definiciju sročili i u kakav god ga kalup stavili, zna on i bez njih. Zna tko je bio uz njega, tko ga je hranio, dao mu toplinu, njegovao ga i nadasve volio. To je obitelj. Istina je krv nije voda, ali obitelji je raznih. Na papiru su kompletni, a zajedništvo rasprsnuto. Stoga, onaj koji će dignuti svoj glas kada ga budu definirali, naglasit će što čini zajedništvo. Nadam se da će njegovo duhovno biće svojom svjetlošću dotaknuti sva ostala duhovna bića. Nadam se da će doći vrijeme kada ćemo shvatiti da smo svi jedna velika svjetlucajuća obitelj.