Pogled u...

nedjelja, 01.10.2017.

Ono što jesmo...

Pierre Teilhard de Chardin, francuski isusovac, teolog i filozof rekao je kako mi nismo ljudska bića koja prolaze kroz duhovno iskustvo, već da smo duhovna bića koja prolaze ljudsko iskustvo. Koje je to iskustvo kroz koje JA prolazim? Što je ono što mene čini čovjekom, u što sam uložila silne napore? Uz moje roditelje, dio moga identiteta je tlo na kojem sam rođena. I koliko god se busali u prsa i govorili da smo građani svijeta, to baš i nije tako. Građanin svijeta bi trebala biti osoba koja poštuje svaki pedalj ove planete, ne zaboravljajući od kuda je i sama došla. Da, rođena sam u Hrvatskoj, u gradu Slavonskom Brodu, u kršćanskoj obitelji. Neću i ne želim bježati od toga, jer moje ljudsko iskustvo započinje na tom dijelu europskog tla. Ako ikada i napustim svoju zemlju, svoju domovinu, neću zaboraviti, niti ružno govoriti o svojoj rodnoj grudi. Zvuči kao zakletva, ali to bi trebao biti pristup svih onih ogorčenih koji upravo sada napuštaju Hrvatsku. Napuštaju je razočarani. Nadam se da ju napuštaju sa sviješću da njihovo razočarenje nema veze s ravnicom, gorjem, morem koje krasi Lijepu našu. Nadam se da su svjesni da je razočaranost produkt političkog sustava, koji nikako ne štiti pojedinca. Sustav kojem misao vodilja nije opće dobro naroda, već dobro manjine. Manjine koja je gramziva, seksualno i religiozno frustrirana. Koja pogođena svojim ljudskim iskustvima želi nametnuti svoj sustav „vrijednosti“ i potlačiti umnog čovjeka. Zbog toga odlaze. Nadam se da odlaskom ne režu sve spone, niječući da ne poznaju hrvatskog čovjeka. Nadam se da odlaskom negdje dalje neće zaboraviti sve ono što ih je oblikovalo. Nadam se da neće odmah pomisliti kako je trava zelenija s druge strane dok budu zakoračivali na „strano“ tlo i nazivali se tzv. građanima svijeta. Nadam se…
Ipak, susrevši mnoge Hrvate izvan domovine, čula sam, vidjela i osjetila njihovu nostalgičnost. Želju za majčinom kuhinjom, prijateljskim druženjima, bezbrižnim hodom po ulicama njihovog djetinjstva. Vidjela sam kako Hrvat promovira ljepote svoje domovine i poziva svoje novostečene prijatelje da ju posjete. Vidjela sam kako se na TV uređaju nalaze hrvatski tv kanali (iako i ne nude pretjeranu programsku kvalitetu), a na internetu namještene hrvatske radio stanice. Vidjela sam kako se na jednom mjestu okupljaju narodi bivše Jugoslavije, kao da smo još uvijek pod istim barjakom. Vidjela sam kako još uvijek prebiru po starim uspomenama i proklinju rat koji je od prijatelja načinio neprijatelje. Vidjela njihovo bratstvo. I hvala im na tome. Onima koji nemaju lijepih riječ za onu zemlju koju su ostavili, nažalost to puno govori o njima. Htjela bih im poručiti da zemlja koju ostaviše za sobom nije prokleta, niti ukleta, samo joj treba vremena. Treba nama, koji smo ostali, dati vremena da svojim ljudskim iskustvom shvatimo, razumijemo, oprostimo i konačno upotrijebio moć koja nam je darovana. Najlakše je otići, napustiti, ružno govoriti i kao što već spomenuh, nazivati se građaninom svijeta.
Zatim, tu su oni koje svakodnevno susrećem. Susrećem prvenstveno sebe, pozdravljam svoje JA koje svako jutro pozdravi dan i nada se najboljem. Ja, koja sam već iza sebe ostavila borbe s raznim sustavima. Koja sam u dvadesetima i sama razmišljala napustiti ovu zemlju. Ja, koja sam bila ljuta na one koji su se skrivali iza svetoga, a poigravali se s mojom egzistencijom. To je bilo ljudsko iskustvo u kojem se moj duhovno biće razboljelo. Trebalo je vremena da zacijeli, da ponovno uspostavi odnos u kojem će vjerovati drugim duhovnim bićima koji su prolazili kroz svoja ljudska iskustva. Još uvijek se opečem, još uvijek kristalno jasno vidim kada stvari nisu dobre. I još uvijek, nakon svega, stvari, događaji, ljudi me znaju šokirati. Vjerojatno i ja njih, jelte. Susrećem s onima koji sa mnom koegzistiraju. Usudila bih se reći kako oni koji još uvijek pristojno žive imaju najviše problema u izgovaranju pozitivnih misli vezanih za zajedničku budućnost. Veliki kritičari koji su upravo to, samo kritičari. Kritičari koji vječito glorificiraju tuđe, a proklinju svoje. Kritičari koji ne izvrše svoju građansku dužnost i svojim glasom na izborima budu dosljedni vječitom kritiziranju. Kritičari koji s takvim žarom napadaju Crkvu, ne imajući na umu da je ona isto ljudska. Najvjerojatnije su i sami pripadnici iste. Onog trenutka kada ju napadaju, napadaju sve one koji zdravo žive svoju vjeru, koji zdravo uspostavljaju odnos s Bogom. Iznenadili bi se koliko je onih čija duhovna bića svijetle i u čijoj prisutnosti biste poželjeli biti. Da, ima mnogih koji često riječima napadaju, zlostavljaju, ruše, a djela su izostavljena. Djela koja bi učinila neke promjene u društvu. Nema ih.



I onda pogledam čovjeka koji skoro nema ništa. Nema materijalnog, ne posjeduje mnogo. Čovjeka koji izrešetan političkim preseravanjima i gadostima je toliko oslabljen, a i dalje jak. Njegovo ljudsko biće, kao i sva ostala, pate. Ali od tog čovjeka se najviše uči. Taj čovjek djeluje, svojim životom daje primjer kako ne odustati, kako se boriti. Kako napraviti promjene u društvu. Svjestan je da će nekim promjenama trebati vrijeme, dugo vremena. No, on i dalje djeluje, klone, pati, ali djeluje. Bori se sa sustavom, s rogatima, protiv vjetrenjača, čini često i Sizifov posao. Ipak i dalje ne odustaje. Okuplja svoju obitelj za svojim stolom, susreće se s njima ispod istog krova, poznaje ih. On voli, njega vole, iako ne posjeduju mnogo. On, prekrasno duhovno biće svakim danom ostavlja primjer kako govoriti, činiti, a ne šutjeti. Pokazuje da i kada nema, on ima. Patnji daje smisao. Voli. Voli onog koga želi. Ne pita smije li. Ovih dana žele mu nametnuti novu definiciju obitelji, time i novu definiciju ljubavi. Zdravo će se boriti i protiv toga. Možda neće uspjeti, ali zna on tko čini njegovu obitelj. Ponovno nečije ljudske frustracije bave se definicijama, bacaju riječi, okruženi onima koji se boje razmišljati. No ne i onaj čovjek koji zna tko mu je obitelj. Kakvu god mu definiciju sročili i u kakav god ga kalup stavili, zna on i bez njih. Zna tko je bio uz njega, tko ga je hranio, dao mu toplinu, njegovao ga i nadasve volio. To je obitelj. Istina je krv nije voda, ali obitelji je raznih. Na papiru su kompletni, a zajedništvo rasprsnuto. Stoga, onaj koji će dignuti svoj glas kada ga budu definirali, naglasit će što čini zajedništvo. Nadam se da će njegovo duhovno biće svojom svjetlošću dotaknuti sva ostala duhovna bića. Nadam se da će doći vrijeme kada ćemo shvatiti da smo svi jedna velika svjetlucajuća obitelj.



Dajmo si vremena.

Oznake: duhovno biće, ljudsko iskustvo, obitelj, činiti, djelovati

utorak, 10.01.2017.

Vjera - javna stvar društva

Ovaj tekst napisala sam prije par godina. Objavljen je na jednom slavonskobrodskom portalu koji nije imao dugi vijek trajanja. Stoga, odlučila sam kopirati taj tekst i zalijepiti ga ovdje. Napisan je u vrijeme došašća. Iako je vrijeme došašća iza nas, bitna je poruka koju sam ovim tekstom htjela prenijeti.


VJERA - JAVNA STVAR DRUŠTVA










Koliko je uistinu vjera, kao osobni odnos sa Stvoriteljem, javno zastupljena u društvu? Koliko je ta zastupljenost (ako je uopće prisutna) zdrava i poticajna? Odgovore na ta i još neka usko povezana pitanja, pokušat ću dati govoreći iz perspektive kršćanina, što i jesam. No, neću biti isključiva i govoriti o vjeri koja je samo kršćanska, nego će se govor o vjeri odnositi na univerzalni odnos čovjekove usmjerenosti i povezanosti s Bićem koje je Vrhovno.
Vjera je osobni odnos s Bogom, s Nadnaravnim Bićem koji ima apsolutnu vrijednost pred čovjekom. Ta apsolutna istina, Trojedini Bog, Alah, Jahve ili kako Ga već zvali nije ograničen niti vremenom niti prostorom. No, prožima osobu od samoga početka do samoga kraja (smrti), a ostaje s njim u vječnosti. Čovjekov odnos sa Stvoriteljem je bitan dio čovjekovog identiteta. Kao što pripadnost određenoj naciji, kulturi, političkim stavovima, apolitičnosti i svemu onome čime pojedinac gradi i njeguje sebe, čini njegovu/ njezinu osobu i osobnost, tako i vjera ulazi među slojeve navedenog. Stoga, ako je i vjera ta koja uz sve navedeno čini čovjekov identitet (a čovjek je društveno biće), onda bi itekako trebala biti javna stvar društva i o njoj bi se trebalo govoriti. Naravno, ne govorim ovdje o agresivnom, nasilnom ili manipulativnom govoru, nego govorim upravo o Kristovskom govoru (ali i govoru svih vodećih svjetskih religija), a to je čisti govor ljubavi. Vjera se nikako ne bi trebala predstavljati kao bolesna ideologija zbog kojih jedni bivaju spašeni, a drugi bivaju stavljeni na margine društva (ili ne daj Bože, nešto puno tragičnije). Nikako se ne bi trebala nametnuti određena vjera kao jedina i prihvatljiva, jer upravo tada, ona sama dolazi do proturječnosti sa sobom. Ono što bi društvo, a i država trebali je poštivati osnovna prava koja među ostalima omogućuju pojedincu da bez ometanja i diskriminativnih radnji živi svoju vjeru i njeguje pripadnost svojoj religiji (bez obzira kojoj religiji on/ona pripadao/la).
Poznato je da je Opća deklaracija o ljudskim pravima izdana 1948. godine. To je nekoliko godina nakon završetka Drugog svjetskog rata. Naravno, da je zbog narušenih međuljudskih odnosa, zbog ogromnog krvoprolića, zbog poljuljanosti temeljnih ljudskih vrijednosti, ovakva deklaracija bila prijeko potrebna. Stoga, ako su u Deklaraciji utkane one moralne vrijednosti koje su prijeko potrebne za kvalitetan moralno-etički život, onda bi se kao takve trebale i poštivati. One države koje usvajaju ova prava, moraju ta ista prava poštivati i brinuti se da se duhovni i moralni svijet društva ne ruši, ne gazi, ne vrijeđa, ne uništava. Država nikako sebe ne smije dovesti u ulogu one koja ušutkuje onaj dio društva koji živi svoju vjeru i one koji konačno u demokraciji imaju pravo jasno i glasno reći: "Ja sam kršćanin. Ja sam musliman. Ja sam židov. Ja sam..." (slobodno nadopunite kojoj vjeroispovijesti pripadate). Država (a pod ovim pojmom države mislim na nekolicinu njih koji ju vode) ne bi smjela biti ta koja uspostavlja volju i izvršava ciljeve pri kojima vjernici te iste države ne smiju glasno izgovarati molitvu svome Bogu, već moraju potiho uspostavljati svoj odnos s Bogom. Vrijeme kada je vjera bila privatna stvar pojedinca mora zauvijek biti stvar prošlosti. Čovjek uz to što je društveno, tjelesno, misaono biće, je i duhovno biće. Kao takvo, ima pravo njegovati sve dijelove svoje osobnosti, jer sve ga to čini izuzetnim, neponovljivim i kao takvim neprocijenjivim blagom za čovječanstvo. Čovjek (bez obzira bio vjernik ili ne) pozvan je sve razine svoje osobnosti razvijati i na taj način sve više buditi svijest o sebi. Samim time, ako intenzivno i zdravo radi na njegovanju i razvijanju svoje duhovne svijesti, definitivno će ostaviti dubok trag na ljude oko sebe, a ja se uvijek nadam i šire.
Prva stanica s koje krećemo u svijet i koja nam usađuje (a nekada nažalost i ne usađuje) te duhovne i moralne vrijednosti je naša obitelj. Obitelj ima mogućnost duhovno, moralno, intelektualno oblikovati svoje članove za budućnost. Obitelj sebi treba staviti takvu zadaću kao imperativ i od nje nikako ne odstupati. Svjesna sam da današnja definicija obitelji biva uvelike promijenjena zbog stanja u kojem se suvremeni svijet nalazi. Pomišljajući na takve obitelji koje pripadaju takvoj kategoriji, sjetim se rečenice koju sam davno negdje čula, a to je - ŽIVE ISPOD ISTOGA KROVA, A NIKADA SE NISU SRELI. Ova tužna izjava u suvremenom svijetu postaje sve bliže istini. Alijenacija postaje bolest suvremene obitelji, jer vrijeme kada je obitelj nekoć satima sjedila za obiteljskim stolom, ručala i razgovarala, nažalost jenjava i kopni. Upravo tu, kada obitelji osjete da otuđenje uzima sve više maha i sve više prostora, upravo tu, obitelj treba spoznati da je to alarmantno stanje kada bi se mogla u potpunosti raspasti. Od onoga trenutka, kada su dvoje odlučili stvoriti temeljnu društvenu jedinicu koja se zove obitelj, trebaju jedni druge podsjećati da su pozvani na budnost. Biti budan, biti duhovno budan, jer brak sklopljen u ljubavi na to ljude i poziva.
Stoga, u ovo vrijeme došašća, kada Bog poziva na budnost, jer On dolazi, prisjetimo se tko smo, što smo, gdje idemo, što smo do sada učinili, koliko smisla u svemu do sada učinjenome smo spoznali. Sjetimo se da smo bića kojima je darovan besplatni dar od Boga, a to je vjera. No, ne ona isprazna ili ona koju samo lako izgovorimo, ali ju ne živimo. Vjera je krjepost koju nam nitko ne može oduzeti. Stoga, nemojmo ju ni mi sami "stavljati u ladicu", a vaditi ju po potrebi. Božić nije praznik, nije dan kada materijalno treba biti primarno. Božić je blagdan Isusova rođenja i kao takav treba se dostojanstveno i proslaviti. Iako slavimo dolazak Kralja, taj Kralj ne očekuje izvanjske darove. Daleko od toga. Očekuje da svojom dušom Njega žudimo, a duhom svojim Ga tražimo. Otvorimo i um i srce i dušu, razmislimo o svemu onome što imamo, a ne o onome što nemamo. Iako je život i težak i bolan, radost ipak postoji. Dok je vjere, dok god se o njoj govori, dok god s poštovanjem pristupamo čovjeku i slavimo život, dok god dozvolimo da ljudi kliču koliko je Bog velik, ima nade i za ovo čovječanstvo. Na nama je da uspostavimo dijalog, budemo tolerantni i prihvatimo različitosti. Možemo li? Svi smo pozvani na odgovor i djelovanje.
Navijam za sve nas.

Oznake: vjera, obitelj, društvo

<	siječanj, 2018
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31

Siječanj 2018 (1)
Prosinac 2017 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (2)
Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (6)
Lipanj 2017 (2)
Svibanj 2017 (4)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (6)
Veljača 2017 (9)
Siječanj 2017 (6)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv