petak, 17.02.2017.
Maske
Na zidu mog dnevnog boravka nalaze se tri male maske napravljene od običnog gipsa. Kupila ih je moja majka u Veneciji, prije nekoliko godina tijekom karnevalske euforije. Iako malene i svojim sastavom vrlo krhke, raskošno su ukrašene. I tako obješene na malenim čavlićima koji su oprezno ukucani u zid, izgledaju poprilično moćno, a ponekad čak i sablasno. Neki dan sam ih promatrala. Promatrala sam ih dugo. Gledala u njihova šarena lica ukrašena prekrasnim bojama, šljokicama i nitima nacrtanim tankim kistom umočenim u srebrnu boju. Gledajući ih, takve malene i ukrašene, moja pozornost se najviše usmjerila na mračne očne duplje. Kao da su nagoviještale da se iza njih netko nalazi. Netko tko se vješto skriva kako se ne bi otkrio svome promatraču. Čak mu se ni oči ne vide, nego su skrivene, negdje tamo, duboko u tami, u osami vlastitoga svijeta.
Tko je taj koji nosi tu masku? Tko je taj koji se skriva i ne želi pokazati ni boju svojih očiju, jer zna da će ga po njegovim očima, po ogledalu njegove duše, oni, tamo vani i prepoznati? Što ima toliko lošega u nekome da ne može svoje lice izložiti svijetu?
Masku nosi popriličan dio našeg čovječanstva, uključujući i ja. Samo što te naše maske, nisu načinjene od gipsa i nisu tako lako lomljive. Naše maske postale su sastavni dio našeg lica, našeg tijela, naše osobnosti. Slijepile su se s našim obrazima, našim tijelima i često ne znamo više razlikovati našu kožu od one koja je umjetni sloj nad njom. Pokušaj skidanja takve maske, koja se ukopala u nas, je izrazito bolan. Ali, nekako smo stvorili uvjerenje da je još bolniji onaj dan kada su nas drugi „natjerali“ da ju stavimo. Kada su nas izvrijeđali, izudarali, pljuvali, odbacili, šutnuli. Bio je to dan kada smo pred drugima pokazali slabost i zaplakali. Barem nam rekoše da je plakanje slabost. Takvi izranjeni, zlostavljani, patili smo. Potom bi odlazili u vlastiti svijet, hranili još više osjećaj nemoći, predavali se lošim mislima, koja su navikom takvog razmišljanja postala i naša uvjerenja. Svjesni kako nam je vanjski svijet ipak potreban kako bismo opstali, kako bismo završili školovanje, kako bismo ušli u poslovan odnos, kako bismo ušli u partnerski odnos, odlučili smo zaštiti se. Umjesto da se usmjerimo na onaj dan kojim su počeli naši duboki problemi i pokušamo postepeno naučiti sretno živjeti, odlučili smo pribaviti sebi masku(e) i tako se ubaciti u hordu ljudi koji nas okružuju. Noseći maske i noseći ih toliko dugo, izgubili smo sposobnost procjenjivanja koji bi nam rekao da i drugi nose one maske koje su odlučili nositi onog dana kada i njih povrijediše.
Skidamo li ikada te naše maske? Dopuštamo li ikome da vidi ljepotu našeg lica? Dopuštamo li ikome da nas vidi da smo i ranjeni? Pisala sam već o ljubavi, ali prvenstveno kako je potrebno krenuti od toga da voljeti sebe je početak doživotne ljubavi. I upravo tu, kada odlučimo da nam je dosta pretvarati se i živjeti životom koji uopće nije naš, rodit će se želja za ponovnim sjedinjenjem s onim, u nama, što smo nekoć bili. A bili smo i slabi, ljuti, bijesni, možda smo čak i mrzili. Želji da počnemo voljeti sebe, ponekad je potrebna i pomoć. Ljudi tada odluče potražiti nekoga tko će svojim iskustvom, čak i svojom stručnošću pomoći mu u otkrivanju uzroka s kojim je počeo njegov ili njezin „karneval života“. Za mene, osobe koje postanu svjesne svoje nemoći, pa čak i teškog depresivnog stanja i potraže pomoć bilo da je duhovna ili psihološka, su hrabre osobe. Osobe koje su sebi priznale da ne žele više biti u odnosima koji vode u intenzivno otuđenje od sebe samih su snažne osobe. Odlučili su polako skidati one slojeve koji prirodno nisu njihovi, odlučili su odbaciti svoju kamuflažu i što iskrenije pristupati sebi, a time i drugima.
I sama skidam slojeve nekih svojih maski. Svaki put kada bih skinula komadić onoga što je neprirodno, bio bi mi i šok. Kako se priviknuti da moja koža ponovno neometano diše? Ali, postepeno, uz razne tehnike, promjenom u načinu razmišljanja i pristupanju situacijama i to se dogodi. Dođu trenuci kada bih najradije se ponovno zaštitila i prekrila se cijela. Možda i prekrijem koji dio sebe. No, sada bih rekla da je to više učinjeno na mudriji način (naravno, ne uvijek), nego da je to korak unatrag. Naravno, postoji tu još dosta slojeva koje je potrebno sastrugati. Bez obzira na dugotrajnost procesa, vjerujem u to da će mi maska trebati samo u vrijeme kada se namjerno i iz čiste zabave pretvaramo biti netko drugi.
Stoga, uživajte u ovim karnevalskim danima, maskirajte se, dajte si oduška, ukrasite se. A kad ti dani prođu, odložimo maske i pohranimo ih što dalje od vlastita lica i vlastita tijela. Dopustimo sebi biti ono što nam je od samog početka i namijenjeno. Dopustimo si biti čovjek.
Oznake: maska, osobnost, skrivenost, Bol
17.02.2017. u 23:42 •
7
Komentara •
Print •
#
četvrtak, 12.01.2017.
Ogledalce moje..., I.
Ovim naslovom nemam namjeru govoriti o tome tko je najljepši na svijetu. Time neka se bave modni časopisi i one grane showbizz industrije kojima je to imperativ. Ovim naslovom želim potaknuti sebe na razmišljanje tko sam. Iskreno, ovo i pišem za svoju dušu. Jedan od razloga zašto sam ušla u ovaj blogerski svijet (uz onaj da volim pisati) je moj osobni razvoj.
Svjesna sam da na pitanje „tko sam“ nema univerzalnog odgovora. Nema tog jednog jedinog odgovora koji bi zaustavio moje traganje za samom sobom. Proces je to koji traje cijeli život. Vjerojatno ga to i čini jednim od najzanimljivijih i najintrigantnijih životnih putovanja. Također sam svjesna da je to jedno od najkompleksnijih pitanja kojim se čovječanstvo bavi od trenutka nastanka (barem se nadam da se bavimo tim pitanjem).
Stoga, ovu temu ću protezati u više dijelova. Današnjim blogom ću samo načeti priču. Uzet ću svoje „ogledalce“ i početi. Odlučila sam za kamen temeljac uzeti tehniku Joharijevog prozora. To je tehnika koja pomaže ljudima bolje razumijeti odnos sa samim sobom i s drugima. Tehnika je to koju su kreirali psiholozi Joseph Luft i Harrington Ingham. Oni su ga i nazvali Johari prozor, kombinirajući svoja imena Joe i Harry.
Taj prozor sam ja. Taj prozor smo svi mi. Podijeljen na četiri dijela.
Baviti se svim dijelovima iziskuje napor, iskrenost, stišavanje ega, toleranciju, prihvaćanje, otpuštanje.
Znači, nije lako. Nije nikako lako. Ali, sada kada sam već krenula, nema odustajanja, jelte
. Pošto sam o ovome odlučila i pisati (osim što o tome i intenzivno razmišljam), nadam se da će nekad, nekome, nekako ovo moje pisanje i pomoći.
Da se razumijemo, ovim pisanjem ne namjeravam dati dušu ili ogoliti se do te mjere da mi blog postane nova verzija Trumanovog showa. Nema potrebe za takvim spektaklima. Kao što napisah u prvom blogu, krenula sam na putovanje. Ako netko poželi ukrcati se na ovo cybersko prijevozno sredstvo, slobodno. Ima mjesta.
Evo kako se veliki „prozor“ otvara. Jedinstveni smo, neponovljivi, prekrasni, lijepi, ali i napaćeni, ranjeni, obilježeni. Joharijev prozor svojim konceptom želi pokazati što se to sve u nama odvija. Veliki prozor podijeljen je na četiri prozorčića. Prvi dio je otvoreni dio naše osobnosti. Ono što je poznato i nama i drugima. Znači, to uključuje naše ponašanje, znanje, vještine, stavove, itd. Drugi dio osobnosti je slijepi dio. To je onaj dio koji je poznat drugim ljudima oko nas, ali mi ga nismo svjesni. Treći dio je skriveni dio. Meni osobno (uz četvrti dio) najzanimljiviji
. To su one stvari koje mi o sebi znamo, ali drugi o nama ne znaju. I četvrti dio je nepoznato područje. To je ono što nitko ne zna. Ni mi sami o sebi, ni drugi o nama.
Cilj je da prvi dio, otvoreni dio, postane još otvoreniji. Time bi nam odnosi postali produktivniji, komunikacija zdravija, životi ljepši.
Raditi na proširenju otvorenog dijela izgleda teško. I jest teško. Ali, moja zamisao ovog pisanja je iskreno pristupiti temama o kojima ću pisati. Ni sama ne znam kako će se sve to odvijati. U tome i jest čar i ljepota svega nepoznatoga što mi dolazi u susret.
Stoga, bring it on
.
Oznake: osobnost, jedinstvenost, Joharijev prozor
12.01.2017. u 21:29 •
1
Komentara •
Print •
#