Pogled u...

petak, 18.08.2017.

Posegni za sobom

Svatko od nas diše svojim tempom. Iako tuđi životni udisaji i izdisaji onome tko je samo promatrač izgledaju lako izvedivi, jesu li uistinu? I sam promatrač doći će do svojih osobnih prekretnica i uvidjet će da nije lako uhvatiti dah u masi onih koji ga već naveliko hvataju. Promatrači često misle da emocije drugih nemaju toliki legitimitet kao njihove emocije. Vođeni teškoćom svojih udisaja i izdisaja, tuđe hvatanje zraka ne bi trebao biti veliki napor kao njihov. Ono o čemu želim danas posvetiti blog je da emocije svih su itekako krucijalne. I nisu beznačajne. Nitko nije beznačajan, pa ni ono što ga čini. Emocije su sastavni dio našeg egzistiranja. Stavila bih ih u rang s fiziološkim potrebama, jer one također pokazuju da smo živi. Neizostanak daha pokazuje kako još uvijek pripadamo ovom svijetu i da je u redu osjećati.
Nažalost, mnogi svoje osjećaje nemaju s kim podijeliti. U tišini svoga stana, u kutu u kojem se najbolje mogu ugurati u položaj fetusa, suočavaju su se tamnim predjelima svoje psihe. Pogođeni svime onime što je život znao nanijeti i svime onime što još uvijek životna plima nanosi. Bez ikoga svoga, bez prijatelja, bez obitelji, sami, sklupčani, u nerazumijevanju trenutnoga, stavljeni pred veliko platno na kojem se prikazuje sve ono što im se događa. I zaplaču, gorko zaplaču, u bolnoj samoći, u tišini. Zašto? Zašto tako sami, zašto ne potraže ruke onih koji bi ih rado zagrlili? Zato što životne situacije u kojima su se nalazili i u kojima su tražili druge im pokazaše da njihove emocije nisu toliko važne kao onih koje imaju kompleksnije živote od njih. Tako im oni rekoše. U tu kompleksnost, takvi koji opisuju svoj život, ulaze zaposleni, majke koje uz muža i dalje se doživljavaju kao samohrani roditelj, oni koji nisu zadovoljni partnerskim odnosima, oni koji govore kako nemaju vremena i mnogi drugi. U moru svih tih koji pate, onaj koji sklupčano leži u tamnoj noći, odvojen od njih sviju, prisjeća koliko verbalnih šamara je dobio od ljudi sa „stvarnim“ problemima. Rečeno mu je da ne plače, rečeno je mu da bude sretan jer nije bolestan, rečeno mu je da ne zna kako je to biti roditelj, rečeno mu je da se okrene Bogu na način na koji su se oni okrenuli, rečeno mu je da potraži životnog trenera, rečeno mu je da se uhvati posla, rečeno mu je da izađe među ljude, rečeno mu je kako treba disati. Rečeno mu je da njegove emocije nisu tako strašne usporedo s njihovim. Rečeno mu je da nije važan. Rečeno mu je kako njegova smiješna, zabavljačka strana je puno zanimljivija i prihvatljivija ljudima. Rečeno mu je da bude klaun. Količina informacija naspram zagrljaja i potpore koju je tražio, produbilo je u njemu još veći osjećaj usamljenosti. Usamljenost je teret, bolna grba koju vučemo i kada smo osamljeni i kada nas okružuje masa ljudi. Nekako mi se čini da je usamljenost podnošljivija kada ju ne obznanimo onima za koje smo mislili da će uključiti svoju empatičnost za koju vole istaknuti da ih krasi. Nisu je uključili, a naš osjećaj usamljenosti se time produbio i dobio još jači intenzitet. Sretni su oni koji imaju one koji suosjećajno otvore svoje srce i uši, te čuju i slušaju onoga koji samo želi biti saslušan. Često bez dodatnih savjeta, samo saslušan. Saslušan, jer razgovori sa stvarnom tišinom ga znaju dovesti u stanje muka. On bi pak želio izići iz šutnje, iz tišine na koju se nije zavjetovao, već mu je životno nametnuta. I što onda? Što onog trenutka kada ne dobivamo potporu, kada tzv. otvorenih srdaca nema, kada osobe su tu samo kada uključimo klaunsku stranu naše osobnosti? Što kada naše emocije nisu shvatljive? Ili su shvatljive samo ako je i druga strana u stanju ranjivosti, jer eto, jad voli društvo.
E, onda se oslonimo na sami sebe.
Sanjala sam san. Vrlo značajan i vrlo vividan. Sanjam kako trebam početi predavati u školi. Po uzrastu učenika, rekla bih da se radi o srednjoj školi. Škola je izgledala poput starijih engleskih ili američkih kamupsa. Ulazim u razred u kojem se nalazi 10 do 15 muških učenika. Moj prvi sat. Odjevena u suknju i bijelu majicu, odlučujem se za jedan vrlo neobičan potez. Skinuh majicu i grudnjak, suknju ostavljam ne sebi, te polugola i bosonoga se penjem na katedru. Tijekom te radnje, nekako sam i svjesna da sanjam, a i ne. Oni koji su sanjali sebe golog, izloženog pogledima mnogih ljudi, znaju koliko stida to zna prouzrokovati u snovima, koliko se osoba koja sanja trudi prekriti svoju golotinju. No, ovog puta, odlučih hrabro stajati pred njima, pred muškim dijelom publike, te polugola i bosonoga hodati po njihovim klupama. Učenički pogledi bili su različiti. Jedan je bio sexualan, drugi šokiran. U tom trenutku govorim sljedeće rečenice: „U početku stvori Bog muškarca! U početku stvori Bog ženu!“ Time dajući na znanje da su i muškarac i žena bitni, nikako potčinjeni jedan pred drugim. Stol se polako počinje klimati. Okretom glave prema drugim učenicama, ugledam da je jedan učenik nježno poljubio drugog učenika u usta i time zaključujem njihovu seksualnu orijentaciju. Za sljedeću scenu ne znam jesam li ju namjerno napravila ili se tako dogodilo. No, stolovi su se počeli klimati i ja sam se srušila na pod. Neki su šokirano gledali, ukopani strahom, drugi pak podrugljivo, a samo jedan učenik prišao mi je i pomogao me podići. Tada uzeh kredu u ruke i na ploču nacrtah onoliko križića koliko je bilo učenika. Pokazujući prstom na križić, pokazujem i na učenika na koji se križić odnosio. Kod svakog križića izgovarala sam rečenicu koja se odnosila na dotičnog učenika. Rečenice su glasile: „Tebe Bog voli, iako si me samo šokirano gledao. Tebe Bog voli iako si me posprdljivo gledao. Tebe Bog voli bez obzira na tvoju seksualnu orijentaciju.“ Došavši do zadnjeg križića koji se odnosio na onoga koji me je podigao sa zemlje, izgovorih rečenicu: “Tebe Bog voli, jer si mi jedini pomogao.“ Taj zadnji križić okružih nacrtanih srcem. Nakon toga, odjenuh svoju majicu, predstavih se imenom i prezimenom i rekoh im koji ću im predmet predavati. Obavijestih ih da je nastava gotova i da se vidimo drugi put. Izašavši iz učionice, radosno sam skakutala po školskih hodnicima, osjećajući da mogu napraviti pravu malu revoluciju u životima onih koje ću naučavati. Hodajući hodnicima, otvorih vrata jedne učionice. Učionica je bila dupkom puna. Na čelu katedre sjedio je stariji gospodin. Pitah nekog od prisutnih koji predmet profesor naučava. Netko mi reče psihologija. Mahnuh profesoru uz riječi: „Hello Sigmund Freud“.
Mnoge su asocijacije na ovaj san. Oni koji su ga čuli rekoše mi da je ovo najljepši san koji im je ikada prepričan. Da budem još preciznija, osoba koja se ovim snom oduševila reče mi kako je osjetila žensku stranu Božje ljubavi kojom se pokazuje da smo svi bitni, da smo svi od Boga voljeni. Ipak, asocijacija osobe koja odlično objašnjava i čita psihološku stranu snova mi reče kako to da i svoj križić nisam nacrtala na ploči. I da sam u san ponovno dovela onoga koji se bavi ljudskom psihom (za one koji ne znaju to je bio S. Freud). I to me zamislilo. Uistinu, kako to da nisam i svoj križić nacrtala? Zašto nisam potvrdila sebi da i moje biće je važno i od Boga voljeno? Možda sam ja ta koja se sklupča u kut sobe, ne pokazujući drugima svoje boli. Štitim sebe od još gore usamljenosti koja me zna obuzeti. Razmišljajući o pozitivnosti sna, o oslobađanju stida, stajući gola i ogoljena, odlučila sam početi i sebi davati važnost.
Očekivati od drugih da će nas u potpunosti razumjeti je nemoguće. Koliko god se trudili verbalizirati i objasniti da nas nešto uistinu boli, rijetki će se empatično moći uživjeti u našu situaciju. Mnogi kojima se obratimo, od svoje sreće ne znaju vidjeti, osjetiti ili razmišljati o tuđoj boli. Ili pak od svoje jadi, smatraju tuđu jad minornom. Ima i onih sretnika koji imaju tog nekog, prekrasnog, toliko prekrasnog da biste zaplakali nad bogatstvom takvog odnosa. Ipak, najbitnije od svega, svi imamo sebe. Samoća, usamljenost, suživot samo sa svojim emocijama je najteži proces. Proces u kojem smo stavljeni pred sebe, bez potpore drugih, jer ne žive s nama ili nas ne razumiju. Iako je proces, usudila bih se reći i pretežak, na kraju tog egzistencijalnog puta pokazat će se kao veliki blagoslov. Svi vi, koji živite s nekim, dijelite postelju ili vam je bračni krevet godinama uležan tijelom samo jedne osobe, a susrećete se sa samim sobom, hrabri ste. Upravo vi, a time i ja, naučit ćemo pokoju tajnu življenja, pokoju tajnu radosti i sreće. I onog trenutka kad shvatimo da upoznavanje sebe postaje sve lakše i jednostavnije, naši životi doživjet će procvat. Do tada, teško je, boli, sklupčani ležimo ne shvaćeni od najbližih, ali vrijedit će. Nestat će nesanice, nestat će besmislenost dana i noći, nestat će depresije. Radovat ćemo se i sunčanim i kišnim danima, hodat ćemo ulicom i imati hrabrosti pogledati sve one pred kim smo spuštali svoj pogled. Razumjet ćemo bol drugih i pružiti ruku, srce, uši u ime ne onih koji to nama nisu mogli dati, već u ime nas, novih, probuđenih, drukčijih, tolerantnijih. I vjerovat ću da sljedeći put kada u svojim snovima budem crtala križiće na ploču, nacrtat ću onaj koji je nedostajao. Nacrtat ću svoj križiš u srcu, zato što sam pomogla samoj sebi i probudila se za novi život.

Ponekad moraš pustiti ono što ti je u ruci
da bi mogao posegnuti za nečim većim.
Sonia Choquette

Oznake: usamljenost, tuga, prihvaćanje, san, voljeti sebe

18.08.2017. u 14:43 • 2 Komentara • Print • #

nedjelja, 21.05.2017.

Pogled u...moju godinu

Iako su oči mnogih uprte u TV ekrane (razlog-lokalni izbori), moj pogled se usmjerio i na godinu koju ostavljam iza sebe. I sama sam iščekivala rezultate izbora, ali odlučih osvrnuti se na svoju proživljenu godinu. Razlog? Sutra mi je rođendan. I kako mnogi prave određene liste životnih odluka na Silvestrovo, ja volim rezonirati, uvidjeti, primijetiti što se sve dogodilo dan prije 22. svibnja.
Svjesna sam svojih dogodovština i prije ovog dana, ali nekako volim baciti još jedan pogled, prije nego ušetam u svoju novu, biološku godinu.
Ne želim na dugo i na široko o tome što se sve odvijalo. Ostavljam određene situacije i spoznaje za neke od nadolazećih blogova. Želim nekako pogledom prijeći na svoja osjećanja. Na ono kako sam unutar sebe doživjela sve ono što ostavljam iza sebe. Vrlo sam zahvalna na prošloj godini dana svoga života. Imala sam priliku cijelo ljeto provesti u prekrasnom gradu, u Londonu. Ogromni grad na koji se treba naviknuti. Onog trenutka kada se dogodi klik, otvore se oči i srce i um i on postaje najljepši grad u kojem sam ikada bila. Bio je to grad u kojem sam i najduže bila. Ono što posebno pamtim dok sam tamo boravila (uz svoju rodbinu i prekrasne trenutke s njima) je osjećaj sreće. Sjećam se kako sam se vozila u autobusu, krećući se prema jednom od must see mjesta, slušajući glazbu koja je dopirala do mene preko slušalica, promatrajući sve te silne ljude i osjetila onu sreću. Onu za koju ne trebaš nikakav poseban razlog. Sreća se događala u tom trenutku, ona je jednostavno bila. Ja sam ta koja sam osjećala sebe u potpunosti, koja se osjećala slobodna od bilo kakvih opravdavanja ljudima, od toga da moram biti nešto što nisam, od toga da se moram siliti da bih bila negdje gdje ne želim biti. Bila sam svoja, bila sam u trenutku, bila sam opuštena, prihvaćala sam sebe u potpunosti, bila sam sretna. Mnogi misle kako nemaju pravo na tu sreću, da je ona luksuz. No, meni se nije događalo ništa senzacionalno tog trenutka da bih uprla prst u to i rekla da je to razlog zbog kojeg sam osjećala sreću. Ne. Samo sam si dozvolila. Dozvolila sam si biti prisutna cijelim svojim bićem, u tom trenutku, ne razmišljajući o tome što slijedi. Znala sam da će slijediti dobro. I slijedilo je. I to je ono što mi danas nedostaje. Nedostaje mi taj osjećaj, to dozvoljavanje sebi da budem svoja. To što još uvijek krenem s pravdanjem ili silim sebe biti negdje gdje tog trenutka ne želim biti. Želim taj osjećaj sreće kojeg sam osjećala prošlog ljeta. Samo se moram podsjetiti, prisjetiti i ponovno si dozvoliti. I tu nema ništa loše. To nije sebičan osjećaj, to je osjećaj ljubavi prema samom sebi. A kada počnemo voljeti sebe, tek tada znat ćemo što je to iskreno voljeti i druge. Pišem ovo, jer bih nekako htjela i sebi i drugima poručiti da je sasvim u redu željeti sebi sreću, željeti sebi najbolje i voljeti se. Ako to znači, udaljiti se od određenih ljudi, stišati zvukove oko sebe koji su preglasni, odmaknuti se u osamu i čuti sebe, onda neka tako bude. I u tome nema ništa loše. Kao što velim, to je nešto što i samu sebe moram podsjećati i dati si za pravo. Jer time volim sebe. U suprotnom se ranjavam i stvaram si nemir. Ne želim više TE nemire. Ne želim više TE rane. Stoga, želju koju sam uputila u nebo, sebi za rođendan je da se počnem voljeti. Voljeti takvu kakva jesam. To znači puno rada kako bih dozvolila svemu onome što treba doći da uistinu i dođe. Trebam se odvažiti zatvoriti poneka vratašca i otvoriti ona koja cijelo vrijeme čekaju da budu otvorena. Trentuno su odškrinuta, nije da su u potpunosti zatvorena ili zaključana. O ne! Ali, treba će još tu snage kako bi se otvorila i pustila ono čisto unutra. Kako god to išlo, a već nekako i ide, veselim se tome.
Zahvalna sam za svaki događaj, bio on dobar ili manje dobar. Zahvalna sam i za one bolne tjedne i sva ona stanja koja je trebalo izdržati. Tijekom godine dana, život nanese puno toga. Krivih ljudi, krivih riječi, krivih izbora. Nema veze, koliko god da su i oni bili previše za izdržati i to ojača. Stoga, zahvalna sam i za to. Zahvalna sam što sam zdrava. Iako određene stvari uzimamo svi zdravo za gotovo, potrebno je podsjetiti se na sve ono što imamo. Ne razmišljati o onome što nemamo. Zahvalna sam i za sve dobre tulume, a i za sve one ljude koji su me u teškim trenutcima saslušali i uistinu mi bili pravi oslonac. Zahvalna sam svojoj mami što me jednog tamo, ne baš tako davnog utorka, donijela na svijet.
Sada je sve na meni, zar ne? Njemu pak poručujem da se polako vraćam. On zna tko je ON. I želim uspjeti i dozvoliti si biti svoja. Ona koja se bezuvjetno voli. To želim cijelom našem čovječanstvu. No, svatko odrađuje svoj put kako zavoljeti sebe. Ipak, postoji alat, što suosjećanje se zove. Bez korištenja tog alata, teško da možemo živjeti ono za što smo i poslani.
Dolazim sebi na red. Nadam se da će mnogi koji ovo čitaju i sami posegnuti za onim što je jedino bitno. Ako se krene od ljubavi i ono teško, postaje lakše.
Još pola sata do ponoći. Ostavljam svoju godinicu i dobrodošla nova. Budi dobra. Budi jaaakooo dobra.

Oznake: rođendan, ljubav, voljeti sebe

21.05.2017. u 23:38 • 8 Komentara • Print • #

srijeda, 08.02.2017.

Ogledalce moje..., III. (dugi oproštaji)

Opet uzeh svoje ogledalce. Ne ono u kojem vidim odraz svojeg lica, već ono u kojem vidim odraz kompleksnijeg dijela svoje osobnosti. Ono od čega sam satkana. Može se reći da otvaram i zatvaram svoj osobni Joharijev prozor. I tako naizmjence. Situacija, ljudi, moj mir ili nemir pomiče moju ruku prema onom dijelu prozora kojeg otvaram kako bih pogledala i kvalitetnije istražila što se upravo sa mnom događa. Nije mi uvijek jasno u što to konkretno gledam i kako bih tada trebala djelovati. I to je u redu. U redu je i ne znati, u redu je i ne djelovati i čekati da se odgovor polako iskristalizira. Mutnost situacije izoštrit će se. Prstom će nas pipnuti po ramenu kao da nas želi obavijestiti da je potrazi došao kraj. Toj potrazi je došao kraj. No, toliko potraga je još pred nama. Ako smo dovoljno otvorenog uma i željni uvidjeti što se krije ispod površine, to je odličan put za svakoga tko se odlučio na takvo putovanje.
No, što je s onim situacijama za koje dobijemo odgovor, koji stane ispred nas gol i jasan. I stoji takav precizan, zatim nam se lagano primakne i tiho u uho nam šapne kako bi najbolje bilo otići. I čujemo ga. Tijelo počinje dobivati iste signale i poručuje nam da krenemo, trčimo, možda čak i pobjegnemo. Ali, ne, mi stojimo upravo na onom mjestu na kojem nam se odgovor obratio. Stojimo ukopani. Ukopani u lošim vezama, bilo ljubavnim, bilo prijateljskim, bilo poslovnim, kakvim god.
Zatim počnemo izmišljati izgovore. Govorimo si kako je to ipak ljubav, jer učili su nas kako, eto, ljubav zna i boljeti. Preuzimamo ulogu žrtve i dozvoljavamo prijateljima, ljubavnicima, poslodavcima da postanu gospodari naše psihe. Takvi ranjeni dajemo svoje živote u ruke onih koji su evidentno isto napaćeni. Zapitajte se, tko bi sretan i miran uživao u ulozi nanošenja boli ljudima oko sebe. Tako oni koji su tzv. žrtve i oni koji su tzv. nasilnici imaju svoju priču, svoj uzrok. Iako je lakše razumjeti žrtvu nego nasilnika, vjerujem da se nitko od nas nije rodio s takvom predispozicijom. Žrtva i nasilnik nikako nije naše prirodno stanje. Kaljuža u kojoj smo se tijekom života puno puta uvaljali, zaprljala nas je. Zaprljala je naše čisto srce s kojim smo poslani na ovaj svijet. I onda takvi, otvorenih rana ili slabo zacijeljenih, tražimo ljubav. Tražimo ju pod svaku cijenu. Tražimo ju u drugima, a da ni sami ne znamo što to ljubav uistinu jest. Da ni sami ne znamo kako je ljubav čista i da ona nikako nije manipulativna, bolna, pa čak ni smrtno opasna. Postanemo navezani, ovisni. Veze nas se održavaju zbog straha od samoće, usamljenosti. Rađaju se i stockholmski sindromi, a takve veze se još teže prekidaju. Dugi su to oproštaji dok ne odemo. S koje god strane da stojimo i tko god da jesmo u takvim vezama, radosti nema. Održavaju se prividi. To je lažan život, potraćen život. Koliko još dugo želimo biti akteri takve predstave? Postavljam to pitanje i sebi i vama. Sve što pišem, pišem i sebi. Pišem iz proživljenih iskustava i onih koje još uvijek proživljavam.
Svjesna sam da ljudi danas nemaju vremena razmišljati što će s odnosima u kojima se nalaze. Kako ih riješiti, završiti i zatvoriti ona poglavlja koja su donijela više boli, nego radosti? Kako završiti jedan period, ili silna desetljeća s nekim s kim smo ih proživjeli? Na ta pitanja ne odgovaram ja za druge, nego drugi za sebe. Ja odgovaram na pitanja koja se tiču mojih odnosa sa svijetom oko mene. Pokušavam, tražim, pronalazim razne tehnike, razmišljam, radim na sebi. I ono najbitnije, učim voljeti sebe. Tu je start, ono polazište kako bismo došli do odgovora. Ako samu sebe ne volim, ako ne njegujem svoje emocije i zagrlim se kada je to potrebno, ako nisam nježna prema sebi, kako onda mogu očekivati od drugih da to budu. Na druge ljude ne želim biti navezana, ne želim imati od njih očekivanja, jer svatko gradi svoj mali univerzum. Želim naučiti korelirati s njihovim univerzumima. Ako mi unutarnji glas prišapne u uho da je vrijeme otići ili otpustiti, da učinim to bez grižnje savjesti ili tuge. Ispraznit će se mjesta koja su određeni ljudi zauzimali u našim životima, ali i to treba prihvatiti. I stojim iza svoje spoznaje, da se to jedino može prihvatiti, ako iskreno i prvo volimo sebe.

Naučiti voljeti sebe je proces, ali je itekako moguć. O tom ću procesu još pisati kada ponovno dohvatim svoje „ogledalce“.

„…Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!...“
Mk 12, 31

Oznake: ljubav, voljeti sebe, žrtva, Zapovijed ljubavi

08.02.2017. u 01:12 • 2 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>