Marketing
Tišina
Dan je na izmaku. Svi oni zvukovi koji su ispunjavali dan, polako se gase, udaljavaju, smanjuju. Ulice postaju puste. Ljudi u svojim domovima, na razne načine, pozdravljaju proživljeni dan. Uskoro, jedino što će se moći čuti, bit će tišina. Tišina koja prirodno dolazi u smiraj dana i daje čovjeku toliko potreban mir kako bi se sabrao, rezonirao situacije, pokupio dijelove sebe, dijelove onih odnosa koji se odvijaju ispod krova gdje obitava. Naša osobna rutina je poprilično dosljedna i koliko uočavam, teško ljudi odustaju od takve dosljednosti.
Naše osobne rutine gase i našu individualnost, našu potrebu da se odvojimo od svih onih za koje mi mislimo da nas tako silno trebaju. Iznenadit ćete se, ali snaći će se nekoliko sati i bez nas. Naime, svakome od nas povremeno se događa osobna tišina. Ovdje govorim o onoj unutarnjoj tišini koja se, ne znam ni kako, samo ušulja u čovjeka, nastani, i ostane tako jedno vrijeme. Moja se nedavno nastanila u meni i sada me poprilično drma. Iako je tišina, ima svoj zvuk. Zvuk koji se probija kroz moje stanice, kroz moj um. Zvuk muka. Zvuk koji od silne tišine zna i šumjeti. Nevjerojatan zvuk. I došla je kao godišnje doba, nakon određenog razdoblja zvukova, kreativnosti, volje za novim i nepoznatim. Došla je nakon prvih plodova. Došla kako bi me podsjetila da je potrebno i vrijeme da se sve u meni odmori. No, što s tom tišinom? U početku, kada mi se ušulja i kada me tako iznenadi svojom pojavom, nisam joj baš sklona. Nisam njezin obožavatelj. Više priželjkujem da samu sebe utiša i ostavi prostora svim onim kreacijama u mom umu koje su taman započele plesati svoj ples. Ali, tišina, sama po sebi, vrlo je uporna. I tišina želi zaštiti nutrinu svakog koga posjećuje. Podsjeća nas da je vrijeme da odvojimo vrijeme. Za sebe. Da sjednemo, legnemo ili hodamo i poslušamo što nam naš unutarnji muk želi poručiti. Svjesna sam svoje tišine. Svjesna da uporaba „sile“ u bilo kojim situacijama sada nije poželjna i da moja tišina želi da se udaljim kako bi od drveća vidjela prekrasna stabla koja me okružuju. Moja tišina želi da progledam, da mi srce zatitra nad novim spoznajama koje bi trebale obogatiti moj odnos sa samom sobom i s ljudima s kojima sam bliska. Tišina me potiče da komuniciram sa sobom, s Bogom. Želi da moje uši i moje srce bude prohodno, toplo i spremno za nova primanja. Želi da se smirim ondje gdje još uvijek nemiri vladaju. Želi da budem nježna prema sebi. Želi mi pokazati da riječi ne treba suludo trošiti i bacati biserje pred svinje. Želi da više duboko dišem. Ako nedostajem sama sebi, da shvatim da je u redu staviti se na prvo mjesto. Jedino tako bit ću produktivna i iskreno prisutna u svim svojim odnosima. Ako se nanijelo ikakvog otpada, da ga se konačno riješim i pustim da ono ode, što dalje, daleko, i od očiju i od srca. Tišina želi proljetno pospremiti moju nutrinu i okititi ju veselim bojama, kako bih radosno primila sve ono dobro što je na putu, ono što tek dolazi. A nakon tišine, uvijek nešto dolazi. Pitanje je samo što smo odlučili pustiti u naše unutarnje odaje.
Iako će mnogi reći kako nemaju vremena i kako obveze, stil života i stres obuzimaju njihovu svakodnevicu, to nije istina. Vjerujem da to obuzima svakodnevicu, jer mi to dozvoljavamo. Mi smo ti koji mislimo da moramo imati sposobnost bilokacije i biti na nekoliko mjesta u isto vrijeme, mi smo ti koji smo preuzeli većinu kućanskih obveza na sebe (većinom su to žene). Mi smo ti koji sami sebe uvjeravamo kako uzeti vrijeme za sebe je ekvivalent sebičnosti, egocentrizmu… Ponavljam, to nije istina. Svaki supružnik ipak voli vidjeti sretnog supružnika, svako dijete želi i voli vidjeti sretne roditelje, svaki prijatelj želi i voli vidjeti sretnog prijatelja, a kolege će rado provesti svoju stanku s kolegama koji nisu zajedljivi i frustrirani. Na žalost, u našoj je kulturi prisutan osjećaj krivnje ako činimo nešto za sebe. To je tako krivo. Ne osluhnuti vlastitu tišinu, ne zagrliti ranjenog sebe, dovodimo se do izgubljenosti u buci u kojoj smo odlučili ostati i time pokazati kako smo požrtvovni kolege, roditelji, supružnici, prijatelji. Tišina će se uvijek pokušavati probijati kroz zvukove, pokušavati utišati zvukove tako nepotrebno izgovorenih riječi, utišavati neugodne zvukove koji tako zabole i ostave unutarnje ožiljke. Sve će to tišina pokušavati, bit će uporna. Njezina moć je velika, iako mislimo da ju ne čujemo. Tišina se još i najviše čuje. Odluka je na nama, želimo li ju čuti ili pustiti da prođe kroz još jedan ciklus, dok ponovno ne dođe.
Moja tišina, koliko god zna biti bolna, toliko me i sve to raduje, jer znam da nakon nje dolazi melodija kojoj se veselim. Barem ja tako odlučih. Stoga, puštam svojoj tišini da mi govori u kojem smjeru da upravim svoj pogled, jer tamo trebam hoditi. Bez obzira na unutarnje oscilacije tijekom tihog razdoblja, pokušavam uživati i spremno usvojiti nova znanja, nove spoznaje. Njegovati one odnose koji me obogaćuju. Poći na duge šetnje pored Save sa svojom prijateljicom. Uživati u čitanju knjiga, glazbi. Učiti od učenika kojima sam učitelj. Produbiti odnos s majkom. Pisati. Pjevati. Ići na dvorišne partije (ovo se odnosi na druženje s curkama i značajnim ispijanjem kava). Uživati sa svojom Amelie. Biti osamljena, jer tako ja želim. Prijateljevati s tišinom kako bih uživala u novim plodovima koji tek trebaju uroditi.
Reci, tišino. Slušam te!
„Tko uspije da pronikne tišinu i dozove je njenim pravim imenom, taj je postigao najviše što smrtan čovjek može postići.
Ona nije više za njega ni hladna ni nijema, ni pusta ni strašna, nego mu služi i nalazi mu se u svakoj nevolji, kao onom junaku iz narodne pjesme vila, koju on uhvati za kose i posestrimi i obveže zauvijek. Tko uspije da zagrije i oživi samoću, taj je osvojio svijet“.
Ivo Andrić
Post je objavljen 30.03.2017. u 00:36 sati.