Pogled u...

subota, 06.05.2017.

Kultura života vs. kultura smrti

Čovjek je od samog početka pozvan da što kvalitetnije i bolje ostvari svoj život. Čovjekov cilj je da što dostojanstvenije taj život i proživi, a želja mu je da ga dostojanstveno i završi. No, žive li ljudi dostojanstvo, dozvoljavaju li mu drugi da dostojanstveno živi. Na žalost, kultura smrti sve više dobiva prednost u društvu, a svetost života (bilo da ste religiozna osoba ili ne) stavljena je na margine društva.
Tijekom povijesti, na smrt se gledalo na različite načine. Komediograf Posidip je u kazališnom komadu „Mrav“ koji je napisan oko 300. g. pr. Kr. govorio da čovjek ne može poželjeti ništa bolje od bogova, nego dobru smrt. Sokrat je riječju eufemia izrazio umiranje u smirenoj i pobožnoj smrti. Stari rimski svijet priželjkivao je časnu, slavnu i dostojanstvenu smrt. A Seneci pak nije bilo bitno pitanje kad će umrijeti, nego hoće li umrijeti dobro ili loše.
Znači, otkada je svijeta, ljudi su razmišljali o onome što im je nepoznato i jedino sigurno. Razmišljali su o smrti. I o smrti je potrebno razmišljati i govoriti. Ne stavljati ju u ladicu ili ju staviti pod kategoriju tabu tema. No, ono što mene osobno zabrinjava i rastužuje je današnji stav čovjeka prema smrti. Naime, današnji čovjek, okupiran svim onim svakodnevnim događajima, zapostavlja razmišljanje nad onim što bi mu trebalo biti najsvetije. To je vlastiti život i život općenito. Zaboravlja da je život svet od samog svog početka i do svog prirodnog kraja. Smrt je cilj i jedina sigurna činjenica ljudskog života. Ona nastupa kao završni i najviši događaj života. Međutim, trebamo se pozabaviti i putovanjem koji se zove život.
Jedan od razloga zašto ovo pišem je što je ovo tema o kojoj sam pisala i svoj diplomski rad. I to je tema s kojom sam ja bila na čisto, zato o njoj govorim čistog srca, ali opet bez osuđivanja. Pišem o njoj, jer sve više promatram svijet oko sebe, a moderna tehnologija nam je putem virtualnog svijeta omogućila upravo brže pribavljanje informacija o tome kako druge kulture žive. I ono što vidim je da ignoranti, fanatici, bijesni ljudi, ljudi zatamnjenog uma uzimaju ono što je najsvetije. Uzimaju ljudski život, život nečijeg djeteta, oca, majke. Uzimaju život u sekundi. Ugase život koji je prije toga nekoga veselio, radovao, volio. S druge pak strane, promatram kako i oni koji staju u obranu onih čiji su životi ugašeni, nošeni bijesom, tugom, ljutnjom priželjkuju tzv. krvnicima istu sudbinu. I onda se pitam, po čemu smo drukčiji, ako bismo vratili istom mjerom, ako bismo učinili ono što i nama učiniše ili nekome od naših voljenih?
Naravno da su ovo teška pitanja i da mnogi u načelu mogu biti na strani zaštite života do onog trenutka kada se nađu pred teškim izborom. Izborom koji odjednom poljulja sve njihove moralne stavove za koje su mislili da ih ništa i nitko ne može uzdrmati. I sama to osjećam. I pri promatranju po meni nepravednih situacija, odvrtim i ja različite scenarije u svojoj glavi. I u konačnici, ne mogu apsolutno znati kako bi bilo u određenoj situaciji, ali volim razmišljati da bih drukčije. Volim razmišljati i njegovati u sebi misao da čovjek treba biti zaljubljen u život. Iako ga rani puno toga, iako trpi, iako je krhak, voljela bih kada bismo hranili ideju da čovjekov život i tada ima smisao. Da život svakoga od nas ima smisao. I onog trenutka kada izaberemo učiniti loše drugome, nanijeti mu ogromnu bol koja će za posljedicu imati neopisivu patnju, i tada su ti životi također sveti. I čvrstog sam uvjerenja, bez obzira na moju religioznu pripadnost, da nitko nema pravo drugome taj život uskratiti. Iako se mnogi neće sa mnom složiti, iako mnogi imaju stav da ako im netko povrijedi obitelj u najgorem smislu bi krenuli u osvetnički pohod, i dalje sam stava da život svakoga je svet.
Bojim se za čovječanstvo, bojim se za planet i za sve one civilizacije koje su izgrađene na moralno slabim temeljima. Budem i bijesna i ljuta. Obuzmu me crne misli i srdžba stvori užasne osvetničke slike u mom umu. Ali, prepoznam to, svjesna da ta srdžba, taj bijes meni ne donosi nikakvo dobro i time dobro ne mogu ni širiti. A upravo tako i krenu svi ti silni nacionalni, religiozni, rasni i razno-razni nemiri. I dok god budemo skraćivali živote koji bi se trebali itekako produljivati, dok god ne stavimo čovjekov život i njegovo pravo na njega na prijestolje života, mi dozvoljavamo da kultura smrti nadjača kulturu života.
Ljudski život je temelj svih dobara. I nitko se ne rađa loš, niti zao, niti truo. Svi se rađamo sa svrhom. Ne iskorištavamo svi svoj potencijal, jer izranjeni smo nedostatkom ljubavi, izranjeni zlostavljanjem, pokušajima da se uništi dostojanstvo. I iz te patnje, čovjek čini izbore kojima sebi priskrbi još više patnje. Iz te patnje, zna činiti i drugima loše. No, ponavljam, i tada, kada se dogodi i takva situacija koja je toliko gnjusna da probudi i našu mračnu stranu, stava sam da je život i tada svet.
Bitno je biti među onim ljudima koji će njegovati stav o dostojanstvu svakog ljudskog bića, čak i kad on/ona zastrani. Jer ako nemamo takvih osoba na ovom svijetu, što nam onda ostaje. Tko će nas upozoravati, davati nam nove prilike, rehabilitirati nas kad je to potrebno, ne suditi, biti milostiv. Život je potrebno unapređivati, pozivati ljude da život slave, čuti one koji su bez obzira na tešku patnju odabrali ne mrziti, već voljeti. Pozvati ih da nam govore kako su to uspjeli. Ako samo govorimo da je život svet, a ne pokazujemo kako je svet, koliko je svet, koliko je svatko bitan, onda, naravno da će opcija smrti (nasilne, mučeničke, namjerne…) biti lagan izbor. Dok god čovjek hrani svoju nutrinu mržnjom, ignoriranjem glasa koji ga poziva na promjene, odbijanjem ljubavi koju tako žarko želi i žudi, ona druga strana nažalost pobjeđuje.
Stoga, društvo koje je pravno, zdravstveno, obrazovno, religiozno uređeno je društvo koje će štititi dostojanstvo svakoga čovjeka, a ustavno pravo na život neće biti samo mrtvo slovo na papiru. Ako kojim slučajem ne živimo u takvom društvu, onda je dužnost nas, pojedinaca, krenuti od sebe, djelovati lokalno, a pri tome micati planine svijeta. Moguće je, samo je pitanje koliko smo voljni štititi tuđe živote, osim svojih. Bit je shvatiti da zaštitom tuđeg dostojanstva, omogućujemo zaštitu i vlastitome životu. Kao i uvijek, put je bitan, put nije lako prohodan, ali je to jedini način ako mislimo napraviti promjene u svijetu. Jedino mi te promjene i možemo učiniti.

"Kada bi najviši cilj kapetana broda bio da očuva svoj brod, on se nikada ne bi ni pomjerio iz luke".

Toma Akvinski

Oznake: život, smrt, dostojanstvo svakog bića

ponedjeljak, 20.03.2017.

Grijesi očeva

photo by Daniel Živatović

Prošlo je već nekoliko godina otkako ga nema. Otkako je nestao, otkako se ugasio. Ni posljednji dah mu nije bio smislen. Toliko prilika da učini drukčije, a on je uvijek birao onaj način koji je njemu bio lakši. Tako je barem on mislio. No, svi njegovi izbori dočekali su ga i naplatili mu sve njegove potraćene godine. Naplatili mu njegov potraćeni život, život pun laži i nevjerojatne sebičnosti. Život koji je prošao u velikom nedostatku ljubavi.
On je bio čovjek koji nije volio sebe, već je grabio, uzimao od drugih i time se održavao na životu. Ne poznajući ljubav, nije ju mogao ni dati. Nije ju mogao dati ni u jednoj svojoj ulozi. Imao ih je mnogo. Imao je ulogu sina, brata, supruga, oca, prijatelja. Sve ih je krivo odigrao. U nekima je bio marioneta, a u drugima je on držao konce života onih drugih. Upravljao njima. Laži bi zamatao u celofan, stavio najfiniju mašnicu i poklonio ju sa smiješkom. Mnogi bijahu očarani njegovom finoćom, ali ne zadugo. Barem što se supruge tiče. Kako nije ljubav ta koja ih je spajala, nije joj bio problem otići. U svom kratkom braku, dobili su kći. Iako brak im nije uspio, nitko ga nije priječio da se iskaže u ulozi oca. No, u toj ulozi se spriječio sam. A kako bi ju i ispunio, kako bi ju i izvršio, kad sam bijaše tako neostvaren, nedovršen. Vukao se u svom životu, ponovno grabio, ostajao neodvojen od svoje majke, pristajući na ulogu sina koji nema hrabrosti prirodno se odvojiti od one koja ga je rodila. I kako sada da „poslušni i odani sin“, bude dobar otac djevojčici koja je žarko trebala očinsku figuru? Što joj ima ponuditi? Ništa. A u ono malo situacija kada bi i došao kako bi dokazao da valjda postoji, došao bi polovičan. Donio bi polovičnog sebe, polovične riječi i polovične stvari. Kći nikada nije imala priliku vidjeti njegovu nutrinu, ijednu njegovu toplu i pozitivnu emociju. Njezina majka nije priječila njegove dolaske, mogućnost da bude uključen u život malog djeteta. On je taj koji je to spriječio. Izgovori su bili ti koji bi popratili njegovu odsutnost u životu njegovog djeteta. Ne znam, možda bi bilo drukčije da je kći bila sin, pa bi kao u stara vremena takvo dijete imalo prednost nad očevom naklonošću. No, kći nije bila sin, bila je djevojčica koja je odrastala sa stigmom da nema kompletnu obitelj, bila je djevojčica kojoj je nedostajao čvrsti lik koji bi zaštitio ju od onih koji su je znali šikanirati. Nedostajao joj je netko tko bi na zdravi način naučio ju što je to i muški svijet. Netko tko bi joj pokazao kako se odvijaju muško-ženski odnosi. Netko tko bi joj pokazao kako voli muškarac. Danas, nakon mnogo godina, ona vidi da on nije imao toga znanja, i da joj nikako ne bi prenio čistu i iskrenu sliku onoga što ljubav jest. Stoga, na taj put krenula je sama. Otvorila je vrata i zakoračila u svijet u kojem žive mnogi koji su ranjeni svojim životima, svojim početcima, grijesima svojih roditelja. I ranjeni ranjenog prepoznaje, a da toga u početku nije ni svjestan. Ranjeni ranjenog ne zaliječi, barem ne u njezinom slučaju. Ostaviše ju ranjeniju nego su je zatekli. Tijekom prijateljevanja s ranjenim muškim svijetom, otac odluči da joj nekako ponovno ušeta u život. Ne znam, možda je mislio da oblikovanoj osobi ne mora puno pojašnjavati zašto ga nije bilo, zašto je iza sebe ostavio tužna lica. Naime, ponovno se oženio. Ali, ovoga puta, odvojio se od majke i izabrao onu koja mu može ponuditi sigurnost, kako financijsku, tako i emotivnu. Način na koji je to odigrano bilo je poprilično jadno. No, bio je takav, čovjek bez hrabrosti učiniti drukčije. I tako, javivši se svojoj kćeri, ona, ranjena, u to vrijeme poprilično emotivno izgubljena, odluči mi dati priliku. I nakon dugih osamnaest godina stane pred njega, pred čovjeka koji je ostario, koji ima dugu priču za ispričati. Ali, ju nije ispričao. Pribjegao je ponovno lažima, jer kukavičluk je bio jači od hrabrosti. Kći ga je saslušala, održavala odnos jedno vrijeme, dok njezin osobni vulkan nije eruptirao, a lava svih onih nakupljenih emocija spalila joj je kožu. Vrištala je, ispljunila sve riječi, sve ono što joj je dugo sjedilo na prsima, pritiskalo ju velikom težinom. Nakon svega što je konačno izrekla, što je mogao drugo, nego pribjeći svom starom obrascu ponašanja. Povukao se.
Tako povučen, živio je dvije godine, kada je ponovno odlučio javiti joj se. Sastali su se. On u društvu svoje supruge, a kći je došla sama. Ni na taj razgovor nije mogao sam. Vječito je bio u nečijoj pratnji. Ili pratnji laži ili u pratnji onih koje su nad njim dominirale. Ono što kći nije znala je da se on također vratio jednom starom poroku. Poroku koji ga je prije mnogo godina skoro koštao života. Vratio se alkoholu. Tekućini za koju mnogi misle da može otupiti emocije, ali bol postaje samo još više nepodnošljiva. Tog dana, kći, nakon što je ponovno spoznala kako ona tom muškarcu uvijek biva stavljana na zadnje mjesto, odluči otići i zatvoriti vrata cijeloj toj priči. Ne davati priliku izgovorima, ostatcima, prividu, nekome tko je u cijelom njezinom životu bio samo čista biologija. Mjesec dana poslije, on je umro. Toliko ponuđenih prilika, toliko situacija u kojima je samo trebao reći nekoliko toplih riječi i time započeti kakav-takav odnos koji bi možda obećavao. No, on to nije mogao. Bio je slab, nemoćan, ranjen, u patnji, velikoj agoniji koja ga je pred kraj odvela u još mračniji svijet zaliven alkoholom.
Kći…, odradila je svoj dio. Otišla na pogreb, bila uz njegovu suprugu, bacila ružu na lijes kojeg su netom položili u zemlju i zamolila ga da barem sada pazi na nju, na svoju kći. Bila je mišljenja da mu je čak i oprostila za sve, jer lakše je oprostiti mrtvom čovjeku. Sa živim uvijek mislimo da imamo vremena. Međutim, oprost nije bio potpun. Njezina druga emotivna erupcija se dogodila i na površinu su počele izlaziti mnoge druge boli. Boli koje si pokušava priznati i koje pokušava ili prihvatiti ili otpustiti. Još uvijek želi ljubav, traži iskrenu pažnju, ali i uči kako voljeti sebe.
Ono što njemu nikako nije uspjelo.

Oznake: otac, kći, sebičnost, smrt

<	siječanj, 2018
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31

Siječanj 2018 (1)
Prosinac 2017 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (2)
Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (6)
Lipanj 2017 (2)
Svibanj 2017 (4)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (6)
Veljača 2017 (9)
Siječanj 2017 (6)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv