Pogled u...

petak, 28.07.2017.

Moja tura Piccadilly Circusom

Ostavih Piccadilly za posljednje dane svoga boravka u Londonu. Odlucih sama napraviti svoju turu, komunicirajuci s gospodinom Googleom. Slozila sam raspored i krenula. Putujuci podzemnom zeljeznicom, izronih upravo na Piccadillyu. Ne znajuci da ce me docekati pljusak. Ono, pravo englesko vrijeme. Utrcah u prvu trgovinu, od stotinu onih koje krase ovaj dio Londona. Kupila sam si maleni kisobran i hrabro nastavila dalje. Kisa nikako nije prepreka da se obilazak zaustavi. Poznavajuci ovakvo vrijeme, znala sam da kisa ne prijeti cijeli dan. I uistinu, uskoro je pocela jenjavati, pa su se na nebu izmjenjivala razna godisnja doba (u biti, ljeto i jesen).



Prva postaja bila je Waterstones knjizara.



Ova knjizara najveca je u Europi. Lanac Waterstones knjizara mogu se posjetiti i u drugim europskim zemljama kao sto su Irska, Belgija, Nizozemska. Waterstones na Piccadillyu ogromno je izdanje od pet katova. Za sve knjigoljupce ovo je raj na zemlji. Zastupljeni su svi zanrovi. Svaki kutak, svaki kat ove knjizare toplo je ureden, tako da se tijekom obilaska osjecate vrlo pozvano i opusteno.







Traganje za zeljenim naslovima moglo bi potrajati, jer izbor je uistinu velik. Mudro su osmislili, te na zadnjem katu nalazi se cafe/bar s kojeg se tako lijepo proteze panoramski pogled prema Piccadillyu. Budete li u blizini, obvezno posjetite ovu knjizaru i upustite se carobni svijet pisanih rijeci.
Postaje koje sam izabrala na svojoj malenoj turi, lijepo su se poslozile jedna iza druge. Tako da sam predah od lutanja po knjizari provela na St. James Squareu. U sredistu ovog malenog trga, nalazi se poluprivatni vrt koji je tijekom dana otvoren za javnost.



Maleni vrt u kojem se vrijeme provodi vrlo ugodno i mirno. U sred one intenzivne pokretljivosti ljudi i automobila, ovaj vrt je prava mala oaza za one koji na kratko ili na duze zele predahnuti od svega i svih. Stupivsi na to zeleno, maleno podrucje, kao da sam otvorila vrata nekog drugog svijeta koji priziva umorne da se odmore.
Svoj hod nastavila sam prema St. James’s Piccadilly crkvi.



Kroz moje blogove mogli ste procitati da sam obisla mnoge crkve. No, svaka nekako ostavi poseban dojam. Kod ove sam naisla na dvije posebnosti. Ispred crkve, ali u crkvenom dvoristu, nalaze se razni standovi na kojima se moze pronaci puno toga. Od suvenira, odjece, torbica, starih satova, albuma... Ne, to nije izgledalo kao okaljavanje hrama. Standova ima oko petnaestak, ako i toliko. Atmosfera mi je izgledala opusteno, cak i obiteljski. Druga posebnost bila je u unatrosnjosti crkve.



Ovdje ne govorim o interijeru, nego o ljudima. Nekoliko osoba je na kratko, naslo svoje mjesto u klupama crkve. Ne kako bi se pomolili, vec kako bi odspavali. Pretpostavljam da su to bili beskucnici ili oni koje je zivot uistinu umorio. Vrata crkve su sirom otvorena, nisu pod nikakvim kljucem (kao sto nazalost kod nas mnogi poljube vrata crkve dok im dusa vapi za odmorom u kuci Bozjoj). Iako je stariji gospodin (za kojeg pretpostavljam da je jedan od zaposlenika) dosao upozoriti mladeg gospodina (za kojeg pretpostavljam da je pastor u ovoj crkvi) o crkvenim spavalicama, pastor je njezno rekao da nema veze. Bas sam osjetila onu pricu koja veli ako smo umorni mozemo doci odmoriti se u domu Bozjem. Pokraj crkve, takoder u crkvenom dvoristu, nalazi se mali cafe i parkic, u kojem ponovno mozete odmoriti. Da, London je prepun parkova i malenih vrtova. Ovom gradu potrebne su zelene oazice.
Nastavih lijevo od crkve prema Royal Academy of Arts.



Naivno sam mislila da ce ulazak biti besplatan. Medutim, 15Ł se treba izdvojiti ako se misli posjetiti ljetna izlozba. I tako, kako sam usla u dvoriste, nedugo nakon saznanja o placanju karte, okrenuh se i nastavih dalje svojom improviziranom rutom. Nije mi zao. Izlozbi i muzeja sam se uistinu nagledala. Vecina muzeja u Londonu i imaju besplatni ulaz. Meni se blizi kraj mog boravka, a cekaju me jos dva nocna pohoda gradu. Stoga, odlucih ne dirati funtice, ako bas ne moram.
Tamo gdje sam se sljedece uputila mogla sam biti sigurna da necu nista potrositi, jer toliko novca ni ne vidjeh u svom zivotu. Kamoli da ga i imam. Udoh u jednu od engleskih najduzih shoping arkada jos od 1819. godine, u Burlington Arcade.



Luksuz na sve strane. Toliko luksuzno da se na sred ovog shoping puta nalazi osoba koja cisti cipele.



Kao u stara vremena kada su gospoda znala ugnijezditi se u udobni naslonjac, citati novine, dok bi cistac cipela glancao njihovu obucu. Drustevni status vrlo je bitan za ovu visoku klasu. Tako da ispolirane cipele su samo jos jedan od dodataka ovom luksuznom shoping hodniku. Osobno ne padam na dragulje, skupocjeni nakit, satove, skupocjene cipele. Mene se najvise dojmila instalacija francuske umjetnice i dizajnerice Mathilde Nivet. Ona je kreirala posebnu instalaciju kojom je objesila oko 300-tinjak plavih papirnatih ptica duz cijele Burlington Arcade.





Neke ptice imaju u potpunosti rasirena krila, dok neke blago savijena. Ptice prestavljaju sve one ljude koji su tijekom mnogih godina prosli kroz London.
A koliko je ova arkada luksuzna govore i fotke na kojoj se nalaze ova dva sata, poznatih i skupih brendova.





Ovo su jedne od rijetkih cijena koja se nalaze u izlogu. Inace, cijene nisu izlozene pokraj proizvoda. Izlozen je proizvod iza kojeg stoji poznato ime. Prvo sto sam pomislila kada sam vidjela cijenu ovih satova je koliko ljudi se moze prehraniti s ovim novcem. Velim, svijet glamura me nikada nije privlacio i tuzno mi je da netko potrosi novac na nesto sto samo pokazuje koliko ima sati. Pitam se imaju li vremena oni koji si ovaj sat mogu priustiti. Ako netko pozeli, moze naci i Rolex satove koji su se proizvodili tijekom 20. stoljeca. Oni su ipak nesto jeftiniji. Najjeftiniji koji sam uocila bio je 3000Ł. Sitnica.
Izadoh iz Burlington Arcade i nastavih svoj put do Green Parka. Ponovno zelenilo nakon bljestavila. Odmorih umorne noge od setnje po “zlatno poplocenoj ulici”. Priblizavalo se vrijeme dogovorene vecere s family u jednom restoranu u Wood Greenu. Na putu prema Hyde Park Corner podzemnoj zeljeznici, uocih Wellington Arch.





Prekrasan luk koji je prvotno izdgraden za ulazak u Buckingham Palace. Kasnije postaje pobjednicki luk Wellingtonovove pobjede nad Napoleonom. Na Wellingtonovom luku nalazi se quadriga – kola koja vuku cetiri konja. Quadriga je simbol pobjede. Zena je ta koja njima pobjednicki upravlja. Gledajuci luk iz zablje perspektive, diveci mu se, odlucih se i popeti (citaj – odvesti se liftom, jer nikako ne zelim penjati se vijugavim stepenistem). Potrebno je platiti ulaznicu. Ulaznica je 5Ł za odrasle. I jednom kad se dovezete do gore, pogled je prekrasan. Ove fotografije to i pokazuju. Cetiri mocna konja pobjedonosno mi stajase iznad glave.



Promatrala sam London, ono sto je moje oko moglo uociti. Promatrala sam iz pticje perspektive, gore, ispod naoblake.





Grad koji ima bogatu proslost, a i puno toga jos za ponuditi. Nadam se da nece odustati. Bez obzira na burnu svjestku sadasnjost, na sve nase razlicitosti, na neizvjesnu buducnost, nadam se quadrizi koja ce se pobjedonosno podici u ime svih nas. Vrijeme je za nove pobjede, ali one pobjede koja ce otvoriti vrata crkve onima koji su u potrebi, koja ce novac namijenjen Rolex satu preusmjeriti za gladne, koja ce prihvacati i primijecivati jedna druge. I naravno, da ne zaboravimo na sebe i budemo uvijek raspolozeni za neka nova putovanja.

Oznake: Piccadilly Circus, Wellington Arch, london

<	srpanj, 2017					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30
31

Siječanj 2018 (1)
Prosinac 2017 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (2)
Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (6)
Lipanj 2017 (2)
Svibanj 2017 (4)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (6)
Veljača 2017 (9)
Siječanj 2017 (6)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv