ponedjeljak, 30.11.2020.
Sine, moj!
te jeseni,
rane
opojne i sretne
(ima tome dvadeset devet, jeseni
,zime,proljeća i ljeta)
bili smo jedno
zbog tebe u meni
za nas,
dok je tvoja sestra
zujala djetinje,
s pitanjima
kako si u mene ušao,
kako ćeš izaći,
kako...
mirišalo je žuto
(zbog ukuhanih paprika)
zeleno se isparavalo
(kiseli krastavci s koprom u sirćetnom rasolu)
i počelo je crveno vonjati
(ne zbog napola skuhanog paradajza)
s neba.
preko rijeke
iz komšijine bašče
krvavim,
zlim,
jesenjim plodovima.
ljuljačke su zašutjele,
tobogani počeli hrđati,
u pješčaniku ostale
lopatice i kantice,
psi četveronožni
pobjegoše pred
dvonožnim ćukcima
ptice dobiše
aluminijska krila,
iz žitnih polja
proklijaše mine,
te jeseni,
kasnojesenje,
sine moj,
prošlost i uspomene
nagurali smo
u pet vrećica,
i dvije kutije
perine,
molitve za sutra
zamjenismo
krtičnjakom
a ćale tvoj
blatom i rovom
( srca punog nas i
dvorišta nam,
obraz nezablaćen)
U pauzi
(između "krmača"
granata i uzbuna)
u prolazu
( za mrtvačnicu)
na prelazu,
(između sad i možda
nikad)
s prvim pahuljama,
rijetkim,
krhkim,
unikatnim,
moćnim
kao i život
oradostio si nas
ti.
Sretan ti rođendan,
čeljade moje,
koje si tako svoje.
Kao svemir,
srce mi je!
( od pogleda,
samog,
na tebe)
Ove jeseni.
Sretan rođendan, naranđasto djetešce moje, naše časno čeljade, ponusu naš. Volimo Te!
P.S . Nisam svoju djecu zagrlila od rujna 2019! Fuck sveee. Kakav je ovo život? Imitacija života!!! Meni, majci brane, da poljubim djecu svoju. FACK ovo " novo normalno". Sloboda? Ovo je jebeni fašizam!!!
- 19:59 -
Komentari (28) - Isprintaj - #
petak, 27.11.2020.
Sni
Noćima, već sanjam, moju ravnicu, moju slavonsku ravan, dlanom prelazim prek oštrog žita, pravim lutkice od brkate komušine, brata gađam otučcima, i san moj smijehom je krcat.
Noćima sanjam, more, njegovu čipkastu pjenu, a ja naga, tek luna mi svjedok, plivam, plivam,valovima obljubljena, do kraja svijeta, i san mi namiguje, smijehom pun.
I probudim se, nevoljko, i dočeka me magla, smrzavica, led,snijeg!
Al ja idem dalje, ohrabrena snovima mojim!
Šta život jest? Sanje i pusti snovi! Sanjajmo i živimo, svem sivilu, usprkos!
- 20:14 -
Komentari (12) - Isprintaj - #
srijeda, 25.11.2020.
u vatri
kao zmaj, umrijet ću ja!
Ove, svakodnevne, male smrti, ne dotičlju me se više, prepuno ih je, oguglala sam,okornjačila , regeneriram se kao feniks, brzo,najbrže uskrsnem umrla.
I ostavit ću plameni trag, kad jednom, stvarno odem, kao zmaj, u vatri, neizgorena, tek vatrom, ponovno rođena!
P.S Stojte mi ponosno i zdravo.Ijujuju ja sam OK!
- 18:39 -
petak, 13.11.2020.
Pozdrav, još jednom okretaju, oko sunca
Stara sam, dušo moja, dikane moj, stara,
stara kao brdo, kao rijeka, kao stablo, vrutak, antraga i naplavina!
Odmalena, plaših se vrata, drvenih, mjedenih,plastičnih, željeznih, pa i onih staklenih! Jer nikad ne znaš na što ćeš iza njih, naći!
Radost, smijeh, tugu, smrt, ili nešto između, kao portal, kao....bespuće, pustinju, projekciju 4 de jasnu, a opet, svojim, prisustvom, zamagljenu!
Oduvijek, pa i sad, prozore volim!
Vidiš nebo, oblake, vječne putnike, plavetnilo il sivilo, magluštinu, il bistro, kristalno jutro il jutro koje se, s vjetrom, snijegom zelenim, što na kokice miriši, iz mog djetinjstva, bori! Vidiš dugu!-
Stara jesam, dušo moja, dikane moj, al volim šumu, rijeku, jezero, more, volim miris stajnjaka, jer ONi jedini ne lažu. To su što jesu!
Plašim se još uvijek vjetra, možda, premda, sve manje,jer imala sam 6 godina, kad potop , oluja , skoro je, brata mog ( on imo je dvi) i mene, uzela! Bili smo sami! Bez svjetla, bez lampe, bez svijeća, ikog, roditelja radili ( za oca oduvijek sumljam) samiii. Ja, starija sestra i On, mali braco moj, kojeg oduvijek, doživljavam, ko svoje prvo " dijete"!
Prežijveli smo, oštećeni i ON i JA!?
I evo nas , oboje, pozdravljamo, još jedan, okret, oko sunca. Al više nismo sami, ON i JA! Ne, imamo potomstvo. Ne samo da smo preživjeli, nego smo i ...
vjetar i oluje, u dom na večeru, pozvali!
- 16:25 -
Komentari (13) - Isprintaj - #
srijeda, 11.11.2020.
Dan, kad okovali su Anđela!
Vidjeh ga, u prolazu, okovanog i srce mi se smanjilo, stegnulo, u trunčice, umah pretvorilo!
I u noći bez mjesečine, skrita maglenim plaštom, krenuh ga, otkivat.
I dočeka me Zakon, s reflektorima, žicom, sucima, lisicama i pendrecima, megafonima:
-Anđeli su sad zabranjeni, okovani su, kaznu ti pišemo, odjebi, jer i ti bit ćeš okovana-
- Ja očima srne, suza punih, zavapih -
Ali to je Anđeo, ima krila, ne može podnijeti okove! Ljudi su grešni, ne ON! Kazni NAS, mene, ne njega, ON zgriješio nije ništa.MI ljudi smo! Pustite bar mog Anđela čuvara! -
I Zakon, svemoćan, kazni mene, Anđela iz okova ne oslobodih, i dan taj, kad Anđela su okovali, sveee ošlo je k vragu!
Vjetar uvijek pobjeđuje, Riječ prirode, koja o svem odlučuje, ma mislili ONI da " bogovi" su ,zadnja je! I bit će nam il đelat il majčica!
Borimo se i okovani!
- 19:32 -
Komentari (11) - Isprintaj - #
