Stara sam, dušo moja, dikane moj, stara,
stara kao brdo, kao rijeka, kao stablo, vrutak, antraga i naplavina!
Odmalena, plaših se vrata, drvenih, mjedenih,plastičnih, željeznih, pa i onih staklenih! Jer nikad ne znaš na što ćeš iza njih, naći!
Radost, smijeh, tugu, smrt, ili nešto između, kao portal, kao....bespuće, pustinju, projekciju 4 de jasnu, a opet, svojim, prisustvom, zamagljenu!
Oduvijek, pa i sad, prozore volim!
Vidiš nebo, oblake, vječne putnike, plavetnilo il sivilo, magluštinu, il bistro, kristalno jutro il jutro koje se, s vjetrom, snijegom zelenim, što na kokice miriši, iz mog djetinjstva, bori! Vidiš dugu!-
Stara jesam, dušo moja, dikane moj, al volim šumu, rijeku, jezero, more, volim miris stajnjaka, jer ONi jedini ne lažu. To su što jesu!
Plašim se još uvijek vjetra, možda, premda, sve manje,jer imala sam 6 godina, kad potop , oluja , skoro je, brata mog ( on imo je dvi) i mene, uzela! Bili smo sami! Bez svjetla, bez lampe, bez svijeća, ikog, roditelja radili ( za oca oduvijek sumljam) samiii. Ja, starija sestra i On, mali braco moj, kojeg oduvijek, doživljavam, ko svoje prvo " dijete"!
Prežijveli smo, oštećeni i ON i JA!?
I evo nas , oboje, pozdravljamo, još jedan, okret, oko sunca. Al više nismo sami, ON i JA! Ne, imamo potomstvo. Ne samo da smo preživjeli, nego smo i ...
vjetar i oluje, u dom na večeru, pozvali!
Post je objavljen 13.11.2020. u 16:25 sati.