Noćima, već sanjam, moju ravnicu, moju slavonsku ravan, dlanom prelazim prek oštrog žita, pravim lutkice od brkate komušine, brata gađam otučcima, i san moj smijehom je krcat.
Noćima sanjam, more, njegovu čipkastu pjenu, a ja naga, tek luna mi svjedok, plivam, plivam,valovima obljubljena, do kraja svijeta, i san mi namiguje, smijehom pun.
I probudim se, nevoljko, i dočeka me magla, smrzavica, led,snijeg!
Al ja idem dalje, ohrabrena snovima mojim!
Šta život jest? Sanje i pusti snovi! Sanjajmo i živimo, svem sivilu, usprkos!
Post je objavljen 27.11.2020. u 20:14 sati.