nedjelja, 31.08.2014.
uleknutim
sebe
( zatajivši
tri puta
mene)
pod
skute
tišine i tmine,
uskrovištene
praznine
hoteći
proniknuti
u
nutrinu
vlastitog
ponora
ili
ponor
vlastite
nutrine.
Sagradivši
bedem
vidljiv
samo
Peau de soie
dušama
(nevidljiv
okornjačenima)
i iskopavši
opkop
54 godine
dubok
il
plitak
napunjen,
prikupljenim
(i onim neželjenim,
al pitaj boga zašto
zadržanim)
svime i
svačime.
Zapela sam,
(zaglavila
uklješteno,
priklještena)
u limbu
između
jave i snova
(sobom
i mnome
se mogu
kladit)
most
između tih
upravno
proporcionalnih
dimenzija
izgradit se,
nanovo
mora!
- 01:08 -
Komentari (23) - Isprintaj - #
srijeda, 20.08.2014.
sidro
kao u kućici
na drvetu,
(sklepanoj,
vremenom
građenoj,
svako toliko
nanovo blatom
i slamom,
ljubavlju,
porazima,
vjetrosmjerima,
smjerokazima)
restauriranu
od naplavina
oblutaka,
vrutaka
trenutaka
zemlje,
zvijezda
trnja
maslačaka
trunja
komedije
drama
svakojakih
(crno bijelih i
onih u boji)
sanja
stotinu
malih,srednjih i velikih
JA
prostor
abšicani,
a opet,
nov-novcat
dijeli.
Gužva je u meni,
koja sam ni
na nebu,
ni na zemlji !
- 10:55 -
Komentari (26) - Isprintaj - #
četvrtak, 14.08.2014.
mjehurići kao kugle
kao
željeno dijete,
neželjenog spola,
u onoj mikrosekundi,
kad su se možda
moji roditelji
voljeli,
možda,
(ne znam
možda na neki
njihov način čak
i mene)
Živim život
nenaučeno,
samouka,
bez scenarija,
bez mogućnosti
ponavljanja
teksta i scena,
bez falinge,
do savršenstva,
( i tako je
precijenjeno)
jer sve
uloge životne
ja
ne glumim.
(nesavršeno živeći,
u pokušaju sam
čuti sebe)
Sama birah
prijatelje i
bili su,
dok više nisu,
hrabro,
ne ostavši
u asistenciji
moje
samoamputacije
boli
(odustala sam,
u zadnji tren
da si dušu ne
osakatim u
naivnom očekivanju
da će znati
vidjeti pravu
mene)
Vlastite dijagnoze
izgubiše smisao
u lošem
prijevodu s latinskog
al
nabasah na
brošuru o samoizliječenju.
Mogu li
ja,
ozdravit
sebe
u
meni?
Možda sam i
mogla,
da nisam
dopustila
mjehurićima
prošlosti
da postanu
kugle,
breme!
- 00:51 -
Komentari (19) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 11.08.2014.
my precious i labudovi
nemojte biti previše kritični, ovo mi je premijera (po Zvonkinim upustvima-hvala,sve sama i slikovala i premjestila i metnila na blog jeeee) ja u ulozi čuvarice my preciousa koja se brčka, labudovi plivaju, nitko nikome ne smeta i svi uživaju.Ljeto konačno,pa kolko traje-traje-uživajmo!
- 18:21 -
Komentari (26) - Isprintaj - #
četvrtak, 07.08.2014.
opet?!
Za
nedošlim
ljetom,
(last minit otkazanim)
nebo uvrijeđeno,
histerične,
krokodilske suze
lije.
potoci,
jarci,
jendeci,
jaruge
nepripremljeni,
odsustvom ljeta
užasnuti,
frustracijom oblaka,
iz vlastitih
korita
protjerani,
neočišćenih,
(antragom zaboravljeni)
u dvorišta,
na polja,
bašte,
pitome,
još neisušene,
od proljeća
pljesnjive,
bez ploda
bujicom
se izlijevaju,
OPET!
Rušeći,
pomahnitalo
mostove,
mostiće,
ćuprije
i guvna,
što spajat
bi htjeli,
Donoseći,
balvane,
trupce,
pred
kućna vrata
namjesto riba
i smeće
svih vrsta
ljudskih
naplavina.
Prirodo,
veličanstvena,
zločesta i
jedina,
zar ne znaš da
vrijeme je kiselih
krastavaca i
godišnjih odmora,
onih koji se
cijele godine
na godišnjem
kisele!?
OPET!?
- 13:49 -
Komentari (21) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 04.08.2014.
sjećanja i osvrti
Oče naš koji jesi.
(a jesi)
pogledaj nas
ljude žive zakopane,
ljude- krtice koji
rujemo do
svjetlosti,
do
zraka.
pogledaj mene
kose sijede
( a srebrnom mi je
tek za dvadeset godina
biti)
i grudiju
usahlih,
praznih
a nahranit
novi život
( tvojom iskrom
udahnut,
ljubavlju stvoren,
u podrumu
rođen)
trebam
i moram!
pogledaj,
našeg prvog
anđela koji
zaspa, crtajući
kuće zapaljene,
bez prozora i vrata,
bez ljudi,
bez života,
samo krovovi
gore.
dotakni onog
mog i tvog,
za kojeg ne
znamo,
hoće li
preživjeti noć,
oca moje
djece
i mog jedinog,
i daj nam
danas
kruh svagdašnji,
jer do sutra
stotinu granata
ima,
ali ako je
na nebesima
kao kod nas
u zemlji,
u podrumima.
oprosti,
jer imaš
i TI
svojih
briga.
dal ću
ja,
svojim dužnicim
oprostit,
ne znam,
al znam
da do sutra
stotinu granata
ima,
i znam,
ako preživimo,
ljubav,
svu
pružit ću
njima.
Napisano 01.01.1992. godine,nakon "vatrometa" novogodišnjeg, poslije telefonskog razgovora "kad se nebo sručilo na mene", kad sam posjedila, mlijeko životno izgubila (djetešce staro mjesec dana u podrumu rođen, a sad "spomenica" od 194 cm),a od svog odabranika bila udaljena svjetlosnu godinu, jer se 32 km nismo mogli dotaknuti i utješiti!
Oprostiti da, zabooraviti.....nikada. Ali mir je ratniji od svih ratova! Na čast- svima njima!
- 23:45 -
Komentari (21) - Isprintaj - #
nedjelja, 03.08.2014.
priča za laku noć
Bila jednom jedna zmajica.Divlja, neugledna, i nadasve čudna. U vlastitoj pećini neshvaćena, krivog spola izležena,njeni mišljahu da je jajetom podmetnuta, a ona da je od svojih usvojena.I rasla ta zmajica, okovima vlastite krvi ograničena,šibana, nevoljena i u pokušaju da bude dresirana, snijući visine,sunce,nebo, zvijezde,prostranstava.Dresirali je nisu, okove je počupala, ožiljke zadržala kao uspomenu, kolajnu sjajnu i došlo doba da se ljubav proba.Bilo je zmajeva vrlih, ne privučenih njenim izgledom, nego vatrom što iz nje sja, al ona sve ih potjera, jer odlučila je bila-sve mogu sama, jer jadnici od zmajeva pobjegoše na sam natruh njenog vatrenog JA. Al pojavi se ON,koji sve labirinte,sva njena osjetila, sve prepreke, svu nedostižnost njenu istopi il uzburka i ne odletje, neg je uz sebe, tu zmajicu,zaveza ljubavlju, strpljenjem i poštovanjem.I zmajuju oni, već ohoho godina, imaju i zmajića koji su odletjeli, par su pećina (što voljno,što nevoljno) promjenili, al njihovi jorgrani još uvijek jorgovanom mirišu.
- 00:39 -
Komentari (17) - Isprintaj - #
