ponedjeljak, 04.08.2014.
sjećanja i osvrti
Oče naš koji jesi.
(a jesi)
pogledaj nas
ljude žive zakopane,
ljude- krtice koji
rujemo do
svjetlosti,
do
zraka.
pogledaj mene
kose sijede
( a srebrnom mi je
tek za dvadeset godina
biti)
i grudiju
usahlih,
praznih
a nahranit
novi život
( tvojom iskrom
udahnut,
ljubavlju stvoren,
u podrumu
rođen)
trebam
i moram!
pogledaj,
našeg prvog
anđela koji
zaspa, crtajući
kuće zapaljene,
bez prozora i vrata,
bez ljudi,
bez života,
samo krovovi
gore.
dotakni onog
mog i tvog,
za kojeg ne
znamo,
hoće li
preživjeti noć,
oca moje
djece
i mog jedinog,
i daj nam
danas
kruh svagdašnji,
jer do sutra
stotinu granata
ima,
ali ako je
na nebesima
kao kod nas
u zemlji,
u podrumima.
oprosti,
jer imaš
i TI
svojih
briga.
dal ću
ja,
svojim dužnicim
oprostit,
ne znam,
al znam
da do sutra
stotinu granata
ima,
i znam,
ako preživimo,
ljubav,
svu
pružit ću
njima.
Napisano 01.01.1992. godine,nakon "vatrometa" novogodišnjeg, poslije telefonskog razgovora "kad se nebo sručilo na mene", kad sam posjedila, mlijeko životno izgubila (djetešce staro mjesec dana u podrumu rođen, a sad "spomenica" od 194 cm),a od svog odabranika bila udaljena svjetlosnu godinu, jer se 32 km nismo mogli dotaknuti i utješiti!
Oprostiti da, zabooraviti.....nikada. Ali mir je ratniji od svih ratova! Na čast- svima njima!
- 23:45 -
Komentari (21) - Isprintaj - #
