ponedjeljak, 09.02.2015.
Stisni se uz mene...i nemoj ništa pitati.
Koliko ću ti se puta vraćati? Koliko ćeš me još života čekati?
Više ne znam kako bih te zvala. I ljubavnik. I utjeha. I bijeg. I inat. I potreba.
Svakog sam tobom preboljela. I svakog tobom prevarila. Nešto te poslalo u moj život. Da budeš i da te ima u svakoj mojoj noći.
Da me grčevito stisneš za ruku kad joj bude hladno i kad promrzne od tuđih odbijanja. Da mi razmrsiš kosu koju sam pažljivo sređivala za drugoga. Da mi zagrizeš usne koje su bile spremne za nekoga drugoga. Da me podsjetiš koliko toga nemam i imam u životu.
Valjda si s nekim razlogom tu. Razlogom koji se nikad i nikome ne može opravdati. Razlogom koji mi je potreban. Da živim. Kad više nitko ne bude tu.
Sada znam da ću ti se uvijek vraćati. I da ćeš me uvijek čekati. Jer ne možeš bez mene. Jer ne znam bez tebe. Jer nemaš koga drugog čekati. Jer se nemam kome drugome vratiti…
