KemoTerapija

Zdrmala me trofazna Golfska struja, žarulje mi pregorjele, pak mi se ne da pisati ono o čemu sam mislio.
A mislio sam napisati tekst o samozvanom intelektualcu Slavenu Letici, koji je ušao u Hrvatski sabor tako što mu se pravaš Đapić smilovao i stavio ga na svoju listu. I tako mu omogućio da, kad bude vrijeme, uživa saborsku mirovinu, a sada da prima plaću zastupnika u Saboru. Dobro, dogovor je dogovor. Ali Letica je nanjušio kost vrijednu 250.000 kuna i izdao Đapića odlazeći u takozvane nezavisne sabornike.
Od čega nezavisni? Tko su uopće ti samozvani nezavisnici? I što oni mogu?
Znamo da u demokraciji odluku donosi većina. A koja je većina Letica vidjelo se na posljednjim izborima. Kad je onako slavno završio predsjedničku utrku. Ma mučno mi je od takvih ljudi i zato mi se ne da pisati o njemu.
Čini mi se da bi mi se kompjutor zarazio neizlječivim virusom – lopinatius leticius.
Mislio sam se osvrnuti i na jučerašnji skandalozni nastup Predraga Matvejevića u emisiji Nedjeljom u dva. Napričao se Peđica toliko budalastih besmislica da su mu se ironično smijuljili i Stanković i oni studenti. A bogami i mnogi ispred malih ekrana. Ali moram zaista reagirati na njegovu tvrdnju da je Krleža bio strašljiv čovjek. Nije, Peđice, nije Krleža nikad bio strašljiv. Naime, Krleža je itekako glasno govorio i onda kad su svi šutjeli! Treba samo čitati njegove tekstove, tamo od 1914. pa sve dok nije umro.
Nisu Matvejeviće vodili na strijeljanje, nego Krležu! Nisu Matvejevići radili o Matvejevićevoj glavi, nego o Krležinoj. Itd.
Ali, ne da mi se ni o tome pisati.
Prije sedam-osam godina napisao sam polemičan tekst o tom čudnom i smiješnom čovjeku, ali mi tekst nitko nije htio objaviti, premda su se oni koji su ga pročitali o njemu izrekli laskava mišljenja. A nije bilo novina i časopisa kojima nisam nudio. Jer je Peđa, i u njemu mrskoj Tuđmanovoj Hrvatskoj, bio zaštićen kao svaki bijeli medvjed.
E, budući da mi se o svemu tome ne da pisati, odlučih počastiti Scorpy-a, kao i sve vas, s nekoliko vedrih anegdota o Matošu. Evo ih.

MATOŠ I ŽUPNIK
Susreo Matoša mjesni župnik i zapitao:
- Vas nikada ne vidim u crkvi.
- Ne dolazim tamo gdje nema ravnopravnosti, Matoš odgovori.
- Kako to mislite?
- Pa, kada vi govorite ja moram slušati, a kada bih ja govorio, vi pjevate i na kraju pobjegnete s "govornice". Recite onda, kako da uspostavimo dijalog?

RIBA I LED
Prije nego što se počeo slastiti naručenom ribom, Matoš pozva konobara.
- Ja mislim da ova riba nije svježa.
- Ali, gospodine, ja sam je osobno izvadio iz leda, pravdao se konobar .
- Dobro, vjerujem vam. Ali onda zacijelo led nije bio svjež!

ODGOVOR MLADOM PISCU
Neki mlad pisac donio rukopis Matošu i nakon dva dana došao po odgovor. Matoš izvadi rukopis i reče:
- Ima i novog i istinitog u vašem djelu. Samo što novo nije istinito, a istinito nije novo.

KRUH BEZ MOTIKE
Pitao Matoša neki ne baš osobiti vrijedan mladac kojim bi se poslom mogao mnogo zaraditi, a malo raditi.
- Ništa lakše, Matoš će. Nađi lijepu mladu ženu neka ti nabija rogove i to naplaćuje!

POŽAR I POTOP
Dok je bio u Parizu, Matoš uđe u neki hotel na vratima kojeg je pisalo: Ne pušite, sjetite se požara na Etoileu!
Matoš je ispod toga dopisao: Ne mokrite, sjetite se općeg potopa!

(Nastavak)
Pomilovala me po glavi tako da mi je bilo malkice neugodno.
- Je li lijepo pjevao?
- Pjevao je kao nikad do sada, samo... samo što si me probudila i nije pjesmu završio.
- I Malča je bila s tobom?
- U tome je štos, probudila si me upravo kad...
Bio sam joj spreman reći ama baš sve, ali ona je sjela do mene, uhvatila me za ruku i rekla:
- Hajde, sine, reci mami što je to jučer bilo?
Eto, vidite! Nju zapravo uopće nije zanimao moj san, nego glupi dnevni događaji. Sanja li ikad moja mama ili je stalno budna? Mislim, ima li ona svoga konja i sve ono što ljudi imaju u snovima ili je prokleta realistica koja samo vodi računa o tome da kuća bude čista, da hrana bude ukusna, da djeca budu zdrava i da joj muž svaki dan donosi lovu, karanfile i sve one šašave cvjetne aranžmane?
- Što se tu ima pričati? Zar ti stari nije rekao?
- Jest, rekao mi je sve, ali voljela bih čuti i od tebe.
- Zapravo, muterice, bilo je onako kako je fater ispričao. Znaš, ne da mi se ni misliti o tome. Alojzije je rekao da sam bio prilično glup kad sam dopustio da me na tako tupav način isprovociraju, a tata je rekao da je dobro što sam odmah slomio onaj optužujući prst. I sad što da mislim? Je li dobro ili sam bio glup? A zna li Mirjana?
- Naravno da zna. Otac je sinoć, kad ste vas dvojica otpuzala na spavanje, ispričao cijeli događaj meni i Miri.
- I što kaže?
- Tko? Otac?
- Znam što je on rekao, ali što kaže Mirjana?
- Da si sjajan. Da, upravo je tako rekla – da si sjajan!
- Mama, voliš li ti tatu?
- Ali, sine...
- Ozbiljno mama: voliš li ti tatu?
- Obožavam ga, sine, naprosto ga obožavam. On je...
- A zašto stalno vičeš na njega kad dođe kući pijan?
- Ah, sine, ti to ne bi razumio. Znaš...
- Nemoj, mama, znaš da sve razumijem...
- Znam, svejedno ti ne...
- Jučer je stari ponovo bio fenomenalac.
- On je uvijek takav, samo kad ga čovjek upozna. Kad sam ga upozna...
- Znam tu priču. Slušam je punih sedamnaest i nešto godina.
- Htjela sam reći...
- Znam, mama, znam što si htjela reći.
- Bože dragi, ti si kopija svoga oca! Nemoguć, n e m o g u ć!
- Zakasnit ćeš na posao...
- Oh, ja se zapričala...
Digla se, popravila suknju i krenula prema vratima.
- Mama.
- Molim, sine.
- Prekrasna si. Lijepa, kao... kao Amalija.
- Vraže jedan! Još se usudiš zafrkavati?!, nasmijala se malo nervozno, pa joj je se ona bora na lijevoj strani usnice malkice proširila. – Hoćeš li danas izlaziti?
- Mislim da neću.
- Dobro, vidimo se na ručku. Mira danas kuha punjene paprike. Pogodi u čiju čast?
I ode, ni ne dočekavši odgovor.

Razgovor s majkom me potpuno razbudio i nisam više mogao spavati. A bilo je rano za sve. Čak i za pranje zuba.

NAPOMENA PISCU: Budi dobar, molim te, pa se potrudi i nekako ispuni iduća tri dana, jer ja nisam u stanju ništa napisati. A, zapravo, ništa se značajno nije dogodilo. Sva tri dana proboravio sam u stanu. Sve što se zbivalo, zbivalo se izvan mene i ove kuće. Ne osjećam se najbolje, kao da sam tih dana bio sentimentalno raspoložen.
Izmisli, pišče, bilo što, vic neki, doživljaj ili analiziraj moju ružičastu dušu. Bilo što, molim te, ali ne diraj mi Amaliju. Moglo bi ti pasti na spisateljsku pamet da je uvedeš u moj stan. Vi ste, pisci, u stanju svašta izmisliti. Kunem se da se ta tri dana nismo vidjeli, pa, prema tome, nećeš je nikako moći uvesti u ovaj sjeverni sobičak. Znam ja tebe: malo dobre mjuze, je l', riječ po riječ, onda kao ja nju čopim za ruku, ona mene, je l' također za ruku, pak slijedi jedna pusica, onako kao ovlaš, slučajno, pak bi nas poslije nekoliko pravih poljubaca skinuo i uvalio u ovaj uski krevet. A za krevet ste pravi specijalisti. Krevet-maheri!
Što vi u krevetu sve ne radite?! Čovjek bi pomislio da ste sve živo poševili, a nikad vas nisam viđao u društvu drugih žena, osim onih vaših paćenica. Uopće, primijetio sam, vi pisci kad nemate što reći ubacite u pripovijetku ili roman, čak i u pjesmu – što se čini gotovo nemoguće – ogromne količine seksa. Kao da je to ono što čitače zanima. Kao da drugoga života, izvan seksualnog, alkoholičarskog (pijete enormne količine, koliko znam, vrlo lošeg pića) i nasilničkog (slijevaju se niz stranice rijeke krvi, polomljene kosti, crijeva, odsječene glave itd.), i mrakovštine, i očaja, i amaterske psihologije, i što ti ja znam što sve ne uvaljujute na nevine stranice bijela papira?!
Ali, u seksu zaista pretjerujete! Jebo vas seks!
Nemoj, stari moj, misliti da ja imam nešto protiv seksa. Premda sam još totalno neiskusan, pravi jungfer, djevstvenik kako napisa jedan hrvatski pisac. Hoću reći, unatoč mojim godinama, još nisam nikoga povalio, ali, bože moj!, što bi se promijenilo i da jesam? Po pričanju, a i po provedenim noćima s Desankom Šakić, znam da je ta radnja više nego dobra. Premda se ne može vječno raditi. Ja sam u godinama, kako kažu, kad bih mogao ševiti barem deset puta dnevno. Po dvije-tri minute. To je ukupno pola sata. A što s preostalim vremenom? I, ako ćemo pravo za zdravo, baš i ne razmišljam puno o tome. Bilo bi mi drago da negdje prilegnem na Amaliju ili da se ona nasadi na mene. O, možeš samo misliti koliko bi mi to značilo! A vi se pisci uvijek žurite i sve pokvarite. Ne bih htio da mi ti aranžiraš scenu naše prve ševe. Zato te i molim da to ne činiš. Ako bude suđeno, u redu, nemam ništa protiv, sanjam o tome, eto, jutros me starica-Adelica probudila upravo kad sam sanjao da ja i Amalija; ona žica iz njedara, no, što da pričam... zato je nemoj uvaljivati u ovaj moj krevet kad to tebi bude po volji.
Jer vi pisci kao da jedva čekate nešto takvo. Uvalite frajeru žensku u krevet i kad treba i kad ne treba.
Alojzije mi je rekao da je znao biti s nekom od svojih dama u krevetu, a da se ništa nije dogodilo. Mislim u smislu tucanja i svih ostalih drž/ne daj hvatanja. Kaže, ležali bi jedno pokraj drugoga, pričali i tako zaspali. I, rekao mi je, bilo je isto tako lijepo kao da su se ševili, lomili ruke i noge, vrištali itd. Možda i ljepše, rekao je, jer samo tucanje nije nešto naročito ako nema one opuštenosti i predanosti. Vamo/tamo i hajdemo doma!
Zato vam, pišče, junaci slabo tucaju. I mačke su vam slabo ševljenje. Bez obzira što vi napisali, ja sam to uočio. Može On da se ubije na mački, ovo i ono, liz, pušionica, i što ti ja znam što sve ne čine vaši tipovi, kad ja, ovako neiskusan i željan pičke kao tramvaj struje, vidim da je to folirancija od tucanja, da pisac zapravo zamišlja kako bi ševio kad bi tucao!
Zato i molim da ne pišeš kako bi ti ševio Amaliju. A naročito nemoj mene stavljati u tu delikatnu situaciju. Pusti me na miru! Ipak je ovo moja priča. Ako sam ti ukazao povjerenje, nemoj ga prokockati. Meni ta tri dana nisu bila posebno lijepa. Najbolje ih je preskočiti, ali ako ti hoćeš, zbog odvijanja takozvane radnje, možeš nešto ubaciti. Bilo što, samo nemoj Amaliju skidati i gurati mi je u krevet. Niti bilo koga drugog.
Ja u krevetu, zasad, samo čitam, slušam glazbu i spavam. Tri sam dana čitao i kao manijak slušao Vivaldija, Bacha, Beatlese, Brahmsa, Cara Elvisa i svu silu ostalih Mozarta i Verdija. Pročitao sam nekoliko knjiga. Naročito sam se oduševljavao starim dobrim Šklovskim i njegovom Zoou ili pisma ne o ljubavi. Mislim da sam tu knjigu pročitao milijun puta. Znam, ta činjenica ništa neće značiti budućem čitaču. Možda samo jedan dosadan podatak. Jebo ti junaka koji leži, čita i sluša glazbu! Ne pije, ne ubija, ne spava po parkovima, ne reže vene ni testise, ne brije se... Ja to ne volim. Premda je čitatelj uletio u moju priču i sad bi me cijedio kao limun. A ja nemam volje za to. Dosta sam iscijeđen sam po sebi. Zgodila me nafaka, kako voliš reći, pak što? Bumo to zadržali za sebe, ne?!
(Nastavit će se)

Nekom je dobro, nekom nije, što je sasvim u redu. Meni je prilog u Dobro jutro Hrvatska, premda kratak, bio izvrstan. Upravo ono što sam htio uradio je Dinko Kreštalica. Možda ne baš sve, jer sam mu dao popis 60-tak blogova da ih snima i umontira u prilog, računajući da će sve trajati duže. Ispalo je kako je ispalo, pa mi se sad čini da je to bolje. Naime, kao što sam bezbroj puta rekao, htio sam da prilog bude prava priča o Blogu. I, bila je. Kad Dario snimljeno stavi na WEB (jesam li točno rekao?), onda će se vidjeti da je sve rečeno. Ništa nije propušteno. Misercordia, Dario i Markiz se Sadi, bili su sjajni. Pričali su kao da im je to osnovna profesija. Kao da to rade svaki dan. Bilo je dirljivo kad je Sonja rekla ono da čita neki vrlo učen blog i da joj se, dok čita, čini da to piše neki akademik ili takvo što, a onda pri kraju teksta pročita, joj, kasnim, moram u školu!
Mislim da je Riječanka napisala sjajan komentar. Naime, i ona misli, koliko sam razumio, da je riječ o predstavljanju Bloga, a ne pojedinaca. Eu Gen me počastio također dobrim komentarom. Na njegov način dobrim. I ja mu se zahvaljujem na komplimentu, jer i ja znam, kao što on odavno zna, da je znatno stariji od mene. Čini mi se, sva tri mjeseca i ne znam koliko Venera. U svakom slučaju, poštujem ga kao vrsnog skijaša, ravnog Janici, jer njegov strmoglav spust niz Venerin brežuljak spada u sam vrh skijaške vještine.
Meni su momci i djevojke s HTV rekli da je sjajan prilog, samo što je kratak.
E, to kratak je najbolje u svemu.
I bolje je da se novinar nije držao svih mojih savjeta. Jer mi je rekao, na današnjoj kavi, da taj dio nije uspio televizijski. Zato ga je preskočio i zato je prilog bio kraći.

Inače, danas je bilo zanimljivo na TV. Dora je došla do polufinala i okupilo se mnoštvo novinara. Dakako i pjevača. Rukovali smo se, ispričali poneki novi vic. Bilo mi je drago da se Dujmićevo zdravlje popravilo, da je Ibrica dobro, da su svi dobro osim onih dvoje koji su ispali iz daljeg natjecanja. Popričah malo s Borisom Novkovićem, poljubih ručicu Vesne Pisarović, magistrice književnosti (Vesna, kad ćeš Unu posjetiti u školi?), uzdahnuh kad vidjeh Žanu, razmijenih nekoliko riječi s Karanom.

U drugom studiju je Duško Čurlić snimao 100 % ja. Onuda su prolazili neki fotoreporteri i rekoh im da ću ih uvesti u studio, jer je tamo Iva Majoli i njeni gosti. U svakom slučaju vrlo zanimljiva fotka. I zato što ta emisija ide tek u idući utorak. Ali, momci ne razumiju ništa. Oni su poslani da snime Konferenciju za tiskotine, to su obavili i što ih maltretiram s nekom tamo Ivom Majoli. E, moj Sadi. Što bi iz toga napravio!

Uvodić je završio s montiranjem glazbenog dokumentarca o Dori Pejačević. Pogledao sam kako film izgleda. I, jako sam zadovoljan. Dobro je snimljeno i montirano. Upravo onako kako mi je Branko govorio kad sam mu pomagao da dobro napiše svoju ideju. Hoću reći, ideja je toliko dobra da ju je nemoguće napraviti loše. I zato držim da je Uvodić kompletan autor te emisije. Beli je realizator, a ja sam samo pisao ono što je Uvodić vidio kao sliku. Dakle, daktilograf.

Ne napisah ni jednu riječ o Đurđevcu. Tamo je bilo sve dobro, a posebno razgovor koji sam imao s Vlatkom Pokos. Znam je odavno i odavno o njoj dobro mislim, jer je zaista inteligentna djevojka. Možda idući tjedan napišem i te impresije.

Štos za kraj, neprimjeren za osvjedočene ljubitelje životinja s krznom. Palo mi je na um da bi bilo dobro da se Vlatka prvi put pojavi na sceni za živim zecom. Drži ga u naručju i gladi mu nježnu bijelu zimsku dlaku. Uvodić je kao pita, je li joj to zec za novu bundu? A ona, kao, pogladi zeca i reče: Neee. nije za bundu nego za večeru!
Odustao sam od te ideje. Netko bi, naime, šalu shvatio ozbiljno, a onda... ništa od večere!

Najprije: Darija Marijanović, urednica Dobro jutro Hrvatska, rekla mi je da prilog o Blogu ide rano ujutro, negdje oko 7,45 sati, ja bih rekao upravo u doba kad Pero pekar stavlja u vruću pećnicu novu rundu polubijelog kruha.
Drugo, jest da je to rano, ali - tko rano rani dvije sreće grabi.
Ovaj put će Blogovci uhvatiti pet minuta sreće, budući da prilog o Blogu traje oko pet minuta. To mi je rekao novinar Dinko Kreštalica, koji je dva sata snimao i tri sata montirao snimljen materijal u gledljiv prilog.
Ja sam se cijelo vrijeme držao po strani, tamo gdje mi je i mjesto.
Junaci su bili oni koji to i zaslužuju. Dario, kao jedan od osnivača Bloga u Hrvata, kako bi rekli neki ugledni jezični neznalci, ali o tome sad nije riječ. Drugi maher pred ekranom je meni vrlo drag Sadosticoshy. Treća, čokalada na kraju, jest dama od koje mi je zatrepirilo staračko srce - Misericordia.
Njih troje, novinar, snimatelj, rasvjetljivač i tonac uzurpirali su prostoriju producenta i organizatora emisije. Prostor od nekih 6-8 četvornih metara. Uglavnom, teško je bilo proći pokraj bilo koga a da ga ne pritisneš, rekao bih, gotovo strasno. Vrata su bila zatvorena tako da ne znam je li bilo kakvih pomicanja rečenih Blogovaca i TV ekipe.
Dobro, prilog ćemo vidjeti, pa o tome možemo dati svoje mišljenje. Ali, prije nego što ujutro uključite svoje televizore, morate znati da je moja koncepcija bila da se govori o Blogu, a ne o Blogerima. Zato se i nisam pojavio u emisiji. Držao sam da će to dobro obaviti rečena ekipa. Naravno, oni su to izvrsno odradili. Nije bilo samoisticanja, u duhu štruce Leba, nego je sve podređeno tome da se Blog predstavi hrvatskoj javnosti kao nova medijska snaga. I to na simpatičan način.
Zato su bili zaduženi Dario, Sady i Misercordia.
Dario izgleda sjajno. Mladolik znalac. Vrlo je simpatičan. Zapravo toliko simpatičan da bih ga najradije posvojio. Slično je sa Sadisticoshy-em. Mlad i vrlo zgodan dečko. Sad mi je jasno zašto se moja unučica Ifa zainteresirala za nj. (Ifa, zbilja imaš ukusa.) Misericordia izgleda tako da mi je žao što nisam desetak godina mlađi. Dalo bi se o njoj reći mnoštvo hvalospjeva. Em dobro izgleda, em zna o čemu govori, em to što znade zna i reći, em dobro izgleda (100 puta ponavljajte!)... Ako vam se učini da sam dva puta spomenuo da dobro izgleda, onda vam moram reći koliko me je to napora stajalo, jer trebao sam je, ako želim biti objektivan, spomenuti barem 100 puta. Počevši od svih vidljivih dijelova, do onih koje je zaklanjao tekstil i koji je jasno pokazivao..., dobro, ne treba sad raščlanjivati tu izazovnu cjelinu.
Ja sam zamolio da se snimi šesdesetak naslovnih stranica Bloga. Iskreno da vam kažem, ne znam koliko se vaših snimljenih naslovnih stranica našlo u emisiji, ali držim da ih nije manje od dvadeset, a više od stotinu.
Još samo ovo: vratio sam se rano ujutro iz Đurđevca. A već sam u osam bio na HTV.
Ali, o tome sutra ili možda - ipak sutra.

Odavno nisam sonetirao na ovome mjestu. Onako lijepo, u rimama. Što moga dragog De Bellog Šetača jako nervira. Kad takvo što pročita kod mene, osim ako nije nešto u duhovitom stilu, počne se tresti, a tijelom mu bjesne nervozni tsunamiji. Što mene obveseljava. Evo, i sad se glasno smijem. U ovo doba snježne noći, čuje se moj glasni smijeh!
Srećom, nisu svi moji blogovski prijatelji Debellyssimi. Neke od vas raduju ovi moji soneti, osobito ako u sebi imaju zeru ljubavnoga naboja. Ne previše. Mislim, ne režem ja ni pupkovinu u ovim sonetima, a kamoli žile po cijelom tijelu. Čak se u njima ne nazire stajanje na pruzi i čekanje vlaka, u duhu one ljupke Ane Karenjine. Nema u njima ni davljenja šalovima, bacanja s nebodera i što ti ja znam kakvih sve turobnih i tugobnih doživljaja. Možda je to samo moja želja da se svidim nekoj od vas, mile moje. Kao, evo mangupa koji istodobno šapće svakoj od vas, samo za vas. Možda je to želja da oborim svjetski rekord u istovremenom udvaranju blogovskim paunicama, pa širim svoj paukov sonetni rep, e ne bi li u tome uspio.
Bilo kako bilo, moj De Belly prijatelju, osjećam se noćas kao da mi je prava veljača, pa mijaučem ispod prozora Bestijice, Ptice, Annie, Nemezis, Luciferke, Ninočke, Opaljene, Zrinke, Satro Cosmosice, Quodice, Celestine, Amerikanke u SAD, Mirisnice, LAWomanice, Big Mamice, Black Lady, Megi, Bitangine Princeze, nježne Riječanke, Hausmajstorice, Carice, Poliglotne, Kulerice, Caroline iz Čikaga, Kupusice, Monoperajke, Udine magistrice, Korkularine, Keš pičkica, Bridgeice i brojnih drugih dama.
Ti mi se možeš pridružiti ili vatom začepiti uši!
Naravno, namjerno sam izbjegao Ifinu generaciju, Napolitankicu itd.. Preporučujem mojim mladim kolegama da im, umjesto mene, izađu pod prozore i zavijaju u noć kao mladi, zdravi i zaljubljeni mačori.
Dakle, drage dame, evo me pod vašim prozorom i šapćem u noć, dok snijeg tiho pada po mojoj rijetkoj sijedoj kosi i gustim sijedim brčinama:

Vječno, kano život pravi
Tvoje rebro, dobro srebro
Sad u mojoj spava glavi
Tvoja kosa, tvoje bedro

Pak si siva megla sliva
Dva datuma sišla s uma
Jedno kao pseto pliva
Drugo kao delfin duma

Noć je prošla sama pošla
Da zagrli jutro mrtvo
Jedna luda drugoj došla

Nepotrebno živiš žrtvo
Obala se rijeci skrila
Jedna ptica našla krila

A sad se idem spremati i polako put Đurđevca. Mijauuuuuuu...

Dakle, evo najnovijih informacija o HTV prilogu o Blogovima i Blogerima.
Sutra ujutro dogovaram koncepciju s novinarom iz redakcije Dobro jutro Hrvatska.
Nakon toga će se snimiti odabrani prilozi s oba hrvatska Bloga. Spomenut ćemo i snimiti postove najpopularnije Blogerice i Blogere.
Naravno, nastojat ćemo ukazati na vrsne Borgovce, na čelu s vedrom zonom sumraka, ljupkom Lucijom, i ostalima, ukazati na talent spisateljica, osobito na meni dragu poetesu Ružicu do čijeg Haustora bi svatko rado svratio, a da i ne spominjem sve one drage dame koje, poput psa, pratim punih šest mjeseci, a one ni da bi: Pticu, Annie, Bestijicu, Ninočku, Mirisnicu, Lady, Megi, Mamicu, vrsna Riječanku, doktoricu, kuharica i, uvjeren sam, lijepu i pametnu ženu, Caricu, Dolku... mogao bih ispuniti ovaj prostor s mnogo imena, od Male Sarajke do Hrvatice u SAD.
Dakako, bez rodijačkih veza nema ništa, pa će se svatko prevariti ako pomisli da bi mogao preskočiti dragu mi unučicu (praprapra) Ifu.
Kad je o momcima riječ, naravno da nitko neće biti izostavljen, jer kako izostaviti Olimpijskog pobjednika iz 1936. godine, Tarzana, kralja sisa, Tapira, Uda Vidovitoga, Eugena, Kontemplativu, Drito Konjsko, Afriku, Čačince, Šumsku Republiku, milog mi Medu, brata Papa Raca, Dina Dvornika s Opaljenom obitelji, Poliglota, Tvrtka Kalu, Jezičara, čak i onog skromnika imenom Leb ili tako nekako... Kako bih mogao mimoići vrsnike tipa Scorpija ili Wolfa? Ili dragog suborca Bitangu i ljupku mu Princezu? Slatku Napolitankicu? Celestu, a da o sestrama Kešicama i ne govorim? I mnoge druge...
Posebno se zahvaljujem svima na savjetima koji su mi uputili putem komentara ili pak mailom.
Naravno, kad bi se mene pitalo, onda bi emisija trajala od 6,30 do Dnevnika, pa i dulje. A to je nemoguće.
Svrha je ovog prvoga sustavnog predstavljanja Bloga dobra informacija.
A onda ćemo, nadam se, krenuti putem tih informacija i uspostaviti suradnju s Televizijom koja bi koristila i Blogerima i TV.
Snimljeni prilog bit će emitiran u petak ujutro u sklopu emisije Dobro jutro Hrvatska. Točan termin javit ću u četvrtak na ovome mjestu.
Budući da mi je ovaj tjedan pretrpan obvezama (u srijedu sam u Đurđevcu, tamo snimamo Domovnicu).
Ako među vama ima Đurđevčana ili onih koji se osjećaju Picokima, neka dođu na generalnu probu poslijepodne, iza 16 sati, i neka me potraže. Bit će moji gosti na javnom snimanju.
Obitelj je domovina srca, rekao je Giuseppe Mazzini, talijanski političar (živio je u 19. stoljeću).
Ja bih rekao: Što znaju političari o domovini srca?! Blog je domovina srca!

(Nastavak)
ŠESTA GLAVA

- Sine mili, probudi se, sedam je sati , više osjetih nego što čuh nježan šapat u jedno od moja dva klempava uha.
Eh, majke! Mamice! Ta divna stvorenja koja u svakom božjem trenutku znaju biti nježne spram svoje djece, za koju, nažalost, uvijek misle da su dječica.. A moja stara Adela bila je, u tim izljevima nježnosti, posebno sklona meni. Bila je u tome, kunem vam se, prvak svijeta.
Katkada me znala itekako živcirati svojim majčinskim pažnjama, ali što ćete. Takve su vam majkaste majke. One u sebi nose, i usred zime, ljepotu najljepšeg mjeseca u godini – rascvjetanog svibnja. Odakle joj samo toliko ljubavi? Ja bih svoju odavno potrošio kad bih je rasipao kao ona.
- Jesi li sanjao svoga konja?, opet njen pekmezast glas, kad ne otvorih oči na prvi poziv.
Moji su snovi, tek toliko da znate, uvijek bili lijepi. Sanjao sam u bojama. Boje su u mome dosadašnjem životu odigrale presudan utjecaj. Ništa nisam doživljavao bezbojno. Svaka je stvar imala, za mene, svoju posebnu boju. Recimo, livada je nekome zelena. I ja sam tratinu često doživljavao u zelenim tonovima, ali znalo bi se događati da zelenu utrinu vidim kao plavu, žutu, crvenu ili sasvim srebrenu. Naročito u snovima.
Snovi su, što se života tiče, uglavnom ono dobro koje je vrijedno upamtiti. Život je totalno lud. Danas ti je deset godina, a već sutra si starac od trideset! U snovima se to ne događa. Snovi su puno realniji, ako mene pitate. Ono što sanjate može vam se vrlo lako dogoditi, ali ono što živite gotovo da nikad ne sanjate. Snovi su brži od svjetlosti, sporiji od puža. Ovisno od organizma; kako njemu odgovara, u kojoj je kondiciji. Ako sebe, na primjer, sanjate kao maratonskog trkača, onda u većini slučajeva pobjeđujete u svakoj utrci u kojoj sudjelujete. Ja, osobno, nisam izgubio ni jednu maratonsku utrku. Uvijek sam pobjeđivao, svjež i odmoran. Moji su protivnici završavali utrke prilično umorni, jedva bi noge podizali. Ja sam lebdio od silne snage i lakoće. Međutim, bilo je nešto sumnjivo u tim pobjedama. Ni jednoj se nisam radovao. Gotovo sav uplakan primao sam pobjednička priznanja.
Zapravo, nikad mi nije bio jasan cilj pobjede. Što se pobjedom postiže? Koja je svrha? Zašto se ljudi upinju iz petnih žila da bi pobijedili? Ta su me pitanja napadala poslije svake pobjede. Pobjednici u utrkama u kojima ja nisam sudjelovao ponašali su se drukčije od mene. Skakali su od sreće, neprirodno se kesili, mahali svim rukama i nogama, uglavnom su djelovali kao nesvjesna bića, slični punoglavcima. Ne znam jeste li ikad promatrali punoglavce. Ja jesam. I vidio sam da se ponašaju upravo kao pobjednici. Okreću se na sve strane, plivaju odjednom posvuda, veselo mašući svim repićima. Veselo, neki kažu – nerazumno. Baš kao pobjednici.
Poraženi su sasvim druga vrsta ljudi. Oni sanjaju. Pobjede, doduše, ali svejedno sanjaju. Njihovi snovi nisu obojeni. Oni su crni ili bijeli. Crno je poraz koji su doživjeli, a bijelo je pobjeda koju sanjaju. Kad sanjaju pobjedu, a sanjaju je svakodnevno, onda sanjaju bijelo. Poraz im je crn.
Ne bih se mogao sjetiti jesam li ikada išta sanjao bijelo. Ni crno nisam sanjao. Sanjao sam sve moguće, pa i nemoguće kombinacije boja, ali crnu i bijelu nikada nisam vidio u svojim snovima. Možda bi gospodin C. G. Jung, da je živ, umio to lijepo objasniti, ali čisto sumnjam da se ikada susreo s takvim slučajem. Njegovi su ispitanici sanjali, nije da nisu, ali sanjali su tek pokatkad u bojama. Svi ostali snovi su im bili bijeli ili crni. A jebeš snove koji te ograničavaju samo na te dvije mogućnosti. Snovi su sloboda, a sloboda ne smije imati granica. Jer, kako bi onda bila slobodna? Snovi se moraju slobodno kretati, kao punoglavci. Inače ništa od ljepote sna. Ako nije tako, onda je san sličan životu.
Kad u snu pobijedite u maratonskoj utrci, onda se budite umorni. Kao da ste zaista trčali. Trčanje vam nije bilo igra, nego posao, a posao kad nije igra nije ništa drugo do mučenja. Još jedna ovakva pobjeda, uskliknuo je zabrinuti pobjednik Pir, i gotovi smo! Strašna je to rečenica. Nema pobjede bez poraza, a najveći je poraz sama pobjeda. Jer u pobjedama se nekontrolirano ždere i pije, a u porazima sanja. Na pobjedama se ne uči. Pa i sama narodna poslovica kaže nam da se uči na grješkama, a grješka nije ništa drugo do poraza. Pobjede služe za primjer. Poraženi bi rado doživio pobjedničku slast, ali pobjednik kad slavi pobjedu kao da nikad nije okusio gorčinu poraza. On ni ne pomišlja na poraženoga, a da ne govorim o tome da je od pobjednika iluzorno očekivati da sanja snove poraženoga. A snovi poraženoga, premda ranjeni, vrlo su lijepi. Napeti. Kao i koža mladog tigra. Koža pobjednika je mlohava, kao u slona. Opuštena. Kao i snovi. Za pobjednika je borba završena, za poraženoga tek počinje.
Zato me nisu radovale moje maratonske pobjede. Ni bilo koje druge. Poslije pobjede čovjek više nema što željeti. A ja sam uvijek nešto želio. Nisam želio ništa konkretno, mislim – ništa opipljivo.
Želio sam, na primjer, konja koji lijepo pjeva. U mojim su snovima svi konji prekrasno pjevali. Trčali crvenim livadama i pjevali plave i narančaste pjesme.
U snovima sam se često družio s jednim konjem koji je fantastično pjevao plave pjesme. U svim tonovima plave boje. I nebeskim i morskim. Konj je bio crven kao zalazak sunca. Iz njegova ždrijela, žutog i mirisnog kao zaljubljena mimoza, naprosto su izranjali plavi tonovi pjesme. Skakao bih u te plavetne pjesme i letio beskrajnim plavim svemirom. Iz takvih sam se snova budio plav. Kao velika rumena plava jabuka.
Kad me majčica probudila upravo sam se kretao takvim snom. Jedno sam se vrijeme družio sa svojim crvenim konjem. Ali, u snu nam se pridružio, čovjek naprosto da ne povjeruje, ljubičasti Mišo, junak moje jučerašnje nesreće. Bio je ljubičast i stalno se smijao. Klopali smo zelene krastavce. Moj konj je sjedio na jednom starom panju i pjevao tirkiznu pjesmu, a Mišo i ja klopali smo krastavce kao šašavi. Poslije nam se pridružila i ružičasta Amalija. Nije htjela jesti krastavce. Sjela je pokraj konja i rukama hvatala tirkizne tonove. Kad ih je nakupila priličan broj, za jedan dobar buket, dolepršala je do mete. Baš tako: dolepršala kao ptičica i gurala mi nevjerojatno nježnim i toplim prstima te tonove u oba uha. Meni je bilo vruće i ugodno. Samo što nisam znao kamo s krastavcima? Ako ih ispustim u travu, Mišo bi se mogao uvrijediti. Jer on je te krastavce donio iz one svoje vukojebine. Gdje ima dobrih krumpira. Mišo je, mislio sam, mogao donijeti zelene nejestive sirove krumpire, a ne ove krastavce. Pet tisuća krastavaca. Možete samo zamisliti koliko ih je bilo! Rado bih prihvatio Amaliju, ona je bila tu, bože dragi, vidio sam po njenim očima da je tu samo zbog mene, a u mojim rukama svi krastavci svijeta. I dok sam se ja snebivao – što ću s krastavcima a da se Mišo ne uvrijedi – Amalija je iz njedara izvadila jednu bakrenu žicu. Bila je kratka, svega desetak centimetara. Tu je žicu zakačila za moje desno padobran-uho, koje je, naravno, odmah rumeno zasvijetlilo. Onda mi je zasvijetlila glava, pa ruke, noge i čitavo tijelo. Svijetlio sam kao srebrni fenjer: žuto-nebeskom svjetlošću. Mišo je izbuljenih očiju trpao neograničeni broj krastavaca u usta, odjednom po tristodvadeset komada, i smijao se mome srcu koje je svijetlilo žmig/žmig, kao svjetionik. I svjetlo je bivalo sve jače i jače. I upravo kad je cijeli svijet trebao zasvijetliti svim duginim bojama, eto nje, te divne zabrinute Adele. Dlan kojim je pomilovala moju glavu, osjetio sam, bio je čist i mirisan. Ali nije mirisao kao Amalijin dlan. Njen dlan je bio topao kao cigla što ju je moj stari grijao i stavljao zimi, umotanu u krpu, pod noge. Ali taj dlan nije isijavao onu nježnu toplinu koja je izvirala iz Amelijina dlana.
Molim vas lijepo, što mi je drugo preostalo nego da otvorim oči?!
Majčino anđeosko lice blistalo je iznad mene. Bijeli joj se zubi caklili, a zlatna kosa presijavala u svim tonovima. Divna je bila moja majka. Imala je četrdesetipet godina, a djelovala je barem dvadeset godina mlađom. Moj otac je zaista bio sretan čovjek. Imati takvu ženu je pravi zgoditak. Gotovo vrijedan kao imati za ženu Amaliju. Ni jedna majka nije tako lijepo izgledala, premda su sve majke lijepe. Sve one druge majke, one mojih kolega iz razreda, djelovali su pokraj Adele kao njene pratilje. A ona je, naravno, bila Kraljica ljepote. I što da joj odgovorim nego da je u pravu – da, mama, sanjao sam svoga konja, upravo je najljepše pjevao meni i Amaliji i baš kad je trebala pjesma završiti, onako kako pjesme završavaju, crescendom, a potom nježnim pianissimo quanto possibile umirujućim tonovima i svime, znaš što mislim, kad eto brižne tebe da sve zajebeš.
Ali, ništa od toga nisam rekao. Tek sam tiho promrmljao:
- Da, mama, sanjao sam onoga konja.

Najprije se moram ispričati što u posljednje vrijeme ne ostavljam komentare na pročitane postove. Imam u kompjutoru nekih 185 komada Errora Flynna koji mi toliko usporavaju kompjutor da nešto moram učiniti. Mislim da ga moram odnijetI nekom dobrom majstoru da sve što imam instalirano izbriše, pak da onda sve nanovo instalira. Budući da ne znam što trebam točno uraditi, onda molim blogovske kompjutorske mahere da mi savjetom pomognu. Imam instaliran program Ad-Aware SE Personal koji mi svakodnevno čisti neke četiri ružne greške. No, dobro.
Molim vas primite moju ispriku. Naravno da i dalje čitam vrlo mnogo postova, jer je moje radno vrijeme barem 16 sati dnevno. Nešto vremena utrošim na svoju naobrazbu (eto, kupio sam i Informatički enciklopedijski rječnik, urednika Željka Paniana, izdanje Jutarnj list), pa sad proučavam englesko nazivlje i hrvatska objašnjenja.
Idući vam tjedan, mile i dragi, pripremam jedno ugodno iznenađenje. Riječ je, zapravo, o mojoj ljubimici Dariji Marijanović, urednici na HTV. Već sam rekao da ona često surfa Blogovima. I, valjda joj se svidjelo. Pa joj je došla ideja (maherica!) da napravi prilog o Blogu i Blogerima za emisiju Dobro jutro Hrvatska. Naravno da mi je to rekla. Štoviše, ponudila mi da o toj temi govorim, ali baš i nisam za to. Ja sam cijeli život proveo iza kamera ili za pisaćim strojevima, pa nisam baš najbolji pred kamerama.
Dakako, ne izgledam loše ni kao starac, naprotiv, ali nisam neki govornik kad se kamere uključe. Svojedobno mi je Angel Miladinov nudio da sam vodim svoje dokumentarce. Odbio sam, jer mi je govorništvo slaba strana. Nije da ne znam govoriti. O, kad krenem teško me može netko nadgovoriti. Dobar sam i zabavljač. Ne fuflam previše, osobito kad se kontroliram. Međutim, kad se kamera upali, izgubim vezu između mozga i jezika. Zato su me u nekim dokumentarcima igrali glumci. Žarko Potočnjak, Darko Srića (danas, pokojni)... Jednom me je, u nekoj zabavnoj emisiji, igrao Oto Levaj i, mogu vam reći, svidio sam se sam sebi, premda se više volim kao Potočnjak. Mršaviji sam i mlađi.
Rekao sam Dariji da ne bih govorio, ali zato mogu educirati novinara. Nas ćemo dvojica sjesti za kompjutor i provest ću ga kroz Blogove, tumačeći osobitosti svakoga od vas. Od toga ćemo napraviti prilog. A onda slijedi gostovanje pojedinih Blogera u emisiji.
Moglo bi to biti dobro. Ako vam se sviđa ideja, javite mi se s prijedlozima. Više ljudi, više ideja, veća konkurencija = bolji proizvod.
Hvala vam što ste podržali moj odgovor Mandiću. Koliko vidim, po brojaču, bila je to masovna posjeta.

Dakle, već rekoh da je nas (Blogere) Igor Mandić počastio tekstom u Vjesniku (Čemu osobni dnevnici u virtualnoj praznini?, 12. veljače, 2005. godine). Budući da rečenika poštujem kao vrsnog publicista i sjajnog zakerala, poveselih se da je Blog dobio novog sljedbenika.
Ali, avaj!
Rečenik, koji mi je odavno poznat kao čovjek uma i duha i kao čovjek kojemu ne možeš nametnuti mišljenje, krenuo je linijom manjeg otpora, te se u upustio u pisanje teksta o nečemu o čemu zaista nema pojma.
Naime, netko mu je valjda podvalio nekakve tekstove s Bloga, jer Mandić se, naime, ne zna služiti prednostima kompjutora.
Njegov tekst počinje iznošenjem mišljenja o tome što misli o maskiranju, ali se «maškaranjem» (kako reče: nasilno proizvedenom veselju, sic!) ne želi baviti, jer je zakasnio.
Ali nije zakasnio tamo gdje je odavno zakasnio. Na Blog.
I to objašnjava ovako: Zanimljivija (mi) je trenutno jedna druga iliti «obrnuta», a također masovno i nasilno inducirana «potreba», naime, (raz)otkrivanje privatnosti u jednoj novoj komunikacijskoj formi koja je pronađena u računalnoj tehnologiji. Kako sam načelno sumnjičav prema svemu novome, što se kao «dobro» nudi na tome području (jer znam, da može završiti samo loše!), to sam oprezno, s dva prsta, prihvatio isprintane «dnevnike» (iliti «blogove»), koje su mi neki pokazali i ponudili na čitanje (znajući da drukčije do njih ne mogu doći).
Mandić će, oprezno, s dva prsta, prihvatiti ponuđeno i naravno odmah raščerečiti kompletnu blogovsku produkciju. Svašta je u toj papazjaniji od teksta napisao uvaženi kritičar i umnik. Od meni već odavno znanih njegovih razmišljanja o svemu i svačemu, do zaista pravih biser-budalaština. Jer, ne poznaje materijal.
Naime, dok civilizirani ljudi, kako govori Ugo u Marinkovićevu Kiklopu, pljuju u maramice ili u nekad za tu svrhu postavljene posude, takozvane pljuvaonice, Mandić će najprije popljuvati ono što bijaše u početku, dakle – riječ. Blog. A potom će popljuvati i sve nas koji pišemo na toj od njega popljuvanoj riječi.
Mandića jebe to što ne zna kako da provjeri ono što je napisano na Blogu, jer je lijen da nauči. A voli o svemu imati mišljenje, pa i onome o čemu nema pojma.
On ne zna ni što Blog znači, ne zna da je to prošle godine bila najpopularnija riječ u svijetu. Nepoznat Netko mu je rekao da je to intiman dnevnik. Pa što onda ako i jest! Dnevnička literatura odavno je poznata. I u toj dnevničkoj literaturi, naravno, ima smeća, čak više nego na Blogu. Naravno to su smeće ispisali najpoznatiji svjetski i hrvatski pisci. Svojedobno je Mandić čak i javno pljeskao takvim dnevnicima, a gdjegdje im se znao i lijepo narugati.
Meni je žao što Mandić nije zavirio u ono što se sve na Blogu objavljuje, naravno, bez bilo kakve, pa i uredničke cenzure. Ja mislim da je Blog elektronska novina, mješavina Vjesnika, Večernjaka, Jutarnjega, Novog lista, Slobodne Dalmacije, književnih i stručnih časopisa i ostaloga štiva.
Šarolikost Bloga je upravo nevjerojatna! Suradnici Bloga, dakle elektronskih novina, su dame i gospoda, klinci i klinceze, novinarke i novinari, književnice i književnici, pjevačice i pjevači, domaćice i domaćini, uglednice i uglednici, jebači i jebačice...
Ovdje, na tom jedinom prostoru pisane slobode u svijetu, možete pročitati sve ono što u ne možete pročitati u novinama, jer vam to ni vlasnik, ni urednik neće objaviti. Kao što ni Mandić, kao glavni urednik Vjesnika, nije objavljivao, mnoge tekstove. Svojedobno sam, dok je bio glavni urednik, htio objaviti neki tekst upravo u Vjesniku, ali...
Ja sam, naime, radio u mnogim novinama. I znam što govorim i što pišem.
Štoviše, tamo gdje sam imao pravo odluke, nastojao sam objaviti sve ono što se, svojedobno, nije smjelo ni pomisliti objaviti. Dvaput sam čak, pod cijenom ostavke, objavio upravo dva Mandićeva teksta. Oba su napisana kao polemike. Jedan tekst bio je odgovor mome kolegi uredniku, koji je navalio na Mandića, gotovo javno tražeći njegovo smaknuće. Dobro, baš i nije tražio smaknuće, ali ga je obilježio tako, da je prijetilo, ako Mandić ne odgovori, da taj publicistički vrsnik ostane i bez posla. Naravno, to nisam mogao dopustiti. Mandić je odgovorio, a ja sam tekst objavio unatoč neslaganju gotovo cijele redakcije. Rekao sam da ću dati otkaz, jer pametnome čovjeku ne daju da odgovori budali. Poslije je kolega urednik odgovorio Mandiću. Taj tekst nisam htio objaviti, jer je bio na razini Malleusa maleficaruma (Malja za vještice), ona dva čuvena dominikanca, Henrika Insistorisa i Jakoba Sprengera, po kojima je Crkvena inkvizicija gotovo četiri stoljeća palila žene kao vještice, a muškarce valjda kao vještce. Redakcija je demokratski zaključila da i kolega urednik ima pravo odgovoriti, a ja sam na dnu teksta objavio da polemiku kolege urednika objavljujem s gađenjem.
Drugi puta Mandić je opaučio ondašnjega partijskoga moćnika Dušana Dragosavca, istoga onoga Dragosavca koji je palio i žario sve one antiprotivne njegovu, to jest partijskome mišljenju, a po meni samo oponašatelju rečenih Insistorisa i Sprengera.
Naravno, tekst nije mogao biti objavljen. I tad sam zaprijetio ostavkom. Tadašnji glavni urednik otišao je Dragosavcu na razgovor. Dakako, Dragosavac nije htio ni čuti za objavljivanje. On, kao politički moćnik, nije čak, svojedobno, htio dopustiti da mu jedan Joža Horvat odgovori! Kad je glavni urednik rekao da ću ja, u to doba kao i danas – nitko i ništa, dati ostavku, pristao je da se tekst objavi, ali pod uvjetom da Mandiću odgovori u istome broju.
Ni na to nisam pristao. Budući da u tome nisam mogao sam odlučiti, nazvao sam Igora i rekao mu za Dragosavčev uvjet. Mandić je, kao pametan čovjek, skužio, bolje od mene, i pristao da se Dragosavčev odgovor pojavi uz Mandićev tekst. Naravno, Dragosavčev tekst pokraj Mandićeva bio je budalasto smiješan.
I, evo ih, u subotu su uskrisili, kako se volio jedan general pismeno i usmeno izražavati, i Insistoris, i Sprenger, i Dragosavac. Jer Mandić je, kao inkvizitor ili partijski funkcionar, spalio 15.000 hrvatskih blogera, proglasivši ih piscima traljavih intimnosti. On si čak dopušta slobodu da tekst završi ovako: Kad tvrdi tako kolega Jurišić da «da broj čitatelja koji posjećuju popularne hrvatske blogove... daleko nadilazi naklade najpopularnijih hrvatskih pisaca», onda on uspoređuje neusporedivo: jedno je svjesna kupnja ukoričena djela, a drugo je lijeno «posjećivanje» virtualne praznine. Ako ćemo ovako, sve govori u prilog ove potonje, ali koja, srećom, isparava u tren oka!
Na stranu to što Jurešića krivo piše, ali napisati da (je) jedno svjesna kupnja ukoričena djela, a drugo je lijeno «posjećivanje» virtualne praznine notorna je budalaština. Jer ništa ne znači. Svi oni, a u svijetu ih ima više od nekoliko desetak milijuna, naime, svjesno svakodnevno posjećuje Blogove, jer je Gutenbergova galaksija potpuno kontrolirana od novih inkvizitora.
Osim toga i Gutenberg je svojedobno bio novost, kao što je danas Blog, koju su ondašnji Mandići proglasili đavolskim izumom. Naime, Gutenberg je tiskao najprije Bibliju i time je približio masama. Danas se Crkva hvali da je Biblija najtiskanija knjiga dosad. To ne sporim, jer je istina, ali i Biblija je samo jedna od knjiga koju je Crkva zabranjivala. Čemu se svojedobno i Mandić smijao. Još koncem 19. stoljeća moglo vam se dogoditi da gadno najebete ako vam Bibliju nađu kod kuće. Jer, ako je budete čitali, onda ćete valjda i znati što tamo piše i više nećete dopuštati da vam Nepoznat Netko tumači ono što je tamo dobro ili loše napisano.
Ja mislim da je Mandić cijeli život, osim prošle subote, bio autentičan Blogovac. Zato ga pozivam da posjeti Blog, prouči što sve tamo piše i sam otvori stranicu. Siguran sam da bi sa svojim znanjem, osobito ako bi Blog pisao, osim na hrvatskome, na engleskom, francuskom ili nekom drugom jeziku koji znade, zasigurno vrlo brzo postao ugledan, poštovan i citiran autor u svjetskim razmjerima. Jamčim mu da će za nekoliko mjeseci biti jedan od najpopularniji Blogera u svijetu.
Jer on zaista zna napisati ono što zna. Uostalom kao mnogi Blogeri koji znaju barem onoliko koliko zna i on, a to, bormeč, znaju itekako dobro napisati!

U posljednje se vrijeme mnogi raspisaše o Blogu, nastojeći svojim čitateljima objasniti što je ta nova pismena pomama. Manje ili više, ti mi se pokušaji nisu svidjeli, jer neće biti da je Blog upravo ono što su o nama, koji ovdje stanujemo, ispisali novinari raznih tiskotina (kako je Ladan nazvao dnevne i s ostale novine ili starine) Prešutjet ću te tekstove, jer su se novinari barem malkice informirali kod Blogera.
Ali, u subotu me obveselio Igor Mandić. Počastio nas je tekstom u Vjesniku.
Naravno, Mandić kao Mandić. Budući da o Blogu nema blage veze, nego se informirao putem one površne kobasice u Jutarnjem, naš se Poklopac svakom loncu opet raspisao o nečemu što doista ne zna. Štoviše, odmah nam intimno šapće da je načelno sumnjičav prema svemu novome, što se kao "dobro" nudi na tome području (jer znam, da može završiti samo loše!). Ovakav kakav sam, već vidim nekog njemu sličnog kritika i protivnika svega što je novo, kako svojedobno vodi dugačku kolonu prosvjednika protiv gospončeka Gutenberga i njegova đavolskoga izuma. Itd.
Danas mi se ne da baviti svim onim budalaštinama koje je, u nedostatku punine u glavi, ispisao taj uvaženi kritik pod naslovom Čemu osobni dnevnici u virtualnoj praznini.
Zato ću sutra pročitati do kraja njegov dosadni tekst i pokušati mu odgovoriti. Naime, nije mi jasno da je, ničim izazvan, svojim pisanim nasiljem krenuo na blogersko nenasilje. Jer, dečko nasiljem naziva Internet, Blog i sve tehničke prednosti kojima se ne služi i koje očito niti razumije, a ni ne poznaje.
Meni je žao što Igor ne prihvaća današnju pismenost. Žao mi je što nema svoju stranicu na Blogu, jer je dobar publicist. Zna biti vrlo oštar, duhovit, na neki način obrazovan itd. Rijet bi: ne fura jezik na trajnu ondulaciju. Ne vjerujem da je toliko ostario da se bavi nečim što doista ne razumije. Ili samo voli biti protiv? Vrag će ga znati i vragu ga dati. Samo ću se zato sutra pozabaviti njegovim tekstom. To sam mu dužan.
Nas smo dvojica znali često igrati šah u Klubu književnika. Bilo je to prije mnogo godina. Majetić, koji katkada znade biti jako zločest poklonio mi je friško štampan roman Živka Jeličića Šašava luna. Naravno, knjigu sam pročitao. A što ću, kad me već Debellissimo zajebava. U to je doba Mandić ispisao panegirik tom romanu i njegovu piscu. Igrajući tako šah, rekao sam mu da mi nije jasno zašto je napisao dobru kritiku za vrlo lošu knjigu. Jer već na prvoj stranici Živko Jeličić piše o tome kako otac davi sina, pritisnuo je siromaka uza zid, onako sučeljice, a sin razmišlja kako da starog udari petom u jaja. Da petom, da jaja! I slične pizdarije. Igor se samo nasmijao i rekao: Zar si ti pročitao cijelog Jeličića. Jesam, odgovorio sam. Pa ti nisi normalan, zaključio je tu diskusiju.
Možda i nisam normalan, ali tog sam ga dana častio s nekoliko lijepih matova.

(Nastavak)
- Pa ti, stari, i tvoje sumnjivo ratno društvo sve znate.
- Zašto sumnjivo ratno društvo?
- Mislim, sve držite pod kontrolom i to...
- Znaš li ti što bi se dogodilo da ne držimo sve pod kontrolom, ha? Poklali biste se, eto to bi se dogodilo.
- Pretjeruješ...
- Ne pretjerujem. Vidi što se zbiva dolje na Kosovu. Misliš li ti da će to samo tako proći, ha? Taj nas kosovski sindrom prati od one bitke. Kad je Lazar ubijen, a njegova žena odmah udala svoju i Lazarovu kćer za Bajazita, ubojicu njenog muža i oca njene djece.
- A onda je Eva ipak ubrala plod... vi starci ništa drugo ni ne znate nego se vraćati, jebote, na prvi prasak.
- Dobro, što bi bilo da sam stajao po strani, ha? Da pustim nekakvog nikogovića da mi sina sjebe? Čovječe dragi, što ti uopće znaš... naravno, osim dobro pisati, dobro misliti i loše zaključivati?
- I što je bilo dalje, mislim, kad si me napio i izvukao iz mene sve one pizdarije koje sam ti ispričao.
- Što bi bilo, ništa. Kad si ti zaspao, odmah sam nazvao Štefa...
- Sebova direktora?! Što on ima sa time?
- Štefa uvijek zovem kad treba donijeti važnu odluku. Još tamo od slučaja koji sam vam maloprije ispričao. On me pažljivo saslušao, rekao mi da sam u pravu i dogovorio da se nađemo oko podne. Našli smo se u "Gradskoj kavani", razradili sve detalje i odmah krenuli u akciju. Naime, nisi ti bio jedini. Takvih kao ti bilo je mnogo, cijela jedna četa. Zato smo morali dovesti stvari u red. Ti znaš, sine, da Trputec i ja imamo dosta ratnih drugova na svim položajima i u svim službama, pa i u Službi sigurnosti. Štef je nazvao pravog čovjeka i pokrenuta je istraga. Vrlo brzo se otkrilo da tvoj sekretar pripada onoj vrsti ljudi koji bi, da bi sakrio svoje čine, vrlo glasno ukazivao na tuđe, često izmišljene, grijehe. Pozvali su ga na informativni razgovor, te vrlo obazrivo pokazali sve što znaju o njemu. I što bi drugo, ljude ne valja okrutno kažnjavati, zapovjedili da drži jezik i radno mjesto za zubima. Inače... To "inače", najjače je oružje. Nitko ne zna što znači, što sve može značiti, ali kad spomeneš nekom – inače, sav se ukipi od straha.
- Tako jednostavno...
- Dobro, baš nije bilo tako jednostavno. Preporučeno mu je da dâ ostavku i vrati partijsku knjižicu, inače...
- Inače?
- Inače bit će - "inače", posebno naglašeno. Iznenadio bi se, sine, kad bi znao tko je sve tako morao vratiti partijsku knjižicu. Oni, jasno o tome šute, a mi ne govorimo. A što bismo i oni i mi mogli reći, zaboga, kad svaki na glavi ima barem tonu-dvije putra najfinije proizvodnje, s pepelom. I još samo ovo, ti ljudi nisu špije. Tko bi za špiju uzimao takve prevrtljivce i provokatore. Je li ti sad sve jasno?
- Alojzije, što kažeš?, pokušao sam se i ja uključiti u razgovor. Nogom sam ga drmnuo po nozi. Ništa. Kao da je izgubio moć govora. Šutio je i pravio se kao da se sav koncentrirao na piće. Eh, kao da ga ne znam! Poslije četvrt stoljeća progovorio je.
- A što ti očekuješ da kažem? Da se suprotstavim? To ne mogu, moram se prikloniti takozvanoj objektivnoj istini. Znaš, veliki moj mali brate, da parafraziram davni stih Izeta Sarajlića, dečki su bili vrlo promućurni. Izvještili se između dva rata kad su bili u ilegali, a ipak uspjeli djelovati javno. Mnoštvo ih je završilo na robiji, mnogi su bili ubijeni. Preživjeli su bili vrlo sposobni organizatori. Zaista im nema premca. Ti bokca, šačica komunista, svega dvanaest tisuća, uspjela je organizirati najprije ustanak, a potom i pravu Revoluciju. Svaka čast! Sruše most na Neretvi, a onda na istom mjestu sagrade novi...
- Nije sve onako kako ti se čini, sine. Bogami, nije. Tako je bilo na ratištima, kad se ratovalo, ali u velikim se gradovima nije ratovalo. Tamo su bile organizirane terorističke akcije. Katkada potpuno nepotrebne. Pucalo se da bi se pucalo. Pucanje kao poruka: mi smo tu navek! Bila je frka jedino od naših. Onih koji su se priklonili Švabama i Talijanima.
- Dva sam mjeseca proveo u Sveučilišnoj i čitao što je sve pisano u novinama i časopisima koji su izlazili u to doba. Jako sam se iznenadio da se živjelo normalno. U kinima su se prikazivali filmovi; u rodilištima – rađalo; u školama – učilo; u kazalištima – prikazivale predstave; pisale su se kritike, slavile vođe i pobjede i sve ono što možemo i danas čitati, s time da danas u gradovima nema terorizma, osim automobilskoga...
- Naravno da se negdje normalno živjelo. U logorima – nije. U spaljenim selima – nije. Na ratištima – nije. Jedni su sijali, drugi skupljali plodove. Ono što je najsmješnije, i u ono doba, kao i u ovo naše vrijeme, najjača je bila administracija. Nisi se mogao roditi, ako te ona ne upiše u knjige rođenja, a nisi mogao umrijeti, ako nisi upisan u knjige mrtvih. Pa zvala se ona Tibetanska knjiga mrtvih ili Egipatska knjiga mrtvih.
- U čemu je onda štos? Što je sve to trebalo?
- Tako je kako zboriš: živjelo se normalno, ali samo na prvi pogled. Strah je ljude držao u toj, nazovi, normalnosti. Onaj koji šuti i radi mogao je računati da će preživjeti. Dakako ne mislim na one bahatnike kojima je vlast pojela dušu. Njihovo ponašanje moglo je pomoći samo nama, šumarima, kako kaže Seb. Oni drugi, oni što su daleko od politike, od povijesnih odluka, šutjeli su. Šutjeli i pamtili. I beskrajno se plašili. Za sebe, za djecu, za žene, za obitelj i prijatelje. Jer u to doba mogao si samo prstom prokazati bilo koga, bez riječi, tiho, i taj bi netko nestao zauvijek. A dio njegova imanja postalo bi tvoje. Onaj veći dio ćopili su apologeti. Kao u svim sustavima, od rodovske zajednice do SSSR i SAD. Englezi svoju moć baziraju isključivo na pljački. Tu nema dvojbi.
- Dobro, to smo učili u školama, to o pljačkama, kolonizatorima itd. Ali to nam je prikazivano kao pozitivan razvoj, razumiješ. Došli civilizirani divljacima i to. Kao ono Kolumbo u Ameriku. Oni su nas dočekali, nas kao civilizatore s križem u ruci, gostoljubivo, a mi smo ih masovno ubijali. Hoću reći, nismo razmišljali što znači ta civilizacija.
- Upravo tako. Kad su partizani, dakle moji ratni drugovi naselili Zagreb, uzeli su najbolje stanove i najbolje kuće. Prema takozvanim zaslugama. Veći čin – veća zasluga. Veći dio tih stanova bio je prazan, jer su tamo stanovali oni koji su prije toga otjerali vlasnike u razne logore. Tad sam skužio da su primitivci silom smijenili donekle civilizirane stanare koji su, prije nego što su se malo civilizirali, otjerali one prave građane. I prvo što su učinili u tim stanovima i kućama, izbacivali su knjige, umjetničke slike i skupocjeni namještaj. Rušili su keramičke kamine i dovozili s vojnih skladišta one primitivne peći.
- Taj dio znam, o tome sam već pisao u novinama.
- Znam da jesi i bio sam tada vrlo ponosan. Štef mi je tada rekao, doslovno: mali ti je žestok Šumar.
- Ali, stari, zašto mene, Seba ili bilo koga drugog bije glas da smo u najmanju ruku klali po Jasenovcima? Što mi imamo s tom poviješću? Naravno, ako nas se tako optužuje, a nedužni smo, onda je normalno da, iz inata, iz dišpeta, zezamo zadrte glavonje.
- Imaš pravo. Mene su tri stvari u ratu posebno impresionirale: Bitka za ranjenike, Drvar i Zagreb. Naime, mnogo je zdravih boraca poginulo da bi spasili ranjenike. U Drvaru su se obični civili suprotstavili elitnoj padobranskoj jedinici. A Zagreb? Moj Zagreb! Usred rata okrenuo je leđa Paveliću. Naime, građani Zagreba spasili su od smrti 22.000 "banditske djece", kako su govorili za djecu smještenu po raznim logorima. Sjećam se kad je Albinu stiglo tetkino pismo. Tetka mu je bila nerotkinja, zaposlena kao čistačica u ustaškoj postaji. Usvojila je dva mala Kozarčana, "ne znam hoće li preživjeti, tako su izmučeni", pisala je. Štef je govorio da su ta djeca budućnost. Oba su klinca preživjela, ako vas baš zanima. Eto, sine, iza tog, kako kažeš normalnog života po gradovima, krio se grč, krila se vjera prema nečem nepoznatom, ali po svoj prilici dobrom. Jer gore nije moglo biti.
- Ja mislim...
- Dosta si mislio, moj Alojzije, zaista. Čak previše. Nikad nisam ovoliko govorio. Sad lijepo hajdemo kući, već se polako smrkava.
- Ali, tata, poskočio sam, a što će biti sa mnom?
- Pa i ti ideš s nama.
- Nisam te to pitao, nego što će biti sa mnom i sa školom?
- Ah, to... Ništa, Sebastijane, neće biti. Trputec je rekao da ne dolaziš u školu do njegova poziva. On će osobno stvar ispitati. Kaže da mu je to sve skupa malo sumnjivo. Da neki u školi dilaju s turističkim organizacijama i što ti je znam što sve ne. Rekao je da se ne ženiraš, čuj ženiraš, koja glupa riječ za nervoziranje, bio si u pravu, premda te ne opravdava. Reagirao si, kaže, onako kako reagiraju klinci u tvojim godinama, dakle snagom a ne razumom. Ako pak mene pitaš, meni je jedino važno da nisi dopustio da te taj optužujući prst obilježi za čitav život. Taj je prst uzrok, ostalo su posljedice. A važno je da znamo uzrok, pa ćemo lako izliječiti posljedice. Sve ostalo nije važno. Današnji dan velik je i za tebe sine. I izudaranog Mišu. Mislim da će ovaj dan upamtiti po glasovitim Pukšecovim udarcima. Moram te udarce u glavu autorizirati. Je li tako, Alojzije, glasu javnosti? Možda ti bratov slučaj posluži da napišeš Veliku Temu. Napokon, klupko se jednom mora odmotati. A danas se počelo odmotavati. Hajdemo, muškarci, čeka nas dom, a u domu dvije mačke. Eh, kad bi ona starija prestala režati, kad bi počela presti.
Stari je pozvao konobara i platio. Nas dvojica čekali smo ga ispred Trnjanke. Kad smo ušli u našu ulicu, stari je zastao, pogledao nas i odahnuo. Učinilo mi se kao da je s snažnog vrata, upravo tog trenutka, skinuo neki vrlo težak teret. Pod kojim, sve do sada, nije mogao disati.
Zaista, mnogo se toga može dogoditi između usta i zalogaja. Zar ne?
(Nastavit će se)

Sims poruka bila je vrlo kratka: Dođi u petak 11. veljače na proslavu 35. obljetnice Saloona. Vlaho.
Naravno da ću doći, pomislih, ta bio sam na otvaranju Saloona prije 35. godine.
Sve se zbivalo u organizaciji moga tadašnjeg šefa Pere Zlatara, te Uroša Šoškića, Zvonimira Belše i kompletne redakcije Plavog vjesnika. Ana Karić bila je zanosna kuma, a u Lokomotivinim prostorijama u Tuškancu skupila se ondašnja društvena krema. Fotići su škljocali. Sjećam se, bili su tamo Vlado Duić, Čedo Komljenović, Marko Čolić. Danas smo svi starci, osim Čede, to jest Montya ili kako se već potpisuje po Italijama i drugim Europama i Jamerikama.
Čudan je bio taj Čedo. Svuda ga je bilo. Spetljao se s Penthausom i njihovim vlasnikom. Zakupili su Malinsku i tamo otvorili Penthaus club. Sa živim komadima, ženskim zekonjama, na kojima smo napasali oči. Budući da smo se družili, pozvao je i mene na otvaranje. Ja sam ga zamolio da pozove još Paju Kanižaja i Vladimira F. Reinhofera. I on pozva i njih. Dan prije polaska upitam De Bellog bi li i on s nama. Zašto ne, reče Čangijev tatica. Nazvah Čedu i upitah ga za Majetića. Tko je to, upita. Pisac. Kakav? Talentiran. Dobar je ko Krleža, hvalim ja Debellyssima. Kad smo stigli u Malinsku, javimo se na recepciju. Ali, Majetić nije bio nigdje upisan. A tko je upisan za moju sobu, upitah recepcionera. Krleža, reče. Čedo je zaboravio Majetićevo prezime, ali je upamtio Krležu. I, naravno, tako sam sobu dijelio s Krležom, to jest Alojzijem Majetićem.
Uopće, čudne su te proslave. I sva ta druženja.
U doba kad sam radio s Perom, Šoletom i Belšom izlazilo se kod Pante. Bijaše to valjda prvi disco klub. Naravno, za neznalice. Jer, pamtim disco-klubove još od 1955. godine. Jedan je bio u mome susjedstvu u današnjoj Vukovarskoj. Naime, omladina je dobila prostorije za igranje šaha, čitanje i plesanje. U kutu, na nekom sanduku, stavili su gramofon i mi smo tri puta tjedno, od 16 do 19 sati, donosili svoje ploče i plesali. Naravno, nismo znali plesati. Zato smo se masovno upisivali na plesne tečajeve. Plesni tečaj u Devetoj gimnaziji, tada smještenoj u Savskoj 77, vodili su gospođa i gospodin Keglević, stari aristokrati. Plesali smo u poslijepodnevnim satima u holu škole. Bilo je čarobno. Stiskao sam, za laganih plesova, Ljiljanu Bosanac i Mirjanu Juričev da još i sada, valjda, imaju masnice po leđima i svuda. Tamo sam naučio gotovo sve plesove.
Godinu-dvije poslije javio se Car Elvis. Ludnica od rocka, jebote! Njegove su se ploče plaćale suhim zlatom. Rijetko ih je tko imao. Nije u to doba bilo baš puno zlata.
I tada se u Zelengaju otvorio prvi pravi disco. U Zelengajskoj šumi. Činilo mi se da je tamo još bilo partizana. Ali nisu pucali po nama, nego samo klimali glavama: kamo ide ta dašanja omladina. Mi smo, valjda su govorili, pucali po šumama i gorama, a oni upucavaju komade tu u Zelengaju!
Moje je generacijsko susjedstvo bilo vrlo čudno. Jedni su bili pijanci, drugi su se voljeli tuči, treći su se bavili sportom, četvrti su glumili kartaše, peti su svirali, šesti plesali, sedmi bili maheri za cure. Možete misliti, igrao sam s dečkima nogomet na negdašnjem igralištu Građanskoga. Danas je tu zgrada Elektroprivrede.
Od Deve sam naučio piti i zato dobio batine od mame. Od Mahe sam se naučio tuči, ali nikad nisam volio tučnjave. Braća Pazman, Bubi Stiplošek, Zaharija (sve prvaci u svojim kategorijama) i još neki mladići vrlo su se uspješno bavili hrvanjem u Komunalcu. Pridružio sam im se. Oni iz Trnjanske i Paromlinske su boksali. Prebeg, braća Tkalčić, braća Štrbac bili su vrhunski boksači i prvaci ondašnje države. Susjeda s broja osam, gospođa Krizmanić, imala je brata Tomislava. E, i taj je bio boksač. Teškaš. Jedni su boksali u Metalcu, drugi u Lokomotivi. Budući da sam se družio s jednima i drugima, odlazio sam na treninge u oba kluba. I, bogami, znao sam dobro tresnuti. I to s obje ruke. Kartanje mi je bilo dosadno. Sjede Hinko, mlađi Šoljan, Janko, miješaju karte i što – ništa. Jebeš kartanje, rekoh tada. To mi valjda neće trebati u životu. Mirić, Devčić i jedan od braće Milat, Zvonko, svirali su gitare. Sjeli bismo u park i svirali. Poludio sam bio za gitarom. Štoviše, čak sam neke tonove pogađao iz prve. Druženje s Igorom Blaškovićem, već sam jednom opisao na ovome mjestu. Najstariji od Milata, Marijan, po zanimanju brijač, volio je plesati. Bio je majstor. On me vodio u Zelengaj, 1956/57. Na svakom natjecanju plesanja roka, pobijedio je uvjerljivo. Ja nisam. Meni su tango i valcer bili zakon. Tada sam prvi put osjetio miris žene. Za poludit. U gimnaziji sam skužio da djevojke vole duhovite momke. Meni je to išlo od ruke.
Đaci moje gimnazije bili su Šimenc, vaterpolist i malorukometaš, Bašić, malorukometaš, Marko Novosel, pjevač kojega sam vodio u Komunalac gdje je bildao da malo ojača ruke, Hrvoje i Zvonimir Lisinski i tadašnji Bog, Antun Šoljan. Imao sam sreću da su me već kao klinca zapazili Hrvoje i Tonko. Oni su me naučili da brišem iz svih mogućih klapa, jer klape se ponašaju kao masa. A masa zna biti neugodna, govorio mi je Tonko. Njegov brat pripadao je masi. Zato je odležao dvije godine u zatvoru. Prodavao je falš-lovu iz novina nekim naivcima.
Dakle, kad je uvijek nadahnutom Peri Zlataru palo napamet da klubu Lokomotivi, kojoj je bio predsjednik, priskrbi dodatnu zaradu od diska, rekao nam je i mi smo ga naravno podržali. Ne samo zato što je bio šef. Šole, danas novinski magnat s kojim sam proživio dobar dio života, i Belša držali su novine svojim pisanjem i druženjima. Belša i ja smo se bavili humorom, pa smo se tako i znali. Belša je bio karikaturist. Poginuo je na autocesti Karlovac – Zagreb. Što ti je novinar. Svugdje voli biti prvi. Tako je i on bio prvi koji je poginuo na toj cesti. Ja sam u to doba bio mladi otac i samo sam pisao. Malo sam se družio. Putovao sam po vukojebinama i pisao reportaže, intervjue itd. Znalo se događati da ispišem tjedno i po četrdeset kartica. Dečki su navečer izlazili kod Pante ili ne znam već kamo, a ja sam doma pisao.
O Saloonu je sve rečeno. Mnogi su pisali i sjećali se. Tražili su i mene, ali meni se nije dalo. Ne bih ni sad ništa napisao, ali... De Belly mi je rekao da bi bilo šteta.
U Saloonu je u to doba carevao Sveti Nikola. Plećaš. Bio je sjajan košarkaš. I dobar prijatelj. I sad kad se vidimo, lijepo popričamo. Kao i Žmigo, to jest Poljak. Vaterpolist i osvajač zlatne olimpijske medalje. I on je često zalazio u Saloon. Kao i automobilisti Štrok, Paliković, Gluhak, Šverko..., nogometaši, Zambata, Ramljak...
Gazde su bili Vlaho i Albert. Vrlo mladi dečki. Vitki kao trske. Nasmijani. Vedri. Uvijek spremni pomoći kad je god ustrebalo. Tamo sam upoznao i Pavu Kremenića, poslije vlasnika Karake, i jednog od mojih najdražih prijatelja.
Zahvaljujući Peri i njima, ubrzo je Saloon postao kultno zagrebačko okupljalište mladeži. Koliko pamtim, a pamtim dugo, tamo se moglo dobro popiti, ali nisi mogao dobiti nikakve droge.
Sinoć negdje oko 11 nazvao me Taba: Zašto nisi došao? Znaš fantastično je. Okupilo se dobro društvo. Kuma-Seve je pjevala.
Priznajem, bilo mi je žao. Ali ne zato što se nisam vidio s mnogo starih i preživjelih prijateljica i prijatelja, nego zato što više nisam za tu vrstu noćnih izbivanja. Navikao sam na knjigu, Internet i moj novi dom – Blog. Mitar iz Večernjaka će mi ispričati kako je bilo. Pročitat ću i novinska izvješća. Vlahu i Alberta često viđam, oni će me razumjeti. A sve ostale, koji su bili, srećem na HTV-u, u kazalištima ili na izložbama.
U posljednje vrijeme, dolaskom ove nasilne demokracije, Vlahi stalno prave probleme. Netko se valjda htio dočepati kultnog mjesta grada. Gradske plesne civilizacije. Jer su svi ostali plesnjaci riknuli. I u Bogovićevoj, i u Glazbenom zavodu, i kod Tucmana, i Fijaker, i Jakšić, i Slovenac, i Gradska kavana, i Dubrovnik kavana, i brojni barovi. Dok je Zula Anzulović bio živ, održavali su se ljeti plesovi na igralištu Lokomotive u Tuškancu.
Zato su nasilni demokrati Saloon oduzeli Vlahi. Međutim, novi gazda nije uspio. Jer on je novi, a Saloon ima stare goste, djecu i unuke starih gostiju. Gazdino društvo više je preferiralo neka druga kultna mjesta u predgrađima. Zato je propao. Čim se Vlaho vratio, opet je sve oživjelo. Sad ga opet zezaju.
Od tog se prostora zaista ne može ništa bolje napraviti. Vlaho i Albert su negdašnji Saloon dogradili. Uredili. Dali mu prepoznatljiv život. Znali sačuvati stare prijatelje i steći nove.
Dokaz tome su i sinoćnje tri generacije. Mislim da je Saloon jedino mjesto na svijetu u kojem se dobro osjećaju cijele obitelji djedova, roditelja i unučadi. Kad su zajedno. I nitko nikome ne smeta. I nitko nikoga ne kontrolira u onom, negativnom smislu.
Kod Vlahe dolaze najpoznatiji kulturni djelatnici grada (pisci, slikari, glumci, glazbenici, novinari), najpoznatiji športaši, odvjetnici, državni službenici, generali, direktori, diplomati itd.
A ja ću, dragi moj Vlaho, doći na četrdeseti rođendan. Bit ću mlađi za pet godina.

U ponedjeljak je Valentinovo. Ako nemate kamo, ako nemate s kime razgovarati, ako ste sami dođite k meni. Uvijek će se naći netko tko će ispuniti vaše srce ljubavlju. Ako ste pak zaljubljeni i ne znate kamo ćete s voljenom/voljenim isto tako svratite u ponedjeljak ovamo. Nastojat ćemo vas zabaviti. Nastajat ćemo učiniti sve da vam Valentinovo protekne onako kako zaslužujete. Dakle – lijepo. Osjećat ćete se zaista voljenom/voljenim.
A sad bacite pogled na završetak ove male serije o ljubavi. Serijal završavam izjavama pjesnika i proznih pisaca.

Phineas Fletcher: Ljubav je kao rublje: slađa je kad se češće mijenja.
Sarmad:
U bitki ljubavi nitko nije ubijen osim onih što vole;
slabi i hrđavi izbjegnu ranama.
Ti, ako si zaista ljubavnik, ne bježi od bitke,
oni koji nisu ubijeni mrtvi su za ljubav.
Roger de Bussy-Rabutin: Odsutnost je za ljubav isto što i vjetar za vatru: gasi malu, a raspiruje veliku.
Ninon de Lenclos: U ljubavi se više sviđamo zbog svojih ugodnih mana nego zbog bitnih odlika; velike vrline su zlatnici koji se manje upotrebljavaju nego sitan novac.
Jonathan Swift: Volimo se, jer su nam slabosti iste.
Ibn Al-Šaab:
Rekla mi je: "Na tvojim obrazima
narasla je brada koja ti lice pocrnjuje.
Zašto, prijatelju, dopuštaš da ti se lice
tako nagrđuje?" Odgovorio sam joj:
"Ti si u mom srcu razbuktala žestok plamen,
i dim tog plamena sada moje lice pocrnjuje.
Charles-Joseph prince de Ligne: U ljubavi su samo počeci privlačni. Ne čudim se što ljudi nalaze zadovoljstvo da često počinju iznova.
Nicolas-Sébastien Roch Chamfort: Ljubav je kao zarazna bolest: što je se čovjek više boji, to joj je više izložen.
Johan Wolfgang Goethe: Čovjek može ljubiti samo onoga za koga je uvjeren da će biti prisutan kad mu ustreba.
Novalis: Svaki voljeni predmet je središte jednog raja.
Henry Beyle Stendhal: Najveća sreća koju nam može dati ljubav je prvi stisak ruke žene koju volimo.
Charles Caleb Colton: Ljubav je kao prepeličar kojemu je draža kazna od jedne ruke nego milostinja od druge.
Mme Amiel-Lapeyre: Ljubav koja doziva ljubav često čuje tek vlastitu jeku.
Victor Hugo: Čudna stvar, prvi znak istinske ljubavi u mladića je stid, a u djevojke smjelost.
Alfred de Musset: U ljubavi, kao i u ratu, pravo je uvijek na strani jačega. I zato će žena koju volimo uvijek biti u pravu.
Lav Nikolajevič Tolstoj: Ako jest: koliko glava - toliko umova, onda: koliko je srdaca - toliko je vrsta ljubavi.
Paolo Mantegazza: Radost nad svim radostima, zanos nad svim zanosima, pijanstvo nad svim pijanstvima, biser nad svim biserima, blago nad svim blagom, beskrajnost nad svim beskrajnostima – to je uvijek ljubav.
André Theuriet:
Ljubav, ta ljubav što toliko privlači ljude,
Nalik je na kakvu planinu visoku:
Uspinješ se s pjesmom na usnama,
A silaziš sa suzom u oku.
Arturo Graf: Ljubav je nalik na vodu. Ako je nešto ne uzburka, ona truli kao bara.
Georges Moineaux Courteline: Očito je veoma teško kad čovjek voli nekoga tko ga više ne voli, ali je neusporedivo teže kad vas još uvijek voli netko koga više ne volite.
Knud Hjörte: Žena dokazuje svoju ljubav prema muškarcu požrtvovnošću, a on svoju - glupostima.
Hajim Nahmen Bijalik:
I još jednom da ti kažem:
Oganj spali srce moje.
Kažu, ljubav da postoji,
Ali ljubav - ljubav - što je?
Françoias Mauriac: Kad se čovjek sjeti razdoblja u životu kad je volio, čini mu se da se otada ništa nije dogodilo.
Augustin Tin Ujević: A slobodna ljubav? Ljubav nije slobodna, ona je ropstvo po definiciji.
Gian Carlo Menotti: Ljubav se rađa iz vjere, živi od nade a umire od milostinje.
Mesud Tarkdžan:
Ti si sunčani dan, kad bez groša ustajem.
Ti si tiha ponoć, kad se kući vraćam, osamljen.
Ti si pčela, što u časovima našeg zajedničkog života
Medom hitaš da napuniš saće srca mojega.
Vesna Parun: Trebalo bi vjerovati onima koji su ljubav naučili u snu, i onima koji su je naučili pod šibama, i onima koji su je prodali, jer nisu imali ulja za svijeću, ni sjekire da je o gredu objese svake večeri.
Žarko Petan: Statistike su utvrdile da se zbog ljubavi više ljudi razvede nego vjenča.
Ali Podrimja:
Izgradi most ljubavi do sunca –
samo nas ona može ujediniti u životu,
samo nas ona može povezati s ljudima.

Danas sam na Prisavlju, HTV, susreo meni, kao što znate, vrlo dragu Dariju Marijanović i mladića čije znanje poštujem, Joška Martinovića. I oboje me pitaju zašto ih ne spominjem na ovome mjestu. Evo, spomenut ću ih: ja nisam katolik, uopće nisam vjernik, ali da jesam, u korizmi bih se mogao odreći svega, osim svoje djece, dragih prijateljica i prijatelja, te Darije Marijanović i Joška Martinovića. Darija i Joško, nadam se da ste zadovoljni.
Ja baš ne držim do datuma, ali postoje četiri datuma koja ću slaviti i kad budem fini debeli mrtvac. To su datumi kad su mi rođena djeca: 26. veljače, prva tatina princeza i graditeljica Nataša, 15. ožujka, kad mi je rođen prvi princ i maštoviti stvaralac Ivan-Goran, 11. veljače, kad je rođen čudesni čovjek Amir i 15. listopada kad je rođena ljubimica svih nas, Una.
Sutra je Ambi rođendan. Kao i ostala moja djeca i Amba je dosegao duhovne visine, ali on je otišao nekoliko kilometara više. Krenuo je za tim visinama i za mjesec ili dva bit će i službeno pilot HRZ. Ljudi, ja zaista mislim da nema sretnijeg oca na svijetu. I hvala njihovim majkama što su mi podarile toliko žive dobrote i ljepote.
Amba, sretan ti rođendan.

A sad nastavljam s izborom izreka o ljubavi. Na redu su dramatičari. Uživajte. Napomena: izreke su posložene kako su vremenski nastajale.

William Shakespeare:
Tko silno ljubi, silan strah ga mori,
A strah kad raste, jače ljubav gori.

William Shakespeare: Moja ljubav je silnija no moj jezik.

Tirso de Molina: Nema stvorenja bez ljubavi, ni prave ljubavi bez ljubomore, ni ljubomore bez varanja, ni varanja bez razloga.

Pierre Corneille: Ljubav je tiranin koji nikog ne pošteđuje.

Joshua Cooke: Kako su mudri oni koji su ludi samo u ljubavi!

Jean-Baptiste Poquelin Molliére:
Ljubavnik u kući gdje ga srce veže,
Gleda da ponekim svakog obaveže;
Čak i psu domaćem želi da ugodi,
Samo da teškoće što lakše prebrodi.

John Crowne: Nemoguće je sakriti ljubav očima koje ljube.

Jean-François Regnard: Kad ljubav hoće da govori, razum treba da šuti.

Pierre-Augustin Caron de Beaumarchais: Kako je slatko biti ljubljen zbog samoga sebe!

Friedrich Schiller: U ljubavi ste nastali, u ljubavi cvjetajte.

Franz Grillparzer: Ako pogled ne uvjeri, usna ne nagovori.

Johann Nestroy: Ljubav je dramatska idila u jednom činu: kratka i prekrasna. I pošto je vrlo kratka, komad se tako često ponavlja, a lako ga je ponavljati jer ne zahtijeva nikakve troškove: samo dvije osobe, bez statista, bez brojne publike, sa slabom rasvjetom, u najboljem slučaju s malko mjesečine.

Johann Nestroy: Zapreke su ono što čine ljubav zanimljivom. Tko još nikada nije sletio preko stepenica, kome još nikada leđa nisu bila isprašena i kome nikada posuda vode nije izlivena na glavu, taj ne poznaje pravu draž ljubavi.

Andreas Munch: Bolje je ljubiti i izgubiti, nego uopće nikada ne ljubiti.

Oscar Wilde: Vjerni znaju samo trivijalnu stranu ljubavi; nevjerni znaju njene tragedije.

George Bernard Shaw: Zli su ljudi oni koji ne znaju za ljubav i zato ne znaju ni za stid. Ti imaju snage da traže ljubav jer je ne trebaju, imaju hrabrosti da je nude jer nemaju što da daju.

Georges Moineaux Courteline: Očito je veoma teško kad čovjek voli nekoga tko ga više ne voli, ali je neusporedivo teže kad vas još uvijek voli netko koga više ne volite.

Branislav Nušić: Ljubav je jedna vrsta pijanstva. Kad čovjek prevali prvu i drugu čašu, otvori mu se apetit i javi žeđ, i onda pije čašu za čašom.

Branislav Nušić: U drugoj ljubavi čovjek se osjeća kao da ponavlja razred, poznati su mu svi predmeti, a ipak nije siguran da će ispit položiti.

Branislav Nušić:
Ja te Fani volem, jer stas ti je golem,
Pa ti mogu reći, imam što da volem!

Milan Begović: Ljubav nije čudo, ali čini čudesa.

Sasha Guitri: Dok god volimo nekoga zbog njegovih vrlina, to nije ništa ozbiljno. Ali kad ga počnemo ljubiti zbog njegovih mana, onda je to ljubav.

Camil Petrescu: Najnesnosnija bol u ljubavi nije toliko u tome što si lišen neke naslade, koliko konstatacija da užitak koji si davao i za koji si mislio da ga ti jedini možeš probuditi više ne postoji.

Marcel Achard: Pio sam da vas zaboravim, da me prestane progoniti vaša slika... Ali u zao čas. Jer kad sam bio pijan, vidio sam vas dvostruko.

Dashidordziin Natsagdordz: Nema cijene pravoj ljubavi. Ona je skuplja od najskupocjenijeg blaga. Ali naći je na tome svijetu, kao što kažu, uistinu je teško.

Ivan Raos: Ljubav se može samo doživjeti, pripovijedati o njoj znači odricati je se, ponižavati je. Ona je intimna i samo je dotle vrijedna dok je intimna, dok se o njoj šuti.

Dakle, u ovom izboru upoznajem vas, u prvom dijelu, što su o ljubavi mislili i napisali neki od poznatih filozofa, a u drugom dijelu, koje počinje s La Rochefoucauldom, s onime što su o ljubavi svojedobno napisali glasoviti moralisti.

Giordano Bruno: Ljubav slikari slikaju kao mladića ili dječaka iz dva razloga. Jedan je što lik starca tome ne odgovara, a drugi što ljubav čini da je čovjek lakomislen i lakše podnosi taj osjećaj, gotovo kao dječaci.

Fransic Bacon: Bračna ljubav stvara čovječanstvo; prijateljska ga usavršava; ali razuzdana ljubav kvari ga i ponižava.

Charles-Louis de Secondat baron de Montesquieu: Kad muškarac obećava ženi da će je uvijek voljeti, pretpostavlja da ona istovremeno njemu obećava da će uvijek biti ljupka; i ako ona ne održi riječ, on se više ne smatra obveznim da drži svoje obećanje.

Jean-Jacques Rousseau: Može li se ikada zaboraviti ono što se jednom ljubilo?

Denis Diderot: Ljubav lišava pameti one koji je imaju, a daje je onima koji je nemaju.

Imanuel Kant: Ljubav je stvar osjećaja a ne volje, te ne mogu ljubiti zato što hoću, a još manje zato što moram; stoga je obvezna ljubav glupost.

Ludwig Feuerbach: Ljubav, ali prava! I sve će ti ostale vrline pasti same u krilo.

Ludwig Feuerbach: Samo je onaj netko, koji nešto voli. Ne biti ništa i ništa ne voljeti jedno je te isto.

Visarion Grigorijevič Bjelinski: Ljubav ima svoje zakone razvitka, svoje životne dobi, kao cvijeće, kao ljudski život. Ona ima svoje raskošno proljeće, svoje vrelo ljeto, i, napokon, jesen, koja je za jedne topla, svijetla i plodonosna, a za druge - hladna, gnjila i jalova.

Karl Marx: Ali ljubav ne prema fojerbahovskom čovjeku, ne prema molešotovskoj izmjeni materije, ne prema proleterijatu, nego ljubav prema dragani i poimence prema Tebi (Jenny) čini čovjeka ponovo čovjekom.
(Napisavši molešetovskoj, Marx je mislio na Jacoba Molrschotta (1822. – 1893.), holandskog fiziologa, zastupnika naučnog materijalizma.)

Šri Ramakrišna: Imajte ljubavi za sve, jer na tom svijetu nikoga osim vas nema.

Friedrich Nietsche: Kako? Ljubav bi trebala biti nešto nesebično?

Friedrich Nietsche: Sve što se čini iz ljubavi, događa se uvijek s one strane dobra i zla.

Rabrindranath Tagore: Samo ono što činimo iz ljubavi činimo slobodno, pa ma koliko patnje iz toga proizašlo...

Božidar Knežević: Više je za žaljenje onaj koji zbog pameti izgubi ljubav, nego onaj koji zbog ljubavi izgubi pamet.

Miguel de Unamuno: Ljubav je, čitaoci i braćo moja, nešto najtragičnije na svijetu i u životu; ljubav je kći obmane i majka razočaranja; ljubav je utjeha u neutješenosti, ona je jedini lijek protiv smrti jer je sestra smrti.

Mohandas Karamchand, nazvan Mahatma, Gandhi: Ma koliko bila okorjela nečija ćud, rastopit će se na vatri ljubavi. Ako se pak ne promijeni, to znači da vatra nije bila dovoljno jaka.

Muhamed Ikbal: Samo ljubav donosi vrtovima proljetni lahor, samo ljubav daje livadama cvjetne pupoljke; samo ljubav daje ribama bistre oči.

Muhamed Ikbal: Ljubav se nikada ne rađa u zloj duši.

Muhamed Ikbal: Samo od ljubavi uči zakone nadahnuća, jer ljubav u tvojoj duši otkriva sve kvalitete.

François La Rochefoucauld: Ljubav je samo jedna, ali njezinih kopija ima tisuću.

François La Rochefoucauld: Muškarac može naći ženu koja još nije imala nijedne ljubavne veze, ali rijetko će naići na neku koja je uvijek imala samo jednu.

François La Rochefoucauld: Prava je ljubav kao pojava duhova: svatko o njima govori, ali ih je malo ljudi vidjelo.

François La Rochefoucauld: Sudimo li o ljubavi po većini njenih posljedica, bit će nam više nalik na mržnju nego na prijateljstvo.

François La Rochefoucauld: Spremniji smo da volimo one koji nas mrze, nego one koji nas vole više nego što želimo.

François La Rochefoucauld: U prvoj ljubavi žena voli ljubavnika, a u drugima voli ljubav.

Jean de La Bruyčre: Ljubav i prijateljstvo isključuju jedno drugo.

Jean de La Bruyčre: Onoga koga voli čovjek želi da učini veoma sretnim, ili, ako to ne uspije, veoma nesretnim.

Abbé de La Roche: Ljubav, naročito kod muškaraca, lišava pameti one koji je imaju, a daje je onima koji je nemaju.

Luc de Clapiers marquis de Vauvenargues: Postojanih ljubavi ima malo, ali zato ima mnogo iskrenih.

Ovaj Izbor obuhvaća misli pismenih značajnika u razdoblju od 2500 godina, od 9. stoljeća prije naše ere, do 16. stoljeća kao našeg vremena. Bujrum.

Brihadaranijaka-Upanišad: U zagrljaju ljubljene čovjek zaboravlja sav svijet - sve što je unutra i sve što je vani; isto tako onaj koji zagrli Apsolutno više ne zna što je unutra a što vani.

Taitirija-Upanišada: Svijet je rođen iz ljubavi i podređen je ljubavi, on se kreće prema ljubavi i ulazi u ljubav.

Lao Ce: Kad čovjek ima ljubavi, nema straha.

Sapfa:
Taj Eros koji raznježuje tijelo,
danas me ljuti kroti,
taj Eros sudbonosni, gorki i slatki,
ta neukrotiva, divlja zvijer.

Pripisuje se Gautami Siddarthi Buddhi: Neka blagost pobijedi ljutnju, neka dobro svlada zlo, neka gramzljivca nadjačaju darovi, neka lašca nadigra istina - o, neka mržnji preko ljubavi dođe kraj.

Tiruvaluvar u Kuralu: Čovjek u koga nema ljubavi uzima sve sebi; čovjek pun ljubavi dat će i svoje kosti drugima.

Tiruvaluvar u Kuralu: U ljubavni svađama pobjeđuje onaj koji popušta.

Platon: Tko ljubi zbog ljubavi, taj je slijep.

Publije Afer Terencije: Sukobi među ljubavnicima obnavljaju ljubav.

Maron Vergilije: Ljubav sve pobjeđuje.

Seksto Propercije: Ljubav raskida i okove krvnih veza.

Publije Ovidije Nazor: Ne liječe ljubav ljekovite trave.

Publije Ovidije Nazor: Vještina je (u ljubavi) sakriti vještinu.

Seneka: Ljubi druge ako želiš da te ljube!

Apastol Pavao (Savao): Kad bi jezike ljudske i anđeoske govorio, a ljubavi ne bih imao, bio bih kao mjed koja zveči ili praporac koji ječi.

Moslim Ibn Al-Ansari:
Volio sam te i volim te,
pa ako je to grijeh, molit ću Alaha
da mi nikad ne oprosti moje grijehe.

Harun Al-Rašid:
Vidim: moć ljubavi je veća
od svake druge vlasti,
pa čak i od vlasti kraljeva.

Ono No Komachi:
Misleći na njega,
usnula sam,
i odmah sam ga ugledala.
Ah! Da sam znala da je to samo san,
nikada se ne bih probudila.

Dželad-ed-Din Rumi: Tražiti put do ljubavi razumom, isto je što i tražiti svjetiljkom sunce.

Ramon Llull: Ljubav je valovima i vjetrovima uznemiravano more koje nema luke ni obale.

Muhamed Šams-ed-Din Širazi Hafiz: Tko hoće uživati sreću u ljubavi, taj se mora potpuno odreći sebe.

Toma Kempinski: Tko ljubi, leti, trči i veseli se; on je slobodan i bez obveza. Daje sve za sve, a ima sve u svemu, jer se smiruje u jednom i ponad svih najvišem dobru iz kojega izvire i nastaje svako dobro. Ne gleda na darove, nego se mimo sva dobra obraća na darovatelja.

Luis de Camóes:
Ljubav je oganj što nevidljiv gori,
rana što boli al' se ne osjeća,
Ona je nikad zadovoljna sreća,
bol što ne boli nego mukom mori.

Michel Eyquem, seignear de Montaigne: Ljubavna su zadovoljstva, po mojem mišljenju, jedina prava zadovoljstva tjelesnog života.

Miguel de Cervantes Saavedra: Ljubav gleda kroz naočale kroz koje joj se bakar pričinja zlatom, bijeda bogatstvom, a krmelji biserima.

Za koji će dan Valentinovo ili Zaljubljinovo. Ljubav je uvijek bila neiscrpna tema, bez obzira na kulurno nasljeđe, zemljopisne dužine ili geografske širine. Ovdje sam vam priredio mali izbor što o ljubavi misle razni narodi. Možda će nekoj lijepoj i rumenoj dušici ove narodne poslovice pomoći da jasnije iskažu osjećaje, koje gaje prema onome ili onoj, zbog kojih im se obrazi (i ne samo obrazi) tako jako zažare.

Natpis u Pompejima (Muzej u Napulju, ploča 22): Tko god ljubi, taj ne bi smio da se u toplicama kupa, jer od ljubavi tko gori, taj žar drugi ne podnosi.

Natpis u Pompejima na kućnom pragu: Tko god ljubi, taj neka propadne!

Afganistanska narodni stih:
O, karavano, ne žuri toliko!
Imamo dovoljno vremena,
Toliko je mlada moja ljubav,
I tako čvrsto spava u jutarnje sate!

Afganistanska narodni stih:
Zaljubljen je - čujemo - soko u golubicu!
Jao, lukavac sivi, želi je progutati.

Afganistanski narodni stih: Sresti dragu isto je što i vjetar staviti na vagu.

Albanska narodna izreka: Onaj tko te u suze tjera, taj te i voli.

Afrički narodni stih (pleme Gali):
O, slatka moja ljubavi,
ti si div, a strepiš pred mišem!

Arapska narodna poslovica: Nikada se zaljubljeno srce ne može naužiti radosti odmora, dokle god ga ljubav drži u svojim šakama.

Arapska narodna uzrečica: Ljubav je slastica kojoj je sok sladak a tijesto gorko.

Bugarska narodna poslovica: Ljubav ne gleda lice.

Dagestanska narodna uzrečica: Prva ljubav je slađa od međa pčelinjega.

Hrvatska narodna poslovica: Oko je prvi u ljubavi poklisar.

Hrvatska narodna poslovica: Ljubav srama ne poznaje.

Indonezijski narodni stih:
Ljubav je ko rose kap što blista na travi.
Tek što sunce izađe, kap rose ishlapi.


Kineska narodna poslovica: Priroda je blaga prema muškarcu, ali je muškarac okrutan prema ženi koju ljubi.

Korejska narodna uzrečica: Ljubav je za jednu noć kadra sagraditi Kineski zid.

Laoska narodna uzrečica: Ljubav je najmirisniji cvijet našega kraja.

Latinska poslovica: Ljubav je roditeljica mnogih naslada.

Madagaskarska narodna poslovica: Ljubav je kao klica riže: ako je presađuješ, bolje uspijeva.

Madagaskarska narodna poslovica: Neka vaša ljubav bude kao proljetna kiša koja sitno pada ali preplavi obale.

Madagaskarska narodna poslovica: Onaj koji ljubi nalik je na malena krokodila što ga njegova majka proždire: on se ponovo vraća u utrobu koju dobro poznaje.

Talijanska narodna poslovica: Ljubiti a ne biti ljubljen isto je kao odazvati se, a da te nitko nije zvao.

Talijanska narodna poslovica: Koliko više žrtvuješ svoje ja, toliko je jača i uvjerljivija tvoja ljubav.

Talijanska narodna poslovica: Tko se iz ljubavi oženi, taj po noći uživa, a po danu jadikuje.

( Naša prijateljica, Mala iz 208, hematologija, nalazi su u Splitu. Nadam se da će mi se javiti i da ćemo se još družiti do konačnoga ozdravljenja i sve što ide s tim u svezi.)

(Nastavak)
Stari je bez ikakva vidljiva razloga prekinuo priču. Naglo, kao kad isključite radio. Međutim, nas dvojica to nismo odmah skužili. Slušali smo tišinu koja je izlazila iz njega u neograničenim količinama. I slijedili njegov pogled koji je prolazio kroz nas dvojicu, Trnjansku, preko Save i Zapruđa i krenuo put daleke, vrlo daleke prošlosti. U tom trenutku nama vrlo bliske. Šutnja često znade biti neugodna – Zavladala je neugodna šutnja, glasovita rečenica iz mnogih proznih tekstova. Međutim, ova šutnja nije bila nimalo neugodna. Žuborila je posve nijemo. Činilo mi se da je gromko odjekivala po cijelom Sunčanu sustavu. Ugodna i tiha.
Čak sam i ja shvatio: to nam tata daje vremena da u miru povežemo sve njegove mreže; da se umrežimo.
Ne znam kamo je ova priča odvela Alojzija, ali znam da sam pokušao krenuti očevim tragom: uputio sam se strmom stazom prema prošlosti. Pred očima su mi, iz najmračnijih komora podsvijesti, izranjale vrlo mutne i nepovezane slike. Ne bih ti, strpljiva moja čitateljice i pristojni čitaču, znao precizno opisati agregatno stanje svoje svijesti u tim, maglenim i lucidnim, trenucima. Čas mi se činilo da sam priču čvrsto uhvatio objema rukama, a čas mi je bila nedohvatna i daleka, dalja i od najudaljenijeg kvazara u ovome našem starom i prilično derutnom Svemiru.
Ne bih mogao to stanje izraziti čak ni onim Krležinim stihom – I videl sam daljine, meglena i kalne, - budući da se iza daljina sjećanja, meglenih i kalnih, naziralo jedno prilično svijetlo i toplo Sunce koje mi se, o, optimistička Fatamorgano!, blagonaklono smješkalo. Iza tog imaginarnog Sunca, tamo na nepostojećem Istoku, pa samim tim i nedohvatnom Zapadu, nazirali su se gusti i vrlo teški crni oblaci. Prijeti opća kataklizma. I nema Noe da u nekom brodogradilištu gradi barku u koju bi smjestio cijeli zoološki vrt.
I, odjednom, oblaci se obmotaše oko Sunca, olujni vjetrovi čupali su iz majčice Terre sve što je ona s mukom rodila. Tek moj stari, zaštićen neprepoznatljivom providnošću, mirno je kuckao, rezao i slagao daske, gradeći spasonosnu arku u staroj dobroj Trnjanki.
U naš izgubljeni i hladni svijet ponovo je, čini se bezbrižno, ušetao topli glas staroga Mireka.
- Ne bih vam htio držati moralne prodike, molim vas, nemojte moju priču tako shvatiti, ali moram... moram naglasiti da smo mi svoj rat dobili beskrajnim poštovanjem, što znači i povjerenjem, svakoga pojedinca koji je, aktivno ili pasivno, sudjelovao u tom krvavom okršaju. Tu nije smjelo biti pogrešaka. Naime, četnici su klali i Srbe, ustaše i Hrvate. Zato je prijava protiv nas dvojice bila vraški nezgodna. U istrazi koja je provedena, trebalo je dokazati da Brzog nisam napao iz nacionalističkih pobuda, a pritom paziti da se Stojanu ne naškodi. Onaj koji je pisao prijavu, a čije smo ime saznali nekoliko mjeseci kasnije, dobro je znao što radi. Znao je da mogu vrlo lako dokazati svoju nedužnost, pa je prijavu tako i sročio, ali bi u tom slučaju Brzi izvukao deblji kraj batine. A to se nije smjelo dogoditi.
- Stari, daj skrati...
- Dobro, dobro... malo sam otišao okolo...
- Znamo da ste obojica oslobođeni i kaj sad? Kakve to veze ima s nama dvojicom?
- Htio sam reći da je Štef Trputec, sve sam odigral. On je vodio istragu. Bio je vrlo bistar i sve je skužio, a skuženo je trebao i dokazati. Najprije je posumnjao da je Albin napisao prijavu. Jer je moj stari otkrio Albinova starog kao komunističkog agitatora. Pa je Albinov stari dobio otkaz na poslu. Poslije ga je moj stari spasio da ne završi u Kerestincu. Tako je Albin otpao kao mogući krivac. Mjesecima se tražilo pravog denuncijanta. Dok ga nismo uhvatili pomoću Albina.
- To nam nisi nikad pričao...
- Ma, jesam, ali površno.
- Jebote, pa to je prava partizanska krimi priča.
- Ma nije, to se tebi samo čini. Naime, sve je bilo budalasto. Upravo takvu budalaštinu nije podnosio Štef. Istraga je bila završena, jer mi uglavnom nismo ozbiljno ni razmatrali anonimne prijave. Ali, on je nastavio privatnu istragu. I tako se Albin proslavio.
- Albin ili moj direktor?
- Albin, ali na Štefovu inicijativu. Štef je bio jedan od rijetkih koji je vidio onu čuvenu prijavu. I, vrag, upamtio taj prokleti iskrivljeni rukopis. Memorirao ga je kao što danas kompjutori memoriraju razne stvari. Ti bokca, više uopće nećemo morati pamtiti, sve će stroj raditi za nas. Pratite li vi što ja ovdje pričam?
Obojica zaustismo da nešto kažemo, ali on kao da ništa nije pitao nastavi.
- Da, da... Štef je odigrao glavnu rolu u razotkrivanju Marijana Mušnjaka, tako se zvao provokator, ali mu je u tome mnogo pomogao Albin. Rekoh vam da je on bio nepismen. Štef ga je nagovorio, kao vrlo povjerljivo, da traži od nekolicine, Štefu sumnjivih boraca, da mu pišu pisma. Kao ima djevojku, ono ovo... To, međutim nije išlo. Ni jedan od rukopisa nije bio sličan.
- Al si ga zakomplicirao. Rukopisi, grafolozi, kompjutori, da ti nije janjetina udarila u glavu?
- Idem ja u redakciju – rekao je Alojzije. – Doći ću za mjesec dana kad priču dovedeš do finala.
- Jebi ga, sine, pričam što mogu kraće.
- Pa reci onda to još kraće. Kao vijest, a ne kao roman u nastavcima.
- Kako da ti kažem? Imali smo školu, eto, to je ono što sam trebao reći.
- Partizansku školu?
- Naravno. Svi nepismeni borci morali su se, prema direktivi Vrhovnog štaba, opismeniti. Tako je i Albin naučio gotovo čitavu abecedu. I kao pomalo pisuckao. Ali slova su mu bila za izložbu. Svako drukčije. E, a onda je bio ranjen u desnu ruku. I, kao nije mogao pisati doma, a nije htio kao da mu drugi pišu, jer nije svojima htio reći da je ranjen. I tako je došlo da pismo napiše Marijan Mušnjak. I to tako da se ne raspozna da ne piše Albin.
- Opet kompliciraš...
- Već sam mogao tri puta završiti da me ne prekidate.
- Ja sam ogladnio od priče. Čini mi se da ovdje sjedimo dvadesetak dana.
- A da mrknemo još malo janjetine?
- Kako pričaš, mogli bismo do kraja priče smazati i cijelo stado.
- Daj, ne zajebavaj.
- Naruči još janjetine i završi priču.
- Uh, jebote, kome sam ja to otac?
- Bolje je: tko nam je otac?
- A jest ti jezik otrovan... Evo kako je završilo. Mušnjak je, da bi imitirao Albinov švrakopis, pismo napisao lijevom rukom. Naravno, Štef je prepoznao rukopis. I klupko se brzo odmotalo. Mušnjak je, ustanovilo se, bio špija. Zadužen da provokacijama stvara nered među nama. Štef mu je sve dokazao i Mušnjak je strijeljan. Propjevao je, ali nam nije bogzna što otkrio. Mene nisu odredili u vod za strijeljanje, što mi je, prvi put u životu, bilo vrlo žao.
Nova je janjetina stigla za stol i stari je dohvatio komadinu od plećke. Jeo je mirno, bez naglih pokreta, temeljito žvačući svaki zalogaj.
Alojzije nije jeo. Samo je nervozno lupkao prstima po bijelom stolnjaku. Ja sam zadivljeno zurio u staroga. Kakav li je to život vodio taj običan električar? Kad ga čovjek gleda dok klopa janjetinu, učini mu se kao da janje ždere janje, toliko je bio faca. Ne biste vjerovali kad bi vam netko rekao da znade izbrojiti do pet, a da se ne zabuni već kod trojke. Možda vi ne volite moga starog, ali ja ga u ovome trenutku naprosto obožavam. Nije se busao u prsa... ja ono... ja ovo, nikad mu se nije dogodilo da jednu stvar ispriča dva puta, što se nekim njegovim drugovima itekako znalo događati. Kad bismo pomislili da je iscrpio sve informacije iz svoga života, on bi izronio s novom pričom što nas je dovodilo do ludila. Mislim da tog čovjeka nikad neću skužiti. Zaljubljeno sam ga gledao. Alojzijeva nervoza mi nije naročito zaokupljala pažnju. Tek kad je progovorio, pogledao sam ga. On je držao starog za ruku, kao da mu ne da više jesti, kao da mu hoće oteti slastan zalogaj.
- Ti si sredio moga partijskog sekretara koncem osamdesettreće.
Rekao je to mirno, ne kao pitanje nego kao konstataciju.
- Ja?!, stari je dohvatio ubrus i počeo, malkice nevoljko, brisati masne ruke. – Ni govora, Sam se sredio.
- Ali ti si inicirao...
- Nisam. Ti si sve pokrenuo, stari se nasmijao.
- Ne zezaj, tata, molim te. Sitna sam ja riba bio za taj napuhani balon.
- Sitna, ali oštra. Balon je eksplodirao.
- Kako si doznao pojedinosti? Oprosti, ali meni doista nije jasno kako si to izveo.
- Uvijek sam ti govorio da piješ u guzicu, a ne u glavu. Kad si one noći došao kući s partijskog sastanka, bio si jako ljut. I, što je važnije, prilično pijan. Pitao sam te za uzrok tvoga bijesa, a ti si brljezgao svašta. Tih sam dana i ja bio malkice deprimiran. Rane su me jebale, a s Adelom sam opet bio u židovsko-arapskim odnosima. Zato sam te zamolio da mi činiš društvo. Htio sam s tobom razgovarati o svome problemu. Riječ po riječ, čašica za čašicom one sjajne rakije, što nam je darovao susjed Sulejman, i ti si, gotovo neprimjetno, prešao s moga na svoj problem. Nisam se imao namjere miješati u to. Vjerovao sam ti. Jednim sam te uhom slušao, a s drugim osluškivao što radi Adela u kupaonici. I sve bi na tome završilo da u jednom trenutku nisi rekao da si tražio od sekretara da ti se ispriča. Od tog sam te trenutka slušao s oba uha. Odakle ti uopće ideja da tražiš od nepogrješivog da ti se ispriča? Naši se ljudi ne znaju ispričavati. Kao da su isprike nešto neljudsko. Kao da ona ne znači pamet. Jer, budala se ne ispričava. Pametan čovjek će iskoristiti svaku prigodu da se ispriča, da kaže – čovjek sam, dakle i griješim. Čovjek koji se znade ispričati, zna i razmišljati. Dakle, sekretar ti se odbio ispričati rečenicom: ŠŠto ti hoćeš, da ti se cijela Partija ispriča?" E, vidiš, ta me rečenica strašno iritira. On se dao identificirati sa cijelom partijom, dakle i sa mnom, jer i ja sam član te Partije s kojom se on tako lako identificirao. Tad sam pomislio: e, bogami, ispričat ćeš se mome sinu i to javno.
- Ti si luđak.
- Može biti da jesam, a ti si mi sin. I to prvorođeni, Alojzije moj pravedni!
(Nastavit će se)

Kemo... može samo da preneseš pozdrave Fi i DeBellom? ;) (mala iz 208, hematologija 26.01.2005. 22:33)
Ovu sam poruku našao među komentarima 18. nastavka romana Junaci Blogove ulice.
Budući da svaka poruka ima neku svoju priču, tako i ova ima svoju.
Hajdemo prvo identificirati Malu iz 208, hematologija. Mala je beskrajno simpatična djevojka iz Splita. 208 je soba na hemotološkom odjelu Zajčeve bolnice u Zagrebu. Dakle, Mala iz 208, hematologija, bolesnica je u Zajčevoj bolnici.
Mala iz 208, hematologija, studentica je arhitekture, puna života i projekata budućih lijepih zgrada. Prilično dugo boluje od vrlo teške bolesti. Zato je privremena stanovnica Zajčeve bolnice.
Mala iz 208, hematologija, je vrlo radosna djevojka. Čini mi se da će svojom radošću, lijekovima i liječničkim znanjem razoružati tešku bolest i da će se uskoro vratiti svome Splitu i noćima uz cvjetove agava.
Mala iz 208, hematologija, je i naša kolegica, blogerica. Ima sa sobom lap top i kad god joj se ukaže prigoda, prati sve što radimo na Blogu. Zato, pamet u glavu. Nemojmo se crvenjeti, jer u dugim bolničkim noćima prate nas oči te divne djevojke.
S Malom iz 208, hematologija, ležala je jedno vrijeme supruga moga prijatelja. Bolesnici kad ništa ne rade, onda pričaju kao i svi ostali ljudi. Planiraju, premda im se često planovi izjalove. Tako su se njih dvije sprijateljile. Unatoč golemoj razlici u godinama. Bolest ih je sprijateljila. I pričale su, u tim prokletim bolesnim noćima, o svemu i svačemu, pa je tako došlo i do priče o meni. Mojoj prijateljici sam odavno poznat, kao neprimjeran prijatelj njenoga primjernog muža, a Maloj iz 208, hematologija, poznat sam, srećom, samo kao Kemoterapija.
Cimerica Male iz 208, hematologija, i moja prijateljica Fi izliječena je. Budući da zdravi često zaboravljaju još neizliječene, Mala iz 208, hematologija, zamolila me da prenesem nevirtualne pozdrave njenoj izliječenoj prijateljici, Fi, i njenom primjernom mužu i mome prijatelju De Bellom.
I, evo ja to činim. Štoviše, molim Malu iz 208, hematologija da se javi mojim prijateljima na adresu: klepsidra@post.htnet.hr.
Ja pak molim Malu iz 208, hematologija, da se javi i meni na onu adresu koja je izložena na mome Blogu.
Imam i molbu upućenu svim Blogerima. Molim vas, javite se našoj prijateljici. Napišite nešto lijepo, bilo što. Lijepo kao more, kao Marjan, kao ona ponistra s koje se vidi Šolta, kao snijeg, čist kao njena duša, kao radost, kao zdrav smijeh kojim je odjekivala njena soba, bilo što. I nemojte pisati da se nadate da će Mala iz 208. hematologija, ozdraviti. Naravno da hoće. Jer što bolest ima tako dugo raditi kod ljudi koji su lijepi kao naša Mala iz 208, hematologija?
Osim toga, vrijeme je da nastavi sa svojim studijem, jer jedva čekam da vidim zgrade koje će ona projektirati. Bit će to lijepe, prozračne i vrlo, vrlo zdrave kuće. Dok ne pronađem njenu adresu ili dok ne dobijem njenu mail adresu, slobodno joj pišite na ovom mjestu. Kunem se, svaku ću joj poruku svakodnevno nositi u Zajčevu bolnicu. Sve dok ne ode zdrava u Split, a i tamo ću je pratiti ako ne bude znatno mlađih kandidata.