( Naša prijateljica, Mala iz 208, hematologija, nalazi su u Splitu. Nadam se da će mi se javiti i da ćemo se još družiti do konačnoga ozdravljenja i sve što ide s tim u svezi.)
(Nastavak)
Stari je bez ikakva vidljiva razloga prekinuo priču. Naglo, kao kad isključite radio. Međutim, nas dvojica to nismo odmah skužili. Slušali smo tišinu koja je izlazila iz njega u neograničenim količinama. I slijedili njegov pogled koji je prolazio kroz nas dvojicu, Trnjansku, preko Save i Zapruđa i krenuo put daleke, vrlo daleke prošlosti. U tom trenutku nama vrlo bliske. Šutnja često znade biti neugodna – Zavladala je neugodna šutnja, glasovita rečenica iz mnogih proznih tekstova. Međutim, ova šutnja nije bila nimalo neugodna. Žuborila je posve nijemo. Činilo mi se da je gromko odjekivala po cijelom Sunčanu sustavu. Ugodna i tiha.
Čak sam i ja shvatio: to nam tata daje vremena da u miru povežemo sve njegove mreže; da se umrežimo.
Ne znam kamo je ova priča odvela Alojzija, ali znam da sam pokušao krenuti očevim tragom: uputio sam se strmom stazom prema prošlosti. Pred očima su mi, iz najmračnijih komora podsvijesti, izranjale vrlo mutne i nepovezane slike. Ne bih ti, strpljiva moja čitateljice i pristojni čitaču, znao precizno opisati agregatno stanje svoje svijesti u tim, maglenim i lucidnim, trenucima. Čas mi se činilo da sam priču čvrsto uhvatio objema rukama, a čas mi je bila nedohvatna i daleka, dalja i od najudaljenijeg kvazara u ovome našem starom i prilično derutnom Svemiru.
Ne bih mogao to stanje izraziti čak ni onim Krležinim stihom – I videl sam daljine, meglena i kalne, - budući da se iza daljina sjećanja, meglenih i kalnih, naziralo jedno prilično svijetlo i toplo Sunce koje mi se, o, optimistička Fatamorgano!, blagonaklono smješkalo. Iza tog imaginarnog Sunca, tamo na nepostojećem Istoku, pa samim tim i nedohvatnom Zapadu, nazirali su se gusti i vrlo teški crni oblaci. Prijeti opća kataklizma. I nema Noe da u nekom brodogradilištu gradi barku u koju bi smjestio cijeli zoološki vrt.
I, odjednom, oblaci se obmotaše oko Sunca, olujni vjetrovi čupali su iz majčice Terre sve što je ona s mukom rodila. Tek moj stari, zaštićen neprepoznatljivom providnošću, mirno je kuckao, rezao i slagao daske, gradeći spasonosnu arku u staroj dobroj Trnjanki.
U naš izgubljeni i hladni svijet ponovo je, čini se bezbrižno, ušetao topli glas staroga Mireka.
- Ne bih vam htio držati moralne prodike, molim vas, nemojte moju priču tako shvatiti, ali moram... moram naglasiti da smo mi svoj rat dobili beskrajnim poštovanjem, što znači i povjerenjem, svakoga pojedinca koji je, aktivno ili pasivno, sudjelovao u tom krvavom okršaju. Tu nije smjelo biti pogrešaka. Naime, četnici su klali i Srbe, ustaše i Hrvate. Zato je prijava protiv nas dvojice bila vraški nezgodna. U istrazi koja je provedena, trebalo je dokazati da Brzog nisam napao iz nacionalističkih pobuda, a pritom paziti da se Stojanu ne naškodi. Onaj koji je pisao prijavu, a čije smo ime saznali nekoliko mjeseci kasnije, dobro je znao što radi. Znao je da mogu vrlo lako dokazati svoju nedužnost, pa je prijavu tako i sročio, ali bi u tom slučaju Brzi izvukao deblji kraj batine. A to se nije smjelo dogoditi.
- Stari, daj skrati...
- Dobro, dobro... malo sam otišao okolo...
- Znamo da ste obojica oslobođeni i kaj sad? Kakve to veze ima s nama dvojicom?
- Htio sam reći da je Štef Trputec, sve sam odigral. On je vodio istragu. Bio je vrlo bistar i sve je skužio, a skuženo je trebao i dokazati. Najprije je posumnjao da je Albin napisao prijavu. Jer je moj stari otkrio Albinova starog kao komunističkog agitatora. Pa je Albinov stari dobio otkaz na poslu. Poslije ga je moj stari spasio da ne završi u Kerestincu. Tako je Albin otpao kao mogući krivac. Mjesecima se tražilo pravog denuncijanta. Dok ga nismo uhvatili pomoću Albina.
- To nam nisi nikad pričao...
- Ma, jesam, ali površno.
- Jebote, pa to je prava partizanska krimi priča.
- Ma nije, to se tebi samo čini. Naime, sve je bilo budalasto. Upravo takvu budalaštinu nije podnosio Štef. Istraga je bila završena, jer mi uglavnom nismo ozbiljno ni razmatrali anonimne prijave. Ali, on je nastavio privatnu istragu. I tako se Albin proslavio.
- Albin ili moj direktor?
- Albin, ali na Štefovu inicijativu. Štef je bio jedan od rijetkih koji je vidio onu čuvenu prijavu. I, vrag, upamtio taj prokleti iskrivljeni rukopis. Memorirao ga je kao što danas kompjutori memoriraju razne stvari. Ti bokca, više uopće nećemo morati pamtiti, sve će stroj raditi za nas. Pratite li vi što ja ovdje pričam?
Obojica zaustismo da nešto kažemo, ali on kao da ništa nije pitao nastavi.
- Da, da... Štef je odigrao glavnu rolu u razotkrivanju Marijana Mušnjaka, tako se zvao provokator, ali mu je u tome mnogo pomogao Albin. Rekoh vam da je on bio nepismen. Štef ga je nagovorio, kao vrlo povjerljivo, da traži od nekolicine, Štefu sumnjivih boraca, da mu pišu pisma. Kao ima djevojku, ono ovo... To, međutim nije išlo. Ni jedan od rukopisa nije bio sličan.
- Al si ga zakomplicirao. Rukopisi, grafolozi, kompjutori, da ti nije janjetina udarila u glavu?
- Idem ja u redakciju – rekao je Alojzije. – Doći ću za mjesec dana kad priču dovedeš do finala.
- Jebi ga, sine, pričam što mogu kraće.
- Pa reci onda to još kraće. Kao vijest, a ne kao roman u nastavcima.
- Kako da ti kažem? Imali smo školu, eto, to je ono što sam trebao reći.
- Partizansku školu?
- Naravno. Svi nepismeni borci morali su se, prema direktivi Vrhovnog štaba, opismeniti. Tako je i Albin naučio gotovo čitavu abecedu. I kao pomalo pisuckao. Ali slova su mu bila za izložbu. Svako drukčije. E, a onda je bio ranjen u desnu ruku. I, kao nije mogao pisati doma, a nije htio kao da mu drugi pišu, jer nije svojima htio reći da je ranjen. I tako je došlo da pismo napiše Marijan Mušnjak. I to tako da se ne raspozna da ne piše Albin.
- Opet kompliciraš...
- Već sam mogao tri puta završiti da me ne prekidate.
- Ja sam ogladnio od priče. Čini mi se da ovdje sjedimo dvadesetak dana.
- A da mrknemo još malo janjetine?
- Kako pričaš, mogli bismo do kraja priče smazati i cijelo stado.
- Daj, ne zajebavaj.
- Naruči još janjetine i završi priču.
- Uh, jebote, kome sam ja to otac?
- Bolje je: tko nam je otac?
- A jest ti jezik otrovan... Evo kako je završilo. Mušnjak je, da bi imitirao Albinov švrakopis, pismo napisao lijevom rukom. Naravno, Štef je prepoznao rukopis. I klupko se brzo odmotalo. Mušnjak je, ustanovilo se, bio špija. Zadužen da provokacijama stvara nered među nama. Štef mu je sve dokazao i Mušnjak je strijeljan. Propjevao je, ali nam nije bogzna što otkrio. Mene nisu odredili u vod za strijeljanje, što mi je, prvi put u životu, bilo vrlo žao.
Nova je janjetina stigla za stol i stari je dohvatio komadinu od plećke. Jeo je mirno, bez naglih pokreta, temeljito žvačući svaki zalogaj.
Alojzije nije jeo. Samo je nervozno lupkao prstima po bijelom stolnjaku. Ja sam zadivljeno zurio u staroga. Kakav li je to život vodio taj običan električar? Kad ga čovjek gleda dok klopa janjetinu, učini mu se kao da janje ždere janje, toliko je bio faca. Ne biste vjerovali kad bi vam netko rekao da znade izbrojiti do pet, a da se ne zabuni već kod trojke. Možda vi ne volite moga starog, ali ja ga u ovome trenutku naprosto obožavam. Nije se busao u prsa... ja ono... ja ovo, nikad mu se nije dogodilo da jednu stvar ispriča dva puta, što se nekim njegovim drugovima itekako znalo događati. Kad bismo pomislili da je iscrpio sve informacije iz svoga života, on bi izronio s novom pričom što nas je dovodilo do ludila. Mislim da tog čovjeka nikad neću skužiti. Zaljubljeno sam ga gledao. Alojzijeva nervoza mi nije naročito zaokupljala pažnju. Tek kad je progovorio, pogledao sam ga. On je držao starog za ruku, kao da mu ne da više jesti, kao da mu hoće oteti slastan zalogaj.
- Ti si sredio moga partijskog sekretara koncem osamdesettreće.
Rekao je to mirno, ne kao pitanje nego kao konstataciju.
- Ja?!, stari je dohvatio ubrus i počeo, malkice nevoljko, brisati masne ruke. – Ni govora, Sam se sredio.
- Ali ti si inicirao...
- Nisam. Ti si sve pokrenuo, stari se nasmijao.
- Ne zezaj, tata, molim te. Sitna sam ja riba bio za taj napuhani balon.
- Sitna, ali oštra. Balon je eksplodirao.
- Kako si doznao pojedinosti? Oprosti, ali meni doista nije jasno kako si to izveo.
- Uvijek sam ti govorio da piješ u guzicu, a ne u glavu. Kad si one noći došao kući s partijskog sastanka, bio si jako ljut. I, što je važnije, prilično pijan. Pitao sam te za uzrok tvoga bijesa, a ti si brljezgao svašta. Tih sam dana i ja bio malkice deprimiran. Rane su me jebale, a s Adelom sam opet bio u židovsko-arapskim odnosima. Zato sam te zamolio da mi činiš društvo. Htio sam s tobom razgovarati o svome problemu. Riječ po riječ, čašica za čašicom one sjajne rakije, što nam je darovao susjed Sulejman, i ti si, gotovo neprimjetno, prešao s moga na svoj problem. Nisam se imao namjere miješati u to. Vjerovao sam ti. Jednim sam te uhom slušao, a s drugim osluškivao što radi Adela u kupaonici. I sve bi na tome završilo da u jednom trenutku nisi rekao da si tražio od sekretara da ti se ispriča. Od tog sam te trenutka slušao s oba uha. Odakle ti uopće ideja da tražiš od nepogrješivog da ti se ispriča? Naši se ljudi ne znaju ispričavati. Kao da su isprike nešto neljudsko. Kao da ona ne znači pamet. Jer, budala se ne ispričava. Pametan čovjek će iskoristiti svaku prigodu da se ispriča, da kaže – čovjek sam, dakle i griješim. Čovjek koji se znade ispričati, zna i razmišljati. Dakle, sekretar ti se odbio ispričati rečenicom: ŠŠto ti hoćeš, da ti se cijela Partija ispriča?" E, vidiš, ta me rečenica strašno iritira. On se dao identificirati sa cijelom partijom, dakle i sa mnom, jer i ja sam član te Partije s kojom se on tako lako identificirao. Tad sam pomislio: e, bogami, ispričat ćeš se mome sinu i to javno.
- Ti si luđak.
- Može biti da jesam, a ti si mi sin. I to prvorođeni, Alojzije moj pravedni!
(Nastavit će se)
Post je objavljen 06.02.2005. u 18:19 sati.