JUNACI BLOGOVE ULICE (21)
(Nastavak)
- Pa ti, stari, i tvoje sumnjivo ratno društvo sve znate. - Zašto sumnjivo ratno društvo? - Mislim, sve držite pod kontrolom i to... - Znaš li ti što bi se dogodilo da ne držimo sve pod kontrolom, ha? Poklali biste se, eto to bi se dogodilo. - Pretjeruješ... - Ne pretjerujem. Vidi što se zbiva dolje na Kosovu. Misliš li ti da će to samo tako proći, ha? Taj nas kosovski sindrom prati od one bitke. Kad je Lazar ubijen, a njegova žena odmah udala svoju i Lazarovu kćer za Bajazita, ubojicu njenog muža i oca njene djece. - A onda je Eva ipak ubrala plod... vi starci ništa drugo ni ne znate nego se vraćati, jebote, na prvi prasak. - Dobro, što bi bilo da sam stajao po strani, ha? Da pustim nekakvog nikogovića da mi sina sjebe? Čovječe dragi, što ti uopće znaš... naravno, osim dobro pisati, dobro misliti i loše zaključivati? - I što je bilo dalje, mislim, kad si me napio i izvukao iz mene sve one pizdarije koje sam ti ispričao. - Što bi bilo, ništa. Kad si ti zaspao, odmah sam nazvao Štefa... - Sebova direktora?! Što on ima sa time? - Štefa uvijek zovem kad treba donijeti važnu odluku. Još tamo od slučaja koji sam vam maloprije ispričao. On me pažljivo saslušao, rekao mi da sam u pravu i dogovorio da se nađemo oko podne. Našli smo se u "Gradskoj kavani", razradili sve detalje i odmah krenuli u akciju. Naime, nisi ti bio jedini. Takvih kao ti bilo je mnogo, cijela jedna četa. Zato smo morali dovesti stvari u red. Ti znaš, sine, da Trputec i ja imamo dosta ratnih drugova na svim položajima i u svim službama, pa i u Službi sigurnosti. Štef je nazvao pravog čovjeka i pokrenuta je istraga. Vrlo brzo se otkrilo da tvoj sekretar pripada onoj vrsti ljudi koji bi, da bi sakrio svoje čine, vrlo glasno ukazivao na tuđe, često izmišljene, grijehe. Pozvali su ga na informativni razgovor, te vrlo obazrivo pokazali sve što znaju o njemu. I što bi drugo, ljude ne valja okrutno kažnjavati, zapovjedili da drži jezik i radno mjesto za zubima. Inače... To "inače", najjače je oružje. Nitko ne zna što znači, što sve može značiti, ali kad spomeneš nekom – inače, sav se ukipi od straha. - Tako jednostavno... - Dobro, baš nije bilo tako jednostavno. Preporučeno mu je da dâ ostavku i vrati partijsku knjižicu, inače... - Inače? - Inače bit će - "inače", posebno naglašeno. Iznenadio bi se, sine, kad bi znao tko je sve tako morao vratiti partijsku knjižicu. Oni, jasno o tome šute, a mi ne govorimo. A što bismo i oni i mi mogli reći, zaboga, kad svaki na glavi ima barem tonu-dvije putra najfinije proizvodnje, s pepelom. I još samo ovo, ti ljudi nisu špije. Tko bi za špiju uzimao takve prevrtljivce i provokatore. Je li ti sad sve jasno? - Alojzije, što kažeš?, pokušao sam se i ja uključiti u razgovor. Nogom sam ga drmnuo po nozi. Ništa. Kao da je izgubio moć govora. Šutio je i pravio se kao da se sav koncentrirao na piće. Eh, kao da ga ne znam! Poslije četvrt stoljeća progovorio je. - A što ti očekuješ da kažem? Da se suprotstavim? To ne mogu, moram se prikloniti takozvanoj objektivnoj istini. Znaš, veliki moj mali brate, da parafraziram davni stih Izeta Sarajlića, dečki su bili vrlo promućurni. Izvještili se između dva rata kad su bili u ilegali, a ipak uspjeli djelovati javno. Mnoštvo ih je završilo na robiji, mnogi su bili ubijeni. Preživjeli su bili vrlo sposobni organizatori. Zaista im nema premca. Ti bokca, šačica komunista, svega dvanaest tisuća, uspjela je organizirati najprije ustanak, a potom i pravu Revoluciju. Svaka čast! Sruše most na Neretvi, a onda na istom mjestu sagrade novi... - Nije sve onako kako ti se čini, sine. Bogami, nije. Tako je bilo na ratištima, kad se ratovalo, ali u velikim se gradovima nije ratovalo. Tamo su bile organizirane terorističke akcije. Katkada potpuno nepotrebne. Pucalo se da bi se pucalo. Pucanje kao poruka: mi smo tu navek! Bila je frka jedino od naših. Onih koji su se priklonili Švabama i Talijanima. - Dva sam mjeseca proveo u Sveučilišnoj i čitao što je sve pisano u novinama i časopisima koji su izlazili u to doba. Jako sam se iznenadio da se živjelo normalno. U kinima su se prikazivali filmovi; u rodilištima – rađalo; u školama – učilo; u kazalištima – prikazivale predstave; pisale su se kritike, slavile vođe i pobjede i sve ono što možemo i danas čitati, s time da danas u gradovima nema terorizma, osim automobilskoga... - Naravno da se negdje normalno živjelo. U logorima – nije. U spaljenim selima – nije. Na ratištima – nije. Jedni su sijali, drugi skupljali plodove. Ono što je najsmješnije, i u ono doba, kao i u ovo naše vrijeme, najjača je bila administracija. Nisi se mogao roditi, ako te ona ne upiše u knjige rođenja, a nisi mogao umrijeti, ako nisi upisan u knjige mrtvih. Pa zvala se ona Tibetanska knjiga mrtvih ili Egipatska knjiga mrtvih. - U čemu je onda štos? Što je sve to trebalo? - Tako je kako zboriš: živjelo se normalno, ali samo na prvi pogled. Strah je ljude držao u toj, nazovi, normalnosti. Onaj koji šuti i radi mogao je računati da će preživjeti. Dakako ne mislim na one bahatnike kojima je vlast pojela dušu. Njihovo ponašanje moglo je pomoći samo nama, šumarima, kako kaže Seb. Oni drugi, oni što su daleko od politike, od povijesnih odluka, šutjeli su. Šutjeli i pamtili. I beskrajno se plašili. Za sebe, za djecu, za žene, za obitelj i prijatelje. Jer u to doba mogao si samo prstom prokazati bilo koga, bez riječi, tiho, i taj bi netko nestao zauvijek. A dio njegova imanja postalo bi tvoje. Onaj veći dio ćopili su apologeti. Kao u svim sustavima, od rodovske zajednice do SSSR i SAD. Englezi svoju moć baziraju isključivo na pljački. Tu nema dvojbi. - Dobro, to smo učili u školama, to o pljačkama, kolonizatorima itd. Ali to nam je prikazivano kao pozitivan razvoj, razumiješ. Došli civilizirani divljacima i to. Kao ono Kolumbo u Ameriku. Oni su nas dočekali, nas kao civilizatore s križem u ruci, gostoljubivo, a mi smo ih masovno ubijali. Hoću reći, nismo razmišljali što znači ta civilizacija. - Upravo tako. Kad su partizani, dakle moji ratni drugovi naselili Zagreb, uzeli su najbolje stanove i najbolje kuće. Prema takozvanim zaslugama. Veći čin – veća zasluga. Veći dio tih stanova bio je prazan, jer su tamo stanovali oni koji su prije toga otjerali vlasnike u razne logore. Tad sam skužio da su primitivci silom smijenili donekle civilizirane stanare koji su, prije nego što su se malo civilizirali, otjerali one prave građane. I prvo što su učinili u tim stanovima i kućama, izbacivali su knjige, umjetničke slike i skupocjeni namještaj. Rušili su keramičke kamine i dovozili s vojnih skladišta one primitivne peći. - Taj dio znam, o tome sam već pisao u novinama. - Znam da jesi i bio sam tada vrlo ponosan. Štef mi je tada rekao, doslovno: mali ti je žestok Šumar. - Ali, stari, zašto mene, Seba ili bilo koga drugog bije glas da smo u najmanju ruku klali po Jasenovcima? Što mi imamo s tom poviješću? Naravno, ako nas se tako optužuje, a nedužni smo, onda je normalno da, iz inata, iz dišpeta, zezamo zadrte glavonje. - Imaš pravo. Mene su tri stvari u ratu posebno impresionirale: Bitka za ranjenike, Drvar i Zagreb. Naime, mnogo je zdravih boraca poginulo da bi spasili ranjenike. U Drvaru su se obični civili suprotstavili elitnoj padobranskoj jedinici. A Zagreb? Moj Zagreb! Usred rata okrenuo je leđa Paveliću. Naime, građani Zagreba spasili su od smrti 22.000 "banditske djece", kako su govorili za djecu smještenu po raznim logorima. Sjećam se kad je Albinu stiglo tetkino pismo. Tetka mu je bila nerotkinja, zaposlena kao čistačica u ustaškoj postaji. Usvojila je dva mala Kozarčana, "ne znam hoće li preživjeti, tako su izmučeni", pisala je. Štef je govorio da su ta djeca budućnost. Oba su klinca preživjela, ako vas baš zanima. Eto, sine, iza tog, kako kažeš normalnog života po gradovima, krio se grč, krila se vjera prema nečem nepoznatom, ali po svoj prilici dobrom. Jer gore nije moglo biti. - Ja mislim... - Dosta si mislio, moj Alojzije, zaista. Čak previše. Nikad nisam ovoliko govorio. Sad lijepo hajdemo kući, već se polako smrkava. - Ali, tata, poskočio sam, a što će biti sa mnom? - Pa i ti ideš s nama. - Nisam te to pitao, nego što će biti sa mnom i sa školom? - Ah, to... Ništa, Sebastijane, neće biti. Trputec je rekao da ne dolaziš u školu do njegova poziva. On će osobno stvar ispitati. Kaže da mu je to sve skupa malo sumnjivo. Da neki u školi dilaju s turističkim organizacijama i što ti je znam što sve ne. Rekao je da se ne ženiraš, čuj ženiraš, koja glupa riječ za nervoziranje, bio si u pravu, premda te ne opravdava. Reagirao si, kaže, onako kako reagiraju klinci u tvojim godinama, dakle snagom a ne razumom. Ako pak mene pitaš, meni je jedino važno da nisi dopustio da te taj optužujući prst obilježi za čitav život. Taj je prst uzrok, ostalo su posljedice. A važno je da znamo uzrok, pa ćemo lako izliječiti posljedice. Sve ostalo nije važno. Današnji dan velik je i za tebe sine. I izudaranog Mišu. Mislim da će ovaj dan upamtiti po glasovitim Pukšecovim udarcima. Moram te udarce u glavu autorizirati. Je li tako, Alojzije, glasu javnosti? Možda ti bratov slučaj posluži da napišeš Veliku Temu. Napokon, klupko se jednom mora odmotati. A danas se počelo odmotavati. Hajdemo, muškarci, čeka nas dom, a u domu dvije mačke. Eh, kad bi ona starija prestala režati, kad bi počela presti. Stari je pozvao konobara i platio. Nas dvojica čekali smo ga ispred Trnjanke. Kad smo ušli u našu ulicu, stari je zastao, pogledao nas i odahnuo. Učinilo mi se kao da je s snažnog vrata, upravo tog trenutka, skinuo neki vrlo težak teret. Pod kojim, sve do sada, nije mogao disati. Zaista, mnogo se toga može dogoditi između usta i zalogaja. Zar ne? (Nastavit će se) |
| < | veljača, 2005 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv