(Nastavak)
ŠESTA GLAVA
- Sine mili, probudi se, sedam je sati , više osjetih nego što čuh nježan šapat u jedno od moja dva klempava uha.
Eh, majke! Mamice! Ta divna stvorenja koja u svakom božjem trenutku znaju biti nježne spram svoje djece, za koju, nažalost, uvijek misle da su dječica.. A moja stara Adela bila je, u tim izljevima nježnosti, posebno sklona meni. Bila je u tome, kunem vam se, prvak svijeta.
Katkada me znala itekako živcirati svojim majčinskim pažnjama, ali što ćete. Takve su vam majkaste majke. One u sebi nose, i usred zime, ljepotu najljepšeg mjeseca u godini – rascvjetanog svibnja. Odakle joj samo toliko ljubavi? Ja bih svoju odavno potrošio kad bih je rasipao kao ona.
- Jesi li sanjao svoga konja?, opet njen pekmezast glas, kad ne otvorih oči na prvi poziv.
Moji su snovi, tek toliko da znate, uvijek bili lijepi. Sanjao sam u bojama. Boje su u mome dosadašnjem životu odigrale presudan utjecaj. Ništa nisam doživljavao bezbojno. Svaka je stvar imala, za mene, svoju posebnu boju. Recimo, livada je nekome zelena. I ja sam tratinu često doživljavao u zelenim tonovima, ali znalo bi se događati da zelenu utrinu vidim kao plavu, žutu, crvenu ili sasvim srebrenu. Naročito u snovima.
Snovi su, što se života tiče, uglavnom ono dobro koje je vrijedno upamtiti. Život je totalno lud. Danas ti je deset godina, a već sutra si starac od trideset! U snovima se to ne događa. Snovi su puno realniji, ako mene pitate. Ono što sanjate može vam se vrlo lako dogoditi, ali ono što živite gotovo da nikad ne sanjate. Snovi su brži od svjetlosti, sporiji od puža. Ovisno od organizma; kako njemu odgovara, u kojoj je kondiciji. Ako sebe, na primjer, sanjate kao maratonskog trkača, onda u većini slučajeva pobjeđujete u svakoj utrci u kojoj sudjelujete. Ja, osobno, nisam izgubio ni jednu maratonsku utrku. Uvijek sam pobjeđivao, svjež i odmoran. Moji su protivnici završavali utrke prilično umorni, jedva bi noge podizali. Ja sam lebdio od silne snage i lakoće. Međutim, bilo je nešto sumnjivo u tim pobjedama. Ni jednoj se nisam radovao. Gotovo sav uplakan primao sam pobjednička priznanja.
Zapravo, nikad mi nije bio jasan cilj pobjede. Što se pobjedom postiže? Koja je svrha? Zašto se ljudi upinju iz petnih žila da bi pobijedili? Ta su me pitanja napadala poslije svake pobjede. Pobjednici u utrkama u kojima ja nisam sudjelovao ponašali su se drukčije od mene. Skakali su od sreće, neprirodno se kesili, mahali svim rukama i nogama, uglavnom su djelovali kao nesvjesna bića, slični punoglavcima. Ne znam jeste li ikad promatrali punoglavce. Ja jesam. I vidio sam da se ponašaju upravo kao pobjednici. Okreću se na sve strane, plivaju odjednom posvuda, veselo mašući svim repićima. Veselo, neki kažu – nerazumno. Baš kao pobjednici.
Poraženi su sasvim druga vrsta ljudi. Oni sanjaju. Pobjede, doduše, ali svejedno sanjaju. Njihovi snovi nisu obojeni. Oni su crni ili bijeli. Crno je poraz koji su doživjeli, a bijelo je pobjeda koju sanjaju. Kad sanjaju pobjedu, a sanjaju je svakodnevno, onda sanjaju bijelo. Poraz im je crn.
Ne bih se mogao sjetiti jesam li ikada išta sanjao bijelo. Ni crno nisam sanjao. Sanjao sam sve moguće, pa i nemoguće kombinacije boja, ali crnu i bijelu nikada nisam vidio u svojim snovima. Možda bi gospodin C. G. Jung, da je živ, umio to lijepo objasniti, ali čisto sumnjam da se ikada susreo s takvim slučajem. Njegovi su ispitanici sanjali, nije da nisu, ali sanjali su tek pokatkad u bojama. Svi ostali snovi su im bili bijeli ili crni. A jebeš snove koji te ograničavaju samo na te dvije mogućnosti. Snovi su sloboda, a sloboda ne smije imati granica. Jer, kako bi onda bila slobodna? Snovi se moraju slobodno kretati, kao punoglavci. Inače ništa od ljepote sna. Ako nije tako, onda je san sličan životu.
Kad u snu pobijedite u maratonskoj utrci, onda se budite umorni. Kao da ste zaista trčali. Trčanje vam nije bilo igra, nego posao, a posao kad nije igra nije ništa drugo do mučenja. Još jedna ovakva pobjeda, uskliknuo je zabrinuti pobjednik Pir, i gotovi smo! Strašna je to rečenica. Nema pobjede bez poraza, a najveći je poraz sama pobjeda. Jer u pobjedama se nekontrolirano ždere i pije, a u porazima sanja. Na pobjedama se ne uči. Pa i sama narodna poslovica kaže nam da se uči na grješkama, a grješka nije ništa drugo do poraza. Pobjede služe za primjer. Poraženi bi rado doživio pobjedničku slast, ali pobjednik kad slavi pobjedu kao da nikad nije okusio gorčinu poraza. On ni ne pomišlja na poraženoga, a da ne govorim o tome da je od pobjednika iluzorno očekivati da sanja snove poraženoga. A snovi poraženoga, premda ranjeni, vrlo su lijepi. Napeti. Kao i koža mladog tigra. Koža pobjednika je mlohava, kao u slona. Opuštena. Kao i snovi. Za pobjednika je borba završena, za poraženoga tek počinje.
Zato me nisu radovale moje maratonske pobjede. Ni bilo koje druge. Poslije pobjede čovjek više nema što željeti. A ja sam uvijek nešto želio. Nisam želio ništa konkretno, mislim – ništa opipljivo.
Želio sam, na primjer, konja koji lijepo pjeva. U mojim su snovima svi konji prekrasno pjevali. Trčali crvenim livadama i pjevali plave i narančaste pjesme.
U snovima sam se često družio s jednim konjem koji je fantastično pjevao plave pjesme. U svim tonovima plave boje. I nebeskim i morskim. Konj je bio crven kao zalazak sunca. Iz njegova ždrijela, žutog i mirisnog kao zaljubljena mimoza, naprosto su izranjali plavi tonovi pjesme. Skakao bih u te plavetne pjesme i letio beskrajnim plavim svemirom. Iz takvih sam se snova budio plav. Kao velika rumena plava jabuka.
Kad me majčica probudila upravo sam se kretao takvim snom. Jedno sam se vrijeme družio sa svojim crvenim konjem. Ali, u snu nam se pridružio, čovjek naprosto da ne povjeruje, ljubičasti Mišo, junak moje jučerašnje nesreće. Bio je ljubičast i stalno se smijao. Klopali smo zelene krastavce. Moj konj je sjedio na jednom starom panju i pjevao tirkiznu pjesmu, a Mišo i ja klopali smo krastavce kao šašavi. Poslije nam se pridružila i ružičasta Amalija. Nije htjela jesti krastavce. Sjela je pokraj konja i rukama hvatala tirkizne tonove. Kad ih je nakupila priličan broj, za jedan dobar buket, dolepršala je do mete. Baš tako: dolepršala kao ptičica i gurala mi nevjerojatno nježnim i toplim prstima te tonove u oba uha. Meni je bilo vruće i ugodno. Samo što nisam znao kamo s krastavcima? Ako ih ispustim u travu, Mišo bi se mogao uvrijediti. Jer on je te krastavce donio iz one svoje vukojebine. Gdje ima dobrih krumpira. Mišo je, mislio sam, mogao donijeti zelene nejestive sirove krumpire, a ne ove krastavce. Pet tisuća krastavaca. Možete samo zamisliti koliko ih je bilo! Rado bih prihvatio Amaliju, ona je bila tu, bože dragi, vidio sam po njenim očima da je tu samo zbog mene, a u mojim rukama svi krastavci svijeta. I dok sam se ja snebivao – što ću s krastavcima a da se Mišo ne uvrijedi – Amalija je iz njedara izvadila jednu bakrenu žicu. Bila je kratka, svega desetak centimetara. Tu je žicu zakačila za moje desno padobran-uho, koje je, naravno, odmah rumeno zasvijetlilo. Onda mi je zasvijetlila glava, pa ruke, noge i čitavo tijelo. Svijetlio sam kao srebrni fenjer: žuto-nebeskom svjetlošću. Mišo je izbuljenih očiju trpao neograničeni broj krastavaca u usta, odjednom po tristodvadeset komada, i smijao se mome srcu koje je svijetlilo žmig/žmig, kao svjetionik. I svjetlo je bivalo sve jače i jače. I upravo kad je cijeli svijet trebao zasvijetliti svim duginim bojama, eto nje, te divne zabrinute Adele. Dlan kojim je pomilovala moju glavu, osjetio sam, bio je čist i mirisan. Ali nije mirisao kao Amalijin dlan. Njen dlan je bio topao kao cigla što ju je moj stari grijao i stavljao zimi, umotanu u krpu, pod noge. Ali taj dlan nije isijavao onu nježnu toplinu koja je izvirala iz Amelijina dlana.
Molim vas lijepo, što mi je drugo preostalo nego da otvorim oči?!
Majčino anđeosko lice blistalo je iznad mene. Bijeli joj se zubi caklili, a zlatna kosa presijavala u svim tonovima. Divna je bila moja majka. Imala je četrdesetipet godina, a djelovala je barem dvadeset godina mlađom. Moj otac je zaista bio sretan čovjek. Imati takvu ženu je pravi zgoditak. Gotovo vrijedan kao imati za ženu Amaliju. Ni jedna majka nije tako lijepo izgledala, premda su sve majke lijepe. Sve one druge majke, one mojih kolega iz razreda, djelovali su pokraj Adele kao njene pratilje. A ona je, naravno, bila Kraljica ljepote. I što da joj odgovorim nego da je u pravu – da, mama, sanjao sam svoga konja, upravo je najljepše pjevao meni i Amaliji i baš kad je trebala pjesma završiti, onako kako pjesme završavaju, crescendom, a potom nježnim pianissimo quanto possibile umirujućim tonovima i svime, znaš što mislim, kad eto brižne tebe da sve zajebeš.
Ali, ništa od toga nisam rekao. Tek sam tiho promrmljao:
- Da, mama, sanjao sam onoga konja.
Post je objavljen 20.02.2005. u 17:22 sati.