U posljednje se vrijeme mnogi raspisaše o Blogu, nastojeći svojim čitateljima objasniti što je ta nova pismena pomama. Manje ili više, ti mi se pokušaji nisu svidjeli, jer neće biti da je Blog upravo ono što su o nama, koji ovdje stanujemo, ispisali novinari raznih tiskotina (kako je Ladan nazvao dnevne i s ostale novine ili starine) Prešutjet ću te tekstove, jer su se novinari barem malkice informirali kod Blogera.
Ali, u subotu me obveselio Igor Mandić. Počastio nas je tekstom u Vjesniku.
Naravno, Mandić kao Mandić. Budući da o Blogu nema blage veze, nego se informirao putem one površne kobasice u Jutarnjem, naš se Poklopac svakom loncu opet raspisao o nečemu što doista ne zna. Štoviše, odmah nam intimno šapće da je načelno sumnjičav prema svemu novome, što se kao "dobro" nudi na tome području (jer znam, da može završiti samo loše!). Ovakav kakav sam, već vidim nekog njemu sličnog kritika i protivnika svega što je novo, kako svojedobno vodi dugačku kolonu prosvjednika protiv gospončeka Gutenberga i njegova đavolskoga izuma. Itd.
Danas mi se ne da baviti svim onim budalaštinama koje je, u nedostatku punine u glavi, ispisao taj uvaženi kritik pod naslovom Čemu osobni dnevnici u virtualnoj praznini.
Zato ću sutra pročitati do kraja njegov dosadni tekst i pokušati mu odgovoriti. Naime, nije mi jasno da je, ničim izazvan, svojim pisanim nasiljem krenuo na blogersko nenasilje. Jer, dečko nasiljem naziva Internet, Blog i sve tehničke prednosti kojima se ne služi i koje očito niti razumije, a ni ne poznaje.
Meni je žao što Igor ne prihvaća današnju pismenost. Žao mi je što nema svoju stranicu na Blogu, jer je dobar publicist. Zna biti vrlo oštar, duhovit, na neki način obrazovan itd. Rijet bi: ne fura jezik na trajnu ondulaciju. Ne vjerujem da je toliko ostario da se bavi nečim što doista ne razumije. Ili samo voli biti protiv? Vrag će ga znati i vragu ga dati. Samo ću se zato sutra pozabaviti njegovim tekstom. To sam mu dužan.
Nas smo dvojica znali često igrati šah u Klubu književnika. Bilo je to prije mnogo godina. Majetić, koji katkada znade biti jako zločest poklonio mi je friško štampan roman Živka Jeličića Šašava luna. Naravno, knjigu sam pročitao. A što ću, kad me već Debellissimo zajebava. U to je doba Mandić ispisao panegirik tom romanu i njegovu piscu. Igrajući tako šah, rekao sam mu da mi nije jasno zašto je napisao dobru kritiku za vrlo lošu knjigu. Jer već na prvoj stranici Živko Jeličić piše o tome kako otac davi sina, pritisnuo je siromaka uza zid, onako sučeljice, a sin razmišlja kako da starog udari petom u jaja. Da petom, da jaja! I slične pizdarije. Igor se samo nasmijao i rekao: Zar si ti pročitao cijelog Jeličića. Jesam, odgovorio sam. Pa ti nisi normalan, zaključio je tu diskusiju.
Možda i nisam normalan, ali tog sam ga dana častio s nekoliko lijepih matova.
Post je objavljen 14.02.2005. u 22:59 sati.