Sims poruka bila je vrlo kratka: Dođi u petak 11. veljače na proslavu 35. obljetnice Saloona. Vlaho.
Naravno da ću doći, pomislih, ta bio sam na otvaranju Saloona prije 35. godine.
Sve se zbivalo u organizaciji moga tadašnjeg šefa Pere Zlatara, te Uroša Šoškića, Zvonimira Belše i kompletne redakcije Plavog vjesnika. Ana Karić bila je zanosna kuma, a u Lokomotivinim prostorijama u Tuškancu skupila se ondašnja društvena krema. Fotići su škljocali. Sjećam se, bili su tamo Vlado Duić, Čedo Komljenović, Marko Čolić. Danas smo svi starci, osim Čede, to jest Montya ili kako se već potpisuje po Italijama i drugim Europama i Jamerikama.
Čudan je bio taj Čedo. Svuda ga je bilo. Spetljao se s Penthausom i njihovim vlasnikom. Zakupili su Malinsku i tamo otvorili Penthaus club. Sa živim komadima, ženskim zekonjama, na kojima smo napasali oči. Budući da smo se družili, pozvao je i mene na otvaranje. Ja sam ga zamolio da pozove još Paju Kanižaja i Vladimira F. Reinhofera. I on pozva i njih. Dan prije polaska upitam De Bellog bi li i on s nama. Zašto ne, reče Čangijev tatica. Nazvah Čedu i upitah ga za Majetića. Tko je to, upita. Pisac. Kakav? Talentiran. Dobar je ko Krleža, hvalim ja Debellyssima. Kad smo stigli u Malinsku, javimo se na recepciju. Ali, Majetić nije bio nigdje upisan. A tko je upisan za moju sobu, upitah recepcionera. Krleža, reče. Čedo je zaboravio Majetićevo prezime, ali je upamtio Krležu. I, naravno, tako sam sobu dijelio s Krležom, to jest Alojzijem Majetićem.
Uopće, čudne su te proslave. I sva ta druženja.
U doba kad sam radio s Perom, Šoletom i Belšom izlazilo se kod Pante. Bijaše to valjda prvi disco klub. Naravno, za neznalice. Jer, pamtim disco-klubove još od 1955. godine. Jedan je bio u mome susjedstvu u današnjoj Vukovarskoj. Naime, omladina je dobila prostorije za igranje šaha, čitanje i plesanje. U kutu, na nekom sanduku, stavili su gramofon i mi smo tri puta tjedno, od 16 do 19 sati, donosili svoje ploče i plesali. Naravno, nismo znali plesati. Zato smo se masovno upisivali na plesne tečajeve. Plesni tečaj u Devetoj gimnaziji, tada smještenoj u Savskoj 77, vodili su gospođa i gospodin Keglević, stari aristokrati. Plesali smo u poslijepodnevnim satima u holu škole. Bilo je čarobno. Stiskao sam, za laganih plesova, Ljiljanu Bosanac i Mirjanu Juričev da još i sada, valjda, imaju masnice po leđima i svuda. Tamo sam naučio gotovo sve plesove.
Godinu-dvije poslije javio se Car Elvis. Ludnica od rocka, jebote! Njegove su se ploče plaćale suhim zlatom. Rijetko ih je tko imao. Nije u to doba bilo baš puno zlata.
I tada se u Zelengaju otvorio prvi pravi disco. U Zelengajskoj šumi. Činilo mi se da je tamo još bilo partizana. Ali nisu pucali po nama, nego samo klimali glavama: kamo ide ta dašanja omladina. Mi smo, valjda su govorili, pucali po šumama i gorama, a oni upucavaju komade tu u Zelengaju!
Moje je generacijsko susjedstvo bilo vrlo čudno. Jedni su bili pijanci, drugi su se voljeli tuči, treći su se bavili sportom, četvrti su glumili kartaše, peti su svirali, šesti plesali, sedmi bili maheri za cure. Možete misliti, igrao sam s dečkima nogomet na negdašnjem igralištu Građanskoga. Danas je tu zgrada Elektroprivrede.
Od Deve sam naučio piti i zato dobio batine od mame. Od Mahe sam se naučio tuči, ali nikad nisam volio tučnjave. Braća Pazman, Bubi Stiplošek, Zaharija (sve prvaci u svojim kategorijama) i još neki mladići vrlo su se uspješno bavili hrvanjem u Komunalcu. Pridružio sam im se. Oni iz Trnjanske i Paromlinske su boksali. Prebeg, braća Tkalčić, braća Štrbac bili su vrhunski boksači i prvaci ondašnje države. Susjeda s broja osam, gospođa Krizmanić, imala je brata Tomislava. E, i taj je bio boksač. Teškaš. Jedni su boksali u Metalcu, drugi u Lokomotivi. Budući da sam se družio s jednima i drugima, odlazio sam na treninge u oba kluba. I, bogami, znao sam dobro tresnuti. I to s obje ruke. Kartanje mi je bilo dosadno. Sjede Hinko, mlađi Šoljan, Janko, miješaju karte i što – ništa. Jebeš kartanje, rekoh tada. To mi valjda neće trebati u životu. Mirić, Devčić i jedan od braće Milat, Zvonko, svirali su gitare. Sjeli bismo u park i svirali. Poludio sam bio za gitarom. Štoviše, čak sam neke tonove pogađao iz prve. Druženje s Igorom Blaškovićem, već sam jednom opisao na ovome mjestu. Najstariji od Milata, Marijan, po zanimanju brijač, volio je plesati. Bio je majstor. On me vodio u Zelengaj, 1956/57. Na svakom natjecanju plesanja roka, pobijedio je uvjerljivo. Ja nisam. Meni su tango i valcer bili zakon. Tada sam prvi put osjetio miris žene. Za poludit. U gimnaziji sam skužio da djevojke vole duhovite momke. Meni je to išlo od ruke.
Đaci moje gimnazije bili su Šimenc, vaterpolist i malorukometaš, Bašić, malorukometaš, Marko Novosel, pjevač kojega sam vodio u Komunalac gdje je bildao da malo ojača ruke, Hrvoje i Zvonimir Lisinski i tadašnji Bog, Antun Šoljan. Imao sam sreću da su me već kao klinca zapazili Hrvoje i Tonko. Oni su me naučili da brišem iz svih mogućih klapa, jer klape se ponašaju kao masa. A masa zna biti neugodna, govorio mi je Tonko. Njegov brat pripadao je masi. Zato je odležao dvije godine u zatvoru. Prodavao je falš-lovu iz novina nekim naivcima.
Dakle, kad je uvijek nadahnutom Peri Zlataru palo napamet da klubu Lokomotivi, kojoj je bio predsjednik, priskrbi dodatnu zaradu od diska, rekao nam je i mi smo ga naravno podržali. Ne samo zato što je bio šef. Šole, danas novinski magnat s kojim sam proživio dobar dio života, i Belša držali su novine svojim pisanjem i druženjima. Belša i ja smo se bavili humorom, pa smo se tako i znali. Belša je bio karikaturist. Poginuo je na autocesti Karlovac – Zagreb. Što ti je novinar. Svugdje voli biti prvi. Tako je i on bio prvi koji je poginuo na toj cesti. Ja sam u to doba bio mladi otac i samo sam pisao. Malo sam se družio. Putovao sam po vukojebinama i pisao reportaže, intervjue itd. Znalo se događati da ispišem tjedno i po četrdeset kartica. Dečki su navečer izlazili kod Pante ili ne znam već kamo, a ja sam doma pisao.
O Saloonu je sve rečeno. Mnogi su pisali i sjećali se. Tražili su i mene, ali meni se nije dalo. Ne bih ni sad ništa napisao, ali... De Belly mi je rekao da bi bilo šteta.
U Saloonu je u to doba carevao Sveti Nikola. Plećaš. Bio je sjajan košarkaš. I dobar prijatelj. I sad kad se vidimo, lijepo popričamo. Kao i Žmigo, to jest Poljak. Vaterpolist i osvajač zlatne olimpijske medalje. I on je često zalazio u Saloon. Kao i automobilisti Štrok, Paliković, Gluhak, Šverko..., nogometaši, Zambata, Ramljak...
Gazde su bili Vlaho i Albert. Vrlo mladi dečki. Vitki kao trske. Nasmijani. Vedri. Uvijek spremni pomoći kad je god ustrebalo. Tamo sam upoznao i Pavu Kremenića, poslije vlasnika Karake, i jednog od mojih najdražih prijatelja.
Zahvaljujući Peri i njima, ubrzo je Saloon postao kultno zagrebačko okupljalište mladeži. Koliko pamtim, a pamtim dugo, tamo se moglo dobro popiti, ali nisi mogao dobiti nikakve droge.
Sinoć negdje oko 11 nazvao me Taba: Zašto nisi došao? Znaš fantastično je. Okupilo se dobro društvo. Kuma-Seve je pjevala.
Priznajem, bilo mi je žao. Ali ne zato što se nisam vidio s mnogo starih i preživjelih prijateljica i prijatelja, nego zato što više nisam za tu vrstu noćnih izbivanja. Navikao sam na knjigu, Internet i moj novi dom – Blog. Mitar iz Večernjaka će mi ispričati kako je bilo. Pročitat ću i novinska izvješća. Vlahu i Alberta često viđam, oni će me razumjeti. A sve ostale, koji su bili, srećem na HTV-u, u kazalištima ili na izložbama.
U posljednje vrijeme, dolaskom ove nasilne demokracije, Vlahi stalno prave probleme. Netko se valjda htio dočepati kultnog mjesta grada. Gradske plesne civilizacije. Jer su svi ostali plesnjaci riknuli. I u Bogovićevoj, i u Glazbenom zavodu, i kod Tucmana, i Fijaker, i Jakšić, i Slovenac, i Gradska kavana, i Dubrovnik kavana, i brojni barovi. Dok je Zula Anzulović bio živ, održavali su se ljeti plesovi na igralištu Lokomotive u Tuškancu.
Zato su nasilni demokrati Saloon oduzeli Vlahi. Međutim, novi gazda nije uspio. Jer on je novi, a Saloon ima stare goste, djecu i unuke starih gostiju. Gazdino društvo više je preferiralo neka druga kultna mjesta u predgrađima. Zato je propao. Čim se Vlaho vratio, opet je sve oživjelo. Sad ga opet zezaju.
Od tog se prostora zaista ne može ništa bolje napraviti. Vlaho i Albert su negdašnji Saloon dogradili. Uredili. Dali mu prepoznatljiv život. Znali sačuvati stare prijatelje i steći nove.
Dokaz tome su i sinoćnje tri generacije. Mislim da je Saloon jedino mjesto na svijetu u kojem se dobro osjećaju cijele obitelji djedova, roditelja i unučadi. Kad su zajedno. I nitko nikome ne smeta. I nitko nikoga ne kontrolira u onom, negativnom smislu.
Kod Vlahe dolaze najpoznatiji kulturni djelatnici grada (pisci, slikari, glumci, glazbenici, novinari), najpoznatiji športaši, odvjetnici, državni službenici, generali, direktori, diplomati itd.
A ja ću, dragi moj Vlaho, doći na četrdeseti rođendan. Bit ću mlađi za pet godina.
Post je objavljen 12.02.2005. u 20:34 sati.