Dnevnik jedne otočke https://blog.dnevnik.hr/karbunara

nedjelja, 24.11.2019.

Minsko polje


Foto:otočka

Odakle ovolika navala tekućeg olova na moru? Na nebu još više.
Ovo odgori teško, pa naleglo nisko. A more, ko uvrnuta gustoća, baulja sustižući samo sebe.
Spojilo se gori i doli. Vrime koma.

Za ručak pašticada od tune, salata i palačinke. Slušan CMC i pjevušin.
Neka puše. Brige me.
Neka ništa ne vozi. Isto me brige.
Ko da iman živaca brinit oko svega.

Sve san danas nekako ranije zgotovila. Pašticadu stavila na banja mariju. Pa mu rekla, ajmo do dna vale učinit đir. Taman ura vrimena, do ručka. Neka mi ova južina propuše tilo i glavu. U njoj je ionako sve posloženo u mini kvadrante. Ne da se to iskrenit tek tako.

Roki je veselo trčkarao oko nas. Fućka se njemu i za južinu i za buru. Samo da smo nas dvoje s njin. Da mu obroci i poslastice redovno pristižu. Da dobiva redovite porcije maženja. I naravno, da je naš krevet ujedno i njegov.

Ćaskajući, stigli do dna vale. Dva kilometra ugodne laganice.
A u dnu Vale, muko moja.
Ne rodilo čega nema.
Nanilo tone svega.
A ništa od te gomile škovaca nije palo s neba.
Sve je naših djela nedjelo.

Jedinka od čovika je sve. Triba je odgajat od malena. Pa joj onda i back ground mora biti ekološki osviješten. Da ono šta se naučilo se živi i provodi u djelo. Da je stalo i pojedincu i sustavu.
Na ciloj planeti.

Vratili smo se doma. Na obid.
Nema veze s južinom, al teško nan palo.
Dica naše dice ostat će bez vode, zraka, zemje i mora.

24.11.2019. u 14:12 • 25 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.