Dnevnik jedne otočke https://blog.dnevnik.hr/karbunara

utorak, 12.11.2019.

Sila klade valja


foto: otočka

Stari je jutros iziša na teracu i reka, iman 85, ma ovakega vitra i južine nisan vidija.
Da mi je to reka na telefon, a ja negdi landran po Gradu, ne bi mu virovala.
Jer velika južina je uvik velika.
A, Stari, skroz naskroz u pravu.
Južina svih južina!!!
Orkan.

Dok smo u toplo pili kavu, nešto se dobro prilomilo. Parilo je da se kaić odveza i udrija o mrkentu. Izletili smo vani. I imali šta vidit.
Vitar je pripolovija veliki bor. Ispod kojeg smo liti, na mulu, vatali sjenku. I divili se kako je lip.
I kako nan zlata vridi.

Sad je izginija. Nepovratno.
Smoždilo mu deblo ka da je maslačak. A ne starac od priko 100 godin. Sa korijenjen duboko zaoranin u zemju. Koju je volija. I koja ga držala na okupu.
Posrnija je prid jačim.

I dok tugaljivo gledan u ovo bisno more, podivjalu zvir u njemu, mislin se kako je čovik mali.
Sitan. Nemoćan. I bespomoćan.
U srazu sa silon prirode, gubitnik.

A voli bit silan. I hitat se moćima svojin. Bit važan i gospodarit.
Ma za ludu mu sve.
Kad se priroda zakotrlja svojon silinon, za skrit mu se u mišju rupu.
Jer um caruje. Ma sila klade valja.

Ovo ne misli stat.
Kažu, vitar u pojačanju.
Uvlači mi se poznata jeza pod kožu.
Zatočenica.

12.11.2019. u 15:07 • 31 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.