Dnevnik jedne otočke https://blog.dnevnik.hr/karbunara

subota, 09.02.2019.

Svitlost


Ka dite san bila teška plačljivica. Plakala za sve i svakoga.
Vrlo rano naučila čitat. Ka predškolac gutala Bambija i Djevojčicu sa šibicama.
Pa opet i opet.
I svako novo čitanje ka da mi je još više bužalo rupu od tuge.
Bambi bez mame.
Djevojčica sa šibicama sama.
Ostavjena.
Gladna.
Promrzla.
Mrtva.
A di su svi koji su je mogli prigrlit?
Kako se to uopće moglo dogodit?
Pa je mašta navodila na svoj mlin. Bambi je bija kod nas doma. A djevojčica sa šibicama moja sestra. Koju nikad nisan imala.
Tada san žestoko stala i na stranu ježa koji je branija svoj skromni dom. I znala ga cilog napamet.
I još ga znan.

Empatija koje se formirala u mojoj duši samo je resla.
Bilo mi je stalo do svih.
Činilo mi se tada, nekako više nego svima koje sam poznavala i s kojima san se družila u to doba ditinjstva.

Je li to bija trenutak u kojem je Svitlo odabralo mene?
Ili san ja odabrala Svitlo?
Ili smo se sudarili hitajući jedno drugome u susret?

I tako san resla i odresla hoteći uskočit. Pomoć. Učinit.
To me nadahnjivalo.
Činilo ispunjenon i sritnon.
Nike su stvari bile male, sitne.
Nike su bile krupni zalogaji, u kojima se tribalo boriti sa institucijama, ljudskin zabludama, neznanjen i prihvaćanjen drugih i drugačijih.
HIV je bija bauk. A dvi djevojčice stigmatizirane, odbačene ka zadnje smeće.
Nije ih prihvatila škola. Nisu ih prihvatili roditelji školaraca. Pa shodno tome ni dica.
Ni Crkva tada nije mrdnila prston. Ništa od onoga "šta učinite najmanjem među vama, učinili ste meni."
Mediji su se hranili žutilon.
A djevojčice su bile u polju ničije brige i nadležnosti.
U minskom polju ljudske suhoće, u kojoj je vlastito dupe bilo prioritet.
Hvala nebesima. Uspila san.

Posli njih su dolazili novi potrebiti.
I za sve njih se tribalo borit u nekon segmentu njihovih potriba.
Jer se nikad ništa ne podrazumijeva.
Jer se za sve treba izborit.
Nateglit.
Jer smo društvo koje voli obilježit i ispljunit.

Koristila sam svaki segment života za uskočit.
Pa čak i kad je posal bi okrutan u svojoj zakonodavnoj sprezi, iznalazila sam moralne vertikale koje su mi bile suport za učiniti nemoguće. I danas sam neizmjerno zahvalna svim pruženim rukama koje su razumile. Bez puno objašnjavanja i papirologije rješavali smo to u sjeni. Nevidljivi i nečujni.
Spašavali ljudske sudbine za po njih najolakotniji način. Da mogu uopće preživit.
A ja sam slavila u duši.
Vatromet emocija.
Presritna da sam bila kotačić Svitla.
Jer jedan kotačić nužno pokrene drugi. Pa se onda sve pokrene. Ali samo ako si dosljedan, silno uporan. Tek onda se zaore ispod površine.

Mogla san ponekad birati.
Pružalo mi se ponekoga zgazit. Dobit veći koeficijent.
Od plaća svi živimo.
A nisan.

Mogla san u mojin projektima biti prva. Ja san ih osmišljavala, sprovodila realizaciju i potpison stala iza njih. A auditorij je bija milijunski.
Ali nisan.
Ja san uvik volila bit druga.
Ona koja je znala stvorit odličnog prvog.

U svemu šta san radila, u svemu šta i danas radin vodila me iskričava nadahnutost da to bude nešto Dobro.
A sve ono šta je dolazilo do mene ka tinejđerici, studentici, mladoj ambicioznoj i uspješnoj ženi, majci, roditelju, supruzi, uvik je imalo i druge mogućnosti. Često, ka opciju i lakšu varijantu. Ne nužno i bolju.
Ali mene je nešto vodilo.
Ili san ja to nešto vodila.
Nevažno.
Znam samo da je to bio moj izbor smjera života.
Njegovog puta,
I nakane.
Svitlo.
Nadan se da ću jednog dana sa Svitlon i otić.

09.02.2019. u 18:07 • 13 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.