Dnevnik jedne otočke https://blog.dnevnik.hr/karbunara

srijeda, 29.08.2018.

Glorijeta

Već sam napisala da Karbunara ima deset stalnih stanovnika.
Da je liti mravinjak.
Ne mogu virovat da nakon cilog života, školovanja i rada u velikon gradu, lito u vali zoven mravinjakon.
Jer se skupi petsto-šesto judi.
Eto, minjamo se s godinama.
Evoluiramo ili devalviramo.
Volin ja svoj mir
Svoju rutinu.
Čitanje,.
Crtanje.
Šetanje.
Kuhanje.
Dočekivanje dragih mi prijatelja.
I ništarenje.

Puno ljudi oko mene mi unosi nemir i košmar.
Prevladao je u meni vuk samotnjak.

Osim mene i Njega, koji smo rođeni 50 i neke, sve ostalo je u vali poodmakla treća dob.
Sa svima smo srdačno, toplo, priskočimo jedni drugima.
Al nikakvog prijateljstva ovdi nemam.
Svi koje volin, koji su moj život i moj krvotok, ostali su u Gradu.
Imaju svoje živote, posao, obaveze i društvo.
Prije svega moje najveće ljubavi.
Moje voljene kćeri.
Rade.
Bore se za bolje danas i bolje sutra.
Ronzaju na nepravde, nepoštenje, potplaćenost, isključivost.
Volin ih i obožavan.
On i ja smo, zajedno, odradili dobar posal.
Naše ćeri su ljudine.
Čujemo se svaki dan.
Šaljemo slike.
Glasovne poruke.
Smajliće.
I održavamo kontakt živin .
I obiteljskin.


Al ima nešto šta je mi je je u ovoj pustopoljini nenadoknadivo-
To je moja Glorijeta.
Moja najbolja prijateljica.
Moja sestra.
Moj sudrug u životu.
Drugi dio moje duše.
Mojih misli,.
Moje osobnosti
Svega šta jesan ili nisan.
Ona je nadopuna moga ja.
Moga života.
Moje sadašnjosti i naše zajedničke vječnosti.
Tamo i negdi.

Skupa smo, odrastale, rasle, padale, plakale, smijale se
Ispraćale najdraže.
Dočekivale i pronalazile nove izazove.
I uvlačili nove ljude u naš krug života.

Tu mobitel, wats, up, viber, ne pomaže.
Samo osobna prisutnost, zagrljaj, prepoznavanje, sveprožimajući pogled, koji na mah otkriva sve tajne, mrak i svjetlo iz duboke nutrine, je naša iskonska spona i jednota.

Glorijeta mi je došla u posjet.
Mojoj radosti nema kraja.
Predugo se nismo vidile jer su, svaku od nas, u hipu, životne okolnosti prerazmistile kilometrima jednu od druge.
Obje se teško mirimo s ton činjenicon.
Jer samo rijetki, pod ovon nebeskon kapom, imaju milost, sriću ili usud naći druga svog života za vječnost.

Tri dana su samo vremenske mrvice da nadoknadimo vrijeme za nama.
I zasjenčimo ono što dolazi.
Ali, moramo se zadovoljit onim što se otvorilo kao mogućnost susreta i što ponovno jesmo.
A kad smo zajedno, onda smo čista radost.

Moju Glorijetu svi vole.
ON, Stari, o našin curama da i ne govorin. Ona in je najveći rod.
Kažu, koja rodbina?
Nit ih vidimo, nit ćujemo, osin kad nešto tribaju.
Rod je onaj koga voliš.
A nju vole.
Puno.

Puno i prepuno nan fali i njen Glavonja, koji je Karbunara valu obožavao.
Nismo ga još prežalili.
Niti je to moguće.
Odlučio je prerano otić i iz radoznalosti upoznat šta se krije s druge strane ovozemaljskog života.
Na čudne načine se s neba uplete u naše živote, pa nan se čini ka da se s nama još uvik igra na kukalo.
To i sliči na njega.

Glorijeta mi ide sutra.
Donila mi je literaturu, koju ovdi ne mogu nabavit.
I donila mi je radost od koje ću, ko terapiju, svaki dan uzimati dozirano.
Da mi traje do drugog susreta.

Život bez prijatelja nije vridan života.
A ja san tu bogatija od Rockefellera.

Živote, hvala ti.

29.08.2018. u 15:23 • 4 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.