Zanimljiva stranica/projekt me potaknula na razmišljanje o pitanju iiz naslova. Da sam doma i izbije požar, sigurno bih prvo trčala buditi Supermene i ostale. Onda bih spašavala jednu posve nepotrebnu kutiju pisama i fotografija. Naravno, uz pretpostavku da se Supermeni brinu oko dokumenata.
Da u ovom stanu moram spašavati nešto.... Ružičasti foto album koji je star kao i ja. Ništa drugo mi ne pada na pamet iako već nekoliko dana pogledom prebirem po svemu u vidom polju. Kao prava superjunakinja vidim i iza zatvorenih vrata/ladica/kutija. I nema ničeg što bih spašavala u slučaju požara, osim tog jednog albuma. Možda vanjski hard, ali i to mi nije posebno napeto. Već sam ostala bez jednog pa sam morala rekonstruirati sadržaj, a evo sam preživjela i taj gubitak.
Kad su, ne tako davno, ljudi s ovih prostora nenadano i u prekratkom času napuštali svoje domove i mjesta na kojima su puštali korijenje, nisu imali tu povlasticu koju ja tako drsko koristim - nisu imali vremena razmišljati o tomu što žele spasiti (osim glave na ramenima). Grabili su gotovo pa prvo što se našlo na putu, pod rukom ili pred očima. Iz priča koje sam slušala godinama čula sam kako te nasilne odlaske nisu doživljavali konačnima, ne u tom trenutku. Činilo se mnogima kako je riječ o privremenom i kratkotrajnom odlasku nakon kojega će sve njima važne i vrijedne stvari ostati baš tamo gdje su ih i ostavili. Tko zdrave glave izložene smrtnoj opasnosti razmišlja o foto albumima ili kutijama s pismima?! Toliko je praktično važnih stvari koje treba ponijeti sa sobom. Sjetim se moje kume koja je godinama daleko od svog doma potiho prebrajala sve longplejke koje je ostavila u djevojačkoj sobi. "Jebeš ploče!" , rekla bi na kraju tog svog retrospektivnog puta. Da, jebeš ploče kad izgubiš godine života koji je tek trebao biti život. A umjesto toga je bio povlačenje po tuđim domovima, sobama i prćijama u kojima nema ništa što bi te i izdaleka podsjetilo na tebe koja si bila i koja si mogla postati da te nisu prerezali napola i jedan dio tebe pustili da se osuši, a onaj drugi, žilaviji i prgaviji izrastao u neko sasvim drukčije biće nego si htjela i planirala.
Hebeš ploče, hebeš foto albume i alat. Spašavaj sebe koja si mogla postati da nije izbio požar.
Moralo se i to dogoditi. Nakon izvođenja sebe u javnost u petak, a sve u suknjici od tila, puno tila i nekih sjajnih mrvica, visokim čizmama i diskretnom šminkom na licu s podočnjacima. Nakon lijeganja u prekasni sat (ili prerani, ovisi o perspektivi) i kratkočasnog spavanja za vrijeme kojega se lice nije stiglo zgužvati, ali su se oči pretvorile u krofne, buđenje, tuširanje i brzo ispijanje kave. Čitanje naslova u subotnjim novinama. Odlazak na put. Imam novog vozača. Putujemo, a vani je sivo i smeđe s pomalo inja. Umorna sam i spava mi se, teško sklapam rečenice. Sve traje predugo. Stojim na školskom igralištu, temperatura je ispod ništice. Klinci stoje u krugu i pjevaju "Kad si sretan". Stojim na školskom igralištu u subotu prije podne, na -5, i molim Očenaš, Zdravomariju i Slava Ocu. Postoji molitva za blagoslov školskog igrališta!!! Onda moram složiti suvislu izjavu za novinara. Are U 4 real?! Bježimo uz sumnjivo konstruiran izgovor. Moj je život tako često teatar apsurda. Vozač je i više nego na visini zadatka.
Mrcvarim se po stanu popodne. Netom sam zaspala zvoni telefon. Neočekivano jer je subota popodne. Budna sam teškom mukom i jede mi se nešto slatko. Onaj poznati grozni osjećaj nakon popodnevnog spavanja. Eksiram šalicu kave. Naručujem pizzu s pojačanim sirom. Tresu mi se ruke. Pripisujem to višednevnom umoru i nedostatku sna.
Spavam 14 sati u komadu, nepomična. Sanjam svašta neugodno. Budim se s Marijanskom brazdom preko obraza. Puf-pant do trgovine. Zadnji primjerak novina. The Kuharica u njima. Jeeeiiii! Kava, najveća, minerali protiv grčeva u nogama i rukama. Marijanska brazda je još tu. Navodno te bore od spavanja nestanu kad se tijelo posve probudi. Slušam The Pains of Being Pure at Heart i Band of Horses. Nezainteresirano jedem hladnu pizzu s extra sirom i vrtim se po virtualnim zajednicama. Previše informacija o predstojećim izborima. Jedva čekam početak predizborne šutnje. Nakon koje će uslijediti post-izborno arlaukanje, kukanje i zloguko cerekanje. Zašto svi imaju stranačke šalove nikakve upotrebne ni estetske vrijednosti? Ne bi li bilo prikladnije da su izradili stranačke lisičine? Barem bi neke dugoročne koristi bilo od tog promo materijala...
Potres. Potres danas u neka doba. Ne usudim se pogledati koliko je sati bilo kad je poruka upala u inbox. Mrtvac se oglasio. Ničim bitnim. Ničim suvislim. Ničim razložnim. Jednostavno je poruka upala u inbox, a ja sam zurila u ime pošiljatelja. Onda mi je bilo muka. Onda mi je bilo hladno. Prošla me jeza. I nastavila me prolaziti satima nakon toga. Opet, ništa bitno, ništa suvislo ili potrebno. Ništa što bi na bilo koji način moglo popraviti moja oštećenja na hard discu ili na procesoru. Strujni je udar napravio nepopravljivu štetu i to je datost. Od toga ne bježim niti mogu. Ali mi nije trebao dodatni izboj. JEBEM TI SVE OD DO.
Mrtvac koji me mailom prije godinu minus par dana obavijestio da se želi razvesti. Mrtvac koji mi je složio priču da sam ja kriva za razvod, ali mi on ne zamjera. Mrtvac čiji su kosturi počeli ispadati iz ormara istog trenutka i nisu prestala ispadati mjesecima nakon. Mailovi koji su od nepoznatih pošiljatelja stizali danima s detaljnim opisima njegovih slobodarskih aktivnosti koje su počele duuuugo prije. Opisi od kojih sam povraćala i zbog kojih nisam spavala mjesecima. Ali on meni ništa ne zamjera. Mrtvac. Plijesan. Bakterija koja se hrani sluzi koja nastaje truljenjem.
Čekanje nalaza. Samo se sjetim čekanja nalaza na zaraznom. Ravnodušnog čekanja poziva da su mi nalazi gotovi. Sjetim se koliko mi nije bilo stalo. Odvratne prostorije u kojoj sam čekala da mi uzmu još jedan u nizu uzoraka krvi. I koliko mi je bilo svejedno kakva će biti presuda. Jer više ništa nije bilo važno. I hodanje. Hodanje mjesecima samo da bih zavela prividan red u misli i pokrete. Presložiti svaku jebenu misao nekoliko puta samo da bih preživjela. Nejedenje, nespavanje, nepričanje, neživljenje, nepostojanje, nesmijanje, nepsovanje, nedruženje, NE svemu i posvuda. JEBEM TI SVE OD DO.
Jednog lijepog dana u dalekoj ili manje dalekoj budućnosti kad se svega ovog budem sjećala samo kao lošeg sna, smijat ću se grohotom zbog spoznaje kako sam jednom davno, davno, u nekom gradiću prekrivenim injem i sivilom, povjerovala u bajku o čovjeku koji govori ono što misli i misli ono što govori, čovjeku koji me vidi kakva jesam i voli upravo takvu, čovjeku koji me nikada ne bi povrijedio. Dok taj dan ne dođe mogu samo napisati: JEBEM TI SVE OD DO.
Danas sam se sjetila priče koju sam zapisala u nekom drugom životu, onom prije nego sam postala ostatak tog života. Priče o ženi koja ne može plakati kad treba, kad je to društveno prihvatljivo i poželjno, već samo u točno određeno vrijeme jednog dana svakog mjeseca kad isplače toliko suza da se onesvijesti zbog dehidracije. A priča se zakomplicira tog jednog dana kad nikako ne može biti sama u svom plakanju zbog neočekivanog dolaska susjede kojoj je "crko" frižider i mora negdje udomiti hrpu smrznutog mesa. Probala sam pronaći neku verziju priče, na nekom papiru u nekoj od starih bilježnica, ali nisam imala sreće. Ne mogu se točno sjetiti kako sam to privela kraju, ali nije toliko ni važno. To sve je bilo debelo prije nego sam prvi put čula Cashovu "The Man Who Couldn't Cry". Onda kad sam ju konačno čula (zbilja čula), samo sam se nasmijala. Samoostvarujuće proročanstvo. Mislim da je u jednoj od zadnjih slika priče glavna junakinja popustila pred navalom suza držeći u rukama vrećice za smrzavanje pune svinjskih ušiju. Dok su se potoci suza slijevali niz njene obraze po vrećici čiji se sadržaj počeo otapati, susjeda je zbunjeno ponavljala "ali jako su fine kad se naprave u aspiku". Trebala bih plakati barem zato što se ne mogu sjetiti svih detalja te priče i zato što se više ne mogu prisiliti na dovršavanje bilo koje priče koju pokušam zapisati. A ima ih toliko koje mi jure glavom da je potpuna gužva u prometu.
Najbliže što sam stigla plakanju u zadnjih 11 mjeseci je onaj slučaj čišćenja kapule (crvenog luka) u Ražancu. Sva sam bila "volonterka dana" kod javljanja na dužnost. Iako sam i tu presušila već nakon prve glavice. A baš me bilo krenulo. Pokušala sam još jednom tu večer, ali bez uspjeha. Sad već sumnjam kako je problem fizičke prirode. Tko će to znati, sve je moguće u današnje vrijeme. House bi sigurno znao.
Strpljivo čekam taj dan i sat kad ću konačno proplakati. Proglasit ću ga svojim osobnim praznikom i u to ću se ime od sreće i veselja napiti. Razmišljam o prikladnom soudtracku, već dugo. Velik je to i ozbiljan posao. A ako se ne dogodi, hebi ga, barem sam se dostojanstveno borila za suze. To mi se mora priznati. Preslušala sam količinu plačipičkaste glazbe koju divizija emoa ne bi za dva pseudo-sjebana života, odbijala piti painkillere, skidala flastere naglim pokretima sa svježih rana, odgledala hrpu dugoprugaških utrka i danima razmišljala o tužnim događajima. I ništa. Možda bih trebala pokušati s nečim što bi izazvalo osjećaj duboke i sveobuhvatne sreće? Navodno se i od sreće plače. Ali aspik je odvratnoća na kvadrat kubni.
Ne ja, naravno iako bi bilo baš sjajno da jesam. Mišo Kovač je kul, čak i kad se neuspješno pokuša samoubiti. Gradom hoda barem stotinu uber kul ljudi, svaki dan. Većinu ih sretnem u nekom trenutku mojih hodačkih pothvata ili dok ispijam kave u W. Svi odreda imaju to zanimljivo držanje, kao da su istodobno potpuno nezainteresirani za svijet oko sebe i središte tog istog svijeta. Mora da je zabavno. Gdje se to uči? U kojem razredu? Sigurno sam imala migrenu taj dan pa sam ranije otišla s nastave... Izgleda da je život puno lakši kad si dovoljno kul. Ako ovladaš bushidom kul svijeta u mlađim danima, svi su izgledi da će ti se sve poklopiti baš kako želiš i smatraš da zaslužuješ. Postat ćeš direktor svijeta i svemira, bankarica, odvjetnik, nagrađivani dizajner, ekscentrična umjetnica ili hipster - posve je svejedno što ćeš postati jer ti to ionako neće biti previše važno. A napredovat ćeš. Ulice će se ravnati po tvojim koracima. Oduševljene mase će te makar u mislima nositi na ramenima. Zavist progovara iz mene, ne krijem. Bila bih kul, da ne kažem deck. Barem nekoliko dana u tjednu, barem ponedjeljkom i srijedom. Da mogu hodati ulicom kao da ju posjedujem, a nije me briga. Sjediti u mnoštvu ili barem prosječno velikom društvu koje ushićeno gleda u mene kao da sam Ivo Sanader na vrhuncu moći. Iako bi to bilo opasno. Osjetiti na trenutak tu količinu moći. Jer, koliko mogu primjetiti, oko kul ljudi vazda se gura neka klika koja želi pokupiti barem malo te vibre. A ljudi su, kao što smo već naučili, nezgodna stvorenja. Pogotovo kad imaš nešto što oni žele. Onda mi je bolje tu gdje jesam, u mom tako ne-kul svijetu. Iz kojega se sa sigurne udaljenosti može promatrati zabavno kul osobe, ali i one pomalo zastrašujuće kulere i kulerice čiji se umovi bave oh, tako uzvišenim mislima. Odrasli kuleri, primjetila sam, imaju besprijekorne nokte. Bez obzira na rod i spol. Bez iznimke. Pomalo me to muči. Ako im toliko nije stalo do mišljenja svijeta oko njih (jer svijet se ionako slaže prema njihovim mišljenjima, željama i potrebama), čemu ta pretjerana briga za nešto tako obično? Ne kažem da nije oku ugodnu, ali je pomalo uznemirujuće sjediti u društvu muškarca koji ima bolje manikirane nokte nego bilo koja žena koju poznam. Ali to su valjda te sitne stvari koji samo mene muče. Zbog zavisti valjda, jer moji nokti pucaju već pri malo dužem gledanju u njih. I još nešto. Kul ljudi znaju ono što je u nekom trenutku važno i potrebno. Oni znaju točno koliko je potrebno znati u datom času. Sva druga znanja postaju bezvrijedna i nevažna jer ih oni ne trebaju. Npr. kad se kulerima priča o sushiju, džaba sve povijest kuhanja i svi kulinarski dometi i iskustva, sushi je what counts. Pogledaju vas tako blago s nadmorske visine Kilimandžara i frknu u vašem općenitom smjeru na sam spomen sashimia ili raštike. A vi sretni k'o Nova godina jer ste dobili malo pažnje. Da, meni su kuleri zanimljivi za promatranje i površne analize. I na kraju, kad pišem o kulerima ja ne pišem o zbilja zanimljivim ljudima koji su dobro sami sa sobom pa oko sebe šire tu posebnu energiju mira i samoostvarenja koja je tako privlačna i na kojoj iskreno zavidim. Nope. Ovo nije blog o takvim ljudima.
Poslanica okupljenima u Tvornici, 14. studenog, AD 2011
Braćo i sestre,
nema teorije da pišem osvrt na sinoćnji koncert. Bilo bi smiješno jer ja ne mogu biti dovoljno objektivna, a kad nisam dovoljno objektivna onda ne mogu biti ni dovoljno čangrizava i sarkastična. A kako bi se drukčije mogao napisati osvrt na koncert bez makar malo zvocanja i pljuckanja?! Mogu se upustiti u nešto nalik školskim zadaćama na zadanu temu "Jesen je stigla u naš grad" ili "Moja obitelj", ali to bi bilo blasfemično. Ovo je rezultat mističnog trenutka, vjeroskog zanosa.
Danima već upilavam sve oko sebe istom rečenicom "Da je meni ne'ko rekao prije godinu dana da ću ići na koncert FF-a, ludim bi' ga proglasila". Ali eto, mi koji vjerujemo... Sad zadovoljno predem u svojoj fotelji i mislim se kako je Bog velik i divan, a Mate Škugor isto. I svi ostali koji su s ovim koncertom imali veze. I mislim se kako je moj život u istom trenu tragičan i komičan kad mi jedan koncert može toliko puno značiti da od treme cijeli dan nisam ništa jela i imala sam leptiriće u stomaku kao da idem na spoj sa... štajaznam... nekim . Pa neka mi je život i tragikomičan, ali meni je tih dva i pol sata u Tvornici sinoć (duboki naklon lijepoglasnoj Alela Diane) bilo događanje na granici života i smrti, onaj savršeni trenutak kad sve vidim i čujem kristalno jasno kao nikad prije. Od prvih taktova The Plains/Bitter Dancer do općeg derneka u mojoj glavi na zadnjem taktu završnog Helplessness Bluesa ("štima na blues" rekao je Transporter prije nego su i počeli) nisam skrenula pogleda, osim u strop (i wonder if I'll see any faces above me, or just cracks in the ceiling - iz Montezume koju nisu izveli, ali neka). Pokušavala sam uhvatiti svaki detalj, svaki ton, svaki glas i pokret. Na trenutke sam odustaja i sklopljenih očiju "gledala" višeglasje i savršeno uvježbane melodije koje su se ispreplitale preko pojačala, instrumenata, benda i nezaustavljivo širile s pozornice na sve nas u Velikom Pogonu i nastavile svoj put s nama maglovitom A2. Meni još svira u glavi. (...Then the Earth shook, that was all that it took for the dream to break, All the loose ends would surround me again, in the shape of your face...) Što vrijedi pisati o glazbi? Koliko je smisleno opisivati energiju Josha Tillmana na bubnjevima ili Wescotta za pijaninom? Opisati skoro autistično ponašanje bebe Skylera dok prebire po žicama razapetim preko gotovo bilo čega? Ili Morgana Hendersona koji uzima instrumente kao pive iz frižidera - uzme, otvori i troši, o da, troši naveliko! Braćo i sestre, udaralo me tamo gdje sam najtanja i sad svjedočim. U nekim prošlim vremenima bih vjerojatno sumanuto štrokala fotoaparatom na koncertu. Više ne. Dovoljno mi je što ja znam da sam bila, a slike kakvih je prepuna moja glava nikakav aparat ne može zabilježiti.
Nekim ljudima glazba znači malo ili gotovo ništa u životu. Vjerujem da je moguće biti vrlo sretan i u takvom životu. Vjerujem iako ne mogu svoj zamisliti u tom izdanju. Sunlight over me no matter what I do.
p.s. drugarski pozdrav suborcima u Fleet Foxesima, Hannah i Transporteru! Bez vas sve to ne bi bilo moguće, a ni isto.
Broken bicycles, old busted chains
With rusted handle bars, out in the rain
Somebody must have an orphanage for
All these things that nobody wants any more
September's reminding July
It's time to be saying goodbye
Summer is gone, but our love will remain
Like old broken bicycles out in the rain
Broken bicycles, don't tell my folks
There's all those playing cards pinned to the spokes
Laid down like skeletons out on the lawn
The wheels won't turn when the other has gone
The seasons can turn on a dime
Somehow I forget every time
For all the things that you've given me will always stay
Broken, but I'll never throw them away
Hvala neznanom junaku/inji što me podsjetio na to koliko volim ovu numeru gospodina Waitsa. I koja se tako nježno uklopila u sveopću sporost i tromost ovog vikenda. Polomljene, skršene, izgužvane i uprljane misli koje se najbolje preslaguju subotama i nedjeljama, a traže glazbenu kulisu nalik ovoj. Ne posjedujem bicikl već više od 16 godina. Od onda kad sam dolinu zamijenila ravnicom. Prvi pravi bicikl je imao crvenu trubu. Imam crvenkastu fotografiju na kojoj ponosno poziram uz svoje novo vozilo. Netom dopremljeno iz trgovine. Pony boje starog zlata je stigao na dan podjele đačkih knjižica 1984., za odličan uspjeh i uzorno vladanje u prvom razredu osnovne škole. Bilo ih je još. Nekad sam samouvjereno pedalirala kilometrima. Sad hodam i ponekad slušam glazbu o kotačima.
Onda se sjetim da idem sutra na koncert Foxesa pa sam dobro i bolje. I ne mislim previše o tomu kako mi je, a kako bi mi trebalo biti. Jedem zelene jabuke inspirirana pjesmama. Slažem odjeću u ormaru i tjeram mozak da o peglanju ne misli kao elementarnoj nepogodi, nego više kao o nekakvom meditativnom procesu. Razgovaram s malim burazom na drugom kraju svijeta. Vodimo ozbiljan razgovor, pričamo onako kako trebaju pričati odrasli ljudi. Iako je on mali buraz. Iako se smijemo previše puta u svakoj jedinici vremena. Fale mi moja braća, moja sestra i Supermeni. Fale mi subotama i nedjeljama jer samovanje ima poseban oblik i težinu u te dane. Onda se opet sjetim da sutra idem na koncert i pomaknem u mozgu onu sklopku koja zatvara strujni krug. Pa mi pred očima bljesne neonsko "dobro si".
Ako bi se sutra dogodio smak svijeta (sutra, idući tjedan, 2012, who gives a crap!) ili me pogodio meteor/zahodska školjka iz svemirske postaje, žalila bih samo zbog jednog: što nisam onog jednog osrednjeg zimskog dana spakirala svoje koljeno u prepone stanovitog Pokojnika. Ali to je bilo davne 1999. i bila sam mlada i glupa k'o divizija glupih. Događa se i najboljima. Time bismo zaključili to mračno poglavlje. Ovako, pošto to nisam napravila, koprcat ću se još neko vrijeme i nositi podočnjake k'o ordenje. Toliko o tomu.
Onda je bio četvrtak, prekriven maglom i hladnoćom. Ulica je izgledala kao da nema kraj, kao da se proteže od početka mog koraka do kraja moje izdržljivosti. A ona nije upitna. Imam i zgodnu, sivu pletenu kapu koju navučem preko ušiju pa se ne vidi da imam slušalice u oba uha. I ne zviždi mi oko ušiju dok jurim. Pomalo mumljam dok grabim jutro na putu do ureda. Oslušujem Wilco. Prolazim Reljkovićevom u kojoj je drvored s ljubičasto-crvenim lišćem. Dok prolazim, mrtvo lišće pada po meni i svud oko mene kao konfete. Nekad smo kupovali vrećice konfeta za najgenijalnije tulume. Slušalicu iz desnog uha čupam u glavnom poštanskom uredu i dok preuzimam novine na porti. Ljubazno razmjenjujem pristojnu količinu banalnih rečenica s ljudima koji rade na tim mjestima. Već dugo se viđamo svakog radnog jutra i bilo bi za očekivati da smo iscrpili sve dostupne fraze i sitne duhovitosti, ali povremeno se i sami iznenadimo.
Pijem čaj u uredu. Šalicu čaja radi autentičnijeg očajavanja. Kavu pijem čim otvorim oči. Što je pretjerivanje jer prije nego upalim kuhalo za vodu (jedan od najvećih civilizacijskih dosega, što se mene tiče), umivam natečeno lice hladnom vodom, tapkam po njemu blazinicama natopljenim u tonik i kremiram se. I pomalo pjevam. E, onda ide operacija kava i tri cigarete, gledanje prognoze na DJH.
Petak je i jurcam po uredu. Smrzla sam se na putu do posla. Mantil više nije prikladna zaštita. Slušam Lou Rawlsa dok tabličim kilometre brojki u razumljive nizove. Volim uređene nizove kad su brojke u pitanju. Revizorica je rekla da su mi registratori k'o appoteka. Volim uređene nizove kad su u pitanju knjige, čaše, šalice, misli i čarape. Volim kad su odnosi s ljudima uređeni i razumljivi, kad nema potrebe za dodatnim pojašnjenjima i isprikama. Zove me Supermenica radi paketa. Pričam joj o koncertu na koji idem u ponedjeljak. Ne razumije i smije se. Kava s prijateljicama poslije posla. Omotavam se kilometarskim šalom i slušam Fleet Foxes na putu do stana. Već je mrak i hladno mi je po nosu. Brbljam s Hannah. Navečer gledam utakmicu u društvu prijatelja. Uređeni odnosi koji ne traže dodatna pojašnjenja. Idem spavati nakon što operem suđe i izbacim smeće. Već je subota.
Razgovor s Petrom (5) na temu njezine zgodno počešljane frizure i zanimljive haljinice:
Petra, ti si prava mačka s tom frizurom!
Nisam ja mačka!
Petra, to se samo tako kaže. Jako si mi zgodna s tom frizurom i u toj haljini, prava mačka!
Nisam ja mačka, ja sam PETRA!
Ok, Petra. Nisi mačka. Ti si Petra i jako si mi zgodna.
Eto vidiš da znaš!
Doslovnost dječje percepcije kao i dječja mašta mogu biti neiscrpna inspiracija kao i zanimljiva motivacija za refokusiranje ili vraćanje prespektive (može li se perspektiva vratiti? kako se točno gubi perspektiva?). Osobno nisam pretjerani fan sitne i ne tako sitne dječice, ponajviše zato što vrlo brzo prestanu biti autentična bića i započnu preobrazbu u preslike svojih roditelja. Ali dok su još u tom "doslovnom" stadiju mogu biti zabavna i zanimljiva mala bića s kojima je zabavno i zanimljivo komunicirati riječima, igrom, plesanje ili crtanjem. Da, ja nemam svoju djecu, posve je očito i jasno. Istini za volju, uvijek su neka djeca negdje blizu mene. Iskreno sumnjam da bi moja bila imalo drukčija i vrlo bi mi brzo postala naporna i dosadna. Sreća da ih nikad nisam željela. Mislim da bih dobila ozbiljan slom živaca kada bih prepoznala u svom potomku bilo koji od svojih brojnih pomaka u fazi. Recimo potrebu da previše analizira sve što čuje. Ili sklonost ovisnostima. Ili potrebu za pažnjom koja graniči s patološki poremećajem. Kažem, sreća da me majčinski osjećaji nikad nisu očešali. Čini mi se strahovito zahtjevnim poslom biti roditelj koji dijete (biološko, usvojeno, udomljeno) pušta neka se razvije u autentično odraslo čeljade, neovisno o željama, potrebama, frustracijama i strastima roditelja. Posve sam svjesna kako je neke utjecaje roditeljskog ponašanja jednostavno nemoguće anulirati. Naravno da nas obitelji u kojima odrastamo oblikuju na svjesnoj i nesvjesnoj razini. Brine me perpetuiranje manje dobrih/konstruktivnih obrazaca ponašanja. Odrastala sam uz Supermenicu koja se bojala odlazaka zubaru. Ponekad smo odlazile zajedno jer je ordinacija školske stomatologinje bila pored ordinacije u koju je Supermenica odlazila. Moja inače neustrašiva mater, žena koja je sve mogla i znala, drhturila je u čekaonici kao prut, s licem u kojemu nije bilo kapi krvi. Ne, uopće se nije prenijelo na mene. Ma kakvi. Ni blizu. Ja i dan danas već s ulaznih vrata ordinacije tražim najjači dostupan narkotik koji imaju u ponudi samo da bih sjela u onaj zastrašujući zubarski stolac. A ja sam još davno prepoznala obiteljske pomake u fazi koje nosim sa sobom i počela se s istima hvatati u koštac. Neki doguraju do mirovine bez ijednog pokušaja. Možda je njima lakše u životu? No, lako je sa strahom od zubara. Što ako odrastaš u klero-fašistoidnoj obitelji? Ili si kopirao vrijednosni sustav roditelja ratnih profitera? Što ako ti cijela uža i šira familija dosljedno glasa za HDZ?! I dalje tvrdim da pravo na prokreaciju ne trebaju imati svi kojima reproduktivni organi to omogućavaju. Hebi ga. Nadam se da Petra nikad za sebe neće misliti ni govoriti da je mačka i da će joj biti sasvim dovoljno što je Petra, koja se to ne ustručava glasno i jasno reći.
Skoro sam zaboravila spomenuti taj značajan događaj, a djeva bajna porculanske puti je složila čitav novi album. Na delux izdanju ima 20 numera, ali to uključuje akustične verzije prva dva singla i još neke fore za popunjavanje nosača zvuka. Sviđaju mi se njezine "akustične" verzije zbog obilatog korištenja harfe koja nije toliko često gošća u bezstrujnim izvedbama. Strangeness and Charm koji je na prošlom delux izdanju imao svoju live verziju je ovdje produkcijiski narastao i ostario. Ugl, Flo ima novi album koji sam ja poslušala od-do nekih dva i pol puta. Shake it Out koji mi je već zabavan, zabavan mi je i dalje. U verziji sa i bez struje. Ostalo mi još nije odsjelo kako treba. Ne mogu se oteti dojmu da sve zvuči vrlo slično prošlom albumu. Možda je to tako htjela. Možda je sve jedna fino zaokružena priča, a ne puko ponavljanje. Osim toga, čemu mijenjati dobitnu kombinaciju. U tom žanru znaš da is potpuno uspio/uspjela kad te gay zajednica prigrli kao svoju najrođeniju (pogledati Kylie M. i njezinu karijeru, npr. iako je ona žanrovski malo niže, da ne kažem dalje. Žena koja se vinula u zvijezde "pjevajući" la-la-la, doslovno...). Činjenica je da Flo divno pjeva i vriska. Ponekad je to upravo ono što ženi treba.
Danas magla, cijeli dan. Magla+jesen+puuuuno stabala u naselju+rano jutro = atmosfera prava filmska, a ja u glavnoj ulozi. Igram jednu od onih posve običnih, bezličnih ženskih "junakinja" koje čitav film ne naprave ništa značajno, osim što u offu komentiraju sve i sva, same sa sobom ili nekim nevidljivim sugovornikom/icom i polu-smisleno se muvaju. Onda malo piju kavu i gledaju kroz prozor na svijet s druge strane (alijenacija i sl.). Možda povremeno provjere radi li im telefon. Rade u bezličnim uredima ili na nekim frustrirajućim poslovima koji podrazumijevaju prečeste i obilne kontakte s ljudima koji gledaju kroz njih. Možda imaju mačku ili nekog drugog sitnijeg kućnog ljubimca, ali nikako psa. Pas je životinja za one poletnije i sretnije, s manje egzistencijalnih kriza. U javnom gradskom prijevozu (bus/tram/who cares) zure u vrhove svojih cipela ili zamišljene točke iznad nečijih glava. Nemaju prijatelja, ili imaju samo jednu prijateljicu koja je vazda u hiper modu. Onda naša junakinja na kraju filma popizdi i odseli na Aljasku bez pozdrava (a i s kim bi se pozdravila?!), bace se s krova zgrade na ulicu u sred rush-houra ili odrežu kosu i upišu tečaj plesa oko štange. A moguće je i ništa od toga. Kamera se samo polako udalji od prozora iza kojeg ona stoji sa velikom šalicom kave i pomalo zirka u svijet s druge strane. A soundtrack iz filma je standardno odličan. Naravno.
Magla je super. I odlična je za fotografiranje.
| < | studeni, 2011 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
pisanjem do mentalnog zdravlja
Hypem.com
The Hype Machine
Blog.hr
Blog servis
Forum.hr
Monitor.hr
Trenutna glazbena stvarnost
Stalna postava:
Waits - izbornik
Cash - dušebrižnik
Cave - kreator igre