Poslanica okupljenima u Tvornici, 14. studenog, AD 2011
Braćo i sestre,
nema teorije da pišem osvrt na sinoćnji koncert. Bilo bi smiješno jer ja ne mogu biti dovoljno objektivna, a kad nisam dovoljno objektivna onda ne mogu biti ni dovoljno čangrizava i sarkastična. A kako bi se drukčije mogao napisati osvrt na koncert bez makar malo zvocanja i pljuckanja?! Mogu se upustiti u nešto nalik školskim zadaćama na zadanu temu "Jesen je stigla u naš grad" ili "Moja obitelj", ali to bi bilo blasfemično. Ovo je rezultat mističnog trenutka, vjeroskog zanosa.
Danima već upilavam sve oko sebe istom rečenicom "Da je meni ne'ko rekao prije godinu dana da ću ići na koncert FF-a, ludim bi' ga proglasila". Ali eto, mi koji vjerujemo... Sad zadovoljno predem u svojoj fotelji i mislim se kako je Bog velik i divan, a Mate Škugor isto. I svi ostali koji su s ovim koncertom imali veze. I mislim se kako je moj život u istom trenu tragičan i komičan kad mi jedan koncert može toliko puno značiti da od treme cijeli dan nisam ništa jela i imala sam leptiriće u stomaku kao da idem na spoj sa... štajaznam... nekim . Pa neka mi je život i tragikomičan, ali meni je tih dva i pol sata u Tvornici sinoć (duboki naklon lijepoglasnoj Alela Diane) bilo događanje na granici života i smrti, onaj savršeni trenutak kad sve vidim i čujem kristalno jasno kao nikad prije. Od prvih taktova The Plains/Bitter Dancer do općeg derneka u mojoj glavi na zadnjem taktu završnog Helplessness Bluesa ("štima na blues" rekao je Transporter prije nego su i počeli) nisam skrenula pogleda, osim u strop (i wonder if I'll see any faces above me, or just cracks in the ceiling - iz Montezume koju nisu izveli, ali neka). Pokušavala sam uhvatiti svaki detalj, svaki ton, svaki glas i pokret. Na trenutke sam odustaja i sklopljenih očiju "gledala" višeglasje i savršeno uvježbane melodije koje su se ispreplitale preko pojačala, instrumenata, benda i nezaustavljivo širile s pozornice na sve nas u Velikom Pogonu i nastavile svoj put s nama maglovitom A2. Meni još svira u glavi. (...Then the Earth shook, that was all that it took for the dream to break, All the loose ends would surround me again, in the shape of your face...) Što vrijedi pisati o glazbi? Koliko je smisleno opisivati energiju Josha Tillmana na bubnjevima ili Wescotta za pijaninom? Opisati skoro autistično ponašanje bebe Skylera dok prebire po žicama razapetim preko gotovo bilo čega? Ili Morgana Hendersona koji uzima instrumente kao pive iz frižidera - uzme, otvori i troši, o da, troši naveliko! Braćo i sestre, udaralo me tamo gdje sam najtanja i sad svjedočim. U nekim prošlim vremenima bih vjerojatno sumanuto štrokala fotoaparatom na koncertu. Više ne. Dovoljno mi je što ja znam da sam bila, a slike kakvih je prepuna moja glava nikakav aparat ne može zabilježiti.
Nekim ljudima glazba znači malo ili gotovo ništa u životu. Vjerujem da je moguće biti vrlo sretan i u takvom životu. Vjerujem iako ne mogu svoj zamisliti u tom izdanju. Sunlight over me no matter what I do.
p.s. drugarski pozdrav suborcima u Fleet Foxesima, Hannah i Transporteru! Bez vas sve to ne bi bilo moguće, a ni isto.
Post je objavljen 15.11.2011. u 18:52 sati.