Ako bi se sutra dogodio smak svijeta (sutra, idući tjedan, 2012, who gives a crap!) ili me pogodio meteor/zahodska školjka iz svemirske postaje, žalila bih samo zbog jednog: što nisam onog jednog osrednjeg zimskog dana spakirala svoje koljeno u prepone stanovitog Pokojnika. Ali to je bilo davne 1999. i bila sam mlada i glupa k'o divizija glupih. Događa se i najboljima. Time bismo zaključili to mračno poglavlje. Ovako, pošto to nisam napravila, koprcat ću se još neko vrijeme i nositi podočnjake k'o ordenje. Toliko o tomu.
Onda je bio četvrtak, prekriven maglom i hladnoćom. Ulica je izgledala kao da nema kraj, kao da se proteže od početka mog koraka do kraja moje izdržljivosti. A ona nije upitna. Imam i zgodnu, sivu pletenu kapu koju navučem preko ušiju pa se ne vidi da imam slušalice u oba uha. I ne zviždi mi oko ušiju dok jurim. Pomalo mumljam dok grabim jutro na putu do ureda. Oslušujem Wilco. Prolazim Reljkovićevom u kojoj je drvored s ljubičasto-crvenim lišćem. Dok prolazim, mrtvo lišće pada po meni i svud oko mene kao konfete. Nekad smo kupovali vrećice konfeta za najgenijalnije tulume. Slušalicu iz desnog uha čupam u glavnom poštanskom uredu i dok preuzimam novine na porti. Ljubazno razmjenjujem pristojnu količinu banalnih rečenica s ljudima koji rade na tim mjestima. Već dugo se viđamo svakog radnog jutra i bilo bi za očekivati da smo iscrpili sve dostupne fraze i sitne duhovitosti, ali povremeno se i sami iznenadimo.
Pijem čaj u uredu. Šalicu čaja radi autentičnijeg očajavanja. Kavu pijem čim otvorim oči. Što je pretjerivanje jer prije nego upalim kuhalo za vodu (jedan od najvećih civilizacijskih dosega, što se mene tiče), umivam natečeno lice hladnom vodom, tapkam po njemu blazinicama natopljenim u tonik i kremiram se. I pomalo pjevam. E, onda ide operacija kava i tri cigarete, gledanje prognoze na DJH.
Petak je i jurcam po uredu. Smrzla sam se na putu do posla. Mantil više nije prikladna zaštita. Slušam Lou Rawlsa dok tabličim kilometre brojki u razumljive nizove. Volim uređene nizove kad su brojke u pitanju. Revizorica je rekla da su mi registratori k'o appoteka. Volim uređene nizove kad su u pitanju knjige, čaše, šalice, misli i čarape. Volim kad su odnosi s ljudima uređeni i razumljivi, kad nema potrebe za dodatnim pojašnjenjima i isprikama. Zove me Supermenica radi paketa. Pričam joj o koncertu na koji idem u ponedjeljak. Ne razumije i smije se. Kava s prijateljicama poslije posla. Omotavam se kilometarskim šalom i slušam Fleet Foxes na putu do stana. Već je mrak i hladno mi je po nosu. Brbljam s Hannah. Navečer gledam utakmicu u društvu prijatelja. Uređeni odnosi koji ne traže dodatna pojašnjenja. Idem spavati nakon što operem suđe i izbacim smeće. Već je subota.
Post je objavljen 12.11.2011. u 22:05 sati.