Broken bicycles, old busted chains
With rusted handle bars, out in the rain
Somebody must have an orphanage for
All these things that nobody wants any more
September's reminding July
It's time to be saying goodbye
Summer is gone, but our love will remain
Like old broken bicycles out in the rain
Broken bicycles, don't tell my folks
There's all those playing cards pinned to the spokes
Laid down like skeletons out on the lawn
The wheels won't turn when the other has gone
The seasons can turn on a dime
Somehow I forget every time
For all the things that you've given me will always stay
Broken, but I'll never throw them away
Hvala neznanom junaku/inji što me podsjetio na to koliko volim ovu numeru gospodina Waitsa. I koja se tako nježno uklopila u sveopću sporost i tromost ovog vikenda. Polomljene, skršene, izgužvane i uprljane misli koje se najbolje preslaguju subotama i nedjeljama, a traže glazbenu kulisu nalik ovoj. Ne posjedujem bicikl već više od 16 godina. Od onda kad sam dolinu zamijenila ravnicom. Prvi pravi bicikl je imao crvenu trubu. Imam crvenkastu fotografiju na kojoj ponosno poziram uz svoje novo vozilo. Netom dopremljeno iz trgovine. Pony boje starog zlata je stigao na dan podjele đačkih knjižica 1984., za odličan uspjeh i uzorno vladanje u prvom razredu osnovne škole. Bilo ih je još. Nekad sam samouvjereno pedalirala kilometrima. Sad hodam i ponekad slušam glazbu o kotačima.
Onda se sjetim da idem sutra na koncert Foxesa pa sam dobro i bolje. I ne mislim previše o tomu kako mi je, a kako bi mi trebalo biti. Jedem zelene jabuke inspirirana pjesmama. Slažem odjeću u ormaru i tjeram mozak da o peglanju ne misli kao elementarnoj nepogodi, nego više kao o nekakvom meditativnom procesu. Razgovaram s malim burazom na drugom kraju svijeta. Vodimo ozbiljan razgovor, pričamo onako kako trebaju pričati odrasli ljudi. Iako je on mali buraz. Iako se smijemo previše puta u svakoj jedinici vremena. Fale mi moja braća, moja sestra i Supermeni. Fale mi subotama i nedjeljama jer samovanje ima poseban oblik i težinu u te dane. Onda se opet sjetim da sutra idem na koncert i pomaknem u mozgu onu sklopku koja zatvara strujni krug. Pa mi pred očima bljesne neonsko "dobro si".
Post je objavljen 13.11.2011. u 16:13 sati.