Razgovor s Petrom (5) na temu njezine zgodno počešljane frizure i zanimljive haljinice:
Petra, ti si prava mačka s tom frizurom!
Nisam ja mačka!
Petra, to se samo tako kaže. Jako si mi zgodna s tom frizurom i u toj haljini, prava mačka!
Nisam ja mačka, ja sam PETRA!
Ok, Petra. Nisi mačka. Ti si Petra i jako si mi zgodna.
Eto vidiš da znaš!
Doslovnost dječje percepcije kao i dječja mašta mogu biti neiscrpna inspiracija kao i zanimljiva motivacija za refokusiranje ili vraćanje prespektive (može li se perspektiva vratiti? kako se točno gubi perspektiva?). Osobno nisam pretjerani fan sitne i ne tako sitne dječice, ponajviše zato što vrlo brzo prestanu biti autentična bića i započnu preobrazbu u preslike svojih roditelja. Ali dok su još u tom "doslovnom" stadiju mogu biti zabavna i zanimljiva mala bića s kojima je zabavno i zanimljivo komunicirati riječima, igrom, plesanje ili crtanjem. Da, ja nemam svoju djecu, posve je očito i jasno. Istini za volju, uvijek su neka djeca negdje blizu mene. Iskreno sumnjam da bi moja bila imalo drukčija i vrlo bi mi brzo postala naporna i dosadna. Sreća da ih nikad nisam željela. Mislim da bih dobila ozbiljan slom živaca kada bih prepoznala u svom potomku bilo koji od svojih brojnih pomaka u fazi. Recimo potrebu da previše analizira sve što čuje. Ili sklonost ovisnostima. Ili potrebu za pažnjom koja graniči s patološki poremećajem. Kažem, sreća da me majčinski osjećaji nikad nisu očešali. Čini mi se strahovito zahtjevnim poslom biti roditelj koji dijete (biološko, usvojeno, udomljeno) pušta neka se razvije u autentično odraslo čeljade, neovisno o željama, potrebama, frustracijama i strastima roditelja. Posve sam svjesna kako je neke utjecaje roditeljskog ponašanja jednostavno nemoguće anulirati. Naravno da nas obitelji u kojima odrastamo oblikuju na svjesnoj i nesvjesnoj razini. Brine me perpetuiranje manje dobrih/konstruktivnih obrazaca ponašanja. Odrastala sam uz Supermenicu koja se bojala odlazaka zubaru. Ponekad smo odlazile zajedno jer je ordinacija školske stomatologinje bila pored ordinacije u koju je Supermenica odlazila. Moja inače neustrašiva mater, žena koja je sve mogla i znala, drhturila je u čekaonici kao prut, s licem u kojemu nije bilo kapi krvi. Ne, uopće se nije prenijelo na mene. Ma kakvi. Ni blizu. Ja i dan danas već s ulaznih vrata ordinacije tražim najjači dostupan narkotik koji imaju u ponudi samo da bih sjela u onaj zastrašujući zubarski stolac. A ja sam još davno prepoznala obiteljske pomake u fazi koje nosim sa sobom i počela se s istima hvatati u koštac. Neki doguraju do mirovine bez ijednog pokušaja. Možda je njima lakše u životu? No, lako je sa strahom od zubara. Što ako odrastaš u klero-fašistoidnoj obitelji? Ili si kopirao vrijednosni sustav roditelja ratnih profitera? Što ako ti cijela uža i šira familija dosljedno glasa za HDZ?! I dalje tvrdim da pravo na prokreaciju ne trebaju imati svi kojima reproduktivni organi to omogućavaju. Hebi ga. Nadam se da Petra nikad za sebe neće misliti ni govoriti da je mačka i da će joj biti sasvim dovoljno što je Petra, koja se to ne ustručava glasno i jasno reći.
Post je objavljen 04.11.2011. u 11:38 sati.