Danas sam se sjetila priče koju sam zapisala u nekom drugom životu, onom prije nego sam postala ostatak tog života. Priče o ženi koja ne može plakati kad treba, kad je to društveno prihvatljivo i poželjno, već samo u točno određeno vrijeme jednog dana svakog mjeseca kad isplače toliko suza da se onesvijesti zbog dehidracije. A priča se zakomplicira tog jednog dana kad nikako ne može biti sama u svom plakanju zbog neočekivanog dolaska susjede kojoj je "crko" frižider i mora negdje udomiti hrpu smrznutog mesa. Probala sam pronaći neku verziju priče, na nekom papiru u nekoj od starih bilježnica, ali nisam imala sreće. Ne mogu se točno sjetiti kako sam to privela kraju, ali nije toliko ni važno. To sve je bilo debelo prije nego sam prvi put čula Cashovu "The Man Who Couldn't Cry". Onda kad sam ju konačno čula (zbilja čula), samo sam se nasmijala. Samoostvarujuće proročanstvo. Mislim da je u jednoj od zadnjih slika priče glavna junakinja popustila pred navalom suza držeći u rukama vrećice za smrzavanje pune svinjskih ušiju. Dok su se potoci suza slijevali niz njene obraze po vrećici čiji se sadržaj počeo otapati, susjeda je zbunjeno ponavljala "ali jako su fine kad se naprave u aspiku". Trebala bih plakati barem zato što se ne mogu sjetiti svih detalja te priče i zato što se više ne mogu prisiliti na dovršavanje bilo koje priče koju pokušam zapisati. A ima ih toliko koje mi jure glavom da je potpuna gužva u prometu.
Najbliže što sam stigla plakanju u zadnjih 11 mjeseci je onaj slučaj čišćenja kapule (crvenog luka) u Ražancu. Sva sam bila "volonterka dana" kod javljanja na dužnost. Iako sam i tu presušila već nakon prve glavice. A baš me bilo krenulo. Pokušala sam još jednom tu večer, ali bez uspjeha. Sad već sumnjam kako je problem fizičke prirode. Tko će to znati, sve je moguće u današnje vrijeme. House bi sigurno znao.
Strpljivo čekam taj dan i sat kad ću konačno proplakati. Proglasit ću ga svojim osobnim praznikom i u to ću se ime od sreće i veselja napiti. Razmišljam o prikladnom soudtracku, već dugo. Velik je to i ozbiljan posao. A ako se ne dogodi, hebi ga, barem sam se dostojanstveno borila za suze. To mi se mora priznati. Preslušala sam količinu plačipičkaste glazbe koju divizija emoa ne bi za dva pseudo-sjebana života, odbijala piti painkillere, skidala flastere naglim pokretima sa svježih rana, odgledala hrpu dugoprugaških utrka i danima razmišljala o tužnim događajima. I ništa. Možda bih trebala pokušati s nečim što bi izazvalo osjećaj duboke i sveobuhvatne sreće? Navodno se i od sreće plače. Ali aspik je odvratnoća na kvadrat kubni.
Post je objavljen 21.11.2011. u 19:41 sati.