Ne ja, naravno iako bi bilo baš sjajno da jesam. Mišo Kovač je kul, čak i kad se neuspješno pokuša samoubiti. Gradom hoda barem stotinu uber kul ljudi, svaki dan. Većinu ih sretnem u nekom trenutku mojih hodačkih pothvata ili dok ispijam kave u W. Svi odreda imaju to zanimljivo držanje, kao da su istodobno potpuno nezainteresirani za svijet oko sebe i središte tog istog svijeta. Mora da je zabavno. Gdje se to uči? U kojem razredu? Sigurno sam imala migrenu taj dan pa sam ranije otišla s nastave... Izgleda da je život puno lakši kad si dovoljno kul. Ako ovladaš bushidom kul svijeta u mlađim danima, svi su izgledi da će ti se sve poklopiti baš kako želiš i smatraš da zaslužuješ. Postat ćeš direktor svijeta i svemira, bankarica, odvjetnik, nagrađivani dizajner, ekscentrična umjetnica ili hipster - posve je svejedno što ćeš postati jer ti to ionako neće biti previše važno. A napredovat ćeš. Ulice će se ravnati po tvojim koracima. Oduševljene mase će te makar u mislima nositi na ramenima. Zavist progovara iz mene, ne krijem. Bila bih kul, da ne kažem deck. Barem nekoliko dana u tjednu, barem ponedjeljkom i srijedom. Da mogu hodati ulicom kao da ju posjedujem, a nije me briga. Sjediti u mnoštvu ili barem prosječno velikom društvu koje ushićeno gleda u mene kao da sam Ivo Sanader na vrhuncu moći. Iako bi to bilo opasno. Osjetiti na trenutak tu količinu moći. Jer, koliko mogu primjetiti, oko kul ljudi vazda se gura neka klika koja želi pokupiti barem malo te vibre. A ljudi su, kao što smo već naučili, nezgodna stvorenja. Pogotovo kad imaš nešto što oni žele. Onda mi je bolje tu gdje jesam, u mom tako ne-kul svijetu. Iz kojega se sa sigurne udaljenosti može promatrati zabavno kul osobe, ali i one pomalo zastrašujuće kulere i kulerice čiji se umovi bave oh, tako uzvišenim mislima. Odrasli kuleri, primjetila sam, imaju besprijekorne nokte. Bez obzira na rod i spol. Bez iznimke. Pomalo me to muči. Ako im toliko nije stalo do mišljenja svijeta oko njih (jer svijet se ionako slaže prema njihovim mišljenjima, željama i potrebama), čemu ta pretjerana briga za nešto tako obično? Ne kažem da nije oku ugodnu, ali je pomalo uznemirujuće sjediti u društvu muškarca koji ima bolje manikirane nokte nego bilo koja žena koju poznam. Ali to su valjda te sitne stvari koji samo mene muče. Zbog zavisti valjda, jer moji nokti pucaju već pri malo dužem gledanju u njih. I još nešto. Kul ljudi znaju ono što je u nekom trenutku važno i potrebno. Oni znaju točno koliko je potrebno znati u datom času. Sva druga znanja postaju bezvrijedna i nevažna jer ih oni ne trebaju. Npr. kad se kulerima priča o sushiju, džaba sve povijest kuhanja i svi kulinarski dometi i iskustva, sushi je what counts. Pogledaju vas tako blago s nadmorske visine Kilimandžara i frknu u vašem općenitom smjeru na sam spomen sashimia ili raštike. A vi sretni k'o Nova godina jer ste dobili malo pažnje. Da, meni su kuleri zanimljivi za promatranje i površne analize. I na kraju, kad pišem o kulerima ja ne pišem o zbilja zanimljivim ljudima koji su dobro sami sa sobom pa oko sebe šire tu posebnu energiju mira i samoostvarenja koja je tako privlačna i na kojoj iskreno zavidim. Nope. Ovo nije blog o takvim ljudima.
Post je objavljen 19.11.2011. u 17:18 sati.