La Vie Est Belle

27 ožujak 2021


Obući negliže i zavesti život? Klimavo koračati u vrtoglavim potpeticama po svom? Ustati i odjenuti leptirova krila za slobodan let? Zar nismo užarene žarulje emocija pod mikroskopom egzistencije? Daleko smo od iscijeđenih i osušenih limuna.

Ima nas koji se razumijemo. Plohe unutrašnjosti nam se dodiruju poput korijena i ploda. LA VIE EST BELLE; nemojte me pogrešno shvatiti, ali sječivo je ponekad oštro. Ja još uvijek samo pružam rukicu svijetu da me uhvati i da zaplešemo zajedno vatreni tango. Možda mi odgrize rukicu. Zašto bih bila skrivena u praznoj puževoj kućici? Napuknutoj?

Kada sagledam vrijeme u kojem živimo, bojim se nepoznatog koje pristiže. Jeste li Vi „slobodni“ ovih dana? Kakve su Vam misli? Osjećate li se kao da ste dio postapokaliptičnog SF horor filma? Jeste li zahvalni na životu? Ili ste možda zarobljeni? Hoćete li sada nositi masku „JA“ te iznijeti se iz natrpanog koša onih koji Vas ograničavaju jer niste isti? Nazdravljate li životu ili se pitate gdje su ona stara vremena? Pitate li se što nosi budućnost? Što ćete doživjeti u nezaustavnom sivom vrtlogu? Ili ste zabili glavu u pijesak pa životarite od danas do sutra; ponašajući se kao da Vam miris nepoznate paljevine ne draži nosnice? Zagrlite li svoje bližnje čvršće, nego ikada? Strah je ovdje. Opipljiv je u zraku. Sudionici smo, a ne možemo presjeći uže jezivih okolnosti koje su nas zadesile. Čekamo li, u krletci - ćeliji bez ključa, milost nepoznatog? :)




Vaša M.

Oznake: život, egzistencija, Zdravlje, mentalno zdravlje, svakodnevica, realnost, osbna pitanja, promišljanja

Kapetane, jedinoga broda

25 ožujak 2021

Ako pružiš srce na dlanu svima,
rastu ti anđeoska krila,
što tama ih je davno skrila,
tamo gdje vlada jedino zima.

Žeravicu si svoju ponudio,
da osmijeh oko tebe dugo traje.
Zvijezde sada sjaje
jer si demone osudio.

Treba ih zatrpati u bezdane špilje,
neka trajno šute
i sakupljaju komadiće dobrote prosute
u kojoj se skriva ranjivosti obilje.

Svijet te na koljena ponekad srušio.
Napravi mu do sebe mjesta,
da zagrliš ga smjesta.
Na urlike si mračne oglušio.

Ljubav je tvoj jedini pravac,
kojim uvijek maleni idemo.
Pobjede i poraze nižemo.
Dok god se držiš za jedan lanac, preskočit ćeš strašni klanac.

U svima se svjetlost skriva,
no ponekad daljinama pliva.
Kao ledenjak svoje sunce čeka
da postane morska pjena meka.

Mašeš onom koji je do jučer nosio odijelo stranac.
Ponovno rođen,
hrabrošću vođen,
usmjeravaš obzoru čelični pramac.




Oznake: pjesma, život, more, brod, kapetan, borba, osobnost, put

Wunderland Deutschland

18 ožujak 2021

(U tekstu iznosim vlastitu percepciju životnog okruženja koje me ispunjuje - uskoro godinu dana. Vjerujem da će se moje mišljenje dodatno oblikovati kroz godine i mjesece.)

Spakirali smo dva života i ponešto blijedih snova u kofere s pravcem u nepoznato. Ti i ja, ja i ti u našoj maloj letjelici za budućnost, spremnoj za devetsto kilometara lutanja. U ruci luč i kaleidoskop, u očima strah, u srcu želja, a u glavi – moraš. Četiri prekoračene linije i ogromni šećerni natpis „Willkommen in Bayern“ – odgrizi komadić zapadnoeuropskog sna. Dobrodošli u svemirsku točkicu gdje teče piva, kobasice su na tanjuru, toplih peciva uvijek ima, posla na svakom koraku, euro je u džepu, priroda diše, dvorci blješte, no ni vi više niste onaj isti zarobljeni kukac koji čeka svoj preobražaj.

Dočekao nas je Aschaffenburg – raširenih ruku te ispunjen osmijesima stanovnika koji razbijaju svakodnevno nebesko sivilo. Zagrljen niskim planinskim lancem Odenwaldom i okupan žuborom rijeke Main. Renesansni dvorac Johannisburg je postao glavni simbol prošlih vremena u središtu moderne urbane stvarnosti. Grad je prava riznica bogate povijesti, umjetnosti te baštine onih prije nas. U našoj bavarskoj Nici, bacili smo sidro u naselju Leider, uz samu obalu tmurne i hitre Main. U labirintu ulica, potkrovlje na broju 14 je naša mirna luka. Malena kapelica u tom spletu je preživjeli svjedok davnih doba i ondašnje borbe s epidemijom gube. Prognani te izolirani iz grada, tražili su utočište upravo ovdje, gdje mi nekoliko stoljeća kasnije okrećemo novo poglavlje života u periodu pandemije koronavirusa. Ruska trgovina na uglu ulice je ogledalo slike stvarnosti, što potvrđuju melodije različitih jezika koje posvuda stvaraju skladnu simfoniju jedinstva. Dokaz ujedinjenja svih rasa, nacija te vjera na jednom tlu. S ponosom se možete osjećati kao čovjek i stanovnik svijeta.

Grad ustaje veoma rano i požrtvovno se predaje radu, a svoje oči zatvara te uranja u san dok je noć još mlada. Pet dana se trči do cilja, zatim posljednja dva juri na biciklima, šeće poklonima prirode i udiše sloboda. Nigdje do sada nisam vidjela toliko nasmiješenih ljudi u ranu zoru dok prolaze ulicom s prvom jutarnjom kavom u ruci i pozdravljaju strankinju „Guten Morgen!“. Čim vas malo bolje upoznaju, obavezno će vam preporučiti da svakako morate probati tradicionalne bijele pečenice, špecle sa sirom te maultaschen – tijesto punjeno mesom i povrćem. Istovremeno, oduševit ćete ih svojom balkanskom kuhinjom. Sarme nikad dosta! Šetnja s maskom na licu se ustalila ove jeseni, a krucijalno poštivanje epidemioloških mjera kod samih stanovnika grada nosi predznak „ich muss“. Živi se „svi za jednoga, jedan za sve“, a poslodavci koji cijene točnost, preciznost i trud obavezno nagrade marljivost. Poneki nisu osjetili što znači biti cijenjen radnik dok nisu pristigli ovdje, gdje svaki čovjek postaje važan te jednak drugome. Ova zemlja je uistinu veliki te šaroliki vrt u kojem se poštuju različitosti, a diskriminaciji bilo kakvog oblika nema prostora te se na nju doista strogo gleda.

Svaki dan se razmišlja te ističe „Die Zukunft ist jetzt!“, a skoro sve ćete vidjeti da provode politiku „više cvijeća, manje smeća“. Shodno tome, nije začuđujuće da se u Njemačkoj sve planira unaprijed – svaki fragment cijele godine je do najsitnijih detalja određen, a vrijeme nosi iznimnu dragocjenost. Organizacija države te efikasnost birokracije su na zavidim razinama.
Zaboravili smo plaću u trajanju od 24 sata. Već i vrapci na grani pjevaju da potraga za domom nije nimalo laka te da su stanarine skupe, no stvarno se može ugodno i dostojanstveno živjeti sa sigurnošću da ćete sutra imati za kruh, a nakon toga se vaša kasica prasica može puniti iz mjeseca u mjesec. Najbitnije, odmorili smo mozak – nema opterećenosti poviješću na svakodnevnoj bazi. Misli se na budućnost, a prošlost je učiteljica kako se ne bi ponavljale nepotrebne greške. Iz tog razloga, ovdje sve raste - od države do onog kukca s početka koji se pretvara u leptira. Perspektiva nikad ne izostaje, vedrog je spektra boja i nikada crna. Pripremite se samo za tmurni plašt iznad vas uz česti vjetar i kišu.

Vrlo brzo se uvidi bitnost duhovnog u oblicima grandioznih i monumentalnih sakralnih građevina. Ne zaboravljaju nikada podsjetiti na neizbježnu i nužnu simbiozu čovjeka i životinja, stoga ponegdje cvjetaju skulpture poput vapnenačkih kugli s navedenim motivima koje reprezentiraju takvu povezanost. Ponekad se osjećam kao da sam napokon povezana sa svojim životom. Grad je probudio moj povjesničarski senzibilitet te duh, za koje sam mislila da će ostati zaglavljeni u domaji. Svaki kutak ovoga kraja za svakog ponešto skriva. Niz šumovitih planina u regiji Spessart, kako u prošlosti, tako i danas, obiluje florom i faunom oko rijeke Main. Ovdje čak i djelo slikara Matthiasa Grünewalda spava.

Poletjeti i stopiti se s prirodom možete u Nilkheimer krajobraznom parku; ili Schönbuschu koji je jedan od najstarijih u Njemačkoj, a izgrađen u stilu engleskih krajobraznih parkova. Možete zaplivati prošlošću koja glasno vrišti iz pažljivo očuvanih esencija opipljivog arhitektonskog srca Aschaffenburga.
Kada te put nanese u seoske doline našeg kraja, zaustavi se u kući starog seljaka i pogledaj mu umorne ruke. Osvrni se, upamti zelenilo polja i poslušaj melodiju radnog stroja. Osjeti poštovanje tuđeg osobnog identiteta, ponašanja, stavova, odabira ili životnog stila. Zavoli čovjek tu točkicu gdje se možete „otrijezniti“ od svih kaosa te hodati ulicama na kojima se snovi mogu ostvariti. Snovi o stvaranju, transformiranju, rastu, miru, stabilnosti, toleranciji i općem dobru. San u kojem svaki dan možete dostojno mahati krilima.


Auf Wiedersehen, mein Freund!

Wunderland Deutschland – Čudesna zemlja Njemačka
Willkommen in Bayern – Dobrodošli u Bavarsku
Guten Tag – Dobar dan
Ich muss – ja moram
Die Zukunft ist jetzt – Budućnost je sada
Auf Wiedersehen, mein Freund – Doviđenja, prijatelju moj





Lijepo Vas pozdravljam iz našeg labirinta ulica! :)


Oznake: Njemačka, Aschaffenburg, život, osobni putopis, osobni dojmovi, putovanje, inozemstvo

Iznad oblaka

12 ožujak 2021


Dok koračaš po planetu
i sakupljaš osmijeh i suze u salvetu,
oblaci te zanesu
i bace na neznanu adresu.

Preskačeš nedostižnu dugu
pa tražiš nježnu ruku u bodljikavom krugu.
Sakupljaš mrvice na mračnom dnu
te letiš do veličina koje rastu u dječjem snu.

Od gusjenice do leptira preobražaj -
prirodan svemirski saobraćaj.
Stepenicama: gore – dolje, dolje – gore,
dok ne jauknu umorne zore.

I tako stigne čas,
kada ne možeš zabosti u crno – bijeli atlas.
I prohuja vremeplov, donese glas:
cjelov tame odnosi sve nas.





Oznake: poezija, život, ciklus života, rođenje, smrt, stihovi, pjesma

ŽENA iza fotoaparata: Marija Braut

08 ožujak 2021

Umjetnica i fotografkinja Marija Braut rođena je 1929. godine u Celju u Sloveniji. Svoju životnu priču u Zagrebu započinje 1941. godine te završava studij arhitekture. Gajila je ljubav prema folkloru, a fotografijom se bavila od 1967. godine; prvotno kao učenica, a poslije kao suradnica fotografa Toše Dabca - najpoznatijeg predstavnika "zagrebačke škole fotografije". Prvu samostalnu izložbu imala je 1969. godine s Petrom Dabcem u zagrebačkoj galeriji Studentskog centra. Iste godine postaje članicom Hrvatske udruge likovnih umjetnika primjenjenih umjetnosti. Uz fotografkinju Slavku Pavić predstavlja jednu od osnivačica ženskog Fotokluba.



Kasnije, radi u Galerijama grada Zagreba, današnjem Muzeju suvremene umjetnosti, za koji je snimala kataloge te portrete umjetnika. Nakon 1972. godine je postala samostalna umjetnica. Tijekom svog života, izložila je na više od stotinu samostalnih i skupnih izložaba. Posljednju veliku izložbu, “Nepoznati Zagreb Marije Braut”, je imala 2014. godine u Umjetničkom paviljonu. Njezine fotografije su bile dio mnogih novina, časopisa, umjetničkih kataloga, a suradnju je ostvarila i s brojnim kazalištima poput Hrvatskog narodnog kazališta, Dramskog kazališta Gavella, Dubrovačkim ljetnim igrama i Satiričkim kazalištem Kerempuh. Danas, na tisuće fotografija i negativa Marije Braut biva pohranjeno u zbirkama Muzeja grada Zagreba, Muzeju za umjetnost i obrt, Muzeju suvremene umjetnosti i Hrvatskom državnom arhivu.



Kao nasljednica “zagrebačke škole”, učeći od Toše Dabca, Marija Braut je postala prva dama hrvatske fotografije. Svojim istančanim okom i neumornom kamerom ispričala je mnoge priče s ulica, atelijera i glumišta. Znanstvena literatura o Mariji piše kako je zabilježila bespovratne, nestale trenutke te dotaknula srca umjetnika, ali i običnih ljudi koji ne prepoznaju potpis, već rukopis. Marija Braut i njeno djelo su, prema osvrtu kritike, ponajbolje što se zbilo u hrvatskoj fotografiji prošlog stoljeća. Opisuju je kao suzdržanu, postojanu, odmjerenu na svoj način uz težnju optičkoj jednostavnosti bez slijepog pouzdanja u moć objektiva kao ni vjere u čudesne mogućnosti tehnike. Naime, Marija je nosila titulu “majstorica svjetla i tame” te se obraćala crno-bijelom fotografijom. Smatrala je kako snimanje digitalno ne može zamijeniti životnu izvornost negativa. “Staromodno” je vjerovala u skriven sadržaj prizora ili oblika živeći suzdržanu obzirnost spram svijeta ljubeći život.



Posvetila je svoj objektiv mnogim stvarima – ljudima, starim gradovima, kulturnim spomenicima, procesijama, krajolicima i kazalištima. Sve to je u njenom oku zadobilo blagu narav uz naglašeni osjećaj života i njegove samoće. Bila je klasičar po mjeri svoje optike, a romantičar po pristupu i osjećanju. Marija je poštovala kontracepcijsko-konstrukcijske postulate svog zanimanja te njegovala čistu tehniku analognog fotoaparata. Iako je putovala po cijelom svijetu, snimala ulice New Yorka, i dalje je svijet promatrala “zagrebačkim očima” koje su upile više od pedeset godina urbane stvarnosti i kulture tog grada. Zagrebačka svakodnevica je bila najčešći predmet njenog umjetničkog stvaralaštva. Naslovi njenih monografija su Zdravo maleni (1980.), Maksimir (1982.), Dagomys INGRA (1983.), Zagreb – moj grad (1987.), Dubrovnik – jedno lice rata (1994.), Maksimir 200 (1994.), Dubrovnik ponovljen (2001.), Marija Braut – Retrospektiva (2001.), Marija Braut – fotografije 1967. – 2005. (2006.), Marija Braut – Moj Zagreb u koloru (2009.) i Novi Zagreb Jučer (2012.).







Marija je govorila da ne teži savršenoj fotografiji, nego poštuje prizor pred sobom, svejedno, radi li se o portretu, pejzažu, Dubrovniku ili konačno - teatru. Prema njenim riječima, svaka je predstava djelo drugih – tekst, scena, gluma, režija, scensko svjetlo. Smatrala je da nema pravo to podrediti svojoj fotografiji jer sve ima svoju estetiku, a na njoj je da uoči i pretvori u crno-bijelu fotografiju. Za Mariju je crno – bijelo uvijek imalo nijanse prostiranja svjetla i tame. Najviše je bila fascinirana svjetlom koje sve oblikuje blago, oštro ili difuzno. Marijine fotografije se pamte po kontrastnoj fotografiji; po izrazitim crninama koje ponekad nagovještavaju tjeskobu življenja.

















Tijekom svog života je bila dobitnica brojnih nagrada i priznanja; među ostalim Nagrade grada Zagreba 1972. godine. Hrvatska udruga likovnih umjetnika primjenjenih umjetnosti joj je dodijelila nagradu za životno djelo 2008. godine. Od grada Zagreba nikada nije dobila atelje. Iako je bila portretistica Zagreba, u tu ulogu je nije uvela nijedna gradska vlast. Književnik Miljenko Jergović o njoj govori da je svoju sudbinu povezala sa sudbinom grada te da je bila robinja njegovih vizura - zatočenica svih zagrebačkih lica. U jednom intervjuu izjavila je: “Dok radim, imam punu svijest o tome da ću ja otići, a fotografija ostaje. Pamtim rečenicu koju je nakon granatiranja Vukovara rekla curica od desetak godina – sve su mi fotografije izgorjele s kućom i ja više nemam života.” O njenom životu svjedoči film “Marija hoda tiho”.



Fotografkinja Marija Braut je kroz svoj objektiv zabilježila važne povijesne, vizualne izvore za urbanu povijest, povijest svakodnevice, emocija i ekohistoriju te predstavlja ratni izvor Domovinskog rata. Svojim pedesetogodišnjim djelovanjem je u nasljeđe ostavila materijale koji historiografskoj struci mogu predočiti urbanu stvarnost i kulturu, stoga zaključujemo da Marijina fotografija svjedoči duhu jednog vremena te može poslužiti kao predmet istraživanja povijesne discipline.



"Ja odoh, fotografije ostaju." - Marija Braut

(Moj znanstveni esej - Marija Braut: fotografija kao povijesni izvor, 2018.)


O divnoj ženi na dan kada slavimo ženu. :)

Sretan Vam Međunarodni dan žena!





Oznake: Marija Braut, fotografija, žena, Međunarodni dan žena, umjetnost

Zagrljaj proljeću!

01 ožujak 2021


Jedvice sam dočekala da sunčeve zrake okupaju sve što me okružuje. Osjećam se kao da mi je baterija puna nakon dugo vremena. Poslije teškog i nemirnog zimskog sna kao da sam procvjetala poput prvih proljetnica. Cvijeće koje je čekalo sunčevu čaroliju da se namjerno bahato, ali ponosno razgrana.





Izmamila nas je toplina da upoznamo još jedan dio našeg Leidera. Naišli smo na evangeličku crkvu St. Lukasa koja pripada istoimenoj župi. Službeno postoji od 1964. godine, a prethodno je od 14. stoljeća na tom mjestu bila katolička Laurentiuskirche koju sam spomenula u prvoj "razglednici" iz Njemačke. Dakle, prostor je kupljen od katoličke zajednice 1955. godine.



Pokraj crkve se nalazi stara škola izgrađena 1900. godine, a danas služi kao društveni centar zajednice.



Prostor između te dvije građevine krasi brončana kompozicija "Česma galeba" (1993. - 1995.) - djelo Guntera Ullricha koji je u poslijeratnom periodu imao presudan utjecaj na umjetnička i kulturna događanja grada Aschaffenburga.



Do 20. stoljeća je Leider bio poljoprivredno selo, a ruralnu prošlost samog naselja krasi sjećanje na mljekarice koje su svakodnevno odvozile svoja "mliječna kolica" u Aschaffenburg. Svakog su dana sa sobom iz Aschaffenburga donosile najnovije vijesti, a neke od njih su se u gradu upoznale sa svojim budućim supružnicima. U njihovu čast je danas podignut brončani spomenik.



Zidno slikarstvo posvuda oko nas:





Na kraju, da upoznate "vješticu - no makeup". Vjetar, kose posvuda, vruće, a ja "pametna" obukla "dlakavi oversize" pulover. Toliko sam bila sretna jer vidim sunce da sam zgrabila prvo što vidim te istrčala van. :))




Oznake: proljeće, priroda, sreća, osmijeh, radost, cvijeće, grad, Njemačka, urbani život, građevine

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.