lutka iz izloga

nisam dugo kako mene moj tata sramoti. pa evo.

išla danas u bolnicu doktoru koji mi operirao kičmu. i doktor sretan šta me vidi i mojim oporavkom, odlučio prošetat me po odjelima na kojima sam ležala i pokazat me osoblju. i kaže on odjednom... vidite vi našu pacijenticu kako se ona nama oporavila u godinu dana. čuo sam čak da je i s bicikla pala.

i onda sam fino napustila bolnicu, udahnula, izdahnula, izvadila mobitel i okrenula broj od ludonje....halo tata, pretpostavljam da si ti doktoru reko da sam ja pala s bicikla. s kakvog crklog bicikla sam ja to pala?.... kako njega to zabavlja, on se počeo kočiti od smijeha...buaha muaha iha iha iha hahhaha, pa kaj nisi pala u barceloni s bicikla? to mi je rekla tvoja mama! šta je kćeri? iha iha hahahha...dobro, daj, skini mi se i odi jahat na divlji zapad iha ha, bok.... onda sam zvala mamu....halo mama, šta tata priča doktorima da sam ja pala s bicikla u barceloni?....ma on halucinira...al ti si mu to rekla!....ma joooj, kad si bila tamo onda ti se slučajno upalio mobitel pa sam čula da si rekla joj joj booooli me, auuu, vidi koliko krvi! onda sam ja ugasila da ne trošiš i zaključila da si pala s bicikla....dobro mama, to sam raskrvarila prst, sad ću ja ugasit da ne trošim živce.

onda je nazvao tata....halo...iha iha ihhahahah....tu tu

u nedelju ujutro sjedila sam na fotelji. bio je neki kišni dan, onaj za bit doma, obiteljski, pa sam sjedila na fotelji i postavljala pitanja.

koji je tvoj smisao života?....lala...očekivala sam odgovor spavanje....jer on je ležao u krevetu a ispod jastuka mu je virio samo nos. dobro i pol usta.

... spoznaja i reprodukcija.... a spavanje?....jel me opet zajebaješ?...heeee

dakle...to znači da učiš i shvaćaš svijet oko tebe i onda se trudiš usmjeriti dijete u pravom smjeru...kupiš mu odmah kompas za prvi rođendan, označiš di je sjever i kažeš mali samo u smjeru strelice. dolazi globalno zatopljenje bjež ti prema gore... dovoljno ga informirati i naučiti ga da razmišlja pametno. naučiti ga da pravilno usmjerava informacije koje do njega dopiru. u kasu naravno.pa nisi ga đabe rodila. skupljat znanje, spoznat, shvatit i prenosit ga na nove naraštaje. nove naraštaje...da da nove naraštaje....a znaš, i onda baš nađeš curu bez jajnika. koji shit. a živimo u državi u kojoj je gotovo nemoguće posvojit dijete ili imat surogat majku...
tamo negdje u africi pale jadne curice jer tvrde da su vještice a tu na drugom kraju svijeta ima toliko obitelji koja bi željela dijecu a ne mogu ih imati. nepotrebno je spominjati opet svu onu jadnu djecu po domovima šta odrastaju bez roditelja i onda kad su veliki su sjebani. veliki broj djece odrasta u rastavljenim brakovima, za druge pak starci nemaju vremena jer trče za poslom i svima njima fali ljubavi i pažnje. i svi odrastu sjebani. i ne poznam čovjeka na ovom svijetu koji nije takav, sjeban a ključ problema uvijek leži negje u djetinjstvu ili u roditeljima.

i onda se pitam...da li ljudi rađaju djecu iz sebičnih razloga? da li to rade jer su tako naučili, zbog društva, da bi bili uklopljeni u matricu? ili zaista na ovom svijetu ima njih koji još vjeruju u spoznaju i reprodukciju?

evo zore evo dana evo na telefonu teta ana....haloooo?...ovdje tvoja doktorica, ma mici, zaboravila sam ti reći, kolko si ti ono već na bolovanju? ma daj mi donesi fotokopiranu svu svoju medicinsku dokumentaciju, moramo predat to za invalidsku penziju...štaštaštaštašta čekček tu tu tututu....

i tako po hrvatskom zakonu nakon šest mjeseci bolovanja, zovu te na vještaćenje za invalidsku mirovinu. i onda sam opet kmečala: al ja imam tek 30 godina. pa neću u penziju. šta je njima?... oko mene su dizali obrve i govorili...ajde muči plačkalico. to je san svakog hrvata. u penziji si i radiš šta hoćeš. ja sam otišla tati i rekla : tata ja neću. tata je reko...ma kaj kurac, sad bum ja njih nazval da vidim kaj oni oće.

i čekala sam dva dana to vještačenje. vještačenje...koja užasna riječ. zamišljala veliku sudnicu s porotom i sucem s perikom. malim robom koji drži štap i čoha buhe ispod smrdljive sučeve vlasulje. sebe u invalidskim kolicama. njih kako viču: jel vas boli, priznajte da vas boli, pa me udru sa bićem i pitaju A SAD? A SAD?....a ja u suzama priznajem....boooooli, priznajem, nikad više neću radit, nikad, samo me pustite kući.

i jutros napokon dan vještaćenja. pozvala me jedna teta u svoju sobu. teta doktorica u bijeloj kuti. ja sam sjela ona je sjedila. ispričala sam joj svoju povijest, ona je nešto zapisivala. pitala me kako sam? nije me tukla. rekla je : pretpostavljam da vam penzija nije opcija...rekla sam....neeeee, nikako...ona je potvrdila: mislim da to ni psihički nikako ne bi bilo dobro... uz još par informacija otišla sam i dalje kao radno sposobna osoba sa saznanjem da sam 60 postotni invalid.

danas sam popustila i odlučila da ću upisat tečaj meditacije. jesam ja vesela, optimistična i pozitivna al sam uz to nabrijana, ubrzana, adrenalinska bomba, i stvarno moram savladat taj zen.

i onda sam išla tražit tečajeve. i naišla odmah na neki sajt neko šrimojopitajbogakojeg centra koji mi je preporučio neka operem ruke i noge, zapalim mirisni štapić u tišini i stavim ispred sebe cvijet i ja sam vam već tu dobila slom živaca, nazvala ovog svog i počela kmečat.....evo već me nervira, ne mogu ja to,nenenenenneenneneneeeeeeeeeeeeeeeeee.... a on je reka: ma ne treba ti to.samo se ti mene drži, sve te bum naučil.kakav tečaj meditacije??...a ja sam mu rekla...joj ne kužiš, moram na tečaj meditacije, ovaj put moram....a on je rekao: dobro onda shvati da to su ti to oni dijelovi dana kad se čovjek opušta u tišini..tebe to moraju naučiti jer to jednostavno nije dio tebe.npr kad smo sjedili u barceloni (ispred botaničkog) i htio sam se odmoriti, meditirati, ti nabrijana, ništa od moje meditacije....da da dobro, onda sam poklopila i rekla: sad mi se stvarno sere.

u biti znam šta ne volim... ako učim meditaciju moram prihvatit cijelo budhino učenje, udisat mirišljave štapiće koji me mi smrde , uvijek sjedit u interijeru punom orijentalnih jastuka i marama i zamišljat da sjedim u nekoj drugoj zemlji. zašto to ne može biti sve jednostavno u nekom prostoru prilagođenom našem podneblju u kojem se npr. inače vježba ne znam, pilates?sjednem na karimat i dišem uz jazz a ne bliski istok? zašto, zašto mi se nameće cijela jedna vjera i razmišljanje?nije ni čudo što mi je to sve odbojno i što sam nabrijana ćuška...kruška...ma ne ne...puška.

priznala već sto, nisam odgojena u nekom prepristojnom obiteljskom okolišu, više onako anarhističkom al znam sva pravila ponašanja, tome me naučili. al svejedno, šta će mi kad živim u dvajstprvom stoljeću i granice se stalno pomiču. neke su čak izbrisane. ja taman izvadim pasoš a oni je izbrišu, pa da ne bi popppp....
drugačije norme u drugačijim krajevima, narodima, ma kvartovima, ulicama, domovima...ljudima. ja više ne znam šta je pristojno šta nije. koliko smijem bit otvorena?....otvoren vam je šlic gospodična...ma oprostite, ja sam vam tome vična.

društvene norme su društvena pravila ili upute što određuju prikladno ponašanje u određenim situacijama. al ko to određuje? ko ko ko? di je taj kokolo? jer sad neko će skinut gole cice na plaži drugi će reći da nije u redu da dica moraju gledat te šporkulje. drugi će dovest psa i ljudi će ga dragat i govorit kako je sladak a treći fuj smrdljiva đukela šta piša i sere. ja ću dignut crveni karton i reći aaaa ovo je prostaćenje na javnom mjestu!babe na selu se skupe i jebu u mozak mlade cure kak se oblače da su ko kurave, a svaka od tih baba je testirala sijenik po sijenik u selu dok je bila mlada. stari dedo kopa nos pa je crni kos a dite izvadi šmrkalj i pojede.

i di je sad ta granica? ja bih rekla individualne su. tamo di ju sam postavis. ja uvijek nosim kredu sa sobom da mogu nacrtat a ko pređe crtu mora platit pet kuna. a ža mi je, oš preko crte daj medu.
neki obrasci ponašanja postoje čisto da bi se pokušalo regulirati neko generalno prihvaćeno tj. neprihvaćeno ponašanje. uzmeš najviše onoga što smeta i to uđe u taj neki obrazac, neko nepisano pravilo. i onda kako su ljudi sve slobodniji tako i pomiču tu granicu nepristojnog ponašanja, pogledajmo samo razlike unazad od stotina godina.
uglavnom kroz sve što postavljamo i usvajamo kroz život (od vrijednosti i normi) formiramo sebe, naš karakter naš fenotip, a ovisno o tome za neke stvari ćemo reći da su nepristojne ili da nisu.

al onda često jedni druge osuđujemo i vodimo ratove, naravno uvijek isto, zbog granica. pa ja bacim bombu marici jer priča u kazalištu, zauzmem joj državu, ukinem anarhiju i postavim u svoje granice. neki rade paktove zbog tuđih granica, klanove, udruge, nove planete.
onda je vjerojatno za društvo najbolje...kak svi - tak i ti. bitno je da te masa ne smatra za debila. nemaštovitiji si prihvaćeniji. sivlji otkačeniji a ništavniji zanimljiviji. pazi da se što manje ističeš i udaljuješ od stada jer time isto kršiš neke norma i ulaziš u neko društveno neprihbatljivo ponašanje (sjeti se uvijek baba na selu)

i zovem tako danas dvaput doktora za nalaze. on se ne javlja pa me sve sram...jel nepristojno i treći...pa pitam sestru: jel to nepristojno? ona kaže: zovi seljanko....ja: da neugodno mi je... ona: nek ne glumim i zovem...uzmem zovem, kažem : sramotim se...kaže ona: da! pred menom jer se ponašaš nesposobno!...(moja mlađa sestra, srećica)....ja joj kažem: evo zvala sam i ne javlja se...a ona: kaj je jednom zazvonilo i ti si poklopila?

ti bokca...što ljudi mogu bit zločesti. već sam jednom pisala, mislim, da onda uvijek zamišljam da sjedim na nekoj jakooo visokoj stolici, stolcu....najviši kojeg znam je onaj sudački za tenis, i onda promatram, ka dokumentarac, e.
i smiješno ti je? e. ae? e e! aeeeee? e ae. eeee. e e, i onda?
a ništa, onda se malo čudim i promatram.
ae? e e. i onda?

onda bih najrađe nasjeckala malo mrkvice, peršina, celera i krumpira, jer umorim se i ogladnim, traje to i ponavlja se, i dosadi. uvijek isto, isto, isto. zavist, ljubomora, nesigurnost, ego. tc, tc, tc po guzi. pa kmeeeeee suze. onda puno saželjenje, prijetnje ubojstvom pa samoubojstvom. jedan je neki dan dobio tri triske i hračku u facu jer je varo. sad plače i izopčen je iz društva. ona ne spava i imat će traumu do kraja života. jedan ne spava jer je prevaren i izgubio je samopozdanje skroz. ogorčen je, pa čak sam i ja svaki drugi dan kriva jer mu ne želim naći drugu. neki ne žele pomoći drugima jer ne znaju a ne žele priznat pa rade dvostruko sranje, neki zbog ega. neki egonje seru po meni. teško se nose sa svim mojim dobrim koje je prevladalo nad lošim.

jel onda još popapriš?
a bih rado al ne smijem jest začine. ne smijem kuhat ni na jakoj vatri onda hrana gubi dobre sastojke. nije da ne smijem ali sam baš odlučila prihvatit tu striktnu prehranu. puno voća i povrća. i pijem ti te zelene sokove, miksam unutra sastojke zajedno sa svojim mislima.

onda gledam dalje. gube se. rugaju se jedni drugima i jako su pametni a kad se nađu u istom loncu onda se znoje od vrućine i postaju jako moralni i osjetljivi. dobivaju osipe i traže savjete i kremice za osipe od onih kojima su se rugali. i tako ide u krug...viba vibi gvize vep.

a ribe jel ribe jedeš? a sad šest tjedena sam na totalnom čišćenju detoksikaciji organizma. jesensko čišćenje, pranje, kako god. dolazi zima i novi stanovnici, triba se dobro pripremiti.

čudno je na mene djelovao povratak s ljetovanja. nije me bilo mjesec i pol. bila sam svuda, smucala se od jednog kućanstva do drugog, od jedne prije do druge, upoznala neke lije, i saznala gdje se još neka ljepota ove naše zemlje krije. i bilo mi je divno, čuvali me, mazili, puno sam razmišljala, odmarala, kupala, korove ćupala, morske pse po perajama lupala i onda se jedan dan vratila. i taj dan kad sam se vratila odmah su počeli problemi.

vratila sam se natrag, nakon mjesec i pol nekog drugog filma. i kao da sam došla u neku staru, lošu, zlu priču. osjećaj me taj napao a ja sam rekla iš. al osjećaj nije htio ić i reko je.. ko ti kriv ja sam došo prvi a ja njemu... jebi se, ko prvi drek mrvi...i onda mi je dao slušalicu a na telefonu je bila prvo jedna cura mojih godina i rekla da joj se rak proširio na zdjelicu i da će joj odrezat ostatak noge i jako je plakala i govorila da joj pomognem.iskočilo mi je srce prvo i bacilo se kroz prozor, onda je mozak počeo vrištat i curit kroz uši i oči su se vrtile ko veš mašina jer sam bila luda od nemoći. onda je zvala pink i ona je bila zabrinuta. njoj se proširilo na prsnu kost i sve joj je krcato metastaza. pink je jaukala i rekla da ne može više ni majicu obuć. pitala sam ju jel jede slatko i rekla je da da, da se nikako ne može toga odreć. ja ne znam, bila sam ljuta i tužna.

užasno vjerujem u prehranu i prešla sam na još drastičniji režim. mislim da sam time izliječila rak jetre i to u šest mjeseci. vjerujem da se stanice raka hrane šećerima i da je to već znanstveno dokazano. zašto doktori to ne govore pacijentima? užasno me to rastužuje. onda odem u bolnicu na terapiju i držim nekad propovijedi ko neka ludakinja, pa me neke sestre i proglase luđakinjom i govore pacijenticama neka žive i jedu kao i do sada i ne mijenjaju navike. oće li i alkoholičaru sa cirozom jetre isto to govorit samo zato što ga liječe sa nekim ludim kemoterapijama i zračenjima? i onda se osjećam nemoćnom jer sam sigurna da to nije dobro. ako je organizam bolestan znači da nešto ne valja, treba ga očistit od toksina i uvest neke promjene.

čekaju me pretrage. prave, velike. jetra je dobro. ostaju kosti. napunili su mi glavu da su one neizlječive. ja im ne vjerujem. na zadnjim su bile krcate. jedva čekam i ovaj put me strah jer...boli me noga.

ove godine je prekinulo najviše parova na svijetu...to iz moje perspektive. ja sam ležala nepokretna a moje posjete su lile suze što zbog mene što zbog svojih voljenih. onda sam vježbala hodanje, posjete su hodale uz mene i vježbale svoj duh, ponos, hrabrost...kako će mu, njoj reći da je gotovo. kad sam prekidala sa starim životom i počinjala novi prekidale se su i veze oko mene. počele su pucati ko baloni, a ja sam otvorila novi obrt. i slušala, savjetovala, vikala, jer uvijek skoro uvijek se naljutim, pa opet sve ispočetka i ispočetka i svaki put odgovarala na isto pitanja....pa dobro, kako ti uvijek imaš tako dobre veze?

zato što kao prvo imam povjerenja u svog dečka. on stane iza mene i kaže ajde ajde ti se onak pusti ko da ćeš past i ja ću te uhvatit, i onda glupan promaši ja razbijem glavu i opalim mu šamarčinu. al onda me voli još više jer voli kad ga bijem.
povjerenje. to stalno tupim, povjerenje je osnova veze.a ljubomora je kurva. ne politika je kurva, pardon. ma sama riječ ljubomora mene izbacuje iz takta. bila sam ljubomorna u prvoj vezi u srednjoj školi i onda sam naučila sve o tome. dakle radi se o čistom povjerenju (uopsa i egu i nesigurnosti). ali čemu sve to? ako moj dečko dijeli samnom svoje vrijeme, život, emocije, ručak, jastuk, guzic papir i odabrao je mene, onda valjda vjerujem da je svjesno birao i da me voli i želi a to što će tu i tamo, isto kao i ja, popričati, zaplesati, oprat zube ili grgljat žalfiju s nekim drugim (a kad dođe doma dobit šamarčinu naravno)....kog je briga? pa nije on moj rob, niti ga ja posjedujem, kao ni on mene i...

ljudi ne shvaćaju da kad prohodaju s nekim da ta osoba onda nije njihovo vlasništvo. mislim, ko to more platit. često čujem rečenice...i onda on meni nije htio ići kupit tampone!zamisli koji gad...mislim, ja to fakat, ono faaaaakat nemrem zamislit.jesam li ja glupa. halo mama, jesam li ja glupa?... zlato mamino, tko te opet sekirao?... ili...nije mogao ni suđe oprat nakon ručka. ali, srećice, odabrala si takvog, svjesno, da. prala si suđe, kupovala tampone, skupljala čarape, gaće, po pašnjaku draće kad si bila sama. di je nestala samostalnost? ja ništa to ne kužim. jesam li ja glupa? halo mama! ak trebaš sluškinju reci, ima po osamdeset, ima i po pedeset po satu.. treće.

i onda imaš tu osobu al ipak u glavi bi da je to neka druga. i onda si uporno nezadovoljan jer bi bilo super kad bi ta bila još malo pustolovnija, maštovitija ili manje inertna, više doma, znala letit pa da ne morate trošit na gorivo. pizdu strininu tisuću kuna mjesečno na benzin. i uvijek projekcije nekog drugog. pa pitam...i ivana, s kime danas hodaš? ček ček...jel pajo patak?

vozim se ja neki dan autom prema veterinarskom faksu. devet ujutro, radni dan, neki još kasne na posao, voze ko luđaci a ja mirna ko yoga majstor, vozim i mislim si...mmmm vidiš, pa da, to je to, ja sam postigla unutarnji mir. uspjela sam jesam. vidi ovog idiota kako vozi, uopće me ne nervira, odlično, napokon mi je jasno, sad znam kako se osjećaju oni ful smireni ljudi, ma oni kojima možeš pljesnut, puknut balon, pa onda varit auspuh pred očima a oni ne trepnu. aaaa koja milina...pogledala sam svog psa i rekla mu: zizu ja sam zen.

onda smo došli na veterinu. neki tip je izašo uzrujan i počeo vikat...ne idite tu, to su sve koljači, koljači, samo to znaju. neka cura je u suzama ciknula...ne govorite to, moj pas mora sad na operaciju. moj pas je mene povukao dalje. mi smo otišli dematorlogu a ona nam je rekla da pričekamo jer ima pacijenta. i tako smo čekali pola sata...zen... i slušali šta se odvija iza vrata....zen.
a iza vrata su dvije gospođe pričale i pričale...moj pas jede ovo a moj pas jede ovo, a je li? a recite mi doktorice...zen, da da... jel moj pas smije jesti voće recimo? pa sušeno mu nikako nemojte davat. al recimo moj pas jede...i onda sam odjebala zen i nazvala prijateljicu

...reci mi.jesam li ja sad idiot? čekam pola sata ispred vrata samo da mi veterinar pogleda da li mi pas ima alergiju a slušam kako si ta dermatologica koja ima radno vrijeme od 9 do 11 časka s nekom ženskom o prehrani pasa. jebote, nek kupi faking knjigu ili upali internet i pogleda šta psi jedu. zar moje vrijeme ništa ne znači? šta da moram na posao sad? ili bolnicu? ili da sam neki frajer i počnem urlat? al sam mali ženski seronja i pizdim tu.

i onda sam razmišljala. ma kujac pajac....nemoš ti bit zen u ovom luđačkom svijetu. vraćam se ja na svoje. zen je naporan, smijeh je bolji i zabava.
i ušla sam unutra. i baba je rekla dignite psa na stol. ja sam ga digla. baba je bila živčana jer sam ju ružno gledala. jako sam ju ružno gledala. nisam ni znala da to mogu. sad to vjezbam svako jutro da mogu ljutit zle babe. onda se pas stalno dizao na stolu pa je bila još ljuća. rekla je...ponavljam, pas se ne smije penjat dok je na stolu, vi ste živčani on to osjeća. ja sam se smijala i rekla da nisam. ona je rekla da jesam ja da nisam. ona da jesam ja da nisam. jesam nisam jesam nisam. jendvatri ne znaš di sam.

barcelona i ja i najbolji

deset dana u barceloni bila sam ja treći put, najsreći. je je, bio je najsreći. i odmah sam rekla nekoliko neću...e tako ko prava razmaženka

....neću presjedat letove i maltretirat se putovanjem do barcelone zato da bih platila kartu pedeset eura, i to možda, jeftinije.e neeeću. sjest ću u zagrebu i izaći u barceloni.i tako je bilo za povratnu od 1200 kuna. croatia airlines. predobar ručak sam dobila u avionu: pecivo, maslac, malo pašte s paradajzom, malo brokule, komad piletine, zelenu salatu, posebnu posudicu punu sira, nešto kao feta i kolač. i onda čaj. i još sam nažicala i kavu. a ak oćeš dobiješ još jedno pecivo. kad sam letila sa spainairom nisam dobila ništa.

... neću ići pripremljena u barcelonu. e baš ću ići ko tuka, jer ne želim biti opterećena s time šta moram sve vidjet tamo. imam deset dana i sve stignem. neću tamo glumit turista. e neću.

...neću ići doktoru ovaj put iako bi mi bilo možda dobro to obavit kad sam već tamo, al neću. neću da mi ništa pokvari mojih deset dana nestanka s ovog svijeta i hedonizma koji sam stvarno zaslužila.

...neću dalje

znači frendica nam je ostavila stan u samom centru, na barcelonetti. uzeli smo odmah od aerodroma do stana metro kartu za deset vožnji jer se ta najviše isplati i ja sam počela uzdisati... aaaaa ke beloooo aaaa. i opet ke, ma ke beloooo. aj jaj ja aaa ke belooooo. daj prestani, tu ima talijana, mislit će da im se rugaš.
i onda smo stigli. zanimljiv haustor, ma zgrada cijela. ulaz širine osamdeset centimetara, ako, i odmah si na štengama iste te širine.stubište je četverokrako i vrti do četvrtog kata.to je to.nema prozora, samo nadsvjetlo na vrhu. ako nešto nosiš, nosiš ispred ili iza sebe, pokraj nema čanse, ne stane. u stanove se veći komadi, tipa namještaj, unose dizalicama. vidla vidla. i onda smo otvorili balkon a susjed preko puta je bio, na dobar dan...imao uvid u sve, bez srama, a to su valjda španjolci, boli ih dupe.

pa smo otišli u supermarket. da napunimo frižider i napunili...riža, malo povrća, voća, mlijeko, crno vino, vodu, crnu čokoladu, pesto, tijesto, dvopek i op op dvajst eura...bagatela, pa nisu me lagali, stvarno jeftinije nego u mojoj domovini. lindt crna čoksa tamo 15 kuna tu 25, pesto tu preko 20 tamo 2 eura, vino 2 eura a stvarno solidno. inače su njihova vina izrazito jeftina i šampanji a nevjerojatno ukusna pićenca.
i tako smo kuhali, jer sam ja ona koja vjeruje u prehranu a ne vjeruje restoranima a i restorani su skupi, pogotovo u barceloni a i dosadni su mi, zanimljivije su ulice i neki kafići. zapravo u barceloni doslovno ne postoji kafić u kojem nešto nema za pojest. baš u svakom ima hrane i oni obožavaju papati i to pogotovo kasno navećer. a radno vrijeme im je od 9.30. da da, onda se otvaraju dućani...supermarket kod našeg stana je od 9 ujutro počinjo radit. pa znaju španjolci uživat, čemu se dizat rano kad je tako lijepo u krevetu, pogotovo ako si kasno mezio.

i kupali smo se u sredozemnom moru. ja sam ušla i počela lajati...vau vau, ja sam morski pas, vau vau...onda se najbolji nasmijao i ovaj put nisam morala ušutit. nikad nisam bila na plaži sa više ljudi i više golih cica. čak mi je bilo neugodno što ja skrivam svoje. onda je došla jedna od osamdeset i najbolji je otvorio usta i reko....nemoj me jebat da će i ova...a ova nije ni trepnula, pa smo promotrili izbliza kako to izgleda u starosti. al to je u biti plac plaža. tajlajdanke prodaju masažu, indijci pive, kolače. palačinke, mustafe marame i tetovaže, amerikanci praznu slami (ozbiljno, samo ju ne znam baš objasnit, neke spike prodaju) i onda se stvori murja u civilu i uhvati dvoje, troje a ostali se svi brzo pobacaju u pijesak i prave da ne postoje.

po barceloni se svi vozaju s biciklima i imaju super foru za stanovnike grada. postoje gradski bicikli koji su zavezani po cijelom gradu.stanovnici kupe karticu kao mi recimo pokaz i s tom karticom otključaju bicikl na bilo kojem mjestu u gradu, mogu ga koristit 40 min i ostavit na bilo kojem drugom parkiralištu tih bicikala u gradu.al oni su na svakom uglu.meni je to genijalno.

mi se nismo vozali zbog moje kičme al smo hodali, izračunali smo preko sto kilometara. je je bella je ta barcelona i onda te samo vodi i hodaš hodaš ni ne skužiš.a jedan dan smo otišli na izlet, na brdo monserrat.ono je vlakom sat vremena van barcelone. na vrh brda samostan. a na brdo se ne penješ stazom nego stepenicama.da da.ti luđaci su nazidali stepenice do vrha i ja ne znam kolko miljuna stepenica ima do gore al dušu smo ispustili jer nema vode nigdje za napunit.a i uspjeli smo malo zalutat onak ko dva čeha jer je tam neki put vodio kao do neke pećine i ja sam rekla da ću se bacit s brda ako ne odemo u pećinu i onda je najbolji morao ići a neka dva talijana su nas stalno pratila jer smo im valjda izgledali pametno, al kad sam skužila da put nigdje ne vodi mi smo stali da odmorimo a oni nastavili. i onda su se vratili zbunjeni nakon deset minuta a ja sam naravno počela umorat od smijeha. onda su bili još zbunjeniji. onda je meni bilo još smiješnije. i onda sam pogledala u lijepu prirodu uzdahnula i rekla...aaaaa ke beloooo.

evo dokaza.

dan
vratila se beštija, opaka beštija. odmah s najboljom vijesti.

vratila sam se iz te barcelone u nedelju navečer, nekakva u temperaturi pa sam u ponedeljak morala ići vaditi odmah krv ujutro. dva tjedna sam na kemoterapiji svaki dan ,predosadno, onda sam tjedan dana u pauzi i u toj pauzi moram provjerit leukocite obavezno. i jedva čekam uvijek vadit krv jer onda pratim svoj jetreni enzim koji mi govori stanje o mom raku jetre. i stanje je sljedeće.

kad sam saznala za rak jetre vrijednost tog enzima je bio preko 800. njegova najviša vrijednost bi trebala biti 119. prije barcelone mi je bio oko 300 a jučer 182. znači u samo deset dana on je pao za više od sto i ful je blizu normale, što znači, moja jetra samo što nije zdrava. ne samo to, nego nalazi krvi su mi također jučer bili bolji nego ikad, unatoč temperaturi i upali bubnjića. i ja sam vam buljila u taj papir i stalno provjeravala da li gore zaista piše moje ime.

i šta sad da vam kažem? to vam je psiha. ovako je to bilo.

onaj moj, najbolji, i ja smo u petom mjesecu pljunuli svaki 1200 kuna za povratnu avionsku kartu jer nam je prijateljica rekla ostavit prazan stan u barceloni. ja sam rekla....e znaš šta...nakon ovakve godine, stvarno smo zaslužili. ne zanimaju me, nikakvi doktori, ni turizam, bolesti, ništa...idem živit deset dana u barcelonu. i bilo je tako. bez telefona, računa, obaveza, kavica, kravica. mi smo vam bili ko na drugom planetu. nama se spava, mi spavamo. pije šampanjac, pijemo. kupa u kupi....glupane, ovo je sredozemno more. kupuje, jede, opet spava, hoda, hoda, sto kilometara, opet spava, kupa, jede, priča...kolko taj može pričat, ma samo u snu...i popela sam se na monserrat, brdo pokraj barcelone i rekla aha aha a on je reko ma nemoj srat.

i šta ću vam reći. glava je najvažnija, sve je u njoj. a oni će reći...lako njoj, bila je u barceloni. a ja ću opet reći...uvijek je sve kako si sam napraviš...a to je nikad nemoj stat nego se popni na monserrat.