danas sam popustila i odlučila da ću upisat tečaj meditacije. jesam ja vesela, optimistična i pozitivna al sam uz to nabrijana, ubrzana, adrenalinska bomba, i stvarno moram savladat taj zen.
i onda sam išla tražit tečajeve. i naišla odmah na neki sajt neko šrimojopitajbogakojeg centra koji mi je preporučio neka operem ruke i noge, zapalim mirisni štapić u tišini i stavim ispred sebe cvijet i ja sam vam već tu dobila slom živaca, nazvala ovog svog i počela kmečat.....evo već me nervira, ne mogu ja to,nenenenenneenneneneeeeeeeeeeeeeeeeee.... a on je reka: ma ne treba ti to.samo se ti mene drži, sve te bum naučil.kakav tečaj meditacije??...a ja sam mu rekla...joj ne kužiš, moram na tečaj meditacije, ovaj put moram....a on je rekao: dobro onda shvati da to su ti to oni dijelovi dana kad se čovjek opušta u tišini..tebe to moraju naučiti jer to jednostavno nije dio tebe.npr kad smo sjedili u barceloni (ispred botaničkog) i htio sam se odmoriti, meditirati, ti nabrijana, ništa od moje meditacije....da da dobro, onda sam poklopila i rekla: sad mi se stvarno sere.
u biti znam šta ne volim... ako učim meditaciju moram prihvatit cijelo budhino učenje, udisat mirišljave štapiće koji me mi smrde , uvijek sjedit u interijeru punom orijentalnih jastuka i marama i zamišljat da sjedim u nekoj drugoj zemlji. zašto to ne može biti sve jednostavno u nekom prostoru prilagođenom našem podneblju u kojem se npr. inače vježba ne znam, pilates?sjednem na karimat i dišem uz jazz a ne bliski istok? zašto, zašto mi se nameće cijela jedna vjera i razmišljanje?nije ni čudo što mi je to sve odbojno i što sam nabrijana ćuška...kruška...ma ne ne...puška.
Post je objavljen 20.09.2010. u 11:52 sati.