Opis bloga

Kratka priča, poezija

Upozorenje



Tekstovi i slikovni materijal (ukoliko drugačije nije navedeno!) hucovo su vlasništvo i kao takvi zasićeni su copyrightom


photo nocni_poslovi_zps5z0jpb36.jpg

Čitatelji o blogu

Kak ti pišeš, jebote te led! Ne prostačim, ali sad moram još. Kak ti pišeš, do u tri pičke uske, do u pet žena oko sedam sati do deset dana. Dosadno je. Jest.
- Livia Less Nata

Tvoji su postovi dobri, i više od toga, no ova tvoja desna rubrika Čitatelji o blogu pobija i poništava baš sve što pišeš. Kad bi to bio neki dekonstrukcijski performans, to bi bilo okej, no nekako mislim da nije; siguran sam, nažalost, da nije.
- Mariano Aureliano

Literalno nisam dorasla dostojnom opisu tvoje poezije i proze. Poput djeteta koje drugi put vidi čokoladu ( a okus prvog puta mu je ostao u najboljem sjećanju) gutala sam do sitnih sati slova koja si prosuo ovim prostorom. Izazivaš emocije. Smijala sam se, čudila a i osjetila trnce strasti i uzbuđenja. Nema ravnodušnosti. Oduševljena sam i nježno ću printati. Mnoge korice na policama knjižnica ostale su zavidne i crveneći se zaklopile se po stranicama. Majstorski. Nadam se ukoričenju u tvrde. Ovaj stil to zaslužuje.(jeka 17.06.2018. 08:46)
- jeka

Podsjetio si me na Miloša, jednako kao i njega, tebe ne treba pokušati razumjeti, treba te samo čitati. Svako tvoje djelo je malo čudo pisanja, uvijek me uznemiri, natjera da zadrhtim, da se čudim, da mi zastaje dah Stvarno volim tvoje pisanje
- Lisbeth

Nakon ovoga bi sjeo đojnt. Jemepas ako ne bi. Fuf.
- Alžbeta Bathory

di si huc, kralju asocijalnih blogera. nije ti neki masterpis, ali i dalje kulja taj opojni vonj undergrounda!
- blogdogg

Izvanserijski pjesnik, prozaik, slikar, pamfletistički cinik, erudit, što još da dodam da bih opisao tvoj blistavi blog u zapećku blogosvemira?!
- svenadamevin

sjajno. razigrano, s onu stranu iščekivanja. čišćenje od dosadnih unutrašnjih nametnika. prozračno i bistro. pridobio si mi jutro. živio!
- predvorje tišine

u jeboteee! jes da je bolesno, ali je napisano odlično! Odlično!
- lisbeth

Mozak ti je ko ventilator :)
- samotvoja

Kad narastem i ja ću jednom naučiti ovako pisati, i crtati, i slat ću svoje radove na natječaje...i svašta...
I otići ću jednom i na to more...
- v

samo ti roštaj! :)
- danijela1

čuvaj pomno te trenutke, ti dragocjeni čovječe.
- modestiblejz

zastrašujuća slika!
- jelenaslak

huc, rodi mi dijete
- bolesna u mozak

idealan za perverzni režanj mog kaotičnog mozga - danijela1

Zajebantski i nadrealno jezivo. Ti si stvarno dobar. Kako da te ja ne znam?
- swenadamevin

vidiš, Sven, ima jedan koji po zajebima podšivenim bešćutnom, neljudskom zlobom šije ne samo mene, nego i tebe ;)
- pero u šaci

...dok ti napišeš novu bljuc-huc priču i sve lijepo posereš, adimasto
- danijela1

jednom sam na nekom blogu o samopomoći pročitala tvoj komentar: "Dajmo im da drkaju!"
- Danica Cvorovic

Ovo je trunku... disturbed
- Igness

jeftini pamfleti uvijek govore o autoru. nikada o temi o kojoj pišu.
- bocacciozg

odličan tekst, koji funkcionira na više razina, čestitke! još bolje ilustracije-prigodne,kičaste i divno razotkrivaju suštinu 'mrtve, da ubijenija ne može bit' prirode.
- Wall

...ne gine ti novinarska karijera... imaš smisao za razvijanje radnje i fenomenalan izričaj... ...ali...?? ...tko kaže da ti nisi već novinar... pozdrav i osmijeh ti ostavljam... :)
- Palomina

Huc, u čemu je problem?
- Nemanja

čim sam pročitala prve dvije rečenice svidjelo mi se. ali kada sam došla do kraja jedini komentar koji ti mogu ostaviti je: jebeno. prejebeno.
- beatrice

huc, podsjećaš me na polumrtvog žohara koji još miče nožicama
- gardo

e jbga, čitam i mislim, ti to o meni, a ono samo krleža xD
- NF

kad ćeš napisat priču o benzinskim postajama i o noći?
- marchelina

Stepenicama tvog razmišljanja obični plebejac se nije u stanju penjati!
- Danica Cvorovic

doooobro...čak i lijepo. mekano. neobično za huca.
- Marchelina

wow. kao iskrcavanje na normandiju.
- Marchelina

Kontakt:

meister.huc@gmail.com

30.04.2025., srijeda

LJUBAV U SLOBODNOM PADU




Ležao sam na krevetu golog trbuha,
listao debelu knjižurinu o Chagallu
i ne bez ljubomore promatrao one
njegove luđake
koje je ljubav
izdigla iznad grada,
vinula iznad svih nedaća
i kretena.
Elevirajuća ljubav na kvadrat!
Vidi ih, pomislio sam, Chagall i Bella
svatko sa dva ll u imenu,
lebde iznad krovova,
kao da nisu čuli za domovinski
rat ili mamurluk.
Ljubav ih nosi kao da svijet nije
pun glupih šefova,
slomljenih slavina i praznih boca.
Divno!
Chagall je znao što radi –
nabaciš malo plave, malo ljubičaste,
par lebdećih ljubavnika
i evo ti instant iluzije:
„Ljubav pobjeđuje sve“.
Ha! Ljubav jedva preživi zajednički IKEA ormar.
Gledam ih kako lebde –
oni gore, ja dolje –
sa žuljem od remena i neplaćenim režijama.
Lako je tako, zajebavati se
sa šarenim bojama estetskog eskapizma
kada ti žena, kći
bogatog Židova što
dila zlatom
plaća stanarinu,
progovorio je frustrirani antisemit
iz crnog zapećka mog hipokampusa.
Htio sam još nešto reći u tom smislu ali sam
zaspao.

Usnuo sam da sam Superman
koji leti iznad New Yorka
s Lois Lane.
Lois Lane mi je sjedila na ramenima.
Neprimjetno sam spustio crvene gaćice,
a potom i neudobne plave tajice.
Rekao sam:
„Lane moje, vodim te na najluđu vožnju
koju si ikada doživjela!“
Prebacio sam ju s ramena, u krilo,
zadigao suknjicu, strgao gaćice
i nataknuo na svoj
kriptonski
kurac.
„Opa“, rekla je Lois.
Zatim sam isključio antigravitaciju.
Počeli smo propadati.
Nakon 20 metara – naglo sam zakočio.
Lois se zabila do balčaka.
„Ohhhhh“, uzdahnula je.
„Ovo mi se sviđa.“
„Naravno“, rekao sam i ponovio
radnju.
„Ohhhhh“,
Zvijezde su blistale nad nama.
„Lud si, totalno si lud“, rekla je Lois.
„Chagall ovo nikad nije radio“, šapnuo sam
i ugrizao je za vrat.
Ponovo sam otpustio kočnicu.
Ponovo naglo kočenje.
„Ohhhhhhh…“
Vozio sam tako – propadao i stiskao
kočnicu.
Ljubav u slobodnom padu.
Negdje na domak vrha Empire State Buildinga,
Lois je eksplodirala od užitka.
„Oh, Bože! Oh, Bože!“ – vikala je izgubljena u vrtlogu strasti, na ruskom.
(Otkud sad ruski?)
Zar je Lane – ruski špijun?
Obuzela me sumnja.
Ali što sad – ja sam Superman.
Niti jedan Rus mi ne može ništa.

Probudio sam se.
Isti stan, isti smrad pepeljare.
Kao da mi opušci šapuću:
“Ništa nova pod suncem, stari.”
Ono dvoje -
– on u odijelu, ona u vjenčanici –
i dalje su lebdjeli nad gradom.
A gdje je sada moja ljubav, pomislio sam.
S kim plovi iznad oblaka?
Sigurno s nekim debilom koji se češlja na razdjeljak
i kupuje ruže na kiosku.
Možda mu sjedi u krilu
i smije se njegovim šalama,
koje su, zasigurno, još lošije od mojih.
Čitava brigada je čekala da joj
se uvuče u gaćice. Čak i
moji najbolji frendovi.
Sipali su mi piće, a nju
skidali pogledom.
Pa dobro – stvar je takva kakva jest.
Svijet je glup.
Glup kao čavao u tabanu.
I nema tu pomoći.
Ni kriptonskog spasa.

Ustao sam. Suknuo viski.
Spustio sam se u podrum
i izvukao je iz kištre.
Dobra stara gumenjača!
Doduše malo ofucana, ali ipak
vjernija od većine žena koje sam
poznavao.
Napumpao sam je.
Helijem, ovaj put, što je ostao
od rođendanske proslave
mog nećaka.
Rozi se vinula u zrak.
Vezao sam je za gležanj
i za nogu kreveta.
Popio guc.
I eto nje, leti iznad kreveta
malo ispod plafona
kao da je duh moje bivše.
Na netu sam
potražio lice Lois Lane –
- onu iz zlatnih dana –
kad su i filmovi još imali dušu,
kad se Superman još trudio.
i nalijepio ga na lutku.
Još gutljaj. Dobro, dva.
Udah helija.
„Poštovani putnici uskoro stižemo
na odredište, fasten jor sit bels“, rekao sam
piskutavim glasom klauna,
kao pilot kroz vlastitu jadnost,
kao zračni kapetan ludila, kao navigator kretenizma.
Izvadio sam kriptonskog majmuna iz gaća
i počeo ga mlatiti.

A Chagallovi
ljubavnici su i dalje
lebdjeli ponad Pariza tj.
Volšebnog. Hoću reći
Vitebska.

Postrance je stajao Papa
Štrumf i gledao što radim.
Na plavim prsima
imao je iscrtan Supermanov
S.

Nisam se dao
smesti.

Izvadio je svoj kurčić
koji je zasvijetlio u polumraku
kao crvena čioda,
hoću reći dioda,
i takošer pošeo drkati
na L.L. koja se
poput djedice Mafije
blago smješkala
u zraku.
- 15:45 - Vox popljuvi (11) - Printaj me nježno - #

26.04.2025., subota

NAKON USKRSA




Ako sam, kad sam došao ovdje,
bio mekan kao prekuhani krumpir.

Ako sam, poput džainista
koračao tako da
ne zgromim ni mrava
puštao njihove divizije da marširaju svojim putem,
zaobilazio puževe
smrdljive Martine i bubašvabe
stonoge i uholaže, kornjače
gatalinke i daždevnjake micao s ceste,
ostavljao pretpotopne
srebrne ribice (Lepisma saccharina)
da nervozno žure svojim skrovištima,
škorpijice u podrumu
da sanjaju hladne
vlažne snove…

Ako sam, šećući kraj rijeke,
maramom preko usta (i nosa) priječio
rojevima mušica da završe u mom
želudcu
iz paukovog pletiva zorom
spašavao metalik zelene
blještave amulete obnove i uskrsnuća
skarabeje —
s ključem života skrivenim ispod
hitinskog oklopa

Ako sam crvenorepke
što su svile svoje
mahovinom
obloženo gnijezdo
pod prozorom
čuvao od
mačaka

a, mačke čuvao od pasa,
pse od ljudi,
i ljude o samih sebe…

… noćne leptire
vraćao natrag u mrak
da ne sažgaju krila
na plamenom jezičku
petrolejke…

Ako sam pio vodu s izvora
i jeo bilje s livada,
pržio cikoriju,
skupljao lješnjake u šumi,
brao bobice kraj puta,
pušio lišće gloga,
pio čaj od bršljana,
radio ocat od divljih ja-
buka,
i smireno slušao žalopojke
onih što su navraćali…

Ako sam sve to činio
po samilosnom protokolu
i bio neka lajt verzija
svetca…

Ako sam bio sve to
- a možda i više…
Sad je sa tim gotovo!

Niti godinu dana kasnije:

ja sam Vlad Nabijač
s kolcem od brontosaurove natkoljenice,
Ja sam hrđava britva Jacka Trbosjeka
na tvojim mudima.
Ja sam Caligula što u Muzeju genocida
siluje leš vlastite majke.
Ja sam Pol Pot u posjeti kod Mengelea,
gdje mi Shiro Ishii na dar uručuje
zarazne buhe u boci ljepila.
Ja sam Ivan Grozni — grozniji od Ivana Groznog,
pijem Plavac mali iz lobanje u crkvi od kostiju.
Ja sam Idi Amin Dada koji čita bajke za djecu
ispod širma sašivenog od tetovirane ljudske kože.
Ja sam Alžbeta Bathory što se kupa u
krvi prvopirčesnica pušeći džonit
od sasušenih prepucija.
Ja sam kći Shive i Kali s OIB-om koja je
promijenila spol.
Ja sam četiri jahača Apokalipse
u jednom.
Ultimativni bestijarij
uništenja sveg živog.
Križ od inoxa što blješti
nad Poljima smrti.

Vjera da je ovaj svijet Božje djelo
bila je to moja najopasnija iluzija.

Sve što mi je bilo sveto —
sada je gorivo.

Bio sam most,
sada sam provalija.

Bio sam lijek,
sada sam samo rana.

Bio sam Krist
sada sam križ.

Bio sam Buda
Sada sam malj!

Hodam kao Imperator.
Fuhrer.
Vožd.

Hodam kako
Pošast.

Kao kuga.

I ovo mjesto više nije dom.
Ovo mjesto je rov.
Ovo je klaonica.

Sviđa li ti se ta buka?
To je život —
kako skviči.
- 17:43 - Vox popljuvi (6) - Printaj me nježno - #

23.04.2025., srijeda

Još jedan razlog


Vrata svijeta (1994), ugljen na natron papiru, 100x70cm


zašto volim Buka i Millera
jest to što u njihovim djelima
nećete naći riječ
o velikoj ljudskoj drami,
Drugom svjetskom ratu,
holokaustu,
strahotama,
stradanjima —
i to je sasvim OK.

Jer morate shvatiti
da taj svijet
nije i vaš svijet.
Niti je vaša umjetnost
epifenomen
svemoćnih klaunova na prijestolju,
što za doručak
smlate tacnu kokaina, Pervitina
i Eukodala,
za ručak se pucaju injekcijama
blendiranih bikovih testisa.
Za večeru, naravno, gutaju
-barbiturate.

Kad je počeo rat,
Miller je jednostavno
digao sidro i
napustio Europu.
Otišao je iz Grčke,
gdje je uživao
u suncu, moru —
i grčkom stanju
uma.*

Vratio se u domaju,
i novokorakom
obišao Ameriku.
Potom je napisao
The Air-Conditioned Nightmare
putopisni esej, žesto-
ku kritiku američkog društva
dok je dobra stara Europa ’41.
stenjala pod nacističkom čizmom
kusajući vlastito govno.

Henry. Onaj drugi Henry. Henry Chinaski
(alias Bukowski) nije prošao novačenje.
Vojni psihić
služio se
strukturiranim intervjuom
pri procjeni
emocionalne i mentalne stabilnosti
topovskog mesa.
Chinaski je rekao da je rat
kretenska stvar.
Psihić ga je nešto kasnije upitao:
„Želiš li u rat?“
— „Da.“

Ipak, najljepše je to sažeo Matisse.

Nakon pada Franca
i uspostave demokracije,
Guernica je konačno prebačena
iz američke MoMA-e u Španjolsku.**
Svi su bili ludo ushićeni.

U toj bujici oduševljenja,***
dok su kustosi iz šteketavih usta
mitraljirali rafale bombastičnih superlativa
a političari pred kamerama
mudro klimali glavama

Matisse je gospođici iz paviljona
tek mirno došapnuo:

„Dva su svjetska rata prošla,
a niti jedan nije ušao u moje slikarstvo.“
________________________________________

* grčko stanje uma:
slušaj grčkog pjesnika Katsimbalisa
kako s vrha Akropole
glasnim kukurijekanjem
budi atenske pijetlove
u dolini.

** Iz američke MoMA-e,
ali ne u Baskiju, već u Madrid — u Prado,
pa potom u Centar umjetnosti Reina Sofía
(gdje se i danas nalazi) —
pod izlikom da je prekrhka da bi se
prenijela u Baskiju.

Providna li šovinističkog manevra!

*** Guernica nije samo slika —
to je krik u sivom.
Na tom platnu
ne vrišti samo Baskija,
već čitava civilizacija
na rubu samouništenja.
Svaka figura — rana.
Svaka sjena — rana na rani.
Nema boje — nema bijega.
Nema nade.
Krvavi žrtvenik
dvadesetog stoljeća.
- 14:01 - Vox popljuvi (7) - Printaj me nježno - #

09.04.2025., srijeda

Godine – osvrt na knjigu Annie Ernaux


(u pauzi dok sadim mirisne forzicije, gladiole i dalije u tegli)

U knjizi Godine Annie Ernaux ređa događaje iz svog života. Počinje od rane mladosti, evocirajući zastarjele riječi i zaboravljene izraze koje je koristila njezina majka. Govori o sebi kroz osobnu i kolektivnu memoriju, govori kroz mi - ti i ona, nikad ja, ispreplićući vlastiti identitet s identitetom francuskog društva. Piše o onome što je dolazilo izvana: o stvarnosti koja ju je oblikovala, o društvenim gibanjima, trendovima, tehničkim, elektronskim i digitalnim novotarijama. Spominju se imena onih što su oblikovali kulturnu i političku atmosferu njenog vremena: Sartre, Simone de Beauvoir, Mitterrand, Jacques Chirac, Léon Blum, Michel Foucault, Pierre Bourdieu, Gérard Depardieu…

Ernaux bilježi s distancom, fragmentarno, bez suvišne dramatike, gotovo birokratski. Čitatelj ima dojam da prolazi kroz višegodišnje dnevničke bilješke, fragmente, crtice, tragove koje je kroz svoj ubrzani život – zaposlene žene, profesorice francuskog i književnosti, te supruge i majke - ostavila za sobom, da bi jednog dana, sve objedinila u ovoj knjizi. Neka vrsta arhiva, zbirka za osobne potrebe.

Ernaux prikazuje društveni i kulturni pejzaž Francuske od završetka Drugog svjetskog rata do početka 21. stoljeća. Govori iz pozicije autentičnog svjedoka vremena. Kao pripadnica prve generacije obrazovanih građana, novopečena intelektualka iz radničkog miljea, usmjerava se na progres i ključne društvene procese: razvoj socijalnih pokreta, političke preobrazbe, feminizam i borbu za žensko oslobođenje unutar strukturalno konzervativnog i patrijarhalnog društva.

Na osobnoj, tj. bolje reći fizičkoj razini postojanja, pratimo ju od djevojčice, preko djevojke, studentice, mlade žene, supruge, majke dvojice sinova, pa do rastavljene žene od pedeset i osam godina, koja započinje vezu s dvadeset i devet godina mlađim ljubavnikom. Scenarij gotovo klišejan i tipičan za francuski građanski okvir. Svi događaji ispisani su iz perspektive distanciranog promatrača racionalnog uma. O svemu se svjedoči bez uljepšavanja, emocija, analiziranja, psihologiziranja, optužbi, propitkivanja i ostalih ljudskih slabosti. Naprosto, činjenično stanje. I kada Ernaux besramno iznosi „prljav veš“, pod opasnošću da je refleksivno moralistički napadnemo, ona zapravo uopće ne govori o sebi. Ona govori o onome što se zbilo. Tu osobe - kao unutarnje središte, kao subjekt s vlastitim glasom - nema. To je hladna kronika jednog identiteta. No čijeg i kakvog identiteta?

Identiteta koji je proizvod društvenih narativa, ideoloških valova i kulturnih te tehnoloških trendova, i koji autorica bez vidljive sumnje ili otpora usvaja. Ona preuzima gotove pozicije, već oblikovane unutar intelektualno dominantnih okvira svoje građanske klase: ’68., borba protiv Crkve, feminizam, pravo na pobačaj, seksualna sloboda – te autoričino sudjelovanje u tome ne dolazi iz osobnog poriva ili stvarne unutarnje potrebe, već iz pripadnosti jednom kulturnom krugu koji podrazumijeva što je ispravno osjećati, misliti, željeti. Dovoljno je inteligentno konzumirati gotove modele i osjećati se dijelom progresivne povijesti.

U tom smislu, ova je knjiga zapravo dokument jedne klase, jedne epohe, jednog kulturnog refleksa, a ne francuskog društva u cjelini, koje po naravi nije homogeno. Predočimo si život bretanijskog seljaka, simpatizera Le Pena, koji dijeli prostor-vrijeme s Ernaux, i vidjet ćemo da njegov život nema ništa, ili ima vrlo malo veze s onim o čemu Ernaux govori u knjizi.

U stvari, knjiga bi mogla nositi naslov poput „Zablude građanskog uma“ ili jednostavno: „Kako smo elegantno progutali sve što su nam servirali.“

U retrovizoru ispada – a to vrijedi za mnoge građane Zapada (a nas Zapad ovdje jedino i zanima) – da su osobne priče bile i ostale tek fusnote tuđih društveno-političkih i ekonomskih projekata, i da je sudjelovanje u takvom narativu bila tragična greška. Na kraju ostaje gorak okus promašenosti i pomisao — bolje da smo se bavili vlastitim životom!

Kako knjiga odmiče, postaje dosadnjikava. Već na polovici doživljavamo zamor od bujice informacija. Ipak, čitamo dalje s nadom da će se negdje između redaka ukazati naznaka smjera, kad nam Ernaux servira još još jednu sličicu iz obiteljskog albuma, još jedan slogan s plakata, još jednog političkog besprizornika, ništariju s umjetnim osmjehom. Tekst postaje nešto kao katalog banalnosti, birokratski popis promjena frizura, modnih trendova i političkih parola kroz desetljeća. Pretjerujem, ali tako nekako.

Pred kraj, umorni smo. I Ernaux se doima umorno, u tekstu i životu. Odavno je pokopala mladenačke ideale, emocije, radost življenja.

„Izgubila je svoj osjećaj za budućnost, ono bezgranično platno na koje je projicirala vlastite geste i postupke, iščekivanje nepoznatih i dobrih stvari koje bi je ispunilo kad bi se ujesen Bulevarom Marne uputila prema fakultetu, kad je dočitala Mandarine, ili kad bi poslije u životu nakon nastave uskočila u svoj Austin Mini da ode po djecu u školu, i još poslije, nakon razvoda i majčine smrti, kad je prvi put putovala u Sjedinjene Države, a u glavi joj se vrtjela Amerika Joea Dassina, pa i prije tri godine, kad je bacila novčić u Fontanu Trevi sa željom da se vrati u Rim.“

Ostalo joj je još samo napisati Godine, a s tom konstatacijom nekako i završava knjiga.

Pitamo se: „I to je to?“ Bez sinteze? Bez zaključka?
Da. Bio neki život i - prošao.
Iznenada osvješćujemo da je Ernaux u susjednoj sobi. Leži u krevetu.
Pitamo je: je li to stvarno to?
A onda progovara: jeste, matno ža se da ništa ža se. Maintenant je sais que je ne sais rien.

Odozgo, netko pusti Avec Le Temps.


S VREMENOM / Léo Ferré

S vremenom,
s vremenom sve prolazi.
Zaboravlja se lice i zaboravlja glas;
kad srce više ne trepće,
nema smisla tjerati dalje.
Valja pustiti — i to je sasvim u redu.
S vremenom.

S vremenom, vidiš — sve nestaje.
Onaj kojeg smo obožavali, tražili po kiši,
onaj kojeg smo naslućivali krajičkom oka,
između riječi, između redova i ispod šminke
izmišljene zakletve što nestaje u noći.
S vremenom — sve izblijedi.

S vremenom, sve prolazi.
Čak i najljepše uspomene čine se stranima.
Po policama prebirem mrtve uspomene,
subotom uvečer, kada nježnost
iziđe potpuno sama.

S vremenom,
s vremenom, sve prolazi.
Onaj kome si vjerovao — u bolesti i bezrezervno;
onaj kome smo davali vjetar i nakit,
za koga bismo prodali dušu za sitniš,
pred kim smo puzali kao što pužu psi.
S vremenom, da — i dobro prođe.

S vremenom;
s vremenom, sve prolazi.
Zaborave se strasti i zaborave se glasovi
što su nježno znali reći riječ nemoćnih ljudi:
"Nemoj se vratiti kasno, i pazi da se ne prehladiš."

S vremenom...
s vremenom, sve prolazi.
I osjećamo se iscrpljeno, kao do kraja izmučen konj.
I osjećamo se smrznuto, u krevetu neznanca.
I osjećamo se sasvim sami — možda, ali spokojni.
I osjećamo se prevareni tim izgubljenim godinama.

Stvarno,
s vremenom ljubavi više nema.

(prepjev: meister huc)



***

U suštini, svatko bi mogao napisati takvu knjigu. Zapravo, svatko bi je TREBAO napisati takvu knjigu. Iz jednostavnog razloga: da vidi do koje je mjere progutao tuđe priče. I možda, u posljednji čas, spasi ostatak svog života. Okrene se sebi.

Priče s ovih naših prostora — dramatičnije su od francuske sapunice. Jasno, knjiga koja bi se pisala ovdje, na Balkanu, bila bi daleko uzbudljivija od francuskog „lakog štiva“. Jer mi smo, koliko god ta fraza bila izlizana, prošli Scile, Haribde i sam Pakao. Preživjeli smo tektonske promjene u samo pedesetak godina. Svaka od tih faza zaslužuje svoje poglavlje.

Mogli bismo početi, tu negdje kao i Ernaux, od Drugog svjetskog rata i krvavog trokuta četnika, ustaša i partizana — te jedine prave narodnooslobodilačke borbe protiv njemačkog okupatora u cijeloj Europi. Zatim Titov „NE“ Staljinu, pa Goli otok, jednopartijski sustav i samoupravni socijalizam – domaća ideološka umotvorina Edvarda Kardelja; 1971. i Hrvatsko proljeće, nacionalna trvenja, buđenje agresivnog srpskog nacionalizma i konačno – raspad federacije u krvavom sukobu.

Tu je, naravno, i epizoda divlje privatizacije društvenog vlasništva – „tranzicija za kunu“, rezervirana za partijske zaslužnike i kanadske emigrante, Norvalski dream team, uz brojne druge domaće i bjelosvjetske probisvijete.

Bujanje ortačkog kapitalizma u kaosu svjetskog neoliberalizma!

Ali to nije trebao biti naš život.

Naš mozak je od početka okupiran i upotrebljen kao kanalizacijska cijev i septička jama za tuđe ideje, tuđe interese, tuđe ratove.

Pitam se — zašto ja i danas moram znati za trećerazredne likove i njihova (ne)djela. Evo, s vrha glave:

Bakarić, Špiljak, Planinc, Vrhovec, Jović, Milošević, Rašković, Drašković, Šešelj, Karadžić, Krpina, Domljan, Džodan, Bebić, Vekić, Degoricija, Canjuga, Rojs, Tolj, Bulj, Perica,Milas, Šonje, Šale,Kovačević, Komadina, Izetbegović, Šušak, Kordić, Tuta, Lončar, Đodan, Đapić, Jurica, Antičević, Kosor, Opačić, Pusić, Krpela, Begović, Dikan, Celzijus, Pokos, Vučković, Kojić, Pišek, Šuput, Baka Prase, Prljović...


Sav taj memorijski prostor mogao je biti slobodan za nešto uzvišenije. Možda otkriće principa slobodne energije. Ili barem savršeno znanje talijanskog jezika.

Doduše, mogli smo birati ne sudjelovati. Ali bojali smo se. Strepili smo za vlastitu budućnost. Smatrali smo da moramo pratiti dnevno-politička zbivanja (u stopu!) i biti dobro informirani kako bismo pravovremeno donijeli ispravne odluke za sebe i svoju obitelj. I svejedno nismo, jer je vjera - građanska vjera! - da će sve ipak izići na dobro, da ćemo se mirno i kulturno razići poput Čeha i Slovaka bila jača od realnosti i istine koja nam se odvijala pred očima.

Eto otud — svi ti tipovi.

A ovi iz estrade? Jebiga, građanska inercija…

Na kraju, ne mora se pisati roman. Može se napisati i pjesma. Završimo njome ovaj tekst.



BUKOWSKI U JUGI

sladoled iz aparata
Svileni i Vrdalama
Fructalov hruškov kašasti sladni sok
mlijeko u vrećicama Bazooka Radenska tre cuori
Eurokrem žvakaća guma Efekta
Zastava 128 Spaček Reno 4 Ami
Politikin zabavnik Lunov magnus strip
kapetan Mark kapetan Miki
Blek Stena Tex Willer Mr. No
Modesty Blaise Rip Kirby doktor Okultis
Žalosna sova Smuk i Salaso
Lun kralj ponoći
Halo Bing, kako brat? Opet je u zatvoru?
- Stotinu mi smrdljivih tvorića!
Sandokan Opstanak
- Tako mi čukundede vrača!
Zlatna serija - Šein vrati se!
Eks almanah Elektro pionir
Kornijevim korakom naprijed!

praćke pljuce značke bedževi
trokolice frenje

Lolek i Bolek Gustav Krtek

Netko imitira nekog
kroz pesmu muziku stih, kao
pravi pevači, a možda
i bolji od njih!

Joj što ja volim kazalište
ali ne u svojoj kući!

Zec, gadifff mi se!
Tatattatira

Ja Tarzan, ti Džejn!

Malo misto Velo misto Gruntovščani
Kuda idu divlje svinje Nepokoreni grad
Kapelski kresovi Partizanska eskadrila
Boško Buha Valter brani Sarajevo
Neretva Sutjeska

Bud Spancer i Terence Hill
U Zmajevom gnijezdu

Šibenski festival Splitski festival
Mediteranske igre Split 1979

redukcije struje plinske lampe

sličice sportaša

Vujović Slišković Gudelj
Kranjčar Cerina Vabec

Korać Đerđa Ćosić
Kićanović Dalipagić

Đurđica Bjedov Šurbek
Križaj

pakovi Opatije
Drave Jadrana
Filter 57

Parlov čuva ljevicu
za pravi trenutak

Beneš kao uličar
ulijeće u ring

sise Ane Sasso
veselo poskakuju na plaži

Cockta!
Piće vaše i naše mladosti!

Nije vino nije voda!
To je Traubisoda!

ZX Spectrum Commodore 64
Amiga Atari 800XL
Moj mikro Svet kompjutera
provincijske cure u izazovnim pozama
na naslovnicama kompjuterskih časopisa

95 – točno vrijeme
041 – pozivni za Zagreb
29.11. Dan republike

mogao bih ovako nabrajati do
u nedogled...

ali, Isusati, ako
se sjećaš barem trećine
navedenih stvari
mora da si
u najmanju ruku star
kao ja

redati ove stvari
na
Macintosh
računalu
pijući bevandu
gledati
natrag u to vrijeme
mračnog socijalizma
i kladiti se na hrvatskog konja
umjesto jahati ga
sretni smo što smo uopće
ovdje i bit ćemo
sretni kada
odemo
vidimo se u
Dublinu, Dublinersi!
vidimo se
Frankfurt - Düsseldorf - Hannover!
vidimo se
Toronto Vancouver Ottawa!
Melbourne Brisbene Sidney Beč!
Klagnefurt Linz!
vidimo se iza
posljednje zavjese
vidimo se
neki drugi
put
bejbi
- 18:16 - Vox popljuvi (15) - Printaj me nježno - #

06.04.2025., nedjelja

POGLED S MOG BRDA


sjedim na brdu,
ništa posebno.
jutro miriše na još jedan život
u pokušaju.

a onda, iznenada, dvadesetak bijelih kampera
provoza se rascvjetanim poljem.
na čelu im crni kombi, predvodnik.
podsjećaju na neko
automobilsko stado.
gledam ih, svi isti, svi sterilni.
na krivi način traže sreću,
pomislio sam.

- jebena sekta!

nedugo zatim, iz suprotnog smjera
prođe crni auto stranih tablica.
na prikolici vuče
dobrog starog Fergusona,
koji pak na sebi ima prikačen svinjovoz.
taj kavez, tako prazan,
izgledao je tako usrano tužno
da mi se srce stislo kao da
me je šaka svijeta stisnula za jaja.

i taman kad sam pomislio –
eto ti ga na!
tuga uvijek nađe put
– brgljez!
sleti na moje koljeno
i raspjeva se kao da ne kuži
gdje se nalazi.
bio je lijep, jebeno lijep!
s tim plavim, crvenim perjem,
egipatskim eye linerom
i belkantom
zbilja mi je prodrmao srce.
za trenutak sam povjerovao u mogućnost
nježnosti, ljubavi i sreće.

ali minutu kasnije,
eto ti njega, s najnovijim traktorom
i gomilom stajskog gnojiva.
projuri cestom
te rasu govna na susjedno
tek malčirano polje.

kakva poezija!

sve opet zaudara na sranje.
- 23:17 - Vox popljuvi (4) - Printaj me nježno - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>