(u pauzi dok sadim mirisne forzicije, gladiole i dalije u tegli)
U knjizi Godine Annie Ernaux ređa događaje iz svog života. Počinje od rane mladosti, evocirajući zastarjele riječi i zaboravljene izraze koje je koristila njezina majka. Govori o sebi kroz osobnu i kolektivnu memoriju, govori kroz mi - ti i ona, nikad ja, ispreplićući vlastiti identitet s identitetom francuskog društva. Piše o onome što je dolazilo izvana: o stvarnosti koja ju je oblikovala, o društvenim gibanjima, trendovima, tehničkim, elektronskim i digitalnim novotarijama. Spominju se imena onih što su oblikovali kulturnu i političku atmosferu njenog vremena: Sartre, Simone de Beauvoir, Mitterrand, Jacques Chirac, Léon Blum, Michel Foucault, Pierre Bourdieu, Gérard Depardieu…
Ernaux bilježi s distancom, fragmentarno, bez suvišne dramatike, gotovo birokratski. Čitatelj ima dojam da prolazi kroz višegodišnje dnevničke bilješke, fragmente, crtice, tragove koje je kroz svoj ubrzani život – zaposlene žene, profesorice francuskog i književnosti, te supruge i majke - ostavila za sobom, da bi jednog dana, sve objedinila u ovoj knjizi. Neka vrsta arhiva, zbirka za osobne potrebe.
Ernaux prikazuje društveni i kulturni pejzaž Francuske od završetka Drugog svjetskog rata do početka 21. stoljeća. Govori iz pozicije autentičnog svjedoka vremena. Kao pripadnica prve generacije obrazovanih građana, novopečena intelektualka iz radničkog miljea, usmjerava se na progres i ključne društvene procese: razvoj socijalnih pokreta, političke preobrazbe, feminizam i borbu za žensko oslobođenje unutar strukturalno konzervativnog i patrijarhalnog društva.
Na osobnoj, tj. bolje reći fizičkoj razini postojanja, pratimo ju od djevojčice, preko djevojke, studentice, mlade žene, supruge, majke dvojice sinova, pa do rastavljene žene od pedeset i osam godina, koja započinje vezu s dvadeset i devet godina mlađim ljubavnikom. Scenarij gotovo klišejan i tipičan za francuski građanski okvir. Svi događaji ispisani su iz perspektive distanciranog promatrača racionalnog uma. O svemu se svjedoči bez uljepšavanja, emocija, analiziranja, psihologiziranja, optužbi, propitkivanja i ostalih ljudskih slabosti. Naprosto, činjenično stanje. I kada Ernaux besramno iznosi „prljav veš“, pod opasnošću da je refleksivno moralistički napadnemo, ona zapravo uopće ne govori o sebi. Ona govori o onome što se zbilo. Tu osobe - kao unutarnje središte, kao subjekt s vlastitim glasom - nema. To je hladna kronika jednog identiteta. No čijeg i kakvog identiteta?
Identiteta koji je proizvod društvenih narativa, ideoloških valova i kulturnih te tehnoloških trendova, i koji autorica bez vidljive sumnje ili otpora usvaja. Ona preuzima gotove pozicije, već oblikovane unutar intelektualno dominantnih okvira svoje građanske klase: ’68., borba protiv Crkve, feminizam, pravo na pobačaj, seksualna sloboda – te autoričino sudjelovanje u tome ne dolazi iz osobnog poriva ili stvarne unutarnje potrebe, već iz pripadnosti jednom kulturnom krugu koji podrazumijeva što je ispravno osjećati, misliti, željeti. Dovoljno je inteligentno konzumirati gotove modele i osjećati se dijelom progresivne povijesti.
U tom smislu, ova je knjiga zapravo dokument jedne klase, jedne epohe, jednog kulturnog refleksa, a ne francuskog društva u cjelini, koje po naravi nije homogeno. Predočimo si život bretanijskog seljaka, simpatizera Le Pena, koji dijeli prostor-vrijeme s Ernaux, i vidjet ćemo da njegov život nema ništa, ili ima vrlo malo veze s onim o čemu Ernaux govori u knjizi.
U stvari, knjiga bi mogla nositi naslov poput „Zablude građanskog uma“ ili jednostavno: „Kako smo elegantno progutali sve što su nam servirali.“
U retrovizoru ispada – a to vrijedi za mnoge građane Zapada (a nas Zapad ovdje jedino i zanima) – da su osobne priče bile i ostale tek fusnote tuđih društveno-političkih i ekonomskih projekata, i da je sudjelovanje u takvom narativu bila tragična greška. Na kraju ostaje gorak okus promašenosti i pomisao — bolje da smo se bavili vlastitim životom!
Kako knjiga odmiče, postaje dosadnjikava. Već na polovici doživljavamo zamor od bujice informacija. Ipak, čitamo dalje s nadom da će se negdje između redaka ukazati naznaka smjera, kad nam Ernaux servira još još jednu sličicu iz obiteljskog albuma, još jedan slogan s plakata, još jednog političkog besprizornika, ništariju s umjetnim osmjehom. Tekst postaje nešto kao katalog banalnosti, birokratski popis promjena frizura, modnih trendova i političkih parola kroz desetljeća. Pretjerujem, ali tako nekako.
Pred kraj, umorni smo. I Ernaux se doima umorno, u tekstu i životu. Odavno je pokopala mladenačke ideale, emocije, radost življenja.
„Izgubila je svoj osjećaj za budućnost, ono bezgranično platno na koje je projicirala vlastite geste i postupke, iščekivanje nepoznatih i dobrih stvari koje bi je ispunilo kad bi se ujesen Bulevarom Marne uputila prema fakultetu, kad je dočitala Mandarine, ili kad bi poslije u životu nakon nastave uskočila u svoj Austin Mini da ode po djecu u školu, i još poslije, nakon razvoda i majčine smrti, kad je prvi put putovala u Sjedinjene Države, a u glavi joj se vrtjela Amerika Joea Dassina, pa i prije tri godine, kad je bacila novčić u Fontanu Trevi sa željom da se vrati u Rim.“
Ostalo joj je još samo napisati Godine, a s tom konstatacijom nekako i završava knjiga.
Pitamo se: „I to je to?“ Bez sinteze? Bez zaključka?
Da. Bio neki život i - prošao.
Iznenada osvješćujemo da je Ernaux u susjednoj sobi. Leži u krevetu.
Pitamo je: je li to stvarno to?
A onda progovara: jeste, matno ža se da ništa ža se. Maintenant je sais que je ne sais rien.
Odozgo, netko pusti Avec Le Temps.
S VREMENOM / Léo Ferré
S vremenom,
s vremenom sve prolazi.
Zaboravlja se lice i zaboravlja glas;
kad srce više ne trepće,
nema smisla tjerati dalje.
Valja pustiti — i to je sasvim u redu.
S vremenom.
S vremenom, vidiš — sve nestaje.
Onaj kojeg smo obožavali, tražili po kiši,
onaj kojeg smo naslućivali krajičkom oka,
između riječi, između redova i ispod šminke
izmišljene zakletve što nestaje u noći.
S vremenom — sve izblijedi.
S vremenom, sve prolazi.
Čak i najljepše uspomene čine se stranima.
Po policama prebirem mrtve uspomene,
subotom uvečer, kada nježnost
iziđe potpuno sama.
S vremenom,
s vremenom, sve prolazi.
Onaj kome si vjerovao — u bolesti i bezrezervno;
onaj kome smo davali vjetar i nakit,
za koga bismo prodali dušu za sitniš,
pred kim smo puzali kao što pužu psi.
S vremenom, da — i dobro prođe.
S vremenom;
s vremenom, sve prolazi.
Zaborave se strasti i zaborave se glasovi
što su nježno znali reći riječ nemoćnih ljudi:
"Nemoj se vratiti kasno, i pazi da se ne prehladiš."
S vremenom...
s vremenom, sve prolazi.
I osjećamo se iscrpljeno, kao do kraja izmučen konj.
I osjećamo se smrznuto, u krevetu neznanca.
I osjećamo se sasvim sami — možda, ali spokojni.
I osjećamo se prevareni tim izgubljenim godinama.
Stvarno,
s vremenom ljubavi više nema.
(prepjev: meister huc)
***
U suštini, svatko bi mogao napisati takvu knjigu. Zapravo, svatko bi je TREBAO napisati takvu knjigu. Iz jednostavnog razloga: da vidi do koje je mjere progutao tuđe priče. I možda, u posljednji čas, spasi ostatak svog života. Okrene se sebi.
Priče s ovih naših prostora — dramatičnije su od francuske sapunice. Jasno, knjiga koja bi se pisala ovdje, na Balkanu, bila bi daleko uzbudljivija od francuskog „lakog štiva“. Jer mi smo, koliko god ta fraza bila izlizana, prošli Scile, Haribde i sam Pakao. Preživjeli smo tektonske promjene u samo pedesetak godina. Svaka od tih faza zaslužuje svoje poglavlje.
Mogli bismo početi, tu negdje kao i Ernaux, od Drugog svjetskog rata i krvavog trokuta četnika, ustaša i partizana — te jedine prave narodnooslobodilačke borbe protiv njemačkog okupatora u cijeloj Europi. Zatim Titov „NE“ Staljinu, pa Goli otok, jednopartijski sustav i samoupravni socijalizam – domaća ideološka umotvorina Edvarda Kardelja; 1971. i Hrvatsko proljeće, nacionalna trvenja, buđenje agresivnog srpskog nacionalizma i konačno – raspad federacije u krvavom sukobu.
Tu je, naravno, i epizoda divlje privatizacije društvenog vlasništva – „tranzicija za kunu“, rezervirana za partijske zaslužnike i kanadske emigrante, Norvalski dream team, uz brojne druge domaće i bjelosvjetske probisvijete.
Bujanje ortačkog kapitalizma u kaosu svjetskog neoliberalizma!
Ali to nije trebao biti naš život.
Naš mozak je od početka okupiran i upotrebljen kao kanalizacijska cijev i septička jama za tuđe ideje, tuđe interese, tuđe ratove.
Pitam se — zašto ja i danas moram znati za trećerazredne likove i njihova (ne)djela. Evo, s vrha glave:
Bakarić, Špiljak, Planinc, Vrhovec, Jović, Milošević, Rašković, Drašković, Šešelj, Karadžić, Krpina, Domljan, Džodan, Bebić, Vekić, Degoricija, Canjuga, Rojs, Tolj, Bulj, Perica,Milas, Šonje, Šale,Kovačević, Komadina, Izetbegović, Šušak, Kordić, Tuta, Lončar, Đodan, Đapić, Jurica, Antičević, Kosor, Opačić, Pusić, Krpela, Begović, Dikan, Celzijus, Pokos, Vučković, Kojić, Pišek, Šuput, Baka Prase, Prljović...
Sav taj memorijski prostor mogao je biti slobodan za nešto uzvišenije. Možda otkriće principa slobodne energije. Ili barem savršeno znanje talijanskog jezika.
Doduše, mogli smo birati ne sudjelovati. Ali bojali smo se. Strepili smo za vlastitu budućnost. Smatrali smo da moramo pratiti dnevno-politička zbivanja (u stopu!) i biti dobro informirani kako bismo pravovremeno donijeli ispravne odluke za sebe i svoju obitelj. I svejedno nismo, jer je vjera - građanska vjera! - da će sve ipak izići na dobro, da ćemo se mirno i kulturno razići poput Čeha i Slovaka bila jača od realnosti i istine koja nam se odvijala pred očima.
Eto otud — svi ti tipovi.
A ovi iz estrade? Jebiga, građanska inercija…
Na kraju, ne mora se pisati roman. Može se napisati i pjesma. Završimo njome ovaj tekst.
BUKOWSKI U JUGI
sladoled iz aparata
Svileni i Vrdalama
Fructalov hruškov kašasti sladni sok
mlijeko u vrećicama Bazooka Radenska tre cuori
Eurokrem žvakaća guma Efekta
Zastava 128 Spaček Reno 4 Ami
Politikin zabavnik Lunov magnus strip
kapetan Mark kapetan Miki
Blek Stena Tex Willer Mr. No
Modesty Blaise Rip Kirby doktor Okultis
Žalosna sova Smuk i Salaso
Lun kralj ponoći
Halo Bing, kako brat? Opet je u zatvoru?
- Stotinu mi smrdljivih tvorića!
Sandokan Opstanak
- Tako mi čukundede vrača!
Zlatna serija - Šein vrati se!
Eks almanah Elektro pionir
Kornijevim korakom naprijed!
praćke pljuce značke bedževi
trokolice frenje
Lolek i Bolek Gustav Krtek
Netko imitira nekog
kroz pesmu muziku stih, kao
pravi pevači, a možda
i bolji od njih!
Joj što ja volim kazalište
ali ne u svojoj kući!
Zec, gadifff mi se!
Tatattatira
Ja Tarzan, ti Džejn!
Malo misto Velo misto Gruntovščani
Kuda idu divlje svinje Nepokoreni grad
Kapelski kresovi Partizanska eskadrila
Boško Buha Valter brani Sarajevo
Neretva Sutjeska
Bud Spancer i Terence Hill
U Zmajevom gnijezdu
Šibenski festival Splitski festival
Mediteranske igre Split 1979
redukcije struje plinske lampe
sličice sportaša
Vujović Slišković Gudelj
Kranjčar Cerina Vabec
Korać Đerđa Ćosić
Kićanović Dalipagić
Đurđica Bjedov Šurbek
Križaj
pakovi Opatije
Drave Jadrana
Filter 57
Parlov čuva ljevicu
za pravi trenutak
Beneš kao uličar
ulijeće u ring
sise Ane Sasso
veselo poskakuju na plaži
Cockta!
Piće vaše i naše mladosti!
Nije vino nije voda!
To je Traubisoda!
ZX Spectrum Commodore 64
Amiga Atari 800XL
Moj mikro Svet kompjutera
provincijske cure u izazovnim pozama
na naslovnicama kompjuterskih časopisa
95 – točno vrijeme
041 – pozivni za Zagreb
29.11. Dan republike
mogao bih ovako nabrajati do
u nedogled...
ali, Isusati, ako
se sjećaš barem trećine
navedenih stvari
mora da si
u najmanju ruku star
kao ja
redati ove stvari
na
Macintosh
računalu
pijući bevandu
gledati
natrag u to vrijeme
mračnog socijalizma
i kladiti se na hrvatskog konja
umjesto jahati ga
sretni smo što smo uopće
ovdje i bit ćemo
sretni kada
odemo
vidimo se u
Dublinu, Dublinersi!
vidimo se
Frankfurt - Düsseldorf - Hannover!
vidimo se
Toronto Vancouver Ottawa!
Melbourne Brisbene Sidney Beč!
Klagnefurt Linz!
vidimo se iza
posljednje zavjese
vidimo se
neki drugi
put
bejbi
Post je objavljen 09.04.2025. u 18:16 sati.