Dok bacam žbuku na zid
Na um mi pada Michelangelo
I ostali renesansni freskaši
Moram se pokloniti toj volji upornosti
Tom neprekidnom radu žilavosti
Iako me cinquecento
Više ne uzbuđuje

Dok bacam žbuku
Širim nosnice
Uvlačim miris morta
Prisjećam se djetinjstva
Skrivali smo se po
Zakutcima zgrada u izgradnji
U mraku prigušivali zadihanost
Udisali vonj znojavih zidova
Katkad pomiješan sa znojem
Radničke mandure
Ovješene postrance

Dok bacam žbuku
Prizivam u sjećanje vrijeme
Kada se gradila ova kuća
Kada je sve bilo novo i nedovršeno
(A nedovršeno je i navazda ostalo)
Uviđam koliko je života ovuda prošlo
Koliko je radnji poduzeto da bi se u ovoj kući
Živjelo jelo udisalo pjevalo pilo patilo
Sjećanjem mi kao paradna povorka defiliraju
Svi oni rodbina prijatelji kumovi kume
Nesuđene žene djeca susjedi
Radni kolege kulturni radnici poznanici
Većina njih već je provarena u probavnom traktu
Neuništive Prirode

Dok bacam žbuku podsmjehujem se Bellowljevom Herzogu
zbrisao je u Yorkširska brda i ondje dijelio hranu s poljskim miševima
Pisao je pisma i živima i mrtvim te na kraju
Lakirao veliki koncertni klavir u zeleno
(Valjda da se stopi s krajolikom)
I razmišljam o Bellowu nije bio isuviše pametan
Iako se može steći krivi dojam jer raskošno je pisao
Naime pet puta se ženio taj dasa
Pet puta pa uništa

Dok bacam žbuku razmišljam o Marku Aureliju
Neki predak izabere parcelu u krajoliku podigne kuću
Potom potomci stoljećima tavore ondje kako znaju i umiju

Dok bacam žbuku razmišljam
Nemaš mnogo izbora ili ćeš se kompletno samoizgraditi
Ili ćeš sažgati svoju pobunu i prestati pišati po grobovima predaka
Odati im dužno poštovanje zapaliti svijeću
Na način starih rRmljana

Dok bacam žbuku misao mi podmuklo odlaze dDalmatincima
Ti ljudi drugačije gledaju na baštinu
“Ovo su trudi dide mog”uklesao je jedan ponad ulaza
U obnovljenu staru bračku kuću
Drugi je ponad kamene klupe mlinice u zaleđu Šibenika
Uklesao “Ovdje od 1925 do 1988 sjedio taj i taj”
No lako je biti zaljubljen
U dalmatinski krajolik i more
Teško je biti zaljubljen u ovo zelenilo
U težak vlažan zrak
U ovu masnu ilovaču i lapor i brda što klize
U ove slinave magle
U ovo poljsko cvijeće što gdjekad zaudara
Na septičku jamu
Brnistre smilje bosilje i ružmarin
Bajami iznikli na crljenici
Mirišu optimizmom
I podmirisom hedonizma
Što doseže iz Epikurejeva vrta
Vjetar s golih planina raščistio je zrak
Bonaca je i ja u svitanje isplovljavam da izvučem
Sinoć bačeni parangal
Ali ovo ovdje to je naše brdo naš voćnjak naša hiža
Naša brajda izabela i direktor
Naša kazna i pokora

Dok bacam žbuku na um mi padaju stokove riječi
Ako si koristan drugima koristan si i sebi

Dok bacam žbuku u um mi se ušetavaju svi oni osamljenici
Što u divljini vlastitim rukama podižu brvnare holandske kuće
Dokumentiraju izgradnju korak po korak
Pa okače svoje postignuće na YouTube
Neki pred sebe stavljaju izazov
Krenu od nule
Izrade prvo osnovne prahistorijske alatke
I ne staju dok kuća nije pod krovom od šindre
A u kaminu gori vatra
Imati vlastitu jazbinu
To je po rođenju tvoje
Zemaljsko pravo
Naravno ukoliko si spreman
Zasući rukave

Dok bacam žbuku u visini pijuće jasreb škanjac
Dok bacam žbuku čujem šum vjetra u krošnjama drveća
Dok bacam žbuku oko mene zuje komarci
Dok bacam žbuku dotrajalo stablo ruši se u šumi
Dok bacam žbuku djetlić dubi deblo
Dok bacam žbuku prhut seničkinih krila iznad moje glave
Dok bacam žbuku kokotiček se javlja u podne
Dok bacam žbuku krvavo crveni dren šušne u travu
Dok bacam žbuku u glavi ponavljam uzlove
omču osmicu dvostruku osmicu bowline

Dok bacam žbuku
Planiram buduća putovanja
Premužićeva staza kajakom do Crnog mora
Via Dinarica

Dok bacam žbuku

Jura je sjedio na terasi birtije željezničkog kolodvora rodnog mjesta Josipa Broza. Bilo je devet ujutro, a on je već drmnuo tri štoka i sada to zalijevao pivom. Rasna plavuša u četrdesetima, sva utegnuta, u regularnoj opravici provincijske konobarice – crna suknja i bijela bluza – za šankom je prala čaše. Jura je buljio u prazno. Ništa se nije događalo. Bio je ovdje jedina mušterija. Odjednom spazi da se nešto pomiče uz rub zgrade. Napregne oči, izoštri pogled, pa ugleda bijelog miša. Beli mišek, nikada nisam videl belega mišeka, pomisli. Bijeli miš potrči i šmugne u unutrašnjost birtije. Jura posegne za bocom na klimavom metalnom stoliću i otpije guc. Potom ugleda još jednog. I još jednog. Miševi pobjegoše u birtiju. Jura se okrene na stolcu i dovikne konobarici:
- Ej Bara, maš nutri gnezdo belih miši.
- Kaaaaj – začuo se visok ženski glas iz prostorije.
- Velim, maš gnezdo belih miši vnutri.
- Beli miši?
- Ja, beli miši. Sad su prešli k tebi.
- Ne vidim ni jednega.
- Bolj poglej.
- Bom.
Jura se vrati u prvobitan položaj i kraj pivske boce zatekne patuljka. Bio je nalik vrtnim patuljcima kakve je viđao u vrtovima vikendaša iz Zagreba, samo živ. Pivska boca i patuljak bili su gotovo podjednake visine. Patuljak ga je gledao mrkim pogledom.
- Dobi den mali človek – reče Jura dobrohotno.
- Previše piješ – zareži patuljak umjesto odzdrava.
- Kaj si rekel?
- PREVIŠE PIJEŠ – drekne.
- A to – Jura odmahne rukom nehajuć.
- Pogledaj se na što ličiš, lice ti je crveno kao prezreli drenak, jetra arlauče, preklinje za pomoći. Trebao bi prestati s tim.
- Čuj mali, šta si ti? Neki dušebrižnik, mantijaš maskiran u patuljka ili partijski službenik koji brine o javnom redu i moralu?
Na ovom mjestu Jura je počeo govoriti standardnim hrvatskim jer je i patuljak govorio standardnim jezikom.
- Ništa slično.
- Nije me briga. samo brini svoja posla dečec.
- Ti si moj posao.
Jura posegne za bocom, ali patuljak ga ugrize.
- JAO, GADE MALI – jaukne.
Jura zamahne u namjeri da otrese patuljka sa stola, no ovaj se vješto izmakne. Pokuša ponovo, no ovaj put patuljak skoči u zrak i ostane gore dok dlan projuri kroz prazan prostor.
- Kaskader, dakle – promrmlja Jura.
- Aha – reče kezeći se patuljak.
- Sredit ću te. Imao sam ja posla i sa većim igračima.
- U to ne sumnjam.
Za to vrijeme Bara je napravila sanitarnu inspekciju i utvrdila da bijelih glodavaca nema.
- Nema belih miši – dovikne iz unutrašnjosti.
- BARA SIM HODI, BRZO!
Patuljak prozre Jurinu namjeru.
- Ne zaboravi, ja sam uvijek tri koraka ispred tebe – reče, skoči s ruba stola napravivši pritom trostruki salto, te otrči u visoku travu.
- Kaj je Jurek?
- Gnjavil me je neki patuljak.
- Kakav sad patuljak?
- Tu je bil. Na stolu.
- Tko?
- Patuljak.
- I kaj je štel?
- Rekel je nek prestanem piti.
- Pa dobro ti je i rekel.
- Je, to se nubu deslio!
Jura dograbi bocu i svu preostalu pivu saspe niz grlo.
- Buš mi donesla još jednu.
- Jurek Jurek – Bara će sažalno.
Kada se vratila s bocom Karlovačkog Jura priopći svoje namjere.
- Sutra bum išel u ribičiju!
- Aha.
- Ulovil bum plavu pastrvu.
- Je, buš, na sveto nigdarjevo! Pa ni plave pastrve!
- Ak ‘ma belih miši ‘ma i plave pastrve.
- Kajgod.
- O, ‘ma ‘ma. I kad je vlovim bum ti ju porinul u dupe.
- Ohhh Jurek, zakaj bi to napravil?
- Tak. Volel bi to videti.
- Ne buš to videl.
- Platil bum.
- Nemaš ti tih nofci dragi Jurek.
To je bila istina.
- Bum delal.
- I spil.
- Nebum. Koliko tražiš?
- Za plavu pastrvu u svojoj ritici?
- Je…
- Al samo do pol.
- Ak nemre drugač.
- Pet tisoć!
- Marki?
- Kakvih vražijih marki?
- Dinara?
- Kakvih dinara? Zbudi se Jura. To je vreme davne prešlo. Sad mamo našu Hrvašku! Slobodnu i neovisnu!
- Dakle kune?
- Ne!Evre!
- Evre? Dobre, bumo v evre. Meni je svejedno. Hodi sim da se rukujemo kak pravi poslovni ljudi.
- Je, sad pa maš zakaj delati, kaj ne?
- Da delati! Mam cilja vživotu. Plava pastrva i 5000 eura!
- Tak je!
Bara priđe i oni prodrmaše ruke.