Opis bloga

Kratka priča, poezija

Upozorenje



Tekstovi i slikovni materijal (ukoliko drugačije nije navedeno!) hucovo su vlasništvo i kao takvi zasićeni su copyrightom


photo nocni_poslovi_zps5z0jpb36.jpg

Čitatelji o blogu

Kak ti pišeš, jebote te led! Ne prostačim, ali sad moram još. Kak ti pišeš, do u tri pičke uske, do u pet žena oko sedam sati do deset dana. Dosadno je. Jest.
- Livia Less Nata

Tvoji su postovi dobri, i više od toga, no ova tvoja desna rubrika Čitatelji o blogu pobija i poništava baš sve što pišeš. Kad bi to bio neki dekonstrukcijski performans, to bi bilo okej, no nekako mislim da nije; siguran sam, nažalost, da nije.
- Mariano Aureliano

Literalno nisam dorasla dostojnom opisu tvoje poezije i proze. Poput djeteta koje drugi put vidi čokoladu ( a okus prvog puta mu je ostao u najboljem sjećanju) gutala sam do sitnih sati slova koja si prosuo ovim prostorom. Izazivaš emocije. Smijala sam se, čudila a i osjetila trnce strasti i uzbuđenja. Nema ravnodušnosti. Oduševljena sam i nježno ću printati. Mnoge korice na policama knjižnica ostale su zavidne i crveneći se zaklopile se po stranicama. Majstorski. Nadam se ukoričenju u tvrde. Ovaj stil to zaslužuje.(jeka 17.06.2018. 08:46)
- jeka

Podsjetio si me na Miloša, jednako kao i njega, tebe ne treba pokušati razumjeti, treba te samo čitati. Svako tvoje djelo je malo čudo pisanja, uvijek me uznemiri, natjera da zadrhtim, da se čudim, da mi zastaje dah Stvarno volim tvoje pisanje
- Lisbeth

Nakon ovoga bi sjeo đojnt. Jemepas ako ne bi. Fuf.
- Alžbeta Bathory

di si huc, kralju asocijalnih blogera. nije ti neki masterpis, ali i dalje kulja taj opojni vonj undergrounda!
- blogdogg

Izvanserijski pjesnik, prozaik, slikar, pamfletistički cinik, erudit, što još da dodam da bih opisao tvoj blistavi blog u zapećku blogosvemira?!
- svenadamevin

sjajno. razigrano, s onu stranu iščekivanja. čišćenje od dosadnih unutrašnjih nametnika. prozračno i bistro. pridobio si mi jutro. živio!
- predvorje tišine

u jeboteee! jes da je bolesno, ali je napisano odlično! Odlično!
- lisbeth

Mozak ti je ko ventilator :)
- samotvoja

Kad narastem i ja ću jednom naučiti ovako pisati, i crtati, i slat ću svoje radove na natječaje...i svašta...
I otići ću jednom i na to more...
- v

samo ti roštaj! :)
- danijela1

čuvaj pomno te trenutke, ti dragocjeni čovječe.
- modestiblejz

zastrašujuća slika!
- jelenaslak

huc, rodi mi dijete
- bolesna u mozak

idealan za perverzni režanj mog kaotičnog mozga - danijela1

Zajebantski i nadrealno jezivo. Ti si stvarno dobar. Kako da te ja ne znam?
- swenadamevin

vidiš, Sven, ima jedan koji po zajebima podšivenim bešćutnom, neljudskom zlobom šije ne samo mene, nego i tebe ;)
- pero u šaci

...dok ti napišeš novu bljuc-huc priču i sve lijepo posereš, adimasto
- danijela1

jednom sam na nekom blogu o samopomoći pročitala tvoj komentar: "Dajmo im da drkaju!"
- Danica Cvorovic

Ovo je trunku... disturbed
- Igness

jeftini pamfleti uvijek govore o autoru. nikada o temi o kojoj pišu.
- bocacciozg

odličan tekst, koji funkcionira na više razina, čestitke! još bolje ilustracije-prigodne,kičaste i divno razotkrivaju suštinu 'mrtve, da ubijenija ne može bit' prirode.
- Wall

...ne gine ti novinarska karijera... imaš smisao za razvijanje radnje i fenomenalan izričaj... ...ali...?? ...tko kaže da ti nisi već novinar... pozdrav i osmijeh ti ostavljam... :)
- Palomina

Huc, u čemu je problem?
- Nemanja

čim sam pročitala prve dvije rečenice svidjelo mi se. ali kada sam došla do kraja jedini komentar koji ti mogu ostaviti je: jebeno. prejebeno.
- beatrice

huc, podsjećaš me na polumrtvog žohara koji još miče nožicama
- gardo

e jbga, čitam i mislim, ti to o meni, a ono samo krleža xD
- NF

kad ćeš napisat priču o benzinskim postajama i o noći?
- marchelina

Stepenicama tvog razmišljanja obični plebejac se nije u stanju penjati!
- Danica Cvorovic

doooobro...čak i lijepo. mekano. neobično za huca.
- Marchelina

wow. kao iskrcavanje na normandiju.
- Marchelina

Kontakt:

meister.huc@gmail.com

22.08.2013., četvrtak

Orient Express


photo violoncelistica_zpse1a920b0.jpg

Don't go into that barn, 2007.



Sjajno smo se zabavljali Hans, Pierre, Josephine i ja dijeleći kupe na putu za Istanbul.
Hans je bio 18 godina star, odvažan, krupan njemački mladić; Pierre, ljepuškasti francuzić, intelektualac uvijek spreman za diskusiju o Utopiji i ostalim teškim temama iz sektora humanističkih znanosti; Jospehina, njegova djevojka, ne naročito lijepa, poput većine francuskih cura nadomještala je taj 13postotni manjak naočitosti stilom. I kada velim stil ne mislim na Vuittonke ili Chanel5 te slične stvari na koje malograđani diljem svijeta pomisle na spomen istog. Kada velim stil mislim na način ophođenja, na njihovu spremnost za ravnopravnu komunikaciju sa svakim ljudskim bićem, na njihovu nepatvorenost, ležernost i brojnost tema o kojima možete razgovarati; na njihov humor i 50 nijansi smijeha; na profinjenost kretnji, na način na koji vežu kosu, sparuju odjeću, detalje kojima se urešuju...
Jednom su me na nekom domjenku u Bordeauxu pitali što mislim o Francuskim curama i ja sam sasvim ozbiljno odgovorio – Vrlo su pristojne.
- Diplomatski odgovor – konstatirale su djevojke uglavnom zadovoljne njime.
No vratimo se priči, kako rekoh, vrlo dobro smo se zabavljali taljigajući se kroz Srbiju. Puno veselja, puno smijeha... Postojala je šansa da se dogodi neka trajnija veza između ovo četvoro ljudi sve dok nekoliko stanica prije Dimitrovgrada u vlak nisu nahrupili bugarski šverceri cigarama i dok se nije ukrcao on.
Stojeći na vratima kupea na Boratovom engleskom upitao je
- Slobodno?
- Da. naravno – odgovorio sam.
Smjestio se do mene, iz torbe izvadio posudu (isprva nisam shvatio o čemu je riječ, mislio sam da je u pitanju termosica), potom nogom zgurao torbu ispod sjedišta i otpuhnuo.
- Ja sam Ivan – prozborio je, potapšao vrh urne i dodao – A ovo je moja supruga Katja.
Nas četvero izmijeni smo zbunjene poglede.
- Haj – rekli smo uglas.
- Katja i ja godinama smo štedjeli da pođemo na put oko svijeta – nastavio je on u svom somnambulističkom solilokviju u kojem se obraćao nekom neodređenom - i kada smo napokon trebali poći Katja je oboljela od raka te je u roku od pet mjeseci preminula trpeći strašne bolove. Jadna moja Katja! Jako sam je volio! Bila je moja ljubav! Moje sve! I sada je više nema. Jao! No, odlučio sam poći na taj put. Sa sobom sam ponio njene ostatke, tako da na određen način ipak putujemo zajedno. Na nekom lijepom mjestu razasut ću prah...
Zanijemio je zagledavši se kroz prozor.
U kupeu je zavladalo sumorno raspoloženje.
Hans se ušuškao, zatvorio oči i glumio da spava.
Pierre je posegnuo za Jean-Jacques Rousseauom, Emil ili O odgoju.
Josephine je stavila slušalice u uši i odsutno slušala neku glazbu.
Ja sam izišao na hodnik i zapalio cigaretu.
Vlak se zaustavio u Dimitrovgradu. U nj je ušla srpska granična policija. Znali su što traže. Isprevrtali su čitav vlak u potrazi za štekama. U nekim kupeima odvijačem su skinuli zidne obloge i otraga našli što su tražili. Nakon dobrog ulova, pred brdašcem kutija pod nogama, pripalili su cigare i pobjedonosno pušili.
Promatrao sam ih bjesneći na prokletog Rusa. Nisam mu povjerovao niti jednu jedinu riječ. Gad nam je prodao priču i sada se podrugljivo smijulji u sebi, žderao sam se.
Vlak se pomakao dvjesto metara dalje. Na redu bila bugarska granična policija.
Postajao sam sve gnjevniji. Mogućnost da netko od mene na perfidan način radi budalu izluđivala me je. Imao sam poriv zgrabiti prokletu urnu i šiknuti ju kroz prozor.
- Evo, ti ovaj jebeni Dimitrovgrad, evo ti ova jebena selendra! Savršena je za tvoju glupu Katju!
U superpoziciji svih mogućnosti priželjkivao sam taj scenarij.
No, bili smo pobijeđeni. Četiri fina Europljana jednostavno više nisu mogli nastaviti tamo gdje su stali, kao da ih se bol drugog čovjeka ne tiče. Odgojeni da poštujemo ljude, šutjeli smo, na svoju štetu.
Vlak je napokon pošao dalje. Stajao sam na prozoru i pustio neka me vjetar tuče u lice. Vrativši se natrag upitao sam
- Ivane, do kuda putujete?
- Istanbul – kratko je odgovorio
Oh, ne! jauknuo sam u sebi. Mogućnost da narede sate, i sate, provedem u ovoj korotnoj atmosferi dotukla me. Počeo sam se gušiti. Pritisak je postao neizdrživ.
Vlak se nakon izvjesna vremena napokon zaustavio u Dragomanu. Dograbio sam ranac i poput luđaka izjurio van.

- So Long, Farewell, Auf Wiedersehen, Adieu...
- 00:20 - Vox popljuvi (1) - Printaj me nježno - #

12.08.2013., ponedjeljak

Krimi priča (3)

Ove godine imao sam sreće: u ladici noćnog ormarića apartmana na Braču naišao sam solidan krimić nekog Čileanaca - Ljubavnici iz Stockholma. To je bio podstrek za nastavak Krimi priče. Sjećate li se?


luca brasi photo luca_brasi_zps7cd5c8c1.jpg
Luca Brasi sleeps with the fishes, 2013



***

- Meister Huc napokon se susrećemo - reče krajnje srdačno kao da to doista misli, bez naglaska koji bi mi omogućio da ga nekamo smjestim.
Bio je to sredovječan muškarac u dobroj formi, čvrst i uščuvan, sa svom kosom na glavi. Onako preplanuo i skockan, u Paul&Shark kompletu izgledao je kao da je upravo sišao sa svoje 30metararske jahte.
- Morgan – reče čvrsto mi stegnuvši ruku. – Mister Morgan.
Ime, kao ni pojava nije mi značilo mnogo. To je jedan od onih pametnih bogatuna koji se ne izlažu nepotrebnim skandalima, pomislio sam, ne luduju sa starletama, ne razmeću se dekadentnim hedonizmom, ne hine ekscentričnost i ostala sranja... Daleko od očiju javnosti uživaju u pogodnostima 21st. Ponekad odlete u orbitu i od tamo promatraju ovaj plavi, glupošću i nepotrebnim nasiljem prenapučeni planet.
Mister Morgan iz fioke izvadi drvenu kutiju.
- Cigara – upita.
- Vrlo rado – odgovorih.
Zip upaljačem pripali nam kubanke, otpuhne dim pa reče
- Pročitao sam vas.
- Kud prije – odglumih iznenađenje.
- Vivjan tvrdi da se bolji pisac nego slikar.
- Tko je Vivjan – upitah.
- Moja supruga.
- Ah, tako...
- Ne slažem. Smatram da ste prvoklasan slikar i sasvim solidan pisac. Što vi kažete?
- Najbolji sam kao nanotehnolog – ispalio sam kao iz topa i dodao – no nisam imao prilike da se dokažem.
- Huc, vi se šalite. Tipično!
- Pa, zapravo i ne – promrmljah neodređeno.
- Kako god, ovdje ste prvenstveno iz razloga što vrhunski baratate kičicom.
Znači ipak je u pitanju narudžba, pomislio sam. Samo da mi u format ne uvali pretilu Vivjan, najdražeg pastuha, cucka, krmka, što već. Sa kućom i engleskim vrtom ili jahtom još ću nekako izići na kraj. S vremenom sam postao izbirljiv glede motiva. Nekada sam se mogao zagledati u vlažnu mrlju ili u konjsku balegu, truli pod, noćnu šolju i načiniti kvalitetnu sliku, sasvim svejedno. Sve je bilo jednako vrijedno, sve je bilo jednako poticajno. Ali više ne. Sada pažljivo odabirem motiv. Moguće da ...
- Kako vam se sviđa moja zbirka – upita Mister Morgan trgnuvši me iz razmišljanja.
... sam ostario.
- Netko voli njemačke automobile, netko voli podići fizičku spremu na nivo njemačkog vojnika pred sam početak vojne operacije Barbarossa, ja preferiram njemačko slikarstvo 19.stoljeća. Ima taj egzistencijalistički prizvuk zvučniji no Sartreovi prdeži!
- To je tek dio kolekcije – reče on ponosno. – Dođite, želim vam nešto pokazati.
Nabrzaka sam dovršio piće, pa smo se hodnikom zaputili u drugi dio kuće. Zidovi su bili prepuni slika. Povremeno bih se zaustavio da poneku detaljnije promotrim. Najduže sam se zadržao pred slikama Maxa Backmanna. Do tog trenutka nisam ih imao prilike vidjeti uživo. Svidio mi se način na koji je kadrirao slike. Poželio sam napraviti citat jedne od njih. A onda sam, nekoliko metara dalje ugledao dva moja rana rada: Crvena šuma i Portret maloumnika.
- Ovaj vam je najbolji – konstatirao sam zadovoljno.
- He-he – nasmijao se, znajući na što ciljam.
Bio sam posve zaboravio na te slike. Vrlo davno prodao sam ih nekom redatelju. Bio je oduševljen. Podsjećale su ga na ranog Kandinskog kojeg je obožavao. Bez cjenkanja je iskeširao cifru koju sam tražio. Činio se kao korektan i naobražen tip. Sasvim smo lijepo razgovarali o umjetnosti i svemu. Na odlasku je rekao da želi pratiti moj rad i neka ga obavezno obavještavam o izložbama. Da, naravno, odgovorio sam. Doista, uredno sam slao pozivnice, međutim nikada se nije pojavio. Bit će da je bio zauzet snimanjem sapunica, reklama ili nečim trećim....
Uspeli smo se stepenicama u potkrovlje i ušli u prostor obasjan suncem. Svijetlost je dopirala sa velikih krovnih prozora. Svuda unaokolo bila su poredana bijela platna, papiri, blokovi; na dugačkom radnom stolu, hrpa netaknutih uljanih tuba, neuprljane krpe, nekorištene četke, kičice – zapravo jedan vrlo djevičanski atelijer.
- Vivjan slika – upitao sam s blagom dozom ironije.
- Ah, ništa takvo – odgovorio je. – Još trenutak i sve će vam biti jasno.
Produžili smo na drugi kraj prostorije gdje je visio težak brokatni zastor boje trule višnje.
- Tu smo – rekao je Mister Morgan i povukao zastor koji se, viseći na drvenim ringovima, otklizao u stranu.
Prizor koji sam ugledao bio je jezovit. Takvo što ni u snu nisam očekivao: četiri ljudska tijela, tri muškaraca i jedna žena, bili su rastavljeni i brižno posloženi u hrpice s pravilnim razmakom od metra. U bazi su se nalazile potkoljenice i natkoljenice, zatim je slijedio trup, potom nadlaktice i podlaktice, a na vrhu glava mutnih očiju. Ispred svakog kupa stopala, a po strani šake....
U tom trenutku postao mi je jasan sadržaj venecijanskog sna: bio je to jedan od onih rijetkih prekognitivnih snova koji navješćuju buduće događaje!
- Želim da mi ovo naslikate – reče Morgan.
Nastojao sam zadržati hladnokrvnost.
- Mislite, ovu mrtvu prirodu – rekoh.
- Pa, može se i tako reći – odvrati on nabacivši šeretski osmijeh.
Razmišljao sam brzo: tip je ili krajnji sociopat koji iz zabave otima, muči, siluje i čereći ljude ili mafijaš koji se na uvriježeno brutalan način obračunava sa konkurencijom.
Treću mogućnost nisam vidio. Pokušat ću saznati.
- Tko su oni? Konkurencija – upitao sam ne nadajući se previše.
Na moje iznenađenje odgovorio je potvrdno.
- Da.
Zurio sam neko vrijeme u trupla i napokon rekao
- U redu, naslikat ću vam to.
- Drago mi je čuti – reče zadovoljno.
- Međutim, koštat će vas – dodao sam.
- O kojoj cifri razgovaramo?
- Sedamdeset tisuća eura – ispuknuo sam.
- A da dignemo ulog – predloži on.
- Slušam.
- Neka to bude cijena vašeg života!
Nije me mogao ucjenjivati na taj način. Već godinama spreman sam u svakom trenutku otići. Time bi mi samo napravio uslugu, makar me i mučio.
- Ako sam umjetnik nisam budala, iako većina to jest – rekao sam i odlučno dodao - Sedamdeset tisuća ili ništa od posla.
- Ne uzbuđujte se dragi moj Huc, samo sam se šalio. Sedamdeset tisuća je sasvim prihvatljiva cijena za umjetnika vašeg kalibra.
- Drago mi je da se razumijemo.
- Dok ne završite sliku bit će te moj gost. A sada ću vas pozdraviti, moram obaviti jedan poslić. Treba li vam štogod?
- Recite Alfredu neka donese još jednu biru, a potom i frižider, dakako pun bira. Ne mogu raditi bez goriva.
- Svakako Huc. Inače sjajan outfit – pohvali on moj frotirasti kući ogrtač na plavo-plave štrafte.
- Znam, preporučio mi ga je sam Modni mačak.

(nastavit će se...)
- 23:56 - Vox popljuvi (1) - Printaj me nježno - #

05.08.2013., ponedjeljak

S Brača se ne vidi ponistra

photo brac_zpsed8acace.jpg
S Brača se ne vidi ponistra (iz ciklusa Zabilješke nedjeljnog slikara), 2013.

Postoje odnosi i događaji u kojima svojevoljno učestvuješ, i kojima, kada naknadno razmišljaš o njima, ne možeš pronaći smisao. I čudiš se kako si i zašto uopće pristao na sve to?
Neki su krajnje opasni, a neki benigni.
Sjedim na balkonu sobe apartmana koja gleda na more i dumam.
Recimo, taj kipar - eto, niti imena mu se ne sjećaš – krenuo je za zimskih ferja doma – kamo, ne znaš – i bio pogođen – snajperskim metkom? gelerom? čime? – u abdomen, nakon čega je prevezen u KB Dubrava, vjerojatno helikopterom MI8; njegov dom nalazio se negdje u srednjoj Bosni ili u Hercegovini – niti regiju ne možeš pobliže odrediti...
Ništa zajedničko nisi imao sa tim momkom. Čak ti je sa svojom velikom, grubo istesanom, volovskom glavom i gustom, kuštravom kosom izazivao svojevrsnu nelagodu.
Netko je rekao da bi valjalo posjetiti ranjenog kolegu, moguće netko od profesora, jedan od onih Bijafraša koji su pohodili portretirati Tuđmana u njegovu rezidenciju na Pantovščaku, no to zasigurno nije razlog zbog kojeg si otišao.
Oprao si ruke, odjenuo zeleni šuškavac, šuškavu zelenu kapu stavio na glavu i šuškave zelene vrećice navukao preko blatnih gležnjača. Outfit si zaokružio zaštitnom maskom. I ušao.
Ležao je onemoćao. Inače krupan, sada je bio prepolovljen. Imao je pogled životinje koja pati.
Pozdravio si ga sa ej.
Odvratio je tihim ej, i možda mu prikačio tvoje prezime, ali teško da te je isprva prepoznao tako zakrabuljenog.
Sok od ribizla odložio si na ormariću kraj uzglavlja.
Uputio si nekoliko riječi utjehe. Nisi se dugo zadržao, trebao mu je odmor.
Na odlasku si rekao, vidimo se.
Oporavio se i vratio na faks.
Nakon toga želio se družiti, možda iz osjećaja zahvalnosti, možda iz osjećaja dužnosti.
Izišao si mu u susret i pozvao ga na slikanje u plain air; taman si u svojim dugim, iscrpljujućim šetnjama naišao na zgodan komad neoskvrnjena pejzaža u podsljemenskoj zoni.
Na nekom obronku nastojao si iscijediti esenciju krajolika u dvodimenzionalni prostor. Nije te htjelo, pa si akvarel zamijenio pastelom i iznova pokušao.
Na svega nekoliko koraka udaljenosti glavonja je na svoj kruti, kiparski način – u masama - bilježio krajolik crvenim kreonom. Svaki pokušaj razgovora vrlo brzo tresnuo bi o nepremostivi zid šutnje. Naprosto niste imali o čemu razgovarati, pa čak niti o umjetnosti.
Njegova te prisutnost nervirala. Idiote, idiote, idiote, bjesnio si grubo se koreći zbog nepoštivanja reda u Svemiru. Jednostavno, postoje stvari i postoje odnosi neprihvatljivi za Svemir.
I nikada više, zarekao si se.
U njegovoj glavi također se rađalo to određenje kao posljedica uvida. Prestao je forsirati druženje. Ostali su tek povremeni pozdravi u prolazu na hodnicima akademije.
Nakon što si diplomirao nikada više nisi sreo tog čovjeka.

- 15:10 - Vox popljuvi (0) - Printaj me nježno - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>