Marketing
Krimi priča (3)
Ove godine imao sam sreće: u ladici noćnog ormarića apartmana na Braču naišao sam solidan krimić nekog Čileanaca - Ljubavnici iz Stockholma. To je bio podstrek za nastavak Krimi priče. Sjećate li se?
Luca Brasi sleeps with the fishes, 2013
***
- Meister Huc napokon se susrećemo - reče krajnje srdačno kao da to doista misli, bez naglaska koji bi mi omogućio da ga nekamo smjestim.
Bio je to sredovječan muškarac u dobroj formi, čvrst i uščuvan, sa svom kosom na glavi. Onako preplanuo i skockan, u Paul&Shark kompletu izgledao je kao da je upravo sišao sa svoje 30metararske jahte.
- Morgan – reče čvrsto mi stegnuvši ruku. – Mister Morgan.
Ime, kao ni pojava nije mi značilo mnogo. To je jedan od onih pametnih bogatuna koji se ne izlažu nepotrebnim skandalima, pomislio sam, ne luduju sa starletama, ne razmeću se dekadentnim hedonizmom, ne hine ekscentričnost i ostala sranja... Daleko od očiju javnosti uživaju u pogodnostima 21st. Ponekad odlete u orbitu i od tamo promatraju ovaj plavi, glupošću i nepotrebnim nasiljem prenapučeni planet.
Mister Morgan iz fioke izvadi drvenu kutiju.
- Cigara – upita.
- Vrlo rado – odgovorih.
Zip upaljačem pripali nam kubanke, otpuhne dim pa reče
- Pročitao sam vas.
- Kud prije – odglumih iznenađenje.
- Vivjan tvrdi da se bolji pisac nego slikar.
- Tko je Vivjan – upitah.
- Moja supruga.
- Ah, tako...
- Ne slažem. Smatram da ste prvoklasan slikar i sasvim solidan pisac. Što vi kažete?
- Najbolji sam kao nanotehnolog – ispalio sam kao iz topa i dodao – no nisam imao prilike da se dokažem.
- Huc, vi se šalite. Tipično!
- Pa, zapravo i ne – promrmljah neodređeno.
- Kako god, ovdje ste prvenstveno iz razloga što vrhunski baratate kičicom.
Znači ipak je u pitanju narudžba, pomislio sam. Samo da mi u format ne uvali pretilu Vivjan, najdražeg pastuha, cucka, krmka, što već. Sa kućom i engleskim vrtom ili jahtom još ću nekako izići na kraj. S vremenom sam postao izbirljiv glede motiva. Nekada sam se mogao zagledati u vlažnu mrlju ili u konjsku balegu, truli pod, noćnu šolju i načiniti kvalitetnu sliku, sasvim svejedno. Sve je bilo jednako vrijedno, sve je bilo jednako poticajno. Ali više ne. Sada pažljivo odabirem motiv. Moguće da ...
- Kako vam se sviđa moja zbirka – upita Mister Morgan trgnuvši me iz razmišljanja.
... sam ostario.
- Netko voli njemačke automobile, netko voli podići fizičku spremu na nivo njemačkog vojnika pred sam početak vojne operacije Barbarossa, ja preferiram njemačko slikarstvo 19.stoljeća. Ima taj egzistencijalistički prizvuk zvučniji no Sartreovi prdeži!
- To je tek dio kolekcije – reče on ponosno. – Dođite, želim vam nešto pokazati.
Nabrzaka sam dovršio piće, pa smo se hodnikom zaputili u drugi dio kuće. Zidovi su bili prepuni slika. Povremeno bih se zaustavio da poneku detaljnije promotrim. Najduže sam se zadržao pred slikama Maxa Backmanna. Do tog trenutka nisam ih imao prilike vidjeti uživo. Svidio mi se način na koji je kadrirao slike. Poželio sam napraviti citat jedne od njih. A onda sam, nekoliko metara dalje ugledao dva moja rana rada: Crvena šuma i Portret maloumnika.
- Ovaj vam je najbolji – konstatirao sam zadovoljno.
- He-he – nasmijao se, znajući na što ciljam.
Bio sam posve zaboravio na te slike. Vrlo davno prodao sam ih nekom redatelju. Bio je oduševljen. Podsjećale su ga na ranog Kandinskog kojeg je obožavao. Bez cjenkanja je iskeširao cifru koju sam tražio. Činio se kao korektan i naobražen tip. Sasvim smo lijepo razgovarali o umjetnosti i svemu. Na odlasku je rekao da želi pratiti moj rad i neka ga obavezno obavještavam o izložbama. Da, naravno, odgovorio sam. Doista, uredno sam slao pozivnice, međutim nikada se nije pojavio. Bit će da je bio zauzet snimanjem sapunica, reklama ili nečim trećim....
Uspeli smo se stepenicama u potkrovlje i ušli u prostor obasjan suncem. Svijetlost je dopirala sa velikih krovnih prozora. Svuda unaokolo bila su poredana bijela platna, papiri, blokovi; na dugačkom radnom stolu, hrpa netaknutih uljanih tuba, neuprljane krpe, nekorištene četke, kičice – zapravo jedan vrlo djevičanski atelijer.
- Vivjan slika – upitao sam s blagom dozom ironije.
- Ah, ništa takvo – odgovorio je. – Još trenutak i sve će vam biti jasno.
Produžili smo na drugi kraj prostorije gdje je visio težak brokatni zastor boje trule višnje.
- Tu smo – rekao je Mister Morgan i povukao zastor koji se, viseći na drvenim ringovima, otklizao u stranu.
Prizor koji sam ugledao bio je jezovit. Takvo što ni u snu nisam očekivao: četiri ljudska tijela, tri muškaraca i jedna žena, bili su rastavljeni i brižno posloženi u hrpice s pravilnim razmakom od metra. U bazi su se nalazile potkoljenice i natkoljenice, zatim je slijedio trup, potom nadlaktice i podlaktice, a na vrhu glava mutnih očiju. Ispred svakog kupa stopala, a po strani šake....
U tom trenutku postao mi je jasan sadržaj venecijanskog sna: bio je to jedan od onih rijetkih prekognitivnih snova koji navješćuju buduće događaje!
- Želim da mi ovo naslikate – reče Morgan.
Nastojao sam zadržati hladnokrvnost.
- Mislite, ovu mrtvu prirodu – rekoh.
- Pa, može se i tako reći – odvrati on nabacivši šeretski osmijeh.
Razmišljao sam brzo: tip je ili krajnji sociopat koji iz zabave otima, muči, siluje i čereći ljude ili mafijaš koji se na uvriježeno brutalan način obračunava sa konkurencijom.
Treću mogućnost nisam vidio. Pokušat ću saznati.
- Tko su oni? Konkurencija – upitao sam ne nadajući se previše.
Na moje iznenađenje odgovorio je potvrdno.
- Da.
Zurio sam neko vrijeme u trupla i napokon rekao
- U redu, naslikat ću vam to.
- Drago mi je čuti – reče zadovoljno.
- Međutim, koštat će vas – dodao sam.
- O kojoj cifri razgovaramo?
- Sedamdeset tisuća eura – ispuknuo sam.
- A da dignemo ulog – predloži on.
- Slušam.
- Neka to bude cijena vašeg života!
Nije me mogao ucjenjivati na taj način. Već godinama spreman sam u svakom trenutku otići. Time bi mi samo napravio uslugu, makar me i mučio.
- Ako sam umjetnik nisam budala, iako većina to jest – rekao sam i odlučno dodao - Sedamdeset tisuća ili ništa od posla.
- Ne uzbuđujte se dragi moj Huc, samo sam se šalio. Sedamdeset tisuća je sasvim prihvatljiva cijena za umjetnika vašeg kalibra.
- Drago mi je da se razumijemo.
- Dok ne završite sliku bit će te moj gost. A sada ću vas pozdraviti, moram obaviti jedan poslić. Treba li vam štogod?
- Recite Alfredu neka donese još jednu biru, a potom i frižider, dakako pun bira. Ne mogu raditi bez goriva.
- Svakako Huc. Inače sjajan outfit – pohvali on moj frotirasti kući ogrtač na plavo-plave štrafte.
- Znam, preporučio mi ga je sam Modni mačak.
(nastavit će se...)
Post je objavljen 12.08.2013. u 23:56 sati.