Marketing
S Brača se ne vidi ponistra
S Brača se ne vidi ponistra (iz ciklusa Zabilješke nedjeljnog slikara), 2013.
Postoje odnosi i događaji u kojima svojevoljno učestvuješ, i kojima, kada naknadno razmišljaš o njima, ne možeš pronaći smisao. I čudiš se kako si i zašto uopće pristao na sve to?
Neki su krajnje opasni, a neki benigni.
Sjedim na balkonu sobe apartmana koja gleda na more i dumam.
Recimo, taj kipar - eto, niti imena mu se ne sjećaš – krenuo je za zimskih ferja doma – kamo, ne znaš – i bio pogođen – snajperskim metkom? gelerom? čime? – u abdomen, nakon čega je prevezen u KB Dubrava, vjerojatno helikopterom MI8; njegov dom nalazio se negdje u srednjoj Bosni ili u Hercegovini – niti regiju ne možeš pobliže odrediti...
Ništa zajedničko nisi imao sa tim momkom. Čak ti je sa svojom velikom, grubo istesanom, volovskom glavom i gustom, kuštravom kosom izazivao svojevrsnu nelagodu.
Netko je rekao da bi valjalo posjetiti ranjenog kolegu, moguće netko od profesora, jedan od onih Bijafraša koji su pohodili portretirati Tuđmana u njegovu rezidenciju na Pantovščaku, no to zasigurno nije razlog zbog kojeg si otišao.
Oprao si ruke, odjenuo zeleni šuškavac, šuškavu zelenu kapu stavio na glavu i šuškave zelene vrećice navukao preko blatnih gležnjača. Outfit si zaokružio zaštitnom maskom. I ušao.
Ležao je onemoćao. Inače krupan, sada je bio prepolovljen. Imao je pogled životinje koja pati.
Pozdravio si ga sa ej.
Odvratio je tihim ej, i možda mu prikačio tvoje prezime, ali teško da te je isprva prepoznao tako zakrabuljenog.
Sok od ribizla odložio si na ormariću kraj uzglavlja.
Uputio si nekoliko riječi utjehe. Nisi se dugo zadržao, trebao mu je odmor.
Na odlasku si rekao, vidimo se.
Oporavio se i vratio na faks.
Nakon toga želio se družiti, možda iz osjećaja zahvalnosti, možda iz osjećaja dužnosti.
Izišao si mu u susret i pozvao ga na slikanje u plain air; taman si u svojim dugim, iscrpljujućim šetnjama naišao na zgodan komad neoskvrnjena pejzaža u podsljemenskoj zoni.
Na nekom obronku nastojao si iscijediti esenciju krajolika u dvodimenzionalni prostor. Nije te htjelo, pa si akvarel zamijenio pastelom i iznova pokušao.
Na svega nekoliko koraka udaljenosti glavonja je na svoj kruti, kiparski način – u masama - bilježio krajolik crvenim kreonom. Svaki pokušaj razgovora vrlo brzo tresnuo bi o nepremostivi zid šutnje. Naprosto niste imali o čemu razgovarati, pa čak niti o umjetnosti.
Njegova te prisutnost nervirala. Idiote, idiote, idiote, bjesnio si grubo se koreći zbog nepoštivanja reda u Svemiru. Jednostavno, postoje stvari i postoje odnosi neprihvatljivi za Svemir.
I nikada više, zarekao si se.
U njegovoj glavi također se rađalo to određenje kao posljedica uvida. Prestao je forsirati druženje. Ostali su tek povremeni pozdravi u prolazu na hodnicima akademije.
Nakon što si diplomirao nikada više nisi sreo tog čovjeka.
Post je objavljen 05.08.2013. u 15:10 sati.