Marketing
Orient Express
Don't go into that barn, 2007.
Sjajno smo se zabavljali Hans, Pierre, Josephine i ja dijeleći kupe na putu za Istanbul.
Hans je bio 18 godina star, odvažan, krupan njemački mladić; Pierre, ljepuškasti francuzić, intelektualac uvijek spreman za diskusiju o Utopiji i ostalim teškim temama iz sektora humanističkih znanosti; Jospehina, njegova djevojka, ne naročito lijepa, poput većine francuskih cura nadomještala je taj 13postotni manjak naočitosti stilom. I kada velim stil ne mislim na Vuittonke ili Chanel5 te slične stvari na koje malograđani diljem svijeta pomisle na spomen istog. Kada velim stil mislim na način ophođenja, na njihovu spremnost za ravnopravnu komunikaciju sa svakim ljudskim bićem, na njihovu nepatvorenost, ležernost i brojnost tema o kojima možete razgovarati; na njihov humor i 50 nijansi smijeha; na profinjenost kretnji, na način na koji vežu kosu, sparuju odjeću, detalje kojima se urešuju...
Jednom su me na nekom domjenku u Bordeauxu pitali što mislim o Francuskim curama i ja sam sasvim ozbiljno odgovorio – Vrlo su pristojne.
- Diplomatski odgovor – konstatirale su djevojke uglavnom zadovoljne njime.
No vratimo se priči, kako rekoh, vrlo dobro smo se zabavljali taljigajući se kroz Srbiju. Puno veselja, puno smijeha... Postojala je šansa da se dogodi neka trajnija veza između ovo četvoro ljudi sve dok nekoliko stanica prije Dimitrovgrada u vlak nisu nahrupili bugarski šverceri cigarama i dok se nije ukrcao on.
Stojeći na vratima kupea na Boratovom engleskom upitao je
- Slobodno?
- Da. naravno – odgovorio sam.
Smjestio se do mene, iz torbe izvadio posudu (isprva nisam shvatio o čemu je riječ, mislio sam da je u pitanju termosica), potom nogom zgurao torbu ispod sjedišta i otpuhnuo.
- Ja sam Ivan – prozborio je, potapšao vrh urne i dodao – A ovo je moja supruga Katja.
Nas četvero izmijeni smo zbunjene poglede.
- Haj – rekli smo uglas.
- Katja i ja godinama smo štedjeli da pođemo na put oko svijeta – nastavio je on u svom somnambulističkom solilokviju u kojem se obraćao nekom neodređenom - i kada smo napokon trebali poći Katja je oboljela od raka te je u roku od pet mjeseci preminula trpeći strašne bolove. Jadna moja Katja! Jako sam je volio! Bila je moja ljubav! Moje sve! I sada je više nema. Jao! No, odlučio sam poći na taj put. Sa sobom sam ponio njene ostatke, tako da na određen način ipak putujemo zajedno. Na nekom lijepom mjestu razasut ću prah...
Zanijemio je zagledavši se kroz prozor.
U kupeu je zavladalo sumorno raspoloženje.
Hans se ušuškao, zatvorio oči i glumio da spava.
Pierre je posegnuo za Jean-Jacques Rousseauom, Emil ili O odgoju.
Josephine je stavila slušalice u uši i odsutno slušala neku glazbu.
Ja sam izišao na hodnik i zapalio cigaretu.
Vlak se zaustavio u Dimitrovgradu. U nj je ušla srpska granična policija. Znali su što traže. Isprevrtali su čitav vlak u potrazi za štekama. U nekim kupeima odvijačem su skinuli zidne obloge i otraga našli što su tražili. Nakon dobrog ulova, pred brdašcem kutija pod nogama, pripalili su cigare i pobjedonosno pušili.
Promatrao sam ih bjesneći na prokletog Rusa. Nisam mu povjerovao niti jednu jedinu riječ. Gad nam je prodao priču i sada se podrugljivo smijulji u sebi, žderao sam se.
Vlak se pomakao dvjesto metara dalje. Na redu bila bugarska granična policija.
Postajao sam sve gnjevniji. Mogućnost da netko od mene na perfidan način radi budalu izluđivala me je. Imao sam poriv zgrabiti prokletu urnu i šiknuti ju kroz prozor.
- Evo, ti ovaj jebeni Dimitrovgrad, evo ti ova jebena selendra! Savršena je za tvoju glupu Katju!
U superpoziciji svih mogućnosti priželjkivao sam taj scenarij.
No, bili smo pobijeđeni. Četiri fina Europljana jednostavno više nisu mogli nastaviti tamo gdje su stali, kao da ih se bol drugog čovjeka ne tiče. Odgojeni da poštujemo ljude, šutjeli smo, na svoju štetu.
Vlak je napokon pošao dalje. Stajao sam na prozoru i pustio neka me vjetar tuče u lice. Vrativši se natrag upitao sam
- Ivane, do kuda putujete?
- Istanbul – kratko je odgovorio
Oh, ne! jauknuo sam u sebi. Mogućnost da narede sate, i sate, provedem u ovoj korotnoj atmosferi dotukla me. Počeo sam se gušiti. Pritisak je postao neizdrživ.
Vlak se nakon izvjesna vremena napokon zaustavio u Dragomanu. Dograbio sam ranac i poput luđaka izjurio van.
- So Long, Farewell, Auf Wiedersehen, Adieu...
Post je objavljen 22.08.2013. u 00:20 sati.