| < | srpanj, 2009 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
Studeni 2024 (1)
Listopad 2024 (4)
Rujan 2024 (5)
Kolovoz 2024 (2)
Srpanj 2024 (2)
Lipanj 2024 (2)
Svibanj 2024 (5)
Travanj 2024 (8)
Ožujak 2024 (4)
Veljača 2024 (3)
Siječanj 2024 (4)
Prosinac 2023 (5)
Studeni 2023 (1)
Listopad 2023 (1)
Rujan 2023 (4)
Kolovoz 2023 (6)
Srpanj 2023 (1)
Lipanj 2023 (3)
Svibanj 2023 (5)
Travanj 2023 (5)
Ožujak 2023 (4)
Veljača 2023 (3)
Siječanj 2023 (4)
Prosinac 2022 (1)
Studeni 2022 (2)
Listopad 2022 (6)
Rujan 2022 (6)
Srpanj 2022 (2)
Lipanj 2022 (3)
Svibanj 2022 (3)
Travanj 2022 (4)
Ožujak 2022 (1)
Veljača 2022 (1)
Siječanj 2022 (2)
Prosinac 2021 (3)
Studeni 2021 (2)
Srpanj 2021 (1)
Lipanj 2021 (3)
Svibanj 2021 (3)
Travanj 2021 (6)
Ožujak 2021 (3)
Siječanj 2021 (2)
Prosinac 2020 (3)
Studeni 2020 (2)
Listopad 2020 (2)
Rujan 2020 (3)
Kolovoz 2020 (1)
Srpanj 2020 (1)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Trenutno posjetitelja
Sveukupno posjetitelja
Opis bloga
Kratka priča, poezija
Upozorenje
Tekstovi i slikovni materijal (ukoliko drugačije nije navedeno!) hucovo su vlasništvo i kao takvi zasićeni su copyrightom
Čitatelji o blogu
Kak ti pišeš, jebote te led! Ne prostačim, ali sad moram još. Kak ti pišeš, do u tri pičke uske, do u pet žena oko sedam sati do deset dana. Dosadno je. Jest.
- Livia Less Nata
Tvoji su postovi dobri, i više od toga, no ova tvoja desna rubrika Čitatelji o blogu pobija i poništava baš sve što pišeš. Kad bi to bio neki dekonstrukcijski performans, to bi bilo okej, no nekako mislim da nije; siguran sam, nažalost, da nije.
- Mariano Aureliano
Literalno nisam dorasla dostojnom opisu tvoje poezije i proze. Poput djeteta koje drugi put vidi čokoladu ( a okus prvog puta mu je ostao u najboljem sjećanju) gutala sam do sitnih sati slova koja si prosuo ovim prostorom. Izazivaš emocije. Smijala sam se, čudila a i osjetila trnce strasti i uzbuđenja. Nema ravnodušnosti. Oduševljena sam i nježno ću printati. Mnoge korice na policama knjižnica ostale su zavidne i crveneći se zaklopile se po stranicama. Majstorski. Nadam se ukoričenju u tvrde. Ovaj stil to zaslužuje.(jeka 17.06.2018. 08:46)
- jeka
Podsjetio si me na Miloša, jednako kao i njega, tebe ne treba pokušati razumjeti, treba te samo čitati. Svako tvoje djelo je malo čudo pisanja, uvijek me uznemiri, natjera da zadrhtim, da se čudim, da mi zastaje dah
Stvarno volim tvoje pisanje
- Lisbeth
Nakon ovoga bi sjeo đojnt. Jemepas ako ne bi.
Fuf.
- Alžbeta Bathory
di si huc, kralju asocijalnih blogera. nije ti neki masterpis, ali i dalje kulja taj opojni vonj undergrounda!
- blogdogg
Izvanserijski pjesnik, prozaik, slikar, pamfletistički cinik, erudit, što još da dodam da bih opisao tvoj blistavi blog u zapećku blogosvemira?!
- svenadamevin
sjajno. razigrano, s onu stranu iščekivanja. čišćenje od dosadnih unutrašnjih nametnika. prozračno i bistro. pridobio si mi jutro. živio!
- predvorje tišine
u jeboteee! jes da je bolesno, ali je napisano odlično! Odlično!
- lisbeth
Mozak ti je ko ventilator :)
- samotvoja
Kad narastem i ja ću jednom naučiti ovako pisati, i crtati, i slat ću svoje radove na natječaje...i svašta...
I otići ću jednom i na to more...
- v
samo ti roštaj! :)
- danijela1
čuvaj pomno te trenutke, ti dragocjeni čovječe.
- modestiblejz
zastrašujuća slika!
- jelenaslak
huc, rodi mi dijete
- bolesna u mozak
idealan za perverzni režanj mog kaotičnog mozga - danijela1
Zajebantski i nadrealno jezivo. Ti si stvarno dobar. Kako da te ja ne znam?
- swenadamevin
vidiš, Sven, ima jedan koji po zajebima podšivenim bešćutnom, neljudskom zlobom šije ne samo mene, nego i tebe ;)
- pero u šaci
...dok ti napišeš novu bljuc-huc priču i sve lijepo posereš, adimasto
- danijela1
jednom sam na nekom blogu o samopomoći pročitala tvoj komentar: "Dajmo im da drkaju!"
- Danica Cvorovic
Ovo je trunku... disturbed
- Igness
jeftini pamfleti uvijek govore o autoru. nikada o temi o kojoj pišu.
- bocacciozg
odličan tekst, koji funkcionira na više razina, čestitke! još bolje ilustracije-prigodne,kičaste i divno razotkrivaju suštinu 'mrtve, da ubijenija ne može bit' prirode.
- Wall
...ne gine ti novinarska karijera... imaš smisao za razvijanje radnje i fenomenalan izričaj...
...ali...?? ...tko kaže da ti nisi već novinar... pozdrav i osmijeh ti ostavljam... :)
- Palomina
Huc, u čemu je problem?
- Nemanja
čim sam pročitala prve dvije rečenice svidjelo mi se. ali kada sam došla do kraja jedini komentar koji ti mogu ostaviti je: jebeno. prejebeno.
- beatrice
huc, podsjećaš me na polumrtvog žohara koji još miče nožicama
- gardo
e jbga, čitam i mislim, ti to o meni, a ono samo krleža xD
- NF
kad ćeš napisat priču o benzinskim postajama i o noći?
- marchelina
Stepenicama tvog razmišljanja obični plebejac se nije u stanju penjati!
- Danica Cvorovic
doooobro...čak i lijepo. mekano. neobično za huca.
- Marchelina
wow. kao iskrcavanje na normandiju.
- Marchelina
Kontakt:
23.07.2009., četvrtak
JEDNOSTAVAN I EKONOMIČAN NAČIN DA SE RASHLADITE UZ UGODNOG SUGOVORNIKA
 Pakleni dani. Noći su još gore. Nemam klimu, a i da je imam ne bih mogao plaćati toliki račun za struju. Ležao sam na krevetu, saftao se, kada mi je sinulo – pa da, naravno! Naime, opće je poznata stvar da temperatura drastično padne kada se duh manifestira u nekom prostoru. Odjurio sam na internet, skupio informacije, sutradan nabavio potrebne rekvizite i bacio se na posao. Ritual sam izveo gorskim kristalom i tablom sa slovima. Ni nakon nekoliko pokušaja nisam uspio ostvariti komunikaciju. A onda su zadrhtale svijeće, u sobi je zahladnjelo. - Tko je ovdje – pitao sam. Kristal se počeo micati. - Kata. - Koja Kata? - Kihaličlka. Iznenadio sam se. Kata Kihalička bila je, u doba dok sam još bio dječarac, susjeda moje bake, prostodušna starica, zemljoradnica. - Pa što ima Kato? Dugo sam čekao odgovor. Nisam mario dokle god je u sobi ugodno. - Ne mnogo – rekla je. Stekao sam dojam da ju nešto muči. - Jesi li u depri- pitao sam. Dugo sam čekao odgovor... - Aha... U sobi je ponovo postalo nesnosno vruće. Otišla je. Shvatio sam: nasumično prizivanje duhova nema smisla. Valja mi – kad sam se već odlučio time baviti - prizivati elokventnije i zanimljivije sugovornike. Rečeno-učinjeno. Posljednjih se nekoliko tjedana, uz rashlađenu pivicu družim sa Millerom, Bukowskim, Kerouacom, Sherwood Andersonom, Sylvijom Plath, Anne Sexton, Teslom, Einsteinom... Sa Bobby Fisherom svaku večer odigram partiju šaha... rasturi me k'o pičku, ali mi i nesebično pokaže par trikova. Napokon ljeto po mom ćefu. |
22.07.2009., srijeda
NASMIJANO SRCE
 tvoj život je tvoj život ne dozvoli da ga učlane u taj buđav klub poniznih duša. budi na oprezu. postoje načini da se izvučeš. negdje probija svjetlo. možda rupa kroz koju probija nije veća od ušice igle ali ipak je dovoljna da pobjedi mračinu. budi na oprezu. bogovi će ti ponuditi opcije. znaj za njih. posegni za njima. ne možeš pobijediti smrt ali možeš pobijediti umrtvljeni život, ponekad. i što češće to budeš znao činiti, to će svijetla biti više. tvoj život je tvoj život. imaj to na umu dok si živ. veličanstven si bogovi čekaju da se oduševe tobom. The Laughing Heart - Charles Bukowski Prijevod: Huc |
21.07.2009., utorak
TEORIJA UROTE
16.07.2009., četvrtak
UČIMO HODATI
|
prvo bješe jutro zatim podne sada je sumrak i ubrzo će duboka noć ja sam daleko i magla se polako spušta na moje udove no još uvijek te vidim, stojiš na doku u polutmini zagledana u daljinu u stuporu ustrašena bojiš se napraviti korak amo, bojiš se napraviti korak tamo strahuješ da korak koji napraviš ne bude - krivi no valja znati ne postoji krivi korak u sjebanom i uvrnutom kameleonskom svijetu svaki je korak krivi Stoga easy kćeri opusti se - i koračaj neopterećena |
14.07.2009., utorak
PISMO
|
noćas sam na listu papira ispisao ono što ti nikada ni u kom slučaju ne smijem reći jer znam istog bi trena pojurila svom ofucanom mučitelju otišla bi po okrutnost ludilo i bol ili bi legla u krevet s prvim maljavim neznancem s usrdnom molbom da ti šampanjskom bocom razvali dupe ... noćas sam 1243 puta rukom ispisao volim te I love you je t'aime ich liebe dich papir sam zalio tušem i kistom premazao riječi kada je posljednje slovo nestalo u mrkoj noći brižno sam ga presavio i pohranio u kovertu kroz tjedan dana pismo bi trebalo biti na tvom stolu |
13.07.2009., ponedjeljak
NAJDRAZA IGRA
|
Danas sam osmislio novu igru: sjeo sam u brod, dosao na azijsku stranu grada, popio pivo, vratio se natrag na europsku stranu, popio pivo, sjeo na brod, dosao na azijsku stranu... Igra je bila jeftina i potrajala je citav dan. Mora da me je brodsko ljuljuskanje podsvjesno podsjecalo na zipku i vremena kada su stvari jos bile ok, lisene silnog razocarenja i gorcine, jer sam se prvi put nakon spektakularnog skoka kroz prozor i odlaska kao pod uzbunom osjetio donekle - oterecenim. Kada je brod treci put pristao na azijsku stranu, napokon sam ih ugledao: Dinkove kurve – Ukrajinke. Prehodavsi do sada gotovo citav grad uzduz i poprijeko, i ne nasavsi ih, pitao sam se gdje su se skrile te tuzne djeve Kapetana Zemana. Ovih pet, ocigledno tek pristiglih ukrajinskih gracija (posto su na ramenima nosile teske torbe, a u rukama pokoji kovcezic) bilo je daleko od bilo kakvog ocaja ili utucenost. Krocile su suvereno, odlucnim korakom, polugole, napadno odjevene, glasno pricajuci, drsko se smijuci, svjesne svoje ljepote, svjesne svoje provokativnosti i zapravo u citavom njihovom drzanju bilo je prilicno prkosa spram islama, spram tih obrezanih muskarca, spram tih bojazljivih, potlacenih, zakrabuljenih zena, spram citavog tog sjebanog svijeta... Odlucio sam ih sljediti. Pitale su za neki kafic. Nasle su kafic. Sjele su i cekale. I ja sam sjeo i cekao. Onda je dosao taj badza i odveo ih, a ja sam ostao i narucio slijedece pivo. Appendix Bilo je rano, svjeze jutro. Imala je poslovni sastanak u centru grada u 9h i sasvim dovoljno vremena da u miru popije kavu. Sjela je u kafic na obali, narucila tursku te se zagledala na pucinu. Bio je to treci put otkako je dosla u Istanbul raditi. Sada je vec bila profesionalka, u svakom smislu, i pomagala je onima koje idu prvi put prevladati nelagodu i strah. Sa desne strane postarija zena, cvjecarica, podizala je stand. Cvijece. Tako bi voljela da ima nekog tko bi joj sada kupio buket, ma strucak, ruzu jednu. To se nije dogodilo vec stoljecima. Da, bas stoljecima. Zadnji put za njezin trinaesti rodjendan kada joj je taj deckic iz skole – kako li se ono zvao, Bogdan, ah da, Bogdaniska – poklonio buket poljskog cvijeca koji je sam nabrao. Kako li ga je tada ismijala, kako mu se narugala, kako li je samo bila oholo posprdljiva. Smatrala je da zavredjuje vise, uvijek je smatrala da zavredjuje vise, a vidi je sada: samohrana majka troje djece sa tri razlicita muskarca, prostitutka koja opsluzuje Turke, Kurde, Amere, Ruse... sve redom... svjetska zena nema sta... But that's life, pomisli, I tell ya, as funny as it may seem... Ustala je, platila kavu i prisla cvjecarici. Pokusala joj je objasniti kakav buket zeli, ali ju stara zena nije razumjela te ga one pocese zajedno slagati. Slagale su pazljivo i dugo. Na kraju je to ispao vrlo lijep i vrlo povoljan buket - bas kao i ona. Pozurila je uhvatiti brod. Sjevsi na gornju palubu, zarila je nos u cvijece i odsutno promatrala crnu vodu pod sobom pjevuseci:
|
11.07.2009., subota
Hucov prilog medjureligiskom dijalogu (teorija i praksa)
|
Duge, iscrpljujuce setnje za mene nisu novost. Srecom u gradu od 20 milijuna stanovnika uvijek imas kamo poci – i doci. U Zagrebu si – bez obzira na to kojim smjerom krenuo – vrlo brzo na rubu grada, i vrlo brzo na rubu zivaca... Dok se potucam Istanbulom u smjerovima u kojim me vode iskljucivo noge, s vremena na vrijeme nabasam na kakvu carsisku cesmu, nakvasim vrat, smocim kosu, pa nastavim u nepoznatom smjeru. Cesme. Sjetio sam se danas jednog vica kojeg mi je djed ispricao. Ponekad se tako, na tim putovanjima iznenadno sjetim nekih njegovih prica, nekih fragmenata nasih razgovora, slicica...Recimo, u Sofiji sam se u nekoj crkvi sjetio price o drvenim (slavenskim) crkvama u kojima se lokalno seosko stanovnistvo casno samospaljivalo pred najezdom osvajaca. Zamislite: neprijatelj nadire... citavo se selo okuplja u crkvi... zene, djeca, starci... crni konji rzu i frkcu, konjanici bijesno urlicu i grubo podbadaju konje... seoski muskarci potpaljuju crkvu i ulaze...vrata se zakracunjavaju teskim karcunom... zapocinje tuzan vjerski napjev...ori se iz svih grla... plameni jezici postaju sve su duzi... repetativni napjev sve je glasniji i glasniji... crkva naposljetku implodira (kao sto ce i ovo hrvatsko drustvo, ako uskoro ne ostvarimo Hucov projekt Humano preseljenje Hrvata, o cemu ce u jednom od narednih postova biti vise rijeci) ... (Digresija: Jana Palacha valja promatrati kao vrhunskog konceptualnog umjetnika prije nego li kao uspjesnog politickog aktvista.) (Digresija 1: Nema vise casnog samospaljivanja. Danas su svi, ne samo tinejgeri spremni prodati dupe za manje stvari od rum-kole.) (Digresija 2: Drvenu crkvu nadjoh u Plovdivu, a zeljeznu u Istanbulu.) Nego, vratimo se cesmi. Vic ide ovako nekako: Umirase Mujo danima i negdje 125-og dana napokon odapne papke te mu dusa izletje na nos i dospje u Dzenet. Na vratima Rejana doceka ga melek te ga povede predivnom bascom punoj cesmi. Iz nekih cesmi voda sikljalase, iz drugih jedva kapase kap po kap. - Vidis Mujazine- rece melek - nacin na koji voda otice iz ovih cesmi jest nacin na koji je neki coek zivio. Nakon nekog vremena dodjose do jedne cesme te ce melek – Mujo, ovo je tvoja cesma. Mujo pogleda, vidje na njoj svoje ime, i vidje da voda otice kap po kap ... Zapravo ne sjecam se kako ide dalje, mozda u pitanju i nije bio vic, no zaista nije vazno jer me je ta drazesna, gotovo posve zaboravljena, uskrsla slicica danas povela u posve nenadanom misaonom smjeru. U tipkackom smislu, ona me dovodi na kraj ovog posta. Da zakljucim: umjesto odgovora koji sam na pocetku namjeravao dati, u maniri najboljih zen budistickih svecenika ostavljam vam tek pitanje: KOJIM ARSINOM IZMJERITI KVALITETU NECIJEG ZIVOTA? Slijedeci budisticku doktrinu i praksu uzmite si vrijeme, godinu-dvije-tri, koliko god vam treba i proburgijajte dobro pod vasim drvetom spoznaje (nemojte biti povrsni kao sto ste inace), pa se vratite ovdje, guknite, a ja cu vam reci da li je vas odgovor tocan. Ako nije morat cemo jope ispocetka. Eh da, tako vam to ide sa budizmom. Selam A sada poslusajmo Moj golube, poznatu kompoziciju Andjelke Vukovic-Runjic u izvedbi Olivere Dragomijevica Twista u G-duru, stavak peti ... A moze i rastimanije: |
07.07.2009., utorak
Mussolini je tvrdo zastupao hrvatske interese
|
Stojeci svojevremeno pred beckim Kunsthistoriche muzejem u nedoumici sam vagao da li da tih prokletih 10E, koliko je kostala ulaznica, investiram u solidan broj sasvim solidnih austrijskih piva, ili u intelektualno-profesionalno usavrsavanje, da bih se na kraju odlucio za potonje i dakako pozalio. Gotovo da sam krepao od dosade dok se nisam dovukao na drugi kat, ugledao udoban, crveni, barsunast otoman i uvalio se kao prasac u blato. Od postrance dopro je zvuk hrkanja. Osvrnuo sam se i ustanovio da to hrce jedan zuti. Spavao je cvrstim snom pravednika. Kako nikada, ama bas nikada, nisam zatekao nekoga da spava u nacionalnoj galeriji pomislio sam kako ipak ovih 10E nije zalud baceno u vjetar! I tako, sjedec i promatajuci velikog Tiziana i sam neprimjetno kliznuh u san. Zeđao sam u kavezu objesenom o najnizu granu visokog hrasta. Satir sa hitlerovim licem na hohnerovoj harmonici razvlacio neku austrijsku orlaliha-ha-moj-ocka-ma-konjcka-dva tralalajku, dok su oko njega veselo tancale tri nifice. Onda se odenkuda pojavio i taj drugi, debeli satir s geringovim licem noseci punu gajbu piva. – Hej, Hico, fidi, sfe ofo za deset eura. – Frlo dobro – rece Hitler – ali to is niht odgovor na konacno pitanje. Odgofor na konacno pitanje da mi naprafiti flastito pecaro, fersten? – Ja-ja naturlih – nehajno odgovori Gering otvorivsi zubima bocu piva i pruzi je velikom vodji. Hitler suknu pivu u jednom cugu te zafitilji bocu u zid. Boca prasne. – A sta ti gledala slavenska pizda – ljutito se okomi na mene.– VAS?! VAS?! VAS?! – Pivo – promrmljah jedva cujno, grla suhog kao barut. – Najn bira za tebe ti slavensie MARVA... ti bladi komunist... pivo ist samo za IBERSATIRISHEN, fersten?! GRETA! GERTRUDA! GITA! komenzi hija. SHNEL SHNEL! SHNEL! Nimfice veselo doskakutase. - Ale, idemo, fumare maht fraj – zapovjedi, a nimfice se zdusno primise posla u dlakavom satirovom medjunozju. Prenuo sam se i pogledao na sat. Proslo je petnaestak minuta. Grlo suho kao barut. – Ma zajebi ti ovo – odmahnuh rukomi brzim se koracima zaputih ka izlazu. Djapanez u snu promrmlja: bukake maht fraj. Od tada nikada vise nisam usao niti u jednu nacionalnu galeriju, tu ucmalu, povjesnu zabokrecinu, tu ropotarnicu dosade par exellance. Naprosto ne isplati se . U stvari, trebalo bi placati onima koji ulaze unutra. Vi sto ulazite unutra bit ce vam placeno prije nego li svisnete od muke (natpis na ulazu). Umjesto toga radije sam se muvao po dokovima, raznim rupama, kaficima, razvalcio pice i vrijeme kao tuzni rus harmoniku dobivajuci razne nemoralne ponude od kojekakvih leprsavih deckica i prokusanih kurvi... Pa ipak, danas, dok Stambol gradom cesta mog zivora tece odlucio sam se posjetitit arheolostki muzej: a) zato sto arheoloski nije nacionalni muzej b) zato sto 10TL (turskih lira) nije 10E (1E=2,1TL) c) zato sto sam zelio vidjeti grcke vaze (da imam para jedino sto bih skupljao bile bi, mozda, grcke vaze) Vaze nisam nasao, ali je zato rimskih ostataka bilo u izobilju i nisam mogao a da iznova ne pomislim kako Michelangelo nije napravio nikakav kvalitativni pomak u odnosu na Rimljane, osim sto je za nijansu gestikularno i muskulatorno izrazajniji, te homoseksualno eksplicitniji. Ono sto cudi i zabrinjava jest da potpisnik ovih redova sve do nedavno uopce nije uocio tu ocitu Michelangelovu homoseksuanu crtu (ovdje dovesti u pitanje autorovu inteligenciju). Tako je, recimo Umiruci rob cista oda muskom tijelu i trebalo bi ga zapravo dostojanstveno, kao nekog sveca zastitnika, nositi gradom na dan gej prajda, umjesto da se naokolo paradira u sarenim krpicama i duva u fanfare, trubljice i fuckaljke kao da je kakav idiotski sporski sraz u pitanju. Iznenadjenje muzeja sigurno je tzv. Aleksandrov sarkofog, koji zapravo nije njegov vec sidonskog kralja Abdalonimusa, i osim što je sacuvan od A do Z, on je – uz sarkofag Osmana Hamidija jedan od najimpozantnijih sarkofaga svih vremena. Dubok reljef, sto prikazuje borbe koje je doticni izvojevao (imati na umu kada se bude radio sarkofag djenerala Gotovine i kapetana Amerike) bjese polikromo pobojan transparentnim bojama; boja na orginalu tek se mjestimicno nazire, no koliko je to bilo saroliko (kao barbi igracke) moguce je vidjeti na maloj replici pokraj. Ono sto je jos zanimljivo jest da jedan prizor na prednjem dijelu sarkofaga kompozicijski podsjeca na Da Vincijevu skicu bitku kod Anghiarija. Slican raspored likova naisao sam vec na nekoliko rimskih reljefa, sto nas pak dovodi do toga da Da Vinci mozda ipak nije sam osmislio kompoziciju, vec ju kopipejstirao od nekud i samo razradio detalje, cime njegova, po mom uvjerljiva umjetnicka pobjeda nad Michelangelom u tom srazu pada u vodu jednako kada na Tour De France-u pobjedi dopingirani biciklist.  U istoj se prostoriji nalaze jos dva , takodjer odlicno sacuvana sarkofaga (sarkofag Zene koja silno tuguje, i sarkofag gospodina Velika Kita) i ako sam dobro upamtio svi oni poticu iz sidonske nekropole. Ono sto me je jos uzbudilo su velika tumulska kamena vrata, nekoliko antrophoida (sarkofazi u ljudskom oblicju), i cipusi. Cipusi su mali nadgromni spomenici s uklesanim, shematiziranim epitafima, cesto prepuni gramatickih gresaka namjenjeni siromasnima. Sadrzaj epitafa neodoljivo podsjeca na posljednji pozdrav kakav citamo na posljednjim stranicama dnevnih novina: «IOULIA NICE, WHO WAS GOOD AND CAUSED NO PAIN, FAREWELL. LIVED FOR SIXTY NINE YEARS.» « YOU GOOD MAN HELIODORS, FAREWELL.» Prilicno nemusto, naizgled toplo ljudski, ali sto drugo da siromasak sroci, sto drugo da bozji volek izusti o vlastitom postojanju? Kako bilo, cipusi su mi – posto se ovdje nalazim u prilicno nezavidnom, samodestruktivnom raspolozenju– dali razmisljati i o vlastitom epitafu. Priznajem, nije me islo. Najbolje sto sam iznjedrio glasi: « O MASTERU HUC, TI KOME SU SVI I SVE DOKURCILI U DOBI OD 36, VISE SRECE A MANJE PAMETI, TALENTA I BOZANSKE LIJEPOTE IDUCI PUT. PUSA.» Znam nije nesto, ali znate kako je, teska su vremena: pakleni dani na EMINONU, tekst na pivskoj etiketi i cigarama koji ne znas procitati, recesija, premijerova ostavka, rebalans proracuna, rehabilitacija Luburica, jednom rijecju - uzas... |
05.07.2009., nedjelja
Postcard from Istanbul, Ni živ ni mrtav
|
postcard from istanbul there is a man in town on bosporus an he waits for an answer each day with the first morning light he comes to the same place in the harbour seats smokes sometimes he's having a bottle of beer and watches the ships rollin' just like in that song he'll be watching until the sun goes down with great interest he watches faces that are coming all the way from anatolia and the faces that are going back - home and he wanders will he ever be recognised by some unknown face some face from the past lives not much to think about, actually sea is whispering boats are rolling faces cigarettes and the sun almost perfect professional waiter soon he'll be but sometimes, sometimes he remembers suljo suljo who was captured, torched by serbians putted on the srbobran to dig a ditch and when he finally managed to escape he couldn't get a green card because he was a muslim but his wife has gotten one and his kids, too because they where catholics so his wife wrote hundred of letters even to the croatian president she wrote one but, of course, nobody answered in the meantime suljo was just seating on the rented porch smoking in silencio, muted as muted telphone can be for one year than he came back in the race started to work bought a truck... they all left for australia several years after... yes, there is a man on the dock of istanbul... ni živ ni mrtav probudiš se i shvatiš da te nema svejedno odlaziš u kupatilo i pereš ruke pereš i kitu nekako ti se čini da si sinoć drkao ali ne možeš sa sigurnošću reći jer te nema doručkuješ prežganu juhu to vjerojatno nikada ne jedeš za doručak ali stvari su danas nešto drukčije i ne možeš znati da li je to stvarno tvoj život izlaziš na ulicu gdje nisi odlaziš na posao gdje nisi hodaš gradom gdje nisi posjećuješ znana mjesta gdje nisi pažljivo gledaš ljude, promatraš lica nema te... sada te već polako hvata panika ulaziš u prvu birtiju i sukneš rakijicu drugu, treću opet krećeš u potragu groblje stojiš pred mramornom pločom sa svojim imenom lorem Ipsum 1973 – ali nisi tu sada si na mjestima koja ni u snu ne bi posjetio odaje Age Khana tulum kod Rockefellerovih domjenak kod Brigitte Bardot no nema te ni za lijek... razmišljaš kamo sada ali u razmišljanju nema odgovora napokon se prepuštaš nogama one te nose kroz grad kupuješ kartu ulaziš u vlak sjedaš u prazan kupe zatvaraš oči otvaraš oči sjediš nasuprot sebe namiguješ si pružaš si limenku piva otvaraš je prdneš glasno osjećaš strašan smrad u nosnicama zadovoljan si to si ti nema sumnje putuješ... |